Kršćanski vjernik i politika

 

Politika nije tek jedno područje života, nego sveukupni okvir unutar kojega se odvija život pojedinca i zajednice. Specifičnost političke dimenzije je pitanje moći i njezina izvršavanja, a moć, iako je ona po sebi moralno neutralna, u svom izopačenom obliku kao želja za dominacijom nad drugima, predstavlja jedan od glavnih izvora zla. Radi toga se kršćanski vjernik nužno mora baviti politikom, što ne znači da on mora biti profesionalni političar, ili član bilo koje političke stranke. Vjernik kršćanin kao takav nema posebnih političkih rješenja za oblikovanje države i društva, jer evanđelje ukazuje na ono što je nespojivo s kršćanskim javnim životom, ali ostavlja slobodu vjerniku da bira u politici ono što je spojivo s evanđeljem. Stoga nema kršćanske politike, kao što nema ni kršćanskog bankarstva ili gospodarstva, ali postoji politika inspirirana kršćanskim etičkim ciljevima, a to su obrana dostojanstva ljudske osobe i njezinih prava. Ovo je osobito važno za Hrvatsku koja je bila pola stoljeća pod komunističkom diktaturom, jer komunizam nije samo politički sustav i dogmatska ideologija, nego i specifičan mentalitet. Taj komunistički mentalitet je i danas nazočan u politici Hrvatske, kako kod onih bivših komunista koji su samo presvukli košulje, tako i kod stanovitog dijela onih koji nisu bili komunisti, ali su bili inficirani ozračjem komunizma.

Ponekad se čuje, da se politika ne može voditi moralizatorski, jer da se moral bavi spasom pojedinca, a politika spasom šire zajednice, i da svaki od njih ima različite norme. Ako orobim bogataša da dam siromahu, to je razbojnička krađa. Ako ga vlada orobi i novac stavi u fond za socijalno osiguranje, to je društvena pravednost. Istina je, da se javni moral uvijek ne izvodi iz privatnog morala, ali se razlike među njima mogu moralno opravdati jedino istim temeljnim moralnim načelima pravednosti i zaštite prava ljudske osobe. Stoga kršćanski vjernik u politici ne može prihvatiti dogmu neoliberalizma, da je svaki vrijednosni sud relativan. Za vjernika postoje istine do kojih se ne dolazi referendumom (npr. nepovrjedivost ljudske osobe od začeća do smrti). Treba naglasiti, da djelovanje kršćanskog vjernika u politici ne stvara uvijek i nužno koheziju u političkom životu države, niti integraciju u društvu. Njegova vjera može i mora ponekad biti čimbenik dezintegracije postojećih struktura. Već je sama zapovijed opraštanja neprijatelju politička provokacija, kao što je i Kristov govor na gori. Stoga političko djelovanje vjernika u strankama ili izvan njih ne doprinosi uvijek legitimiranju postojećeg stanja. Ipak je jedan od najvažnijih zadataka kršćanskog vjernika danas u političkom životu Hrvatske, da on u duhu kršćanskog univerzalizma i praštanja bude katalizator integracije i moralnog pročišćenja hrvatskoga društva, jer je ovo nužno potrebno zbog polustoljetnog moralnog pustošenja i nacionalnog zatiranja koje su jugokomunisti namjerno poticali, ali i zbog moralnog relativizma koji sekularistički neoliberalizam danas unosi u Hrvatsku.

