Izlaganje Zdravke Bušić s tribine HKV-a o Zapadnom Balkanu

 

Dokle je stigao projekt Zapadni Balkan i gdje se Hrvatska trenutačno nalazi u tom projektu?

Je li se Hrvatska doista uspjela izdvojiti i osigurati individualni pristup, kako nas uvjerava hrvatska službena politika - i kako mi sami želimo vjerovati - ili Europska unija pod sintagmom Zapadni Balkan i dalje zagovara kolektivni pristup?

Kada je Hrvatsko kulturno vijeće najavilo ovu tribinu, u nastojanju da barem donekle odgovorim na ova pitanja, posegnula sam za internetskim i arhivskim izvorima, jer je u našim medijima, na žalost, već dulje vrijeme nemoguće pronaći vjerodostojne informacije o ovoj temi.

Pretražujući brojne internetske stranice, najviše one iz Europske unije, i pregledavajući brojna izvješća, posegnula sam i za sada već arhivskom saborskom građom, odnosno materijalom koji je nekolicina nas marljivo prikupljala i proučavala pripremajući se za saborske rasprave, dok je Sabor još uvijek živo i zainteresirano raspravljao o tim temama.

Zapadni BalkanPojedini su ondašnji zastupnici nazivani eurofobima jer su se usudili postavljati pitanja o uvjetima pod kojima se Hrvatska približava Europskoj uniji, no oni su tada iznosili jasna stajališta, za razliku od današnjih zastupnika, koji, kada govore o europskim integracijama, gotovo isključivo ponavljaju zadanu mantru, “Nema alternative zacrtanom putu u europske integracije”.

Nitko pritom ne pita na koga i kako Hrvatska namjerava prenijeti dio svog suvereniteta, kako se Europska unija odnosi prema Hrvatskoj, prema našem nacionalnom identitetu i dobrima te kakva nam je uloga namijenjena u integriranoj Europi.

U pripremi je u proceduri je prijedlog izmjena Ustava Republike Hrvatske, kojim se, među ostalim, predlaže ublažavanje odredbe koja kaže kako o udruživanju Hrvatske na referendumu odlučuje većina od ukupnog broja birača u državi.

Predlaže se „blaža varijanta“, po kojoj referendumsku odluku može donijeti polovica birača koji glasuju u Hrvatskoj, uz uvjet da referendumu pristupi polovica ukupnog broja birača.

Drugim riječima, za ostvarivanje ambicija određenih političkih struktura dovoljno je da na referendum iziđe dva milijuna i jedan birač i da „za“ glasuje milijun i jedan birač.

Zašto je ovo tako silno važno, je li ova promjena Ustava samo u svrhu ulaska Hrvatske u Europsku uniju ili je nešto drugo u pozadini ove namjere, odnosno podvale?

Putuje li Hrvatska doista svoj vlastiti put u Europsku uniju ili je ona svedena na kolektiv i sve što čini, čini sa svrhom uspostave i jačanja kolektiva zvanog Zapadni Balkan?

Strategija Zapadnog Balkana i te kako je živa u centrima moći današnje politike. Ona nije izmišljotina raznih eurofoba i euroskeptika, kako se to, na žalost, želi prikazati, nego ozbiljan projekt međunarodne zajednice, koji je zapisan u brojnim dokumentima i koji se već ostvaruje kroz vrlo konkretne projekte u kojima Hrvatska odavno sudjeluje.

Pogledate li internetske stranice Europske unije, možete vidjeti da su od 1998. godine do danas mnogi dokumenti naslovljeni "Zapadni Balkan", i u njima su države svedene na puke podregije tog Zapadnog Balkana. I dok se službena vlast trudi pod svaku cijenu prikriti naznake koje bi ukazivale na novo balkansko zajedništvo, službeni EU dokumenti i razvoj događaja dokazuju da se strategija Zapadnog Balkana već uspješno ostvaruje.

• U travnju 1997. Opći savjet Europske unije donio je Politiku regionalnog pristupa za zemlje Zapadnog Balkana (termin koji označava zemlje bivše Jugoslavije bez Slovenije, s Albanijom). Naglasak je na kolektivnom pristupu.

• U ožujku 1999., nama dobro poznatim Procesom stabilizacije i pridruživanja Europska komisija želi stabilizirati cijelo balkansko područje.

• Proces stabilizacije i pridruživanja zemalja jugoistočne Europe iz svibnja 1999., govori isključivo o regionalnom pristupu i „zajedničkoj strategiji".

• U svim svojim izvješćima Europska unija točno određuju zemlje Zapadnog Balkana, a u političkom smislu Zapadni Balkan predstavlja strogo određenu vanjsku politiku Unije prema tim zemljama, ili "regionalni koncept za zemlje Zapadnog Balkana".

