Sjetimo se Tuđmanova doba

Za sve one koji vole i brinu se za Hrvatsku, 10. prosinca označava tužan datum u njezinu povijesnom kalendaru. Na taj dan je prije dvadeset i pet godina umro prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Velikan hrvatskog naroda koji nikada ne će umrijeti u srcima Hrvata jer je odigrao ključnu ulogu u ostvarenju onoga o čemu su oduvijek sanjali - biti slobodni i imati vlastitu državu.

Zahvalni Hrvati u domovini i širom svijeta i ove će godine prigodom obljetnice njegove smrti misama zadušnicama, komemorativnim skupovima, paljenjem svijeća ili na neki drugi način izraziti poštovanje prema prvom predsjedniku danas slobodne i samostalne hrvatske države. Snažnom i karizmatičnom vođi kakav se rodi samo nekoliko puta u povijesti svakog naroda.

Kada se sredinom kolovoza 1995. sa svojim vojnopolitičkim vrhom uspeo na kninsku tvrđavu i na njoj ponosno razvio hrvatski barjak, zauvijek je promijenio status i sudbinu svog naroda. Taj veličanstveni trenutak hrvatske povijesti koji je milijunima Hrvata natjerao suze na oči simbolično je označio kraj tisućljetnog ropstva i okupacije. Ali je isto tako jasno istaknuo razliku između uspjeha vjere u Boga i svoj narod i promašenosti malodušja i sluganstva drugima.

Da nije bilo te vjere, te ljubavi i tog žrtvovanja do kraja tisuća časnih hrvatskih domoljuba koji su svojom krvlju zapečatili vjernost Bogu i Domovini, današnje slobodne Hrvatske sigurno ne bi bilo. To je samo potvrdilo ispravnost Tuđmanove tvrdnje da 'zemlja postaje slobodna samo neslomljivom voljom vlastitog naroda'.

Sposoban i nepokolebljiv vođa

U sudbonosnim trenutcima raspada bivše Jugoslavije Hrvatska je, mnogi kažu Božjom voljom, imala sreću što je u dr. Franji Tuđmanu pronašla sposobnog i nepokolebljivog vođu koji je imao viziju kako se suočiti s opasnim izazovima i izvesti svoj narod na put željene slobode. Unatoč protivljenju međunarodnih centara moći, embargu na oružje i brutalnoj velikosrpskoj agresiji predvođenom tada četvrtom vojnom silom u Europi. U tim dramatičnim trenutcima djelovao je mudro, čvrsto i pouzdano. Odlučnim političkim i vojnim akcijama presjecao je planove velikosrpskog agresora i njegovih vanjskih mentora i potpuno neočekivano izišao kao pobjednik iz rata koji je, na više razina, bio planiran i usmjeravan tako da ga Hrvatska izgubi.

Bio je iznimno vješt vojni strateg. Maestralno je vukao sudbonosne poteze znajući da nema pravo na pogrješku. Njegove strateške odluke u Domovinskom ratu klasičan su primjer genijalnog vojskovođe. Točno je znao kada treba stati, a kada uzvratiti udarac i nezadrživo krenuti naprijed. Čitav svijet imao je tada prigodu gledati neravnopravnu borbu Davida s Golijatom i Tuđmanovu briljantnu pobjedu nad daleko jačim neprijateljem.

Ne samo da je na bojnom polju porazio daleko nadmoćnijeg agresora, nego je i u 'nevidljivom ratu' uspio nadmudriti moćnu diplomatsku elitu 'međunarodne zajednice' država koje su podupirale velikosrpska osvajanja i oduvijek bili neprijatelji hrvatske slobode. Točno je predviđao sve zakulisane planove i poteze velikosrba u Beogradu, njihovih mentora u 'međunarodnoj zajednici' i petokolonaša u Hrvatskoj. Znao je kako ih nadmudriti i preduhitriti tako da je, nakon poraza njihova uistinu udruženog zločinačkog pothvata protiv slobode Hrvatske, ogorčen i razočaran, lord Owen rezignirano izjavio: ''Tuđman je postao jedini pobjednik u ovom ratu.''

Naravno da mu to nikada nisu i ne će oprostiti. Dokaz za to je da su ga čak i mrtvoga (preko žrtvovanog generala Gotovine) pokušali osuditi kako bi njemu i njegovu postignuću oduzeli svaku vjerodostojnost i ugled.

Val antituđmanovske propagande

Tradicionalni velikosrpski saveznici i mentori osvajačkog širenja na Hrvatsku i BiH bili su frustrirani Tuđmanovim energičnim odbijanjem da na okupiranom hrvatskom teritoriju prizna velikosrpsku paradržavu kao i njegovim odbijanjem da se u BiH, na račun Hrvata, Bošnjacima nadoknadi ono što su im velikosrbi oteli. Posebice se žestoko opirao njihovim planovima o nekakvoj 'novoj' balkanskoj federaciji bivših republika (minus Slovenija).