A sada nekoliko riječi o odvojenosti Crkve i države, osobito u povodu kritike koju je uputio predsjednik hrvatske države Stjepan Mesić biskupu Jezerincu. Predsjednik Mesić, nekadašnji vjerni i revnosni komunist, nije shvatio što je kršćanska Crkva i koje je njezino poslanje. Kršćanska Crkva su svi vjernici, narod Božji – kako ih naziva 2.Vatikanski sabor – , dakle i laici. Odvojenost kršćanske Crkve od države ne znači rascijepanost čovjeka na vjernika i na građanina, time da je onaj prvi dio čovjeka podložan evanđelju, a onaj drugi nije. Vjernik kao čovjek je cjelina, osoba koja je ujedno član Crkve i član društva. Stoga se Crkva kroz laičke vjernike mora baviti politikom, jer politika odlučuje o općem dobru. Ali Crkva se i kroz svoju hijerarhiju mora baviti politikom ako se time podrazumijeva upozorenje na neke programe koji su u suprotnosti s naukom njezinog utemeljitelja Isusa Krista. Hijerarhija Crkve npr.mora upozoriti vjernike, da po savjesti ne smiju glasovati za stranku koja bi u svome programu branila ateizam ili jednospolne brakove. Stoga goruća poruka upućena Crkvi nije da bi se ona trebala manje baviti politikom u smislu upozoravanja na ono što je u politici suprotno kršćanskoj poruci, nego da ona u tome smislu mora igrati u društvu važniju ulogu nego što to čini danas. Od nje se očekuje obrana kršćanskih vrijednosti u političkom, društvenom i gospodarskom životu zemlje. Prvenstveno poslanje kršćanske Crkve je preobražaj svijeta u Božjem duhu („kraljevstvo Božje“). Da je njezin utemeljitelj Isus Krist naučavao samo o Bogu, vjerojatno bi doživio mirnu starost. Na križ ga je dovelo Njegovo kritiziranje nepravde u društvu , dakle politička dimenzija Njegove poruke. To bi trebali znati oni, koji i danas žele tzv. depolitiziranu Katoličku crkvu u Hrvatskoj, dakle Crkvu koju bi htjeli zbiti u sakristiju. Stoga kada Vesna Pusić u nedavnom intervjuu koji je dala listu „Slobodna Dalmacija“ kaže, da je biskupu Jezerincu „šef“ papa, ali da njega hrvatski građani plaćaju, njezina prva rečenica je netočna, a iz druge ona izvodi pogrješan zaključak. Nijednom vjerniku, pripadniku laikata ili klera, nije „šef“ papa, nego gospodin Isus Krist čijem evanđelju i papa mora biti vjeran. Istina je da hrvatski građani svojim porezom i doprinosima potpomažu i Katoličku Crkvu. No, oko 90% građana Hrvatske se deklariralo vjernicima, pa oni svojim novcem pomažu svoju Crkvu. Kad se proklamira depolitizacija Crkve , što se pod tim misli? Ako se misli da članovi klera u tome svome svojstvu ne smiju agitirati za određenu političku stranku, zahtjev je opravdan, jer se hijerarhijski dio Crkve kao takav u to ne bi smio upuštati. No, svećenici u svojstvu privatnih osoba i građana imaju pravo birati stranku kojoj će dati glas i obrazlagati zašto to rade. Ako se pak pod depolitizacijom misli da članovi klera u tome svome svojstvu ne smiju ukazivati na dijelove stranačkih programa koji se protive evanđelju, takva bi depolitizacija bila izdaja, i oni bi time iznevjerili svoje poslanje da šire evanđelje svoga Utemeljitelja. Stoga bi depolitizacija Crkve u ovom drugom smislu značila gubitak njezina emancipatorskog poslanja, njezina nužnog zauzimanja za potlačene, progonjene, obespravljene i siromašne, i to ne samo u obliku duhovne i tjelesne skrbi, nego i javne obrane njihovih pogaženih prava. Već sama služba Božja koja oko oltara okuplja sve vjernike bez obzira na rasu, klasu ili imovno stanje, ima političku implikaciju, ponekad i političku provokaciju u režimima političke , rasne ili klasne diskriminacije.

No, postoji još jedna uloga kršćanske Crkve i njezinih vjernika u društvu, dakle i u politici u širem smislu te riječi. Crkva ne treba govoriti i ponavljati ono što svijet govori, nego ono što svijet ne govori, i što on ne može govoriti u svom sadašnjem stanju, ali za čim on čezne. Svojim postojanjem ona mora podsjećati na ono potisnuto i zaboravljeno u čovjeku, koje jedino čini čovjeka čovječnim, a civilizaciji daje ljudsko dostojanstvo. Ona bi morala ukazivati na praznine suvremenoga znanstveno-tehnološkog mentaliteta, kroz koje izbijaju iskonske snage sa svojim integrirajućim potencijalom (npr. rođenje, smrt itd.) za koje suvremena znanost i tehnika mogu čuda napraviti, ali koji ostaju uvijek dio sveobuhvatne tajne čovjekove egzistencije. Crkva bi morala dati poruku, da konačna svemirska tajna nije ništavilo, nego kuća živoga i vječnoga Boga Oca . To bi morala biti glavna uloga Crkve u suvremenome društvu. Time Crkva doprinosi razrješavanju napetosti između dvije razine čovjekove svijesti, one dubinske izvorne, i one površinske racionalne, i vodi čovjeka izvoru kojega nazivamo BOG. S tom se nedokučivom i nepredvidivom stvarnošću ne može manipulirati u političke svrhe, niti u korist stranke, niti države, a niti crkvene vlasti. Svaka je suradnja s Njim, pa i u politici, uvijek rizik bez garancije, U partnerstvu s Bogom stvari se ne moraju razvijati prema našem predviđanju. Ako se kraljevstvo Božje ne može ugraditi ni u jedan politički program , niti se čovjek na njega može pretplatiti, može se postaviti pitanje, kako će kršćanin vjernik znati u svojoj političkoj aktivnosti što Bog u konkretnom povijesnom trenutku od njega traži? Iako za vjernika dilema između vjere i politike ne će nikada do kraja biti riješena u svakidašnjici političkog odlučivanja, ipak postoje neki kriteriji koji mu mogu poslužiti kao putokaz da je on na pravome putu. On je u svom političkom djelovanju na pravome putu ako prodrma uspavane savjesti, a utješi preplašene, ako prizna vlastite pogrješke a tuđe oprosti, ako kod sebe i drugih obuzdava okrutnost i želju za moći, a potiče odgovornost i skromnost, ako je uvijek na strani progonjenih i obespravljenih nastojeći ukloniti tu nepravdu kroz pravednije društvene strukture, te ako i u političkom neuspjehu sačuva vjeru i nadu, pa makar kao vjeru usprkos nevjeri, i nadu kao raspetu nadu. Jer politička sreća nije siguran znak da smo na Božjem putu, niti je politička nesreća znak da nas je Bog napustio.

prof. dr. Branimir Lukšić

{mxc} 

Uto, 23-10-2018, 23:37:22

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).