Američka tajna „Crna knjiga" (1917.-1919.) i drugi zapisi

Granice država (nakon ratova) nastaju, između ostalih, pritiscima, popuštanjima, pregovorima, dogovorima i upornim zagovaranjem ili odgovaranjem pojedinaca, grupa i samih naroda. Ponekad je to ili bliže ili prilično daleko od stanja na terenu i dugogodišnje (višestoljetne) naseljenosti određenog područja. Dobar je primjer krojenja granica nakon I. svjetskog rata na mirovnoj konferenciji u Parizu. Oduvijek su mirovne konferencije u miru popločavale put novim sukobima i ratovima, tim proizvodima interesnih nezadovoljstava i nezasitnosti.

„Osam od 14 točaka Woodrowa Wilsona su izričito zemljopisna, obećavajuća pomicanja na teritoriju u priznavanju samoodređenja nacija. U biti, Wilson je vjerovao da će bolje granice voditi do dugoročnog mira. Sporazum potpisan u Parizu 1919. bio je sve prije nego (tipkana) kopija Wilsonovog mirovnog programa. Istražna komisija koju je osnovala vlada SAD-a poduzela je goleme raspone istraživanja da bi bolje razumjela demografski makeup Europe, tako da bi 'znanstveno' Wilsoniscrtane granice mogle spriječiti ponovno pojavljivanje graničnih sukoba u tom području.

Uradak Istražne komisije postao je najznačajniji kartografski projekt u XX. stoljeću. Zemljovidi, koji dolaze iz arhiva Johns Hopkins Unversity i U. S. Department of State Library, digitalizirani su i uvedeni u GIS [Geografski informacijski sustav]. Ova grupa sveučilištaraca i vodećih mislilaca politike vanjskih poslova, pod vodstvom Wilsonovog savjetnika za vanjske poslove pukovnika Edwarda M. Housea, okupila se u središnjici American Geographical Societyja u New Yorku za dati prijedloge kakav bi konačni mirovni ugovor trebao izgledati.

Ova grupa, poznata kao 'Istražna komisija', prezentirala je početne sugestije američkih pregovaračkih stajališta predsjedniku SAD-a 22. prosinca 1917. u obliku memoranduma. Ovome je uslijedilo 21. siječnja 1919. publiciranje izvješća za glavne službenike, uključujući predsjednika Wilsona, koje je poslano u Pariz, poznatije kao 'Crna knjiga', koja je sadržavala specifične pregovaračke točke i predložene izmjene granica za dijelove Europe i Srednjeg Istoka.
Dr. Isaiah Bowman, tada predsjednik American Geographical Societyja, predsjedao je zemljopisnom sekcijom Istražne komisije. Istražna komisija prepoznala je obimnost teritorijalnih stvari koje će izniknuti na mirovnoj konferenciji, te je stoga zahtijevala američko stajalište.

Između ostalih to su bile: 4. Države unutar kojih su ugnjetavane nacionalnosti [nacije] zahtijevale zaštitu (ex-Turska i na Balkanu). 13. Prava načina (puta) i ostalih privilegija potraživanih od jedne države na teritoriju druge (ex-poljski i pristup Srbije moru). Konačno izvješće Crne knjige sastojalo se od ukupno 98 stranica od kojih 79 posvećenih teritorijalnim pitanjima, uključujući 26 mapa (zemljovida). Uz iznimku Poljske, Četrnaest točaka eksplicitno ne zazivaju stvaranje ikakvih novih država, te one samo predlažu neke granične preorijentacije, kao što su one u Alsaceu i Lorrainei i uzduž austro-talijanske granice. Čak 51% izvješća Istražne komisije fokusiralo se na Europu. Ovo je uključivalo 47 izvješća (17% ukupnih izvješća za Europu fokusiralo se na Njemačku), 52 na Austro-Ugarsku (20%), te 63 na Balkan (24%). Ovo usredotočenje na središnju i istočnu Europu ukazuje na kontroverznu prirodu granica u Austro-Ugarskom i Njemačkom Carstvu.