To je kod stvaratelja bivših Jugoslavija i crtača mapa nove jugoslavenske zajednice zapadni Balkan izazvalo osvetnički bijes pa je istodobno iz Londona, Pariza i Beograda podignut golemi val antituđmanovske propagande koji je preko medija zapljusnuo cijeli svijet. Sve s ciljem da se Tuđmana i borbu hrvatskog naroda za slobodu prikaže u vrlo ružnom svjetlu.

Savezništvo s Hitlerom u II. svjetskom ratu i zločini ustaškog režima napuhivani su tada do grotesknih razmjera. U okviru te slike Tuđmana se prikazivalo kao opasnog nacionalista i povampirenog ustašu 'koji obnavlja Pavelićevu NDH' ne bi li ga se prisililo na ustupke velikosrbima i popuštanje planovima centara moći za stvaranje 'nove' balkanske zajednice.

No, Tuđman se nije pokolebao. Nikada nije izdao nacionalne interese niti je pravio kompromise na račun njih. To je toliko razbjesnilo međunarodnu zajednicu 'tajanstvenih' sponzora velikosrpske dominacije na prostoru bivše Jugoslavije da je, nakon Tuđmanove smrti i perfidno organiziranog bojkota njegovog sprovoda, novostvorena hrvatska država najednom postala središte njihove pozornosti i 'brige'.

Zagreb je počeo vrvjeti od njihovih predstavnika, poslanika, veleposlanika, 'haških' istražitelja i 'novinara' koji su tamo poslani da skupa sa Soroševim novcem obilato sponzoriranim nevladinim organizacijama i medijima te dubokom jugoubaškom državom istraže, osude i kazne Tuđmanov 'zločinački pothvat'.

Ovdje je važno napomenuti da su događaji koji su došli nakon instaliranja Mesića i Račana na vlast u Hrvatskoj potvrdili sve ono na što je Tuđman upozoravao.

Hrvatska Hrvatima

Iz onog što je procurilo s WikiLeaksa i iz stranih medija, potpuno je jasno da su Soroševi aktivisti i jugoudbaška duboka država dirigirana iz Beograda medijski i obavještajno pripremili teren za povratak 'bivših' jugokomunista na vlast nakon Tuđmanove smrti. Taj urotnički plan kojim se nastojalo poništiti sve što su Tuđman i hrvatski branitelji svojom borbom postigli došao je do punog izražaja instaliranjem veleizdajnika Mesića za Tuđmanova nasljednika i političkim procesima žrtvovanim hrvatskim generalima u Haagu. Protiv kojih je kao plaćenog prikupljača 'dokaza' haški sud angažirao, zamislite sad, nikoga drugog do ministra u 'vladi' propale terorističke paradržave na okupiranom djelu Hrvatske, Savu Štrpca!?

I dok se takva reakcija izvana, od strane onih kojima samostalna i slobodna hrvatska država nikada nije bila u interesu mogla i očekivati, kampanja mržnje i blaćenja Tuđmana i hrvatskih branitelja iznutra koju su 'bivši' udbaši, jugopolitičari i njihovi potomci pokrenuli i još uvijek vode preko medija, apsolutno je odvratna. Kao što su odvratni i njihovi najnoviji 'marševi protiv nepostojećeg fašizma'.

Ne treba biti uvrjedljiv prema bilo kome, ali ti, svojom odnarođenošću unakaženi karikaturalni likovi, odgojeni i trenirani da im sluganstvo drugima i nanošenje štete vlastitom narodu bude jedini isplativ način života, krajnje su mizerni. Ali zašto 'bivši' udbaši, jugoslaveni i njihovi potomci, odgojeni u tuđem duhu i da bi služili tuđoj vlasti i interesima još uvijek ulažu veliki napor u izgradnji i učvrćivanju ozračja odbojnosti prema 'krivoustom ustaši' i svemu što je postignuto pod njegovom vlašću? Zato što je i mrtav Tuđman najveći krivac i prepreka da se hrvatski narod u Domovini i dalje divi njima i njihovu golemom prinosu – drugima.

U prvom redu bivšim Jugoslavijama i (veliko)Srbima koji su svoju smrtnu zaljubljenost u Hrvate i 'nerazdruživo bratstvo-jedinstvo' strasno iskazivali neizdrživim terorom, pljačkom i zvjerskim zločinima koji su kulminirali strijeljanjem Stjepana Radića i hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini prve Jugoslavije, pa preko Bleiburga, Vukovara, Ovčare, Voćina, Škabrnje i Dubrovnika u drugoj Jugoslaviji. I tko god još uvijek ne vidi silne blagodati i prikazanu bratsku ljubav koje su hrvatskom narodu donijele dvije krvave jugotamnice, taj je ustaša, fašist, nacionalist, srbomrzac.

