Zrin 70 godina poslije komunističkog genocida ili zločinački 'antifašizam' protiv hrvatskog pučanstva
Hrvatskoj javnosti posve je nepoznato kako potomci i stanovnici nekoć slavnog Zrina još i danas trpe nevjerojatnu nepravdu četničko-partizanskog zločina počinjenog 9. rujna 1943. i sudske komunističke presude o konfiskaciji imovine Zrinjanima kao potvrde tog genocida. Zašto se konačno ne predoči hrvatskoj javnosti istina koja se može dokazati povijesno -arhivskim dokumentima? Ti dokumenti teško optužuju Vladimira Bakarića, partizansku vlast, komunistički režim. No isto tako optužuju i sve dosadašnje strukture hrvatske vlasti u danas slobodnoj Republici Hrvatskoj zbog prešućivanja počinjenih teških ratnih zločina nad stanovnicima Zrina 1943. godine i zbog grijeha propusta povratka imovine pravim vlasnicima.
Povijest hrvatskog naselja Zrin seže u daleku prošlost. Iz plemićke loze Zrinski najpoznatiji je Nikola IV. Šubić, rođen 1508. U dobi od 21 godine sa svojom vojskom branio je Europu pred Bečom, a u Sigetu zadužio i zadivio tadašnji cijeli kršćanski svijet.
Godine 2008. navršila se 500. obljetnica rođenja hrabrog hrvatskog muža, bana i vojskovođe Nikole IV. Šubića iz roda knezova Zrinskih. Na sramotu hrvatske vlasti ta je značajna obljetnica zapuštena i prešućena. Zrin se zaobilazi i prešućuje zbog sramnog zločina počinjenog od srbo-partizana sredinom 20. stoljeća, koji su u bivšoj državi komunisti lažno prikazali, a danas lažni antifašisti prešućuju i taje strašnu istinu o genocidnom uništavanju hrvatskog stanovništva u Pounju. [1]
Na početku Drugoga svjetskog rata smatra se da je u Zrinu živjelo oko 850[2] stanovnika u 143 [3]obitelji. Proglašenjem Nezavisne države Hrvatske započinju teška i nesigurna vremena za stanovnike Pounja, pa tako i Zrina. Mjesto se nalazi u okruženju Vlaha tj. Srba i njihove provokacije postaju sve učestalije. U Zrin su povremeno dolazile vojne postrojbe, no stalne zaštite hrvatskog pučanstva nije bilo.
O tome svjedoči Zapisnik od 30. ožujka 1943. [4] pisan u predsjedništvu vlade NDH, kada Zrinjani dolaze u Zagreb tražiti pomoć i zaštitu. Iz njega je vidljiv podatak da je do 1943. Zrin bio napadnut 36 puta od srbočetnika i partizana te da je izvan Zrina na radovima u poljima i šumi, zarobljeno 46-tero ljudi. Zrinjani se u Zagreb dolaze potužiti na teške okolnosti samoobrane, tražiti obuću (!) i vod domobrana za zaštitu mjesta zbog sigurnosti u obavljanju svakodnevnih poljodjelnih poslova.
Početkom rujna 1943. Zrin je opet napadnut, dok mjesto nije imalo vojne zaštite. Žestoki napad uslijedio je 9. rujna s okruženjem oko Zrina. Neki su partizanski propagatori to prikazali kao napad na ustaško gnijezdo, što je tipičan način njihove lažne ratnohuškačke retorike i lažnog prikaza događaja. Naime, uobičajena je terminologija tih i takvih autora da se hrvatsko stanovništvo uvijek naziva ustašama.
Najtemeljitija istraživanja Pounja te žrtava Zrina proveo je profesor povijesti mr. Ante Milinović. On je objavio pregled svih žrtava srpskog genocida Zrina, s imenima, prezimenima, starosne dobi i podacima o mjestu i načinu stradanja. Ukupni broj žrtava je 291, uključivo i vrijeme križnog puta i poslije toga u komunističkoj represiji[5].
Po tome je prof. mr. Ante Milinović najzaslužniji za istraživački rad o stradanju Hrvata Pounja te upravo po njemu mnogi podaci o žrtvama Zrina ostaju trajno očuvani. Da je u životu učinio samo to, trebalo bi mu odati priznanje. Međutim on je cijeli svoj radni vijek i život posvetio istraživanju povijesti Pounja i po tome ostati će za navijeke upamćen i upisan u hrvatsku istraživačku povijest.
