Joško Čelan: Udba je još živa!

1. Udba

"Udba je naša sudba" – govorilo se pola stoljeća u totalitarnom jugokomunizmu. Malo je ljudi moglo povjerovati da bi se ta i takva sudba mogla nastaviti u naizgled neovisnoj i slobodnoj hrvatskoj državi, ali upravo tako stvari stoje: Udba, tajna policija ili možda čak podzemna vlast ove države, živi i dalje, makar sada i pod drugačijim imenima. Bitno je da je netaknut kadrovske, djelatni i svjetonazorni kontinuitet.

Zapravo zgodno bi bilo reći čak da nema ova država Udbu, već Udba ima ovu državu.

Što je o Udbi, tajnoj službi ili podzemnoj vlasti, uopće moguće kazati, s obzirom na njenu takvu tajnu narav?

Moguće je osloniti se na povijesnu publicistiku, ali i na aktualno štivo, koje se tu i tamo ipak pojavi u inače strogo nadziranim medijima u Hrvatskoj.

HkvPred sobom, recimo, imam članak pod naslovom "Udba protiv Vukušića na splitskom sudu", objavljen u Hrvatskom listu od 10. lipnja ove godine. U njemu je riječ o istrazi protiv hrvatskog publicista Bože Vukušića, svojedobnog člana saborske Komisije za istraživanje ratnih i poratnih zločina, optuženog za otmicu nekadašnjeg udbaša Blagoja Zelića. Ultraljevičarsko internetsko glasilo Index.hr objavilo je 31. svibnja da je protiv Vukušića pred sutkinjom Županijskog suda u Splitu Ljiljanom Stipišić svjedočio Josip Manolić. Riječ je, po svemu sudeći, o svojevrsnom "odgovoru" ovdašnje Udbe na suđenje njenim pripadnicima u Njemačkoj, u kojima Vukušić ima ulogu svjedoka.

U tom članku Vukušić bez zadrške udbašima naziva nekadašnjeg predsjednika vlade Josipa Manolića, prošlodesetljetnog predsjednika države Stipu Mesića, njegova današnjeg nasljednika Ivu Josipovića, te cijeli niz njihovih savjetnika i suradnika, među kojima je, naravno, najuočljiviji Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova ex Jugoslavije.

Novinar Hrvatskog lista Silvio Tabaković skreće pažnju na neobičnu činjenicu da "većina hrvatskih medija, tiskanih i elektronskih nije posvetila nikakvu pažnju ovoj vijesti, premda većina njih pomno prati aktivnost tog udbaškog fosila" (misli se na Manolića). Očito je iz ovoga da Udba bez ikakve dvojbe ima moć gotovo u potpunosti dozirati svoju nazočnost u hrvatskim medijima u stranom vlasništvu, što jasno govori i o odgovarajućem domaćem i stranom, nazovimo ga tako, paktu.

Udba je tako stekla, da kažemo, dvostruku legitimnost: domaću – njeni pripadnici su "demokratski" izabrani nositelji i najviših državnih dužnosti, i stranu – Velikom svijetu, kako bi rekao Radovan Pavić, ne samo da ne smeta ovakva udbaška vlast u Hrvatskoj, već su neki njegovi bitni čimbenici tu vlast i uspostavili u ovoj zemlji.

Spomenuti udbaši, naravno, takav "legitimitet" koriste u punom iznosu: "demokratski izabrani" predsjednik Mesić sve protivnike sebe i svoje udbaške strukture naziva "obavještajnim podzemljem", što je groteskna inverzija. On je, naime, to "podzemlje", ali, avaj, podzemlje koje ima "demokratski legitimitet".

Spomenuti primjer iz Hrvatskog lista nije nikakav izuzetak: povremeno se u javnosti pojavljuju novi ili stari, više ili manje pouzdani popisi nekadašnjih i(li) sadašnjih dužnosnika i suradnika Udbe. Većina prozvanih ne reagira, jer u vremenu u kojem je Udba i naša današnja vlast, udbaši i ne mogu biti sramni ostaci jedne zločinačke totalitarne vlasti, već građani za uzor ili, kako je glavni britanski operativac sa samog početka priče George Soros rekao na predavanju 18. studenog 1992. godine na Harvardskom klubu u New Yorku: "moji najbolji demokrati".

Njegovi "najbolji demokrati" najvećim svojim dijelom žive u debeloj sjeni, ali tu i tamo ipak se pojave svjedočenja, ponekad i iz krila njih samih.

Tako je, recimo, 22. veljače 2008. godine Slobodna Dalmacija iz pera Saše Jadrijevića Tomasa objavila članak "Sanader bio gubitaš, a ne žrtva politike" – jedan od onih koji bi u normalnim zemljama izazvao prvorazredni skandal, ali u Hrvatskoj prolazi kao da ga nije ni bilo.

"Veljana Radojkovića, predsjednika organizacije SDP-a u Splitsko-dalmatinskoj županiji, premijer Ivo Sanader je javno optužio da je bio u KOS-u, te da je iz te kontraobavještajne službe njemu došao za šefa u izdavačku kuću "Logos" u Splitu krajem osamdesetih godina", piše on. "Pomalo neuobičajen potez premijera i glasnogovornika Zlatka Mehuna, koji potpisuje optužujuće pismo, uslijedio je nakon teksta u tjedniku "Globus", u kojemu bivši Sanaderovi šefovi opisuju kako im je bilo surađivati s današnjim premijerom".

U Mehunovu priopćenju stoji izričito da je "Radojković za člana uprave 'Logosa' došao izravno iz KOS-a", ali budući da je gazda Soros ovakve likove još na početku proglasio svojim "najboljim demokratima", oni se osjećaju nedodirljivima i ako uopće u ovakvim situacijama reagiraju – rade to nadmeno.

"Ne želim se baviti s tim", odgovara Radojković. "Nema govora o tome da sam bio u KOS-u".

Čovjeku u takvim trenucima preostaje samo pomisao: da se Hrvatska ikad usudila lustrirati ovakve junake, možda bi sada bi manje nabusit. Umjesto toga oglasio se u istom tekstu službeni tumač globalizatorske volje, Žarko Puhovski. "Ako je točna optužba o Radojkovićevu radu u KOS-u, to nije stvar s kojom se možete hvaliti, ali nije ni kazneno djelo, ni činjenica zbog koje bi netko trebao biti prozivan", drži Puhovski.

To je Hrvatska: tadašnji predsjednik vlade optuži prvog čovjeka oporbe u drugom najvećem gradu u zemlji da je bio članom zloglasne tajne službe totalitarnog režima, zbog čega se u drugim postkomunističkim zemljama išlo i u zatvor ili barem trajno letjelo iz politike. U Hrvatskoj to, vidimo, završava s njegovim "šta mi 'ko može". I tako, dok oni viču "ustaša je iza svakog busa", istina je suprotna: ispod svakog kamena izmili poneki udbaš ili kosovac!

Nije, dakle, čudo što je Udba bila i ostala naša sudba.

"Stvoriti obavještajnu službu vrlo je teško", rekao je nekoliko mjeseci prije, 12. travnja 2008. godine u već spomenutom Hrvatskom listu Smiljan Reljić, koji je devedesetih bio na čelu i MUP–a, i SZUP–a, i UNS–a. "Procjena stručnjaka je da za stvaranje kvalitetne obavještajne službe treba jedan ljudski vijek, dakle oko 70 godina".

To bi moglo značiti – kao, uostalom, i Sanaderova priča o Radojkoviću – da nas i danas uhode Titovi i Staljinovi udbaši iz vremena Kominterne. Zvuči kao šala, ali nije – treba samo dodati: "i njihovi potomci".

Uostalom, prema svjedočenju srpskog obavještajca Vladimira Popovića Bebe, pred beogradskim sudom u postupku zbog ubojstva tamošnjeg predsjednika vlade Zorana Đinđića, 17. svibnja 2005. godine, obavještajne službe u svim republikama bivše države "nisu nastale same od sebe 1991. godine, nego su nastavci ili recidivi stare kontraobavještajne službe sigurnosti Jugoslavije, koja je stvarana 50 godina i koja je imala tisuće i tisuće suradnika: novinara, liječnika i drugih". Popović opširno svjedoči da te nekadašnje "republičke Udbe" često i danas surađuju.

Jedan uopćen, ali ipak dojmljiv opis, čini se, samog vrha te podzemne, ali vrlo stvarne i djelatne vlasti dala je 21. srpnja 2007. godine Večernjakova ljevičarska novinarka Jasmina Popović. Ona je napisala komentar "Svaka je priča politička", o bijegu generala Vladimira Zagorca u Austriju i trima vrstama kriminalaca: prvoj, amnestiranim žrtvenim jarcima, drugoj, onima koji su na vrijeme prodali opljačkano i...

"Ostaju naravno treći", piše ona. "To su oni o kojima se i danas priča šapatom, o čijem bogatstvu svi sve znaju, pa čak i kako su do njega došli, ali nitko ne otvara nikakva javna pitanja. Oni su danas uključeni u politiku, sive su eminencije svih izbora, nebitno je jesu li na vlasti ili u opoziciji. S njima politika ruča i večera, o njihovim se poslovima ne razgovara, oni su stvarni vladari Hrvatske... Svi su upleteni u njihove mreže. Njih se vjerojatno i Zagorec boji daleko više nego hrvatskog suda i političkih pritisaka".

2. Udbomasonerija

Odnedavno se tu i tamo u političkoj publicistici pojavi pojam – sada ne više Udbe, već udbomasonerije. Kakva je to oznaka i koliko je politički upotrebljiva?

Prvi njegov dio je uglavnom jasan: označava podzemnu vlast, koja je u Hrvatskoj i susjednim državama harala pola stoljeća – od četrdesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća. Masonerija je također pojava i pojam, koji se dovoljno često koristi u publicistici, dok se u masovnim medijima i svakodnevici rabi relativno rjeđe. Vjerojatno stoga što ta moćna i tajnovita udruga – uključujući dakako i njena izdanke (ili predvorja), rotarijance i lionsovce - bez imalo dvojbe uključuje i mnoge vlasnike medija, urednike i novinare.

Hrvatski povjesničar Ivan Mužić u eseju "Tuđman i masonstvo" kraj devedesetih opisuje pomalo tjeskobno i kao rast masonskog pokreta. Ono rezultira stvaranjem Velike lože Hrvatske 8. studenog 1997. godine. Broj masona u Hrvatskoj od 1992. naglo raste i do 1996. godine doseže, prema Mužiću, "njih 7019".

"U tijeku vremena su masoni i njihovi kandidati polagano zauzimali važne položaje u politici, gospodarstvu i kulturi", piše Mužić. "Mediji u njihovoj službi su samo njih, pa i one među njima, koji su očiti mediokriteti, započeli slaviti kao 'velike' političare, gospodarstvenike i znanstvenike. U tisku je već u ljetu 1996. godine objavljeno prvo upozorenje iz hadezeovske baze da pozicije oko predsjednika Tuđmana zauzima masonski lobi".

Ovo o čemu piše Mužić je i pređa od koje je satkana i ovaj napis.

"Paralelno s osnivanjem masonskih loža utemeljivali su se u Hrvatskoj i različiti klubovi", piše ovaj splitski povjesničar i publicist, " koji su uz deklariranu filantropiju i međusobnu pomoć u karijeri postali prikladni i kao regrutni centri kandidata za masonske lože".

