U ponedjeljak 7. veljače 2011. Hrvatsko kulturno vijeće priredilo je jednu od svojih najznačajnijih tribina do sada, pod nazivom "Hrvatsko sudstvo i Europska unija". Na tribini su izlagali: Milan Vuković, dr. iur., Vladimir Gredelj - odvjetnik, novinar i publicist Mate Kovačević i mr. sc. Lujo Medvidović - odvjetnik čije izlaganje donosimo u nastavku.

 

Mr.sc. Lujo Medvidović – nema pravde za Hrvatsku bez pravde u Hrvatskoj

(Hrvatskom branitelju Tihomiru Purdi i moralnoj snazi koja brani da kristalnu čistoću spremnosti hrvatskih branitelja ne bace u blato!)

Poštovani sugrađani, članovi i prijatelji HKV!

U životu svakog subjekta kulture i civilizacije (osoba, udruga, država) kojem je stalo do duhovnog zdravlja i opstanka u svijetu interesa i razvoja, mora postojati jedno mjesto (Symposium, Agora, Hyde Park, Tribina!) na kojem se može istinoljubivo raspravljati o svim važnim pitanjima te „pred narod iznijet savjet Gradu koristan". Istinoljubivost je potrebna prije svega Hrvatskoj koja razvija svoj pravni i politički sustav, pa mora biti strpljiva s raspravama koje pomažu u tom procesu.

Lujo Medvidović

Slučaj Tihomira Purde je snažan poticaj za istinoljubivu raspravu. Njemu žele suditi zato što je kao hrvatski branitelj u Hrvatskoj branio Hrvatsku. Žele mu suditi pred kaznenim sudom iako je kaznena vlast RH provela dokazni postupak i ustanovila da on nije počinitelj kaznenog djela, a po općim načelima međunarodnog kaznenog prava nema kaznenog djela kad počinitelj postupa u nužnoj obrani i krajnjoj nuždi. Žele mu suditi iako pred sudom u Nürnbergu nije bio optužen nijedan engleski, francuski, američki ili sovjetski vojnik.

Želi mu suditi ona država koja kaže da nije bila ratni agresor protiv Hrvatske, za nešto što se dogodilo na hrvatskom tlu, za vrijeme ratne agresije, za štetu koju je navodno pretrpjela tamo gdje nije ni bila. Srbija se poziva na izjave uzete u srpskim koncentracijskim logorima a tvrdi da takvih logora nije bilo?

Upitajmo se, nije li zahtjev Srbije da se sudi Tihomiru Purdi novi dokaz u vidu priznanja kako je Srbija vodila agresorski rat, kojeg i dalje vodi svim raspolživim sredstvima – institucionalno i vaninstitucionalno? Zašto se Srbiju konačno ne optuži za pokretanje i vođenje agresorskoga rata protiv Hrvatske?

U duhu neophodne istinoljubivosti dužnost mi je izložiti slijedeće spoznaje:

Hrvatska stvarnost: Ako u potrazi za vrijednostima koje Hrvatsku čine dobrom zemljom, kao kriterij uzmemo Aristotelov Ustav atenski - zasnovan na tri bitne protege: zabrani dužničkog ropstva, obvezi javnog zauzimanja za opće dobro i bezuvjetnom poštivanju odluka porotnog suda sastavljenog od 6.000 sudaca u državi koja je imala 20.000 do 40.000 punoljetnih građana - može se vidjeti (1) da je vjerodostojno sudstvo iznimno važno za svaki narod i državu – jer tko vlada sudom vlada svijetom, (2) da se u nama i oko nas proizvodi front protiv istine čija je bit negacija istine konkretnog slučaja, negacija dostojanstva osobe, negacija pravne sigurnosti i slobode kao vrijednosti, (3) da očita regresija ne podupire ideale pravne i socijalne države već u ime profita proizvodi i podržava dužničko ropstvo, u ime neobuzdane raskoši uništava opće dobro, a u ime sebičnih ciljeva pokušava sud udaljiti od iskonske svrhe.

Regresija se događa unatoč činjenici da živimo u svijetu koji je oduvijek bio svjestan upozorenja sv. Tome Akvinskog izrečenog u knjizi Država: "Svrgne li se pravda, što su kraljevstva ako ne velike razbojničke družine? Jer, što su drugo razbojničke družine nego mala kraljevstva?" Zato je Hrvatska uvijek u granicama svojih mogućnosti veliki značaj davala organizaciji i djelovanju sudova.