• Oformljen je SECI, kao svojevrsna asocijacija zemalja jugoistočne Europe, koji se transformirao u Pakt za stabilnost jugoistočne Europe, da bi zatim SEECP - Proces suradnje u jugoistočnoj Europi, preuzeo funkcije Pakta za stabilnost.

• U okviru vijeća ministara Europske unije osnovano je posebno regionalno povjerenstvo Vijeća ministara za Zapadni Balkan. Ono se redovito sastaje i objavljuje dokumente o Zapadnom Balkanu, kao cjelini.

• Europska Komisija objavljuje godišnja izvješća postignutog makroekonomskog i strukturalnog razvoja "regiona" (što nam je dobro poznato jer uvijek nestrpljivo očekujemo ta izvješća kako bismo vidjeli jesmo li dobili prolaznu ocjenu).

• U studenom 2000. godine u Zagrebu je održan Zapadnobalkanski summit Europske unije, koji je radi ublažavanja naboja koji izaziva termin zapadnobalkanski preimenovan u "Zagrebački sastanak na vrhu". U Završnoj izjavi“ stoji: „Od sada se šefovi država i Vlada pet zemalja (Albanije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Jugoslavije) (...) obvezuju da će između svojih država sklopiti sporazume o regionalnoj suradnji koji predviđaju politički dijalog, regionalno područje slobodne trgovine“ i drugo.

• Polazeći od tih obveza, predsjednik Republike Mesić i kasniji predsjednik Vlade Sanader višekratno su izjavljivali da „Hrvatska neće bježati iz regije“. Ako kasnije pažljivo slijedimo njihove aktivnosti, vidljivo je da su odano i marljivo izvršavali zadane ciljeve.

• Krajem travnja 2001. godine u Bruxelles je za zemlje Zapadnog Balkana "dizajnirao" Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju. Godinu kasnije osnovana je Inicijativa Europske stabilnosti (ESI), kao neovisni i neprofitni istraživački i politički institut, koji će dublje analizirati politička pitanja vezana za jugoistočnu Europu.

• 2003. godine, tadašnji premijer Ivo Sanader nastavio je politiku združivanja regije i još ju više ojačao stvaranjem parlamentarnog „Saveza za Europu“.

• „Regionalnu suradnju“ Sanaderova je Vlada okrunila uspostavom Zapadnobalkanske zone slobodne trgovine pod imenom Nove CEFTA-e (Srednjoeuropska zona slobodne trgovine).

• U lipnju 2003. godine u Sarajevu je održan Sastanak ministara vanjskih poslova Procesa za suradnju u Jugoistočnoj Europi (SEECP )

• Također u lipnju 2003., u Grčkoj je održan Solunski summit, na kojem Europska unija zajedničkom deklaracijom potvrđuje jasnu perspektivu članstva za Hrvatsku, BiH, Srbiju i Crnu Goru, Makedoniju i Albaniju, kao što je definirano Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN - dakle kao kolektiva. Prihvaćena i Solunska agenda za Zapadni Balkan, dokument kojim se definiraju prioritetni reformski koraci u približavanju Europskoj uniji pet zemalja iz Procesa stabilizacije i pridruživanja (Hrvatska, BiH, Srbija i Crna Gora, Makedonija i Albanija).

• Europsko vijeće je ponovilo svoju odlučnost da u potpunosti i djelotvorno podupre europsku perspektivu zemalja Zapadnoga Balkana i izjavilo da «će zemlje Zapadnoga Balkana postati sastavni dio Europske unije nakon što zadovolje utvrđene kriterije». Predstavljeni su programi Zajednice Zapadnog Balkana, čime su ustanovljeni okviri i pravni temelji za sudjelovanje pojedinaca ili institucija iz zemalja Zapadnog Balkana u programima Zajednice.

• Od 2007. godine zemljama Zapadnog Balkana dana je prilika za nastavak uključivanja u zajedničke projekte, primjerice u područjima poput okoliša, energije i transporta, istraživačkog rada, kulture, medija i drugih. Regionalna suradnja dodatno je osnažena uspostavom određenog broja raznih centara u samom regiji.

• Koncem prosinca 2006. godine Vlada Ive Sanadera, u Bukureštu je potpisala zapadnobalkanski sporazum o slobodnoj trgovini s Albanijom, Bosnom i Hercegovinom, Makedonijom, Moldavijom, Crnom Gorom, Srbijom i civilnim upraviteljem UN na Kosovu. Sporazum je predstavljen kao Nova CEFTA (Srednjoeuropsko područje slobodne trgovine). Međutim, u pozadini je uvijek jedan cilj: jačanje zadane regionalne suradnje.

Ovo su samo oni ključni dokumenti i slijed događanja koji jasno ukazuju na razvoj strategije Zapadnog Balkana.