Takvim 'dobročiniteljima' i njihovim vanjskim sponzorima ne smije se nikada dopustiti da uspiju u namjeri ponovnog trovanja mladih naraštaja Hrvata cajkama i novokomponiranim idejama o povezivanja Hrvatske u 'novu' regionalnu zajednicu ('Balkanska federacija bez granica i nacija') ni svojim marševima protiv nepostojećeg hrvatskog fašizma.

Na obljetnicu Tuđmanove smrti podsjećanje na njegovu - Hrvatska Hrvatima - viziju, samo je jedan od načina na koji se možemo braniti od takve sotonske kampanje. Od laži i sabotaža onih koji na sve moguće načine nastoje otrgnuti Hrvatsku iz ruku Hrvata i uvući ju u novu balkansku klaonicu.

Tko se borio za nas?

Ta u svoje dobro podmazano antihrvatstvo začahurena gomila odnarođenih parazita bez identiteta i vjere, profesionalnih aktivista i jeftinih oportunista koja nema želudac ni išta drugo osim služiti drugima i radi vlastite ugode biti veći neprijatelji slobode hrvatskog naroda od onih koji ih plaćaju, nije dostojna ničeg drugog osim prijezira i sažaljenja. Stoga ih treba apsolutno ignorirati i pustiti da sagnjiju kao nepokošeni korov u močvari vlastite ništavnosti u koju su sami sebe stjerali.

Uostalom, neka misli, priča i laje o Tuđmanu, hrvatskim braniteljima i 'buđenju fašizma' što god tko hoće, ali svaki Hrvat sa zrnom zdravog mozga zna tko je više volio NAS? Branio NAS? Borio se za NAS? I postigao za NAS? – Za NAS, a ne za druge – Tuđman i hrvatski 'fašisti' ili oni koji ih danas, opet za račun drugih, zlonamjerno blate?

Tuđman će uvijek imati posebno mjesto u srcima Hrvata i ostati inspiracija budućim naraštajima ne samo zbog onog što nam je ostavio u nasljeđe, nego i kao primjer kako treba poštovati i žrtvovati se za svoj narod.

U jednom svom pismu Tuđmanu Henry Kissinger je napisao: 'Gospodine predsjedniče, kao i svi veliki ljudi, za života ne ćete dočekati pravilnu interpretaciju vaših zasluga za svoj narod, to će učiniti tek budući naraštaji. Ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom.'

Tuđmanovo ime zaista će ostati zlatnim slovima zapisano u knjigu hrvatske povijesti. On je postigao ono što ni jednom drugom hrvatskom vođi ili političaru stoljećima nije polazilo za rukom. Okupio je sve Hrvate pod jedan barjak, relativno uspješno izvršio pomirbu, čvrsto povezao domovinsku i iseljenu Hrvatsku, izveo je iz jugobalkanskog sužanjstva, izborio se za priznanje samostalne hrvatske države i time hrvatskom narodu vratio dostojanstvo i nadu za bolju budućnost.

Bio je uzoran model političara-mučenika malih, okupiranih naroda u borbi protiv izrabljivanja i agresije. Vizionar koji se nije mogao pomiriti da nametnuta nesloboda i sluganstvo postanu prihvatljiv i trajan način života Hrvata.

Tuđman je imao je puno srce ljubavi za Lijepu Našu Domovinu, njezinu povijest, baštinu, za svoj podjarmljeni i napaćeni narod i u toj ljubavi i odanosti iz koje se rodila slobodna Hrvatska, ostao je vjeran sve do svoje smrti. Naravno, nije ni on bio bez mana i mrlja na svojoj prošlosti. Koji čovjek ih nema? Iz njegova političkog životopisa moglo bi mu se prigovoriti ovo ili ono, ali kada bi on stavio ruku na srce, mi smo znali da tamo leži Hrvatska.

Bilo je puno sretnih dana u godinama Tuđmanove vladavine. Bile su to sretne godine za čestite i slobodoljubive Hrvate u domovini, u BiH i u iseljeništvu. Svi smo tada bili sretni, motivirani i angažirani.