Zločina kao da nije bilo dosta tog kobnog 9. rujna 1943., pa su nastavljeni još i poslije 1945. Oni Zrinjani koji su čudom uspjeli preživjeti paljenje Zrina, pa zatim preživjeti Križni put, suđeni su na smrtne kazne još i kasnije. Tako su Mato Feketić, Mato Maraković i Joso Kristić u lipnju 1946. osuđeni na smrt vješanjem i streljanjem. [6]. A nisu bili jedini, ukupno je 28 Zrinjana izgubilo život poslije partizanskog tzv. 'oslobođenja'. [7]
Iz Zrina je preživjelo samo 16 muškaraca starijih od 18 godina! Podaci govore kako su bez milosti ubijana djeca, najmlađa Ana Krivošić [8] stara 15 dana, pa Katica Bunjevac stara 3 mjeseca, zatim Jelka Babić [9] stara 5 mjeseci (ukupno 12-tero malodobne djece). Uz činjenicu da je stradao svaki treći stanovnik Zrina, a potom cijelo mjesto zapaljeno, taj zločin ima sve elemente genocida i ne može se nikako drugačije nazvati ni klasificirati!
Za 70. obljetnicu tih krvavih genocidnih stradanja Zrina sastavni dio ovog rada su i dva nova svjedočanstva, do sada neobjavljena:
1. Stjepan Petanjak, svjedoči o napadu na Zrin i kako su cijelu noć slušali pucnjavu, viku, galamu, iz koje su dobro čuli glasne povike partizana: „Hvataj žive i kolji". Kao desetgodišnjak pamti pogled na selo koji je bio stravičan – plamen se širio nad selom kao da je nebo gorjelo. Također opisuje nailazak na svog mrtvog oca Mate Petanjka, koji je u svojoj 37. godini života ubijen za vrijeme napada. Nažalost, ni danas nakon 70 godina, ne znam gdje je pokopan i je li uopće negdje pokopan, piše uz ostale detalje sjećanja u ovjerenom svjedočanstvu Stjepana Petanjka [10] koji danas živi u Drenju.
2. Andrija Feketić [11] u svom podulje razrađenom svjedočastvu tvrdi da se stanovnici Zrina nisu bavili politikom, ali su na kraju politički osuđeni i protjerani iz svog rodnog mjesta, samo zato što su bili Hrvati. Otac Andrije Feketića, Matija je preživio napad na Zrin i uspio se izvući kroz šumu. Završio je na križnom putu, u logoru u Kikindi, pa zatim bio u zatvorima u Dvoru, Petrinji i Sisku.
Dana 4. svibnja 1946. godine Okružni narodni sud u Sisku, prema lažnoj optužbi za ratni zločin, donio je Presudu na kaznu smrti vješanjem (broj: Stub 9 - 46), a Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu, dana 6. lipnja 1946., odbija žalbu i potvrđuje prvostupanjsku presudu u cijelosti [12]. Matiju Feketića su objesili 3. kolovoza 1946. godine u Mošćeničkoj šumi kod Petrinje. Konačno Andrija Feketić svjedoči da je zahtjev za povrat kompletne oduzete imovine u Zrinu podnio 1997. godine i do danas nema odgovora.
O stradanju Zrina i konfiskaciji cjelokupne imovine, o zabrani povratka, uz svjedočenja preživjelih, postoje autentični objavljeni dokumenti: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. [13]. Nakladnik ovih Dokumenata je Hrvatski institut za povijest, a u Uvodniku piše: Sudbina mjesta Zrin i njegovih stanovnika tijekom Drugog svjetskog rata i u neposrednom poraću, paradigmatska je za razumijevanje partizanske i komunističke represije i zločina. Zrin su nakon borbe zauzeli i spalili partizani 9. rujna 1943.
Postoji i dokument od 20. prosinca 1944., u kojem OZN-a za Baniju šalje tjedni izvještaj, uz priloženo pismo Vladimiru Bakariću: Vama je dobro poznato da je GŠH odobrio da se Zrinj spali što je i učinjeno, pošto unatoč svih napora dve i pol godine rata nije se moglo naći ni jednog čovjeka ni žene koji bi držali vezu s partizanima. [14] Dakle, zaključak je jasan – Zrin je odobrio spaliti Glavni štab Hrvatske na čelu s Vladimirom Bakarićem.
Kako su Zrinjani, neki i po drugi puta prognani iz svojih domova, pripremali su u drugom progonstvu svoj povratak u Zrin, najbolje dokazuje Studija zaštite i uređenja povijesne cjeline Zrina[15]. Naime, Zrinjani, nikada nisu odustajali od svog povratka, dapače planirali su ga i u neizvjesnim vremenima obrambenog Domovinskog rata, pa su u rujnu 1993. naručili od Urbanističkog instituta Hrvatske studiju za potrebe povratka. Taj je eleborat, tada 1993. godine, u drugom progonstvu, predvidio rekonstrukciju i izgradnju župne crkve Našašća Sv. Križa[16].