Zdravka BušićNije nezanimljiva ni činjenica da su u velikom dijelu EU dokumenata o Zapadnom Balkanu ugrađeni momenti iz inicijative Borisa Vukobrata iz rujna 1992. godine. Sigurno se sjećate Vukobrata i njegovih inicijativa u rješavanju krize na području ex Jugoslavije o kojima se u to vrijeme dosta pisalo i govorilo, a njegove ideje bile su temelj mirovnih planova i ugovora, što je vidljivo i iz samo letimične usporedbe dokumenata.

U povodu desete obljetnice svoje Fondacije 2002. godine Vukobrat kaže: "Nova zajednica republika bivše Jugoslavije" svakako neće biti politička, još manje ideološka, ali ce biti ekonomska i možda polivalentno kulturološka - u okviru Evropske unije“, te nastavlja, „manje je važno što mi iz Fondacije prilikom proslave desetogodišnjice možemo reci da smo bili u pravu. Važnije je da naša ideja - i čitav korpus ideja koje iz nje proistječu - postanu pravac kojim ce se kretati države nastale iz bivše Jugoslavije.“

I na kraju zaključuje: „Danas se sve te države ponovo - ali s bar jednom decenijom zakašnjenja - nalaze pred imperativom regionalizacije, ako hoće da postanu građanske, demokratske i evropske. I Srbija i Hrvatska i Makedonija i Bosna i Hercegovina“.

Ovdje se valja zapitati i kakva je uloga Vijeća za regionalnu suradnju u ovom balkanskom projektu? Glavni tajnik tog vijeća je Hido Bišćević, koji u jednom intervju kaže: „U idealnoj interpretaciji, došlo je vrijeme da pokažemo zrelost i odgovornost i da surađujemo u interesu mira i stabilnosti. U stvarnosti nismo idealni, ali surađujemo. Ne može napredovati samo jedna zemlja, a ostale zaostajati, tako nema stabilnosti. Neobično je da bilateralnih problema ima koliko hoćeš, a da regionalna suradnja cvjeta. Regionalna suradnja bolja je nego zbir bilateralnih suradnji”.

O toj se instituciji malo zna, no ona je vrlo važan forum na kojem se zemlje iz regije okupljaju i dogovaraju o najkonkretnijoj mogućoj suradnji. Putem te organizacije, koju su osnovale same zemlje članice, omogućuje se postojanje tzv. "Jugosfere" kao područja suradnje, o kojem govori Toma Judah u Economistu, navodeći da “Jugosfera” trenutačno ima 27 zajedničkih projekata.

Prema autoru tog teksta, za stanovnike „Jugosfere“ suradnja između njihovih zemalja posve je prirodna, a njihovo „tiho ujedinjavanje“ događa se promišljeno spontano i po planu, bez uplitanja institucionalizacije koja bi “u ovom trenutku” bila kontraproduktivna i izazvala otpore kod određenog broja ljudi.

Ovomu valja dodati i izjavu francuskog ministra vanjskih poslova Bernarda Kouchnera da „Turska nije prva na listi zemalja za prijem u Europsku uniju, budući da u Europsku uniju treba najprije uvesti čitavi Zapadni Balkan.“

Za svoga nedavnog posjeta Dubrovniku, Kouchner govori da će Hrvatska ući u Europsku uniju, ali i Srbija, da proces proširenja na Balkanu počinje Hrvatskom, ali da je “nezamislivo da ona uđe u EU bez Srbije”. Tom prilikom čak navodi da je na neki način nezamislivo da „razbijanje“ Jugoslavije ne bude „iskupljeno“ (nadoknađeno), ponovnim uravnoteživanjem tih zemalja prilikom njihova ulaska u Europsku uniju.

On nadalje ističe: “Ova regija, Zapadni Balkan – Hrvatska, Srbija, BiH, Makedonija, Crna Gora i druge, svi biste trebali ući u EU. Kasnije ćete moći fabricirati aranžmane i zbližavati se kako želite”, rekao je Kouchner, poručivši kako “Mediteranski civilizacijski krug i balkanski civilizacijski krug ne koincidiraju”.

Kad sagledamo sve navedeno, gotovo sa stopostotnom sigurnošću možemo tvrditi da Hrvatskoj u EU nije namijenjena uloga kakvu igraju sadašnje članice, već nova zapadnobalkanska tvorevina smišljeno udruženih zemalja unutar Europske unije.

U tu se zapadnobalkansku tvorevinu gura Hrvatska pod svaku cijenu kako bi se s vremenom razvodnio nacionalni identitet i osigurao prostor za novo ujedinjavanje po proširenom principu zemljopisne Jugoslavije unutar granica Europske unije.

Među ostalim i to je jedan od glavnih razloga zašto se inzistiralo na ovakvom definiranju granice između Slovenije i Hrvatske, jer ta bi granica u perspektivi trebala biti granica između dviju Europa, s jedne strane „čiste“ Europe, a s druge strane europskog zapadnog balkana.

Zdravka Bušić

Sub, 15-12-2018, 11:27:04

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).