I što godine više prolaze, sve se više prisjećamo tog uzbudljivog vremena kada smo bili složni, ponosni i svoji. Vremena pobjede hrvatskog duha i prkosa nad mračnim silama zla. Vremena kada smo stajali kao jedan, udruženi protiv velikosrpskog zvjerstva i agresije. Vremena izrastanja istinskih heroja. Vremena domoljubnog zanosa, sloge i zajedništva, kojih se mnogi od nas sjećaju s nostalgijom. Kada je doista vrijedilo pravilo svi za jednog jedan za sve, odnosno sve za Hrvatsku a Hrvatsku ni za što.

Hrvatska u Tuđmanovo doba

Hrvatska je u Tuđmanovo doba postigla neke zaista fantastične rezultate. Bila je politički stabilna i respektabilna država s jakom ekonomijom i pregovaračkom pozicijom prema svima. Pretražite malo stopu rasta hrvatskog BDP-a, visinu vanjskog duga i poslovnu dinamiku od 1995. do 2000. Vidjet ćete da je, unatoč enormnim troškovima obnove porušenog u ratu, zbrinjavanja branitelja, aboliranih 'izbjeglica' i izgradnje vlastitih državnih institucija, Hrvatska, prema MMF-u , u tom razdoblju imala najveću stopu rasta BDP-a, najbrži razvitak i pad vanjskog duga od svih postkomunističkih zemalja u tranziciji.

Osim toga, Hrvatska je u Tuđmanovo vrijeme bila snažna odlučna i ujedinjena na način koji je nadilazio sve ideološke, stranačke i regionalne razlike.  Ako biste danas za stol skupa stavili vatrogasca iz Varaždina, obućara iz Vukovara, konobara iz Dubrovnika, škveranina iz Rijeke i gastarbajtera iz Imotskoga koji su u Domovinskom ratu rame uz rame s puškom u ruci branili Hrvatsku, mogli biste čuti puno zadivljujućih priča o zajedništvu u tom vremenu.

Zanima li to danas hrvatske političare, Torcidu, Bad Blue Boyse i sve one kojima je Hrvatska na srcu?

Mi smo malobrojan narod kojem prijeti iščeznuće u ovom svijetu punom izazova i brzim mijenama na uzburkanoj globalnoj sceni ako ne budemo zajednički radili na ostvarenju nacionalnih i državnih ciljeva i držali se skupa.

U ove predblagdanske dane prisjetimo se Tuđmanova vremena, njegove politike pomirbe i vrijednosti međusobne sloge koja nas brani i drži da opstanemo kao narod, kao Hrvati. Pod njegovim vodstvom sve što smo postigli, postigli smo zahvaljujući slozi i zajedništvu. Moramo shvatiti da je to puno bolji put i način od onog koji smo imali prije Tuđmana i koji imamo i danas.

Na žalost, u Hrvatskoj ponovo jačaju već viđeni društveni trendovi koji uznemiruju jer se radi o sličnom fenomenu i stupicama na koje je hrvatski narod već nasjeo 1918. i 1945. Vidite, Tuđman nije dopustio da se 1991. unutar hrvatskog naroda podmetnu i dogode one iste tragične podjele koje su nam u prošlosti nanosile smrtonosne udarce i zbog kojih bismo  ponovno završili onako kako smo završili 1918. i 1945.

Danas kad imamo svoju slobodnu i samostalnu državu moramo biti mudri, strpljivi, među sobom više tolerantni, skloniji civiliziranom razgovoru i kompromisu. Jedino nulta tolerancija treba biti prema 'bivšim' velikosrbima, Jugoslavenima i udbašima koji bojkotiraju razvitak Hrvatske, nište tradicionalne vrijednosti i proizvode kaos u koji hrvatsko društvo sve više tone.

U ovim nesigurnim vremenima i tektonskim poremećajima na globalnoj i 'regionalnoj' sceni neka nam podsjećanje na Tuđmanovu politiku i vrijeme obnovi nadu i vjeru da ćemo se uspjeti održati kao slobodan narod u vlastitoj državi. Budimo svjesni da svatko od nas, na svoj način, poglavito svojim odgovornim ponašanjem i glasom na izborima, može pridonijeti tome.

Sjetimo se kako smo početkom 90-ih isto tako bili prestrašeni za sudbinu Hrvatske zbog krvavog raspada komunističke Jugoslavije u kojem smo bili žrtva brutalne velikosrpske agresije i djelomične okupacije. Pa smo ipak na kraju uspjeli izići kao presretni pobjednici i slobodni ljudi. Nema nikakve sumnje da ćemo isto tako s vremenom prebroditi i naše ponovno nametnute 'bivše' bolesti i političare i dočekati ono što smo pod Tuđmanovom vlašću sanjali i željeli. Treba samo mudrosti, domoljublja, poštenja i strpljenja.

I da, ako nam treba inspiracija za bolje sutra, sjetimo se Tuđmanova doba.

Željko Dogan