Postoji popis prezimena obitelji i kućanstava u Zrinu iz vremena 1943. te popis kućnih brojeva, postoje katastarske čestice i vlasničke knjige Zrina koje su čudom očuvane. Bilo bi normalno i logično da Hrvatska država posredstvom Ministarstva pravosuđa bez ikakve posebne birokracije pojedinaca vrati u posjed zemlju obespravljenim vlasnicima tj. protjeranim Zrinjanima. Po mišljenju autora ovog teksta potrebno je poništiti nepravedne komunističke odluke i vratiti gruntovno vlasništvo. U tom vidu smatram da bi trebalo:
• provesti reviziju presude Kotarskog suda u Dvoru na Uni od 7. veljače 1946.
• provesti povrat katastarskih čestica u posjed izvlaštenim Zrinjanima ili njihovim potomcima
• pomoći zamjenskim nekretninama iz državnog vlasništva u rješavanju eventualnih spornih situacija, ako uzurpatori ili njihovi sljednici ne žele vratiti ono što je oteto
Kako Zagrebačka nadbiskupija nikada nije ukinula župu Zrin, makar je to 70 godina bila jedina župa u Hrvatskoj bez ijednog živućeg katolika i kako je elaborat Društva prijatelja Zrina iz rujna 1993. predvidio izgradnju i rekonstrukciju župne crkve Našašća Sv. Križa, biskup sisačko-moslavački mons.dr. Vlado Košić dana 13. ožujka 2013. godine, na blagdan sv. Josipa, zaštitnika Domovine, donio je odluku o osnivanju Zaklade za gradnju župne crkve u Zrinu [17]. Budući da je župna crkva Našašća Svetog Križa u Zrinu srušena 1943., a od 1946. imovina te župe konfiscirana te do danas nije vraćena Crkvi, Sisačka biskupija odlučila je – u svrhu vraćanja sakralnog identiteta povijesnom hrvatskom mjestu i župi Zrin – na istom mjestu, gdje je stoljećima stajala župna crkva sagraditi novu crkvu Našašća Sv. Križa.
Izgradnjom župne crkve Našašća Sv. Križa u Zrinu, otvara se mogućnost da istina u vjeri i nadi pobijedi. Biskup mons. dr. Vlado Košić i Katolička Crkva su tako prvi i jedini, riječju i djelom, ponudili potomcima Zrinjana ohrabrenje na povratak u zavičaj svojih predaka.
Damir Borovčak
NAPOMENA: Tekst je skraćeni referat Damira Borovčaka izložen 15. lipnja 2013. u Sisku. Integralni tekst bit će objavljen u zborniku 6. kongresa Hrvatskoga žrtvoslovnog društva.
Bilješke
[1] Lojzo Buturac: Ratne i poratne žrtve Drugog svjetskog rata na području Sisačke biskupije (Sisak, veljača 2013.), str. 20
[2] Zrin, časopis za povijesna, kulturna i gospodarska pitanja hrvatskog Pounja, br. 5 (Zagreb, rujan 1993.), str. 14
[3] Zrinski zbornik za povijest i obnovu hrvatskog Pounja, Društvo prijatelja Zrina, br. 4/2010. (Zagreb, 2009.), str. 134
[4] Isto, str. 137-155
[5] Zrinski zbornik za povijest i obnovu hrvatskog Pounja, Društvo prijatelja Zrina, br. 2/1997. (Zagreb, 1997.), str. 41-42
[6] Zrinski zbornik za povijest i obnovu hrvatskog Pounja, Društvo prijatelja Zrina, (Hrvatska Kostajnica, 1997.) , str. 292
[7] Zrinski zbornik za povijest i obnovu hrvatskog Pounja, Društvo prijatelja Zrina, br. 4/2010. (Zagreb, 2009.), str. 149
[8] Isto, str. 148
[9] Stjepan Petanjak, Svjedočanstvo o stradanju u Zrinu, ovjereno kod Javnog bilježnika Pavao Ratinčević, Đakovo, Broj: OV-1787/2013. od 02.05.2013.
[10] Andrija Feketić, Moja sjećanja na grad Zrinj, ovjereno kod Javnog bilježnika Sanja Čubelić Šimac, Sisak, Broj: OV-3072/13. od 12.06.2013.
[11] Presuda Vrhovnog suda Narodne Rapublike Hrvatske, broj K. 1581/46, Zagreb, 6. lipnja 1946.
[12] Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946., DOKUMENTI, Zagreb i središnja
Hrvatska, Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2008.
[13] Isto, str. 184
[14] Studija zaštite i uređenja povijesne cjeline Zrina (Urbanistički institut Hrvatske, br. elaborata 278/93, Zagreb, rujan 1993.
[15] Isto, str. 71
[16] Zrinski zbornik za povijest i obnovu hrvatskog Pounja, Društvo prijatelja Zrina, Hrvatska Kostajnica 1997., str. 248 - 251
[17] Članak na stranici biskupije u Sisku.