Nove granice

Većina prijedloga u Crnoj knjizi preljeva se usko uz jezične crte pokazane unutar dokumenta. Zemljopisci Istražne komisije suočili su izuzetno težak problem u određivanju koji je narod [nacija] bio dostatno 'dobro definiran' da bi jamčio državu. Mnogi od zemljovida koji su načinjeni za predsjednika pružili su ne samo stare granične crte, već također granice obećane u tajnim sporazumima i pokusne (provizorne, ponešto rezervirane) prijedloge osoblja Istražne komisije gdje Tockesu se trebale iscrtati nove granice.

Utjecaj njihovih zemljovida može se vidjeti u osnovnom zemljovidu Europe Isaiaha Bowmana (M 1 : 3.000.000) najčešće rabljenom na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Istražna komisija načinila je dosta drugih zemljovida koji nisu uključeni u konačno izvješće predsjedniku, a odneseni su u Pariz za uporabu tvoraca politike u američkoj delegaciji i podijeljeni su s drugima. Ovi su uključivali jezične zemljovide Europe koji su također rabljeni u ovom istraživanju.

Mnoge pogodnosti proizašle su iz integriranja povijesnih zemljovida u moderni Geographic Information System (GIS). Povijesni zemljovidi također obuhvaćaju stavove ljudi koji su ih izradili i predstavljaju svjetske poglede njihovog vremena. Ali kao i pri analiziranju bilo kojeg drugog izvora, zemljovidi također sadrže političke motive i mogu reflektirati političke ambicije onih koji su ih izradili. Drugim riječima, zemljovidi nisu nikad neutralni. Nakon Pariške mirovne konferencije izrađeni su mnogi zemljovidi koji prikazuju nove granice, ali nebrojene granične opcije koje su bile dostupne pregovaračima ostale su nepublicirane. Njihovim zajedničkim prezentiranjem moguće je utvrditi usporedbe o konkurirajućim graničnim prijedlozima konferencije i kako su Wilsonovi ideali prakticirani pri odlučivanju razgraničenja.

Fleksibilnost softwarea GIS-a olakšava više nego ikad činiti usporedbe u ovom smislu, te se pomaknuti iza konvencionalnih uradaka zemljovida prema novom obliku geovizualizacije. Američka delegacija je dovela veliki tim kartografa koji je cijeli dio hotela Crillion pretvorio u ogromnu radionicu tvoraca zemljovida. Pod nadzorom Isaiaha Bowmana, ovi kartografi načinili su brojne zemljovide za uporabu ne samo predsjednika Wilsona, već također i opunomoćenika Velike četvorice. Međutim, glavne europske sile, posebno Francuska, očekivale su modifikacije u stvarima uključujući teritorijalne sporazume (nagodbe), reparacije (odštete) i slobodu mora. Pukovnik House i dr. S. E. Mezes predsjedali su uredom Istražne komisije, a Isaiah Bowman držao je teritorijalni odsjek. Na putu za konferenciju, predsjednik Wilson obećao je Istražnoj komisiji: 'Recite mi što je ispravno i borit ću se za to.'

Istarsko i dalmatinsko područje

Odjeljak 'Crne knjige' za istarsko i dalmatinsko područje jasno je odredio temeljnu poziciju za delegaciju SAD-a. Predložena razdioba trebala je dodati oko 6.680 kvadratnih kilometara Italiji i populaciju od 715.000 koja se sastojala od 345.000 Talijana i 370.000 južnih Slavena. Na teritoriju južnih Slavena tako bi ostalo 75.000 Talijana, vrlo mali broj u usporedbi s brojem južnih Slavena u Italiji.

Čak je ovaj prijedlog dao više zemlje Italiji nego što je sugerirano u Wilsonovih Četrnaest točaka. Na kraju, Talijani su dobili granicu koju su željeli u posebnom sporazumu s Jugoslavijom, usprkos prigovorima Amerikanaca, što je dovelo do CXetvosukoba na graničnim područjima sve do svršetka II. svjetskog rata kad je Jugoslavija dobila cijelo područje od dotad fašističke Italije. Europa je narasla s 26 na 38 neovisnih država i u svjetskim razmjerima ukupna duljina međunarodnih granica narasla je za 12.500 milja. Samo u Europi 30 milijuna ljudi ostali su kao etničke manjine u njihovim odnosnim (pojedinim) državama susljedno mirovnoj konferenciji. Druge nacionalne grupe također su uskraćene u odredbama (nagodbama) tako što uopće nisu dobile države.

Određene grupe čije su političke ambicije ostale neispunjene uključivale su, između ostalih, Slovake, Hrvate i Ukrajince. Jedna od najvećih glupih pogrješki p(r)okazala se kao naivno stvaranje Jugoslavije. Ova nova država je bila ne manje mozaik naroda nego što su to bili Habsburško i Otomansko Carstvo iz kojih je teritorijalno razdijeljena (stvorena)." (Wesley J. Reisser, Mapping for Peace: The American Inquiry and the Paris Peace Conference, 1918-1919, The Potolan /Journal of the Washington Map Society/, 71, /Spring/, Washington, 2008, str. 9-13, 16-18).

Josip Smodlaka (1869.-1956.) ostavio nam je svoje zanimljive opservacije. „Tu sam nadu izrazio i [Nikoli] Pašiću, i nadodao da bi po mom mišljenju za našu stvar mnogo vrijedilo, kad bi Srbija, koja do tad nije imala pomorske zastave, sada [1912.] kad je dobila izlaz na more, uzela za svoju pomorsku (trgovinsku) zastavu trobojnicu s hrvatskim rasporedom boja. ...Sjećam se samo da mi je jedan tijesni privrženik Pašićev, - čini mi se Mirko Komnenović iz Herceg-Novoga, - poslije više godina kazivao kako je Pašić, kad a-125 dr josip smodlaka 1944 arhiv sdje Srbija 1912. bila izašla na more, mudro namjeravao da za srpsku pomorsku zastavu uzme hrvatsku trobojnicu. ...

Prije odlaska iz Beograda... je moju pažnju privukla jedna velika zidna karta bivše Austrougarske monarhije i Balkana, koje je visila u sali audijencija [regenta Aleksandra Karađorđevića]. Na toj karti bila je crvenom bojom povučena široka međašna crta koja je, krećući se od Arada na zapad prolazila sjeverno od Baje, Pečuha, čini mi se, Velike Kaniže, te je završavala sjeverno od Celovca i Villacha. ...

Ta je crta očevidno bila potegnuta ne vodeći računa o etnografskim odnošajima, ni o samoodređenju naroda, kao ni o tisućgodišnjoj granici između Hrvatske i Ugarske. Možda je to bila linija srpske vojne okupacije po primorju. Svakako je to bila jedna strategijska linija koja je, idući razvođem između Drave i Dunava, mogla izgledati i kao neka geografska granica. Bila je to jedna od onih strategijskih i geografskih međašnih crta, kojima se opravdavaju sve aneksije proti volji anektiranog stanovništva, kao što su i Talijani tako opravdavali otimačinu čisto slovenskih krajeva između Soče i Snežnika i hrvatskog dijela Istre. Ova je karta pobudila u meni teške slutnje pred moj odlazak na Konferenciju mira. ...

U Hotel Claridge sastali smo se bili na neobavezni razgovor Dr. Melko Čingrija, moj drug iz bečkog parlamenta i naš pomorski ekspert u Parizu, i ja sa dva glavna talijanska eksperta, koji su kasnije igrali važne uloge u raznim pregovorima Italije s Jugoslavijom. To su bili Bensa i Quartieri. ...Za cijelo vrijeme konferencije Italija je tvrdokorno odbijala sve naše prijedloge. Ona je imala svoj jasan program. Jugoslavija nije nikako smjela dobiti pod svoju vlast riječku luku, već je Rijeka, kao i Trst, imala doći pod talijansku kontrolu.

Forma te podložnosti bila je sporedna stvar, samo da Italija bude gospodarica svih izlaza na more Jugoslavije, Ugarske, Austrije i Češke. ...Kad je Wilson iščeznuo s poprišta, sudbina je našeg jadranskog pitanja došla u ruke Francuske i Engleske, koje su samo pred Wilsonom uzmicale. Obje ove države, ne samo jer su bile vezane Londonskim ugovorom, već i jer su bile toliko zabavljene svojim poslovima, bile su posve ravnodušne prema pogibiji koja je nama prijetila od Italije. To je za njih bila jedna sitnica, kojom se bez njihove štete, dapače s profitom za njih, moglo dshszadovoljiti Italiju. ...

Kao glavni naučni savjetnik Wilsonov u pitanju razgraničenja između Italije i Jugoslavije, on [prof. Douglas Johnson] je bio duševni otac čuvene Wilsonove linije koja je ostavljala našoj državi [ex-Kraljevini SHS] čitav riječki zaljev i svu istočnu obalu Jadrana od ušća Raše do ušća Bojane. Ja [Josip Smodlaka] sam ga često posjećivao u njegovoj radnoj sobi u Hotelu Crillon gdje je bila odsjela amerikanska delegacija.

Jednog jutra kad sam bio kod njega, on mi mahne rukom i otvori vrata susjedne dvorane. Kad što vidjeh? Čitav pod te prostorije bio je zapremljen plastičnim zemljovidima. Kad se primakoh bliže, ostadoh zapanjen. Tu je na prostoru od nekoliko kvadratnih metara bila sa svim geografskim detaljima predočena Gorička, Trst, Istra s otocima i Rijeka sa susjednim dijelovima Koruške, Kranjske i Hrvatske.

'Ovdje smo', reče mi profesor Johnson, 'prošle noći predsjednik Wilson i ja presjedili na podu do dva sata poslije ponoći proučavajući pitanje vaše granice'. Par dana poslije toga izašla je glasovita Wilsonova poruka talijanskom narodu - koja je bila plod toga noćnog proučavanja. Prije svojega odlaska iz Pariza prof. Johnson mi je poklonio geografsku kartu u kojoj je njegovom rukom ucrtana naša granica prema Italiji onako kako ju je, bez sumnje po savjetu Johnsonovu, bio zamislio Wilson. Ta mi je karta najmilija uspomena koju sam ponio iz Pariza...

Iz Dalmacije i sjevernog Primorja bilo je nekoliko Hrvata kod delegacije. Osim nas dva delegata, bili su dva profesora iz Istre, kao etnografski eksperti, četiri-pet pomorskih eksperata iz Rijeke i Dubrovnika, i nekoliko publicista i novinara. Ukupno iz hrvatskih i slovenskih krajeva bilo je 20-25 ljudi. Svi ostali, oko osamdeset njih, bili su Srbi, i osim par Crnogoraca i Bošnjaka i nekolicine Vojvođana, sami Srbijanci." (Zapisi Dra Josipa Smodlake, Prilozi novijoj jugoslavenskoj historiji, knj. 5, Razred za društvene nauke, JAZU, Izdavački zavod JA, Zagreb, 1972, str. 89, 91-92, 106-109, 122).

Nikola Pašić

„Sjedište naše delegacije bio je jedan hotel kod Arc de l'Etoile, koji je naša država [ex-Kraljevina SHS] bila uzela u zakup. ...Ja [Smodlaka] i Trumbić, prihvaćajući Wilsonova načela, osuđivali smo granice silom nametnute, bili smo za plebiscit, za zaštite prava manjina i za ideju sporazuma između demokracija. Pašić, koji nije ozbiljno uzimao Wilsonovu ideologiju, mislio je sasvim suprotno. Iako se nije izražavao o Wilsonovim idejama, kao što uopće nije volio otkrivati svoje misli, on je vodio stvari tako da je bilo očevidno da vjeruje samo u grubu silu, da priznaje samo staro pravo mača, po kojemu pobjednik može oteti pobijeđenome sve što hoće.

Kao svi nacionalisti, Pašić je prikrivao ta osvajačka načela plaštem historijskog prava narodnosti (pod kojim se razumijevao jezik), pa geografskim i strateškim razlozima. Svi su ti razlozi bili za njega jači nego li volja naroda. Zato nije htio 200px-Nikola Pašić cph.3b31626čuti za plebiscit. Nazivajući osvajanja 'oslobođenjem', on nije nikako priznavao stanovništvu koje se imalo 'osloboditi' pravo da samo odluči o svojoj sudbini.

Misleći tako, shvatljivo je kako je on mirne duše htio otrgnuti od Bugarske kotare u kojima nije bilo nijednoga Srbina i tražiti za Srbiju čisto albanske krajeve i dijelove Ugarske u kojima su Srbi mala manjina ili ih uopće nema. Kao što je mislio on, tako su mislili skoro svi Srbijanci. Ali su tim istim načelima i Talijani opravdavali otimačinu Goričke, hrvatskog dijela Istre i Dalmacije. Njihova imperijalistička načela potpuno su se poklapala s idejama Pašića. ...

Imajući pred očima onu geografsku kartu iz beogradskog Dvora... Kazao sam da moramo raditi da sav naš narod uđe u našu državu, a ne otimati tuđe, te da ni na jednoj strani ne smijemo tražiti aneksije proti volji većine odnosnog stanovništva. ...Dosljedno da ne smijemo tražiti da pripojimo našoj državi već samo one inorodce koji žive usred većine naše narodnosti, žrtvujući naše manjine gdje je drugi narod u većini. ...Naprotiv, ako prisvojimo tuđe, i pustimo da drugi otmu naše, u tome će biti sadržana klica budućih krvavih sukoba.

...Nažalost moj glas je ostao glas vapijućega u pustinji. Pri izrađivanju službenog akta za konferenciju u kojemu su bili izloženi naši zahtjevi bili su obuhvaćeni u naše željkovane granice Trst, Pula sa svom zapadnom Istrom, Villach, Celovac, Muhač, Temišvar, Caribrod, Bosiljgrad i Skadar s dolinom Velikog i Crnog Drima. ...Jedino što mi je uspjelo to je da isključim iz programa naših zahtjeva Pečuh i Bajski trokut, a i to samo zato što ni Srbi ni Slovenci nisu pokazivali interesa za ta dva područja. Sa svim tim taj je program ostao krajnje imperijalistički, te je trmbvicučinio nepovoljan dojam na Konferenciju, osobito zbog svojatanja Trsta, koji je cijeli svijet priznao Italiji.

Ovo je po mom sudu bila najveća politička pogreška. Moji drugovi Slovenci su naprotiv smatrali da je pazarska taktika najbolja, te su svakako htjeli da tražimo Trst, ma da su znali da im ga neće dati, računajući da će, tražeći što više, najviše dobiti. Njihova je taktika bila da tražimo Trst i Rijeku, eda bi dobili Rijeku, dok sam ja govorio da tako možemo izgubiti oboje, kako se i dogodilo. ...

Na moje čudo nađoh samo zabilježeno u dva retka da sam govorio, ali od mojega govora niti jedne jedine riječi, niti smisla u najkraćem izvodu. Upitah za razjašnjenje perovođu, Dr. Ninka Perića, kojega sam tada prvi put upoznao, a on mi suho odgovori da mogu sam ispraviti zapisnik kako me je god volja. ...Perić, koji je bio jedna od Pašićevih kreatura, služio se do kraja ovom metodom, znajući da mu ništa ne možemo. I dok je naše govore sakatio ili premučavao, uvrštavao je u zapisnik unaprijed napisane govore Pašića, koje ovaj uopće nije držao na sjednici. Napokon nam je bilo jasno da se tu piše historija na slavu radikalske partije, a da je zadaća partijskog ljetopisca zapala Perića, koji je bio profesor beogradskog univerziteta. Ako se sačuvao taj zapisnik, mnogobrojni ispravci i umetci između njegovih redaka mogu posvjedočiti kako je težak posao bio pisati istinu o ovoj konferenciji. ...

Uz rijetke izuzetke, cilj političara nije bila dobrobit države već dobivanje vlasti i bogaćenja na račun države. Tome cilju služile su partijske organizacije, koje su bile prave države u državi, te su stajale jedna prema drugoj u stalnom ratnom stanju. [Iz]Van partija pojedinac je malo vrijedio, a ništa nije mogao. S pomoću partije mogao se nadati svemu: namještenju s plaćom, komisijama, proglasenje shsliferacijama [dobavama/nabavkama], provizijama, ministarskim lisnicama. ...Da je baš tako, najbolje se vidilo na Konferenciji u Parizu, gdje je više od stotine ljudi dobivalo visoke plaće, a svak je od njih radio koliko je htio, neki ništa, jer jednostavno nije bilo nadzora niti ikakve organizacije službe. ...Vrhovni cilj radikalne partije bio je uspostavljanje srpskog carstva, a zakleti joj je neprijatelj, poslije izgona Turaka, bila katolička Austrija. ...

Mi smo se u svoje doba smijali kad su nam pričali kako je knez Nikola Crnogorski, kad bi sa svojim serdarima došao na pogled mora, pokazivao prstom razne kuće u Risnu ili u Budvi, pa obećavao da će darovati jednu prisutnom Stanku, drugu Bošku, treću Janku, a oni su to svi skupa nazivali oslobođenjem Boke. Sasvim slično, u većem stilu, iako kod nekih možda nesvjesno, partijski je mentalitet radikalskih vođa spajao osvećenje Kosova s rudarskim koncesijama i zapljenom imanja albanskih begova...

Jednom profesoru beogradskog univerziteta, koji nije bio njegove stranke, odobrio je [Nikola Pašić] nagradu od 3000 franaka za 'ispravak' srpskog prijevoda Luja Vojnovića. ...Trumbić kao i Pašić, iako su oba seljački sinovi, bili su veoma fini u ophođenju... Imali su, osim slavičnosti, zajedničku još jednu slabost, koja je osobina vladalaca: podlijegali su laskanju, i držali oko sebe ljude slaba karaktera koji su ih ostavili čim je njihova moć propala. ...

Dok je Trumbić (s) politikom izgubio sve što je stekao odvjetničkim radom, koji mu je mnogo nosio jer je bio jedan od najboljih advokata u Dalmaciji, Pašić je, (s) politikom postao od siromaha bogat čovjek i umro bogat. ...Dok je Pašiću lebdila pred očima obnova sredovječnog srpskog carstva, radi koje je trebalo podvrći srpskoj vlasti tolike Bugare i Arbanase [i Hrvate!], Trumbić je cijeli svoj život ostao vjeran pravaškom programu uspostave još starije jedne tvorevine, hrvatske države Tomislava i Krešimira...". (Josip Smodlaka, Izabrani spisi, Književni krug, Split, 1989, str. 358, 360, 362-365, 379-384).

Wilsonova izjava

Izjava predsjednika Wilsona od 24. travnja 1919. imala je važan učinak. „Dne 24. travnja 1919. razaslao je novinarski ured sjeveroameričkih Sjedinjenih Država ovu notu predsjednika Wilsona svim delegacijama i novinstvu. U diplomatskim krugovima govorilo se da je ona posljedica glasinâ, prema kojima se Italija spremala da u najskorije vrijeme (oko 1. svibnja) proglasi aneksiju Rijeke Italiji. Kad je nota objavljena, zaključila je talijanska delegacija (dašto u sporazumu sa svojom 008589vladom) da će ostaviti Konferenciju mira i vratiti se u Rim.

To se faktički i zbilo još istoga dana 24. travnja [1919.] uveče[r]. Uvjerivši se međutim, da je Konferencija mogla nesmetano i dalje raditi, talijanska se delegacija potom opet vrati[la] u Pariz 6. svibnja [1919.]. Za naše stanovnike bijaše Wilsonova izjava od 24. travnja [1919.] od goleme važnosti i posljedica: kolikogod nam je ona ojačala poziciju spram Italije, koju su kroz cijelo vrijeme podupirale Engleska i navlaš Francuska, toliko nam je nametnula i tešku žrtvu. 'Linija Wilson' naime predala je Italiji oko 400.000 duša našega naroda u zapadnoj i srednjoj Istri, u Trstu i na Primorskomu (Gorica)." (Ferdo Šišić, Jadransko pitanje na Konferenciji mira u Parizu, Zbirka akata i dokumenata, Izvanredno izdanje Matice hrvatske, Zagreb, 1920, str. 29).

„Službeni jezik u Dalmaciji bio je po svim uredima talijanski sve do 26. IV. 1909. Na svim gimnazijama bio je nastavni jezik talijanski sve do narodnog preporoda. Ovdje moram spomenuti da je Austrija podržavala talijanski jezik po školama jedino zato što je htjela da uzdrži talijanstvo u Dalmaciji, a ne stoga što je narod poznavao i upotrebljavao jedino talijanski jezik. Austrija je morala izvesti kroatizaciju škola pod pritiskom zahtjeva članova narodnog preporoda i popustiti na području školstva, jer je to bila posljedica normalnih prilika u Dalmaciji.

...Dubrovačka gimnazija je pohrvaćena 1868. god., splitska 1880. U Zadru je osnovana hrvatska gimnazija istom god. 1897. Osnovnih škola je bilo u Dalmaciji 1861. god. 157, od kojih samo 23 hrvatske, 9 talijanskih, a 125 utrakvističkih. Te su škole većinom sve osnovane od Francuza, a podržavane iza njih od Austrije. Mletačka vlada nije u Dalmaciji otvarala škola držeći se one Sarpia: 'Se volete i Dalmati fedeli, teneteli ignoranti!' - 'Želite li da Vam budu Dalmatinci vjerni, držite ih u neznanju!' - tako da u 387 godina, što je gospodarila Dalmacijom, nije nego jednu školu osnovala. To je ona koju je god. 1777. otvorio providur Giacomo Gradenigo u Zadru." (I. Rubić, Talijani na Primorju Kraljevine Jugoslavije, Hrvatska štamparija Gradske štedionice - Split, Izdanje Jugosl. bureaua, Split, 1930, str. 27).

Okupacija

„Italija je krajem 1918. god. okupirala Trst, Istru, Rijeku i Dalmaciju do rta Planke i ta je okupacija bila vrlo surova, ali ne i krvava jer su ubojstva bila rijetka. Ipak, u uličnoj tučnjavi 'ardita' i francuskih vojnika u Rijeci bilo je poginulih, iako to nije bilo puškaranje nego tučnjava šakama, bocama, noževima i sl. ...U kolovozu 1919. god. engleski kontraadmiral G. S. Alexander Sinclair javio je svojemu Admiralitetu o teškom incidentu koji se je zbio u Trstu 4. kolovoza 1919. god.

Toga dana velika skupina školske djece vraćala se je s nekoga izleta. Kad su ušli u grad, oni su klicali 'Evviva!' mnogim nacijama, ali ne 'Evviva Italia!' Netko je pozvao karabinjere koji su nahrupili i otvorili paljbu na okupljeni svijet i djecu bez ikakva upozorenja i bez prvoga hitca u zrak. Prije toga nisu pokušali uhititi nikoga. Pucali su pravo u ljude. Ubili su na mjestu devet osoba, a među njima bilo je i djece, ranjenih je bilo 15 ili 20. ...Hrvati i Slovenci postali su na taj način ljudi u koje je svatko mogao pucati na ulici i ubiti ih. U ovom fondu nigdje se ne spominje demokracija ni ljudska prava zbog čije su zaštite Englezi djelovali u savezničkim okupacijskim snagama. Ovaj incident i ova okolnost može dijelom objasniti gdje su nestali tršćanski Hrvati i Slovenci. Oni su se morali iseliti, pobjeći pred vrlo surovim terorom zemlje u kojoj će uskoro Mussolini doći na vlast. Jedino to su mogli da bi spasili glavu. ...

Konzervator Etnografskoga muzeja u Beogradu Niko Zupanić raspravljao je i o krilatici 'Balkan Balkancima' da bi se upitao što je Balkan i gdje su njegove granice. Mišljenje je polemično prema talijanskim vojnim kartografima Foglianija i Ruggierija i njihovoj 'Geografia fisica e politica' koju je izdao Francesco Vallardi u Milanu.

Diplomat ambasade zaključuje da je Istra sekundarni poluotok Balkana, a da i dalmatinski otoci pripadaju Balkanu. Granice Balkana određuje Dunav i ušće Soče. Ova definicija čisto je zemljopisna, Balkan nije kulturni pojam. Austro-Ugarska bi prema ovom razmišljanju bila zaštitnik Balkana koji je smatrala svojim područjem, pa je polemizirala s talijanskim iredentizmom i imperijalizmom koji je za sebe tražio Dalmaciju i Istru. ...

Velikosrpska orijentacija gasila se je u Hrvata, pa su jugoslaveni Josip Smodlaka i Ljubo Leontić služili Tita, Edo Bulat Antu Pavelića, a Grgo Angjelinović, koji je bio ministar, senator i poklisar, kao umirovljenik je 1939. god. održao govor u beogradskoj Skupštini u kojem je upozorio da je država u opasnosti jer se misao narodnoga jedinstva raspada, jugoslaveni se osjećaju izopćeni iz hrvatskoga naroda i smatraju se beogradskim plaćenicima." (Ivan Pederin, Jadransko pitanje, Maveda, Rijeka, 2007, str. 89, 192, 454-456).

Priredio: Đivo Bašić

Pet, 23-04-2021, 04:17:44

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.