Danas na početku Nove 2011. Hrvatska može i treba biti ponosna na 150 godina stari događaj - na 1861. godinu kad je osnivanjem Banskoga stola – pod upravom Hrvatskog bana baruna Josipa Šokčevića, ostvarila autonomiju sudbene vlasti u okviru Austro-Ugarske, pod zaštitom banova javnog obećanja da će "zakonu ostati neoskrvnuta svetost (...) da će umni i materijalni napriedak naš svestrano dizati (budući da) osamljene makar i orijaške sile pojedinih ljudi nedostatne su za velike svrhe". Na žalost, Hrvatska je stečenu autonomiju izgubila u okviru Jugoslavije. Do danas ju nije obnovila unatoč potencijalu naroda i povijesti, Aktu o neovisnosti od 8. listopada 1991. inicijativi Društva hrvatskih sudaca iz 1991. te zahtjevu predsjednika Tuđmana od 22. siječnja 1997.

Literarni i statistički podatci za 31 godinu dokazuju kako se nečistom politikom, u kontinuitetu od 01. 07. 1977. do danas, nasiljem nad zakonom, kontradiktornim i zbunjujućim propisima o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova, te selektivnim evidentiranjem i prezentiranjem sudske prakse, prisilno mijenjaju temelji i devastira hrvatsko sudstvo, a besmislenim statističkim pokazateljima, grade dokazi o uspješnom radu.

Dostupni podatci Državnog Zavoda za statistiku, za 31 godinu rada hrvatskog kaznenog sudstva (1979. - 2009.) upozoravaju na porast represije u društvu jer već podnošenje kaznene prijave predstavlja oblik ugrožavanja ljudske slobode, koju sustav pamti zauvijek.

Primjerice,

grafikon

Grafikon prijavljenih, optuženih i osuđenih osoba po godinama od 1979. do 2009. pokazuje da je dinamika kaznenog sudovanja – to znači stanje represije - neposredno povezana s političkim promjenama i utjecajem političke – izvršne vlasti, na rad sudstva.

grafikon

To govori da je kapacitet sustava za optuživanje i presuđivanje u zadnjih 31 godinu ostao isti, a da su povećani zahtjevi za kaznenim progonom. Veliki brojevi kaznenih prijava poput štafete stvaraju pritisak za povećanje kapaciteta: na državne odvjetnike da što više optužuju, ali i suce od kojih se traži da donose osuđujuće presude, kako bi se udovoljilo administrativnim kriterijima i statistici.

Studija karakterističnih slučajeva dokazuje da je sudstvo okaljano lošim iskustvima.

Začudan je slučaj kako jedan uporni sudac Općinskog suda Imotski već 20 (dvadeset) godina odlaže ovrhu pravomoćnog rješenja o izvršenju broj I-24/92. od 03. 01. 1992. donesenog na temelju pravomoćne sudske presude istoga suda, unatoč činjenici što je presuda pravomoćna, što je revizija odbijena, te što je Država po odlukama Ustavnog i županijskog suda do sada dva isplatila ovrhovoditelju novčanu naknadu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. Slučaj dokazuje kako je lasno moguće sustav opteretiti troškovima, narodu oduzeti nadu u dostižnost pravde, a poreznom obvezniku uzrokovati gubitak temeljnog ljudskog prava na pravnu zaštitu, pošteno suđenje i učinkovit pravni lijek.

Bizaran je slučaj utvrđivanja odgovornosti pravne osobe za urednu isporuku robe (Tk-134/94), pokazao da Trgovački sudovi i DORH mogu zauzeti stanovište kako znanstveni dokaz da peršin kao biljka ne može ostati svjež 70 dana, već svega 6 – 10 dana – nije validan dokaz već nebitno „vrijednosno ocjenjivanje činjenica".

U kapitalnim kaznenim predmetima (pronevjera, falsifikati i ubojstvo) stanje je nepovoljnije jer se može donijeti osuda bez činjenica i načela.

Tragičan slučaj osuđene Milke Ravnjak dokazuje da je pred Općinskim sudom u Belom Manastiru (K-67/09). moguća pravomoćna osuda za kazneno djelo pronevjere robe u iznosu od 2.099,43 kn, te za krivotvorenje zapisnika o zamjeni artikala u svrhu prikrivanja prisvajanja, unatoč oslobađajućim dokazima koji su u sudskom spisu - nalazu vještaka na kojeg se sud poziva i kojeg je prihvatio – za nemoguću činidbu i to: (1) predmetna roba „fizički nikada nije bila u prodavaonici (...), pa samim tim nikada nije niti mogla biti prodana niti zamijenjena" niti prisvojena, te (2) da je predmetni zapisnik knjigovodstveno nevjerodostojan, mogao ga je sačiniti svatko, poglavito oni koji su htjeli eliminaciju Milke Ravnjak.

Ustavni sud je rješenjem broj U-III-1201/2010. od 16. rujna 2010. – odbacio ustavnu tužbu s obrazloženjem da „ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari".

Posebno je tragičan slučaj osude bez činjenica i načela, pred Županijskim sudom u Vukovaru u predmetu broj K-18/01., koji je od Antuna Kneževića učinio do neba vapijuću žrtvu.

I) - Antun Knežević je osuđen za kazneno djelo ubojstva izvršenog 3/ 4. lipnja 2000. u Retkovcima kod Županje, na temelju oslobađajućih argumenata: pismenog priznanja suda da nije mogao utvrditi i da nije utvrdio kojim je nožem zadana ubodna rana. Apsurd je veći jer je sud izrijekom odbio provesti predloženo vještačenje noževa da se utvrdi kojim je nožem zadana ubodna rana, kao i vještačenje kontaktnih tragova na tijelu i odjeći pokojnika kako bi se ustanovilo tko je zaista zadao ubodnu ranu.

II) - Čudnovati je početak i tijek kaznenog postupka za kazneno djelo ubojstva, jer je postupak započeo objavljivanjem presude u medijima,

III) - Nepoštivanje okrivljenikovog prava na pošteno suđenje, je što do danas nije izveden nijedan dokazni prijedlog obrane, s obrazloženjem da obrana odugovlači s postupkom,

IV) - Nepoštivanje okrivljenikovog prava na učinkovit pravni lijek, jer je Vrhovni sud, iako se radi o ubojstvu, rekao da se presuda mogla donijeti bez neposrednog saslušanja vještaka,

V) - Nepoštivanje okrivljenikovog prava na izvanredne pravne lijekove, jer unatoč što je glavni i jedini svjedok optužbe osuđen za kazneno djelo davanja lažnog iskaza nije dopuštena obnova postupka,

VI) - Nepoštivanje okrivljenikovog prava na zaštitu pred Ustavnim sudom, jer je taj sud rješenjem broj U-III-5703/2009. od 26. X. 2009. tužbu odbacio i odbio raspraviti slučaj ubojstva pozivom na svoju praksu u predmetu stanarskog prava,

VII) - Nisu ocijenjeni posebni razlozi za pružanje učinkovite pravne zaštite Antunu Kneževiću,

VIII) - Nisu poštovana okr. zakonska prava u paralelnim postupcima: kaznena prijava za sprječavanje dokazivanja riješena je negativno, nakon isteka roka zastare.

IX) - Međunarodni sud za ljudska prava u Strasbourgu nije izvršio svoju dužnost u slučaju Antuna Kneževića broj 5192/07., već je svoj „rad" dovršio pismenom od 16. srpnja 2010. i to:

„Sud je utvrdio da oni (zahtjevi okr.) ne ukazuju ni na kakvu povredu prava i sloboda zajamčenih Konvencijom i njezinim Protokolima.

Ova je odluka konačna i protiv nje ne postoji mogućnost žalbe Sudu, niti Velikom vijeću, kao niti bilo kojem drugom organu. Nadamo se stoga da ćete razumjeti kako tajništvo neće biti u mogućnosti dati Vam bilo kakve podatke o odlučivanju suca pojedinca, niti nastaviti s dopisivanjem glede odluke Suda u ovom predmetu. Od suda više nećete primiti nikakve dokumente koji se tiču ovog predmeta, a Vaš će spis, u skladu s uputama Suda, biti uništen godinu dana od datuma odluke."

Sve se to događa u onoj istoj Europi u kojoj je nedavno ekipa patologa obavila zanimljivu obdukciju Oetzija ili Ledenog čovjeka, koji je živio i umro 3.300 godina prije naše ere, u talijanskim Alpama na granici s Austrijom. Utvrđeno je da je Oetzi bio lovac, visok 160 cm, odjeven u odjeću od kože i trave, imao je bakrenu sjekiru s drvenom drškom, nož s kamenom oštricom, kanije ispletene od bilja, luk i strijele. Utvrđen je i sadržaj njegova posljednjeg obroka. Utvrđeno je da je preminuo od smrzavanja nakon što ga je strelicom ranio drugi lovac, tako što mu je strijela probila arteriju s leđa, ispod lijeve lopatice. Na njegovoj odjeći i oružju utvrđeni su tragovi čak četiri različite vrste ljudske krvi, pa se pretpostavlja da je ubojstvu strelicom prethodio brutalni okršaj s četiri čovjeka. Zahvaljujući suvremenoj tehnologiji, dostupni su nam potpuni podaci o životu i smrti čovjeka, koji je živio i umro prije početka gradnje egipatskih piramida. Kad imamo u vidu taj primjer, neuvjerljiva je svaka skepsa prema suvremenim mogućnostima da se u svakoj stvari danas može ustanoviti istina, samo uz uvjet da postoji istina kao vrijednost.

Razmatranje: Sveto pismo naviješta sveopći sud koji će se ostvariti kad Sudac kojeg se čeka dođe suditi žive i mrtve. Pojedine odluke zemaljskih sudova u konkretnim slučajevima za nepravedno osuđene osobe i njihove obitelji imaju upravo takav učinak: osudu strašnoga suda.

Zato spomenuti slučajevi otvaraju prostor za mnoga vrlo ozbiljna pitanja, prije svih: u čijem interesu i po kojim načelima se vode kazneni postupci pred sudovima u Hrvatskoj te pred Međunarodnim sudom za ljudska prava u Strasbourgu?

Na temeljno pitanje - može li se u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji jamčiti temeljno ljudsko pravo na pošteno suđenje i učinkovit pravni lijek? – odgovor je negativan. Što je tome uzrok?

Opisani slučajevi dokazuju da sudstvo u Republici Hrvatskoj nije organizacijski postavljeno tako da bi moglo jamčiti ostvarivanje prava na pravedno suđenje i na djelotvoran pravni lijek.

Po čl. 118 st. 1 Ustava RH „Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana". Kako taj sud može osiguravati tu ulogu kad je 80% ustavnih tužbi usmjereno protiv odluka županijskih sudova, zbog čega je Ustavni sud silno opterećen tako da ima godišnje zaostatke od oko 8000 predmeta?

Međunarodni sud za ljudska prava u Strasbourgu svojom praksom ne potvrđuje obvezu koju ima po odredbama 6. i 13 Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama jer u konkretnom slučaju ne podržava zahtjev za pravedno suđenje u razumnom roku niti pravo na učinkovit pravni lijek.

Loša praksa hrvatskog sudstva može se objasniti dugotrajnom i sistematskom (auto)destrukcijom. Hrvatsko sudstvo je devastirano nečistom politikom, naročito u kontinuitetu od 01. 07. 1977. godine do danas. Stanje je nakon svake parcijalne „reforme" postalo znatno slabije nego što je ranije bilo – na što su (uzalud?!) upozorili pojedini sudionici Okruglog stola „O ostvarivanju sudske funkcije", čija je rasprava javno objavljena u časopisu Naša zakonitost broj 4/1979. str. 7 – 67), pa tako sve do danas.

Interesni krug onih koji to čine odrediv je i pripada onima koji su u važnim stvarima znali što se događa, a to su poslušnički odšutjeli i nisu ništa poduzeli. Time su stvorili spomenuti zavjerenički front protiv istine. (Auto)destrukcija je započela time što nisu kvalitetno osigurani i objavljeni provjerljivi materijalni dokazi za sva pojedinačna stradanja i sudbine za vrijeme i poslije II. Svjetskoga rata kao i Domovinskoga rata. Najviše je izražena time što nitko do danas nije optužen a ni osuđen za vođenje agresivnoga rata protiv Hrvatske. U međuvremenu, očitovala se je kroz podaničku šutnju u situacijama kad se moralo glasno govoriti, primjerice:

- poslije objave rata za zemlju, protiv nesrpskih naroda, po programu oktroiranog jedinstva, koje je imalo za cilj brisati republičke granice kao administrativne te „da svi Srbi žive u jednoj državi" (Beograd, Memorandum SANU 1986.),

- kad je Predsjedništvo SFRJ suglasno planu „Jedinstvo" donijelo neustavnu odluku da JNA dobiva nadzor nad Teritorijalnom obranom (TO), što je vodilo gašenju Hrvatske TO i bitnom slabljenju CZ (Beograd, 1987.),

- kad je Skupština Srbije protuustavno oduzela autonomiju Vojvodini i Kosovu i time iznutra, implozijom, srušila Federaciju (Beograd, 28.03. 1989.),

- kad je Milošević na polju na kojem je izgaženo nepokošeno žito, proglasio početak oružanog rata za veliku Srbiju (Gazimestan, 28. 06. 1989.),

- kad je Savezna skupština legalizirala zelenaški – u osnovi kanibalski – obračun kamata (anatocizam), koji je kasnije poslužio kao sredstvo neviđene gospodarske devastacije u korist banaka (Sl.SFRJ 57/89. od 06. 10. 1989.), s posljedicom da je neobuzdana raskoš neodgovorne manjine dovela u pitanje opstanak naroda i države,

- kad prema slobodi dvostruko neodgovorni čelnici naroda i države nisu bili sposobni reći „popu pop a bobu bob" (iako su obećavali da će barem toliko učiniti u korist ušutkanog naroda), pa nije procesuirana kaznena prijava zadarskog odvjetnika Petra Šale protiv Slobodana Miloševića „zbog poticanja drugih na agresivni rat i izazivanje nacionalnog razdora i netrpeljivosti" (21. 11. 1989.),

- kad je u Hrvatskoj (za razliku od Slovenije) šutke ostvarena naredba načelnika Generalštaba oružanih snaga SFRJ od 14. i 15. 05. 1990. godine, te provedeno razoružanje TO, CZ i Službe za osmatranje i obavještavanje – osobito u „osjetljivim regionima" – na području Zagreba i Knina

- kad je na konstitutivnoj sjednici Hrvatskog Državnog Sabora održanoj 30. 05. 1990. (888 godina nakon Pacte convente iz 1102.) stranka koja je na prvim višestranačkim izborima – uoči objavljenoga rata - pozivom na zajedništvo naroda izborila većinu, u cilju produbljivanja povijesnih podjela nazvana strankom opasnih namjera,

- kad od tada do danas ni jedna ni druga a ni treća strana nije svome narodu i svijetu prikazala svoje stvarne namjere u vidu dugoročne strategije društvenog razvoja koja uključuje unutrašnje samoodređenje i vanjsko opredjeljenje.

Hrvati sve to plaćaju time što trpe destrukciju svega drugoga što Hrvatsku čini dobrom zemljom, zbog čega je izboreni prostor hrvatske slobode gladan razumnih sadržaja.

hkv

Aktualna reforma kaznenog sustava: najnovija parcijalna reforma sudstva koja pokušava napustiti stogodišnji sustav pravila kaznenog postupka, ozbiljan je dokaz da postojeće kazneno sudstvo ne funkcionira na zadovoljavajući način. To je snažna kritika dosadašnje prakse.

Novi ZKP/2008. proširuje loše mogućnosti time što osnovana sumnja kao vjerojatnost zasnovana na provjerljivim dokazima, nije više uvjet pokretanja kaznenog postupka, te uvodi dvije novine: (1) kazneni progon do potvrđivanja optužnice ne smatra se kaznenim postupkom, a (2) za podizanje optužnice dostatna je osnova sumnje kao intuitivna spoznaja i minimalna vjerojatnost zasnovana na indicijama ili halo efektu.

Prvo, Zakon o kaznenom postupku koji je donesen 15. prosinca 2008. (NN 152/2008.) te izmijenjen i dopunjen Zakonom od 30. lipnja 2009. (NN 76/2009.) a novosti su:

- Načelo djelotvornosti je stavljeno ispred načela zakonitosti i zaštite ljudskih sloboda.

- Kazneni postupak protiv određene osobe za određeno djelo, započinje potvrđivanjem optužnice, koja se podiže na temelju osnove sumnje - dojma, po kriteriju intuitivne nerazjašnjene sumnje (čl. 2. st. 3. i čl. 217. st. 1. ZKP/08. i 177 ZKP/97.), dok je sužena primjena kriterija osnovane sumnje (čl. 187 st. 1 ZKP/97). Na ovom mjestu valja upozoriti na jednu nelogičnost zanimljivu Ustavnom sudu: Hrvatska je (ispravno) dužna odbiti izručenje stranca „ako nema dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je stranac čije se izručenje traži počinio određeno kazneno djelo" (čl. 35 st. 1 t. 7 Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, NN 178/2004.). Istovremeno, Hrvatska (neispravno) dopušta suđenje svojih građana na temelju osnove sumnje.

- Lukavstvom zakonodavca, kazneni progon do potvrđivanja optužnice službeno nije kazneni postupak, okrivljeni nema nikakva prava, već mu se samo nakon toga (čl. 354 ZKP/08), priznaje formalna ravnopravnost u postupku.

- Neravnopravnost stranaka – koja je koncepcijska – očituje se u svim fazama postupka: (1) branitelj je isključen iz faze kaznenog progona, (2) na pripremnom ročištu (čl. 377 ZKP/08) kad su stranke dužne izložiti sve dokaze koje namjeravaju izvesti, (3) na raspravi gdje se „neće izvesti oni dokazi za koje su znale, ali ih (...), nisu na pripremnom ročištu predložile, (4) u kasnijim fazama postupka.

Državni je odvjetnik od početka upoznat sa svim dokazima: bez sudjelovanja obrane je izvršio selekciju dokaza, koji su sastavni dio spisa te utječu na presudu, dok obrana ima suženo pravo na upoznavanje sa spisom, u kratkim rokovima uz znatne troškove (3,00 kn po stranici).

U takvom odnosu bit će teško:

(1) sudu da ostvari zamišljenu ulogu neutralnog, trećeg subjekta koji u postupku suđenja mora osigurati da postupak bude vođen pravično, javno i u razumnom roku, te da suđenje dovede do „dobre pravde".

(2) okrivljeniku da u postupku ima položaj, jednak položaju tužitelja, tako da svoje uloge ostvaruju pod uvjetima „jednakosti oružja" koji u najvećoj mogućoj mjeri trebaju biti izjednačeni,

(3) branitelju da ostvari pretpostavke učinkovite obrane u vidu pravodobne, detaljne i razumljive obavijest o prirodi i razlozima optužbe – opis i pravna kvalifikacija djela, kao minimalno jamstvo slobode od samooptužbe,

(4) ljudsko pravo na presumpciju nedužnosti kao presumpciju dobroga glasa, time da je teret dokaza je na tužitelju, a svaka sumnja ide u korist okrivljenika,

(5) siromašnom čovjeku da ostvari okrivljenikovo pravo na branitelja po vlastitom izboru, kako bi se osigurala stvarna i djelotvorna obrana, budući je ono ograničeno novom pozicijom obrane koja treba znatna sredstva za braniteljsku istragu, pa je to pravo privilegij imućnih građana.

Drugo, Zakonom o uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (NN 76/2009.) a stupio je na snagu 01. srpnja 2009. ustanovljen je Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (dalje u tekstu: Ured) – kao „posebno državno odvjetništvo koje se ustanovljuje za područje Republike Hrvatske" – u žargonu zvan USKOK, tako da imamo „Uskočke državne odvjetnike," „Uskočke sudove" i „Uskočke suce".

Potrebno je radi općega dobra naglasiti da izraz „uskok" nije odgovarajući za djelatnost spomenutih Ureda i Odjela, iz razloga što je uskok pejorativan termin kojeg nema u zakonu, i upućuje na neadekvatne povijesne likove - hajduke i martologe.

Pojam uskoci dolazi od hrvatske riječi uskočiti ili uskakati, a ovaj pojam se u prošlosti odnosio na vojnički organiziranu grupu hajduka - koje su sačinjavali uglavnom katolički bjegunci iz područja Hrvatske, Bosne i Hercegovine, koji su se nalazili pod Osmanskom okupacijom. Paralelizmi riječi „uskok" i usporedive pojave jesu akindžija (tur. pripadnik jurišne konjice, pokretni navalni odred osmanske vojske) i martolog (tur. plaćeni vojnik u pograničnim vojnim formacijama, zaduženi za povremene prekogranične upade).

Stoga, smatram da taj izraz „uskok" za tako ozbiljnu funkciju državnog odvjetništva i sudstva treba u potpunosti napustiti, te se vratiti izvornim izrazima: Državno-odvjetnički Ured i Sudski Odjel.

Usvojena rješenja dokazuju da se društveni razvoj planira u povećanju kapaciteta sustava za optuživanje i presuđivanje, što vodi porastu represije kao nadomjestku za jasno i razlikovno unutrašnje samoodređenje i vanjsko opredjeljenje koje se pokazuje djelovanjem preventivnog sustava u vidu osmišljene strategije razvoja kao dokaza postojanja snage žilja korijenja, vizije, misije, ciljeva i procedura.

Zato se može ocijeniti i predložiti:

1. Redovno hrvatsko sudstvo do danas, nije organizirano tako kako bi moglo i moralo biti po Aktu o neovisnosti od 8. listopada 1991. godine, kakvo Hrvatska treba i zaslužuje;

2. Hrvatski suci, zbog nedovršene organizacije sudstva, nisu u poziciji ostvarivati ulogu čuvara zakonitosti zapisanu u Ustavu Republike Hrvatske, a Vrhovni sud ne može osiguravati jedinstvenu primjenu zakona ni ravnopravnost građana.

3. Europska unija zato ima rezervu prema državi Hrvatskoj, što nas ne treba posebno zabrinjavati jer je stanje tamo daleko teže.

4. Hrvatska ima potrebu i prigodu da popravi uočene propuste ukoliko provede razboritu reformu redovnog sudstva, na način da poštujući načela, u redovitom sudstvu uvede trostupanjsku razinu odlučivanja:

- prvi stupanj da čine općinski i županijski sudovi, prema težini i vrsti predmeta (čime bi županijski sudovi preuzeli teže predmete po vrsti i vrijednosti, a ukinula bi se drugostupanjska nadležnost 21 županijskog suda koji nužno kreiraju različitu i neujednačenu praksu, koju je po zakonu velikih brojeva nemoguće objediniti odlukama Ustavnog i Vrhovnog suda);

- drugi stupanj činio bi novo ustanovljeni Visoki žalbeni sud s četiri odjela u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, koji bi – umjesto sadašnjih županijskih sudova koji imaju svoje posebne kriterije – po jedinstvenim državnim kriterijima rješavao sve pravne lijekove protiv svih odluka svih 88 prvostupanjskih sudova (67 općinskih, 21 županijski) i ujednačavao sudsku praksu;

- treći stupanj treba činiti Vrhovni sud koji bi odlučivao o pravnim pitanjima, povodom odluka 215 sudova (67 općinskih, 21 županijski, 111 prekršajnih, 14 trgovačkih i 2 upravna suda), a bio bi oslobođen rada u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku.

Time bi se oslobodilo Ustavni sud od obveze da preko 80% svoga kapaciteta troši na odluke županijskih sudova, te da se posveti poslu iz svoje stvarne nadležnosti (čl. 128 Ustava RH).

5. Neophodnu reformu svoga sudstva Hrvatska je dužna provesti zbog same sebe, zbog svoga vlastitog sazrijevanja, a podredno zbog Europske unije.

Nema pravde za Hrvatsku bez pravde u Hrvatskoj, koja se može ostvariti predloženom vlastitom pravnom organizacijom sudstva, unutrašnjim samoodređenjem i vanjskim opredjeljenjem, tako da počne podržavati ustrojstvene protege vlastitog državno-pravnog poretka, zaštitu ljudskih prava, zakonitost i kvalitetu rada i, da bude vrelo moralne snage koja brani da kristalna čistoća vjere njezinih branitelja i drugih građana ne bude bacana u blato!

Izlaz treba tražiti na tragu zdravoga kontinuiteta s Banskim stolom/Stolom sedmorice iz 1861; Aktom o neovisnosti od 8. listopada 1991., Inicijativom Društva hrvatskih sudaca pokrenutom tijekom 1991. i zahtjevom Predsjednika Tuđmana od 22. siječnja 1997. – te izvršiti dosljednu reformu hrvatskoga sudstva na trostupanjskoj razini. Sve to nalažu i kriteriji opstanka u sustavu odgovorne slobode.

Takvom reformom stvorit će se mogućnost da će Vrhovni sud:

1) Odlučivati u trećem stupnju o izvanrednim pravnim lijekovima;

2). Osiguravati jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnosti građana

prema odredbi članka 118. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske;

3). Osigurati racionalniju iskorištenost ljudskih resursa, tako da umjesto 21 kaznenog drugostupanjskog odjela županijskih sudova, njihov bi posao obavljao jedan sud, s četiri odjela u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Osim toga, s obzirom i na sužavanje nadležnosti Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izostala bi potreba povećanja broja sudaca Kaznenog odjela tog suda te bi se isti vremenom i smanjio;

4). Ovakva organizacija sudstva pridonijela bi:

- jasnijoj nadležnosti, bez sukoba interesa,

- ravnomjernijoj opterećenosti sudaca istom vrstom predmeta (koju je moguće postići na jednome specijaliziranome sudu (a nemoguće, čak niti primjenom članka 10. stavka 2. Zakona o sudovima, na 21 sudu), njihovoj većoj efikasnosti te ubrzanju sudskih postupaka,

- kvaliteti rada, budući „koncentriranje" drugostupanjskih sudaca na jednome sudu, osim izvjesne posljedice ujednačavanja prakse, omogućuje i daljnju subspecijalizaciju tih sudaca (primjerice, u postupcima iz nadležnosti gospodarskog kriminaliteta, ratnih zločina i sudova za mladež) te lakše i bolje stručno usavršavanje tih sudaca (primjerice, u predmetima zbog kaznenih djela počinjenih na štetu financijskih interesa Europske unije koji bi mogli biti pokrenuti, a koji zahtijevaju upoznavanje s propisima Europske unije koji do sada nisu bili u primjeni u Republici Hrvatskoj) te boljoj kvaliteti rada svakog suca pojedinačno i svih sudova u cjelini,

- antikorupcijskim učincima, budući da bi dodjela predmeta u rad Visokog kaznenog suda otklonila sumnje u neovisnost i nepristranost sudaca.

Zaključno, Hrvatskoj treba snažna jasna i razlikovna politika, unutrašnje samoodređenje i vanjsko opredjeljenje, kao dokaz sposobnosti da se zna upravljati po načelima, u korist javnoga dobra, u interesu prepoznatljivog sustava vrijednosti, kako bi se potvrdile one vrijednosti koje Hrvatsku čine dobrom zemljom.

Pitanje: Može li država Bosna i Hercegovina, bez suglasnosti države Hrvatske, hrvatskog državljanina Purdu izručiti državi Srbiji, na temelju međunarodne tjeralice, za kazneno djelo učinjeno u Hrvatskoj na štetu srpskog državljanina? Kakav je postupak izručenja?

Odgovor: Konkretno ne mogu odgovoriti jer bitne stvari nisu objavljene. Načelno, opisani slučaj izručenja je moguć, ako postoji dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je Purda čije se izručenje traži, počinio djelo određeno zahtjevom za izručenje. Postupak izručenja može se razumjeti po ključnim riječima i to:

Tjeralica je nalog kojeg izdaje državni organ radi privođenja sudu osobe koja se skriva, kojoj se ne zna prebivalište ili boravište. Dopunsko je pitanje: je li se Purda skrivao, gdje i kako i čime se to dokazuje?

Izručenje je predaja čovjeka drugoj državi da bi mu se tamo sudilo za kazneno djelo. Postupak je uređen mnogostrukim aktima od kojih su najvažnije: Europska konvencija o izručenju iz 1957. dopunjena 1975. i 1978. i Europska konvencija o suzbijanju terorizma iz 1977. a zahtijevaju ispunjenje četiri uvjeta i to:

- identitet osobe, koji se dokazuje pouzdanim sredstvima za utvrđivanje istovjetnosti izručenika;

- identitet norme materijalnog kaznenog prava za koju je izručenje moguće – koji se dokazuje izvatkom iz teksta kaznenog zakona;

- specijalnost, koja određuje da predana osoba može biti progonjena samo za ono djelo za koje je izručenje odobreno, a dokazuje se pisanim aktom (optužnica, presuda, odluka o pritvoru) koji sadrži konkretan činjenični i zakonski opis djela, te valjane i pouzdane dokaze za osnovanu sumnju, kao vjerojatnost zasnovanu na činjenicama, koje su dovoljno jasne da se mogu predočiti, koje se odnose na određeni predmet, temelje na određenim okolnostima, te su prikladne za kontradiktornu provjeru – suglasno čl. 6 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava – Pravo na pošteno suđenje - (za razliku od osnove sumnje kao nedovoljne vjerojatnosti zasnovane na indicijama, halo efektu ili dojmu);

- reciprocitet je na normativnoj razini, standardiziran kriterijima Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (NN 178/2004) koji sadrži izričitu odredbu (čl. 35 st. 1 t. 7) da će se izručenje odbiti „ako nema dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je stranac čije se izručenje traži počinio određeno kazneno djelo".

Postupak izručenja zahtijeva prethodnu provjeru da li zakonodavstva država počivaju na istim osnovama demokratskog uređenja i zaštite temeljnih prava i sloboda, koja moraju biti očuvana u postupku izručenja. Po europskim pravilima iz 1996. ako nema pristanka osobe za koju je zahtijev podnesen, lišenje slobode može trajati 40 dana i dijeli se na dva razdoblja od po 20 dana – prvo za komunikaciju država o zahtjevu, a drugo za provođenje odluke. Ako u tom roku nisu provedene sve predviđene radnje, osoba se pušta na slobodu. Pritvor se može produžiti samo iz dva razloga: „kad je razumno vjerovati da je to nužno (1) radi sprečavanja izvršenja kaznenog djela ili (2) bijega nakon njegova počinjenja" (čl. 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava – Pravo na slobodu i sigurnost).

Europski uhidbeni nalog uveden je 2001. nakon napada u New York-u. Nalog mora sadržavati podatke o istovjetnosti osobe, o tijelu koje zahtijeva uhićenje, konačnu odluku, opis kaznenog djela i kaznu, što je sve navedeno u posebnom obrascu koji država moliteljica šalje izravno zamoljenoj državi. Sudska vlast zamoljene države mora ispitati nalog u roku od deset dana. Prema potrebi može tražiti dopunske obavijesti, a krajnji rok za odluku je 90 dana od uhićenja.

Zaključno, budući da je prvi uvjet ekstradicije (izručenja) predočenje „dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je (...) počinio određeno kazneno djelo", te da su mnogi slučajevi dokazali realnu opasnost od povreda prava na slobodu i sigurnost radi tamnih političkih probitaka, smatram da je potrebno, u slučaju Tihomira Purde – kao i u sličnom slučaju Ejuba Ganića, ustrajavati na principu reciprociteta, kvaliteti dokaza, propisanim rokovima i uvjetima za pritvor.

Mr. sc. Lujo Medvidović

Uto, 23-10-2018, 12:45:33

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

HT: Kolumna Z. Hodaka

Hrvatski tjednikOd četvrtka u prodaji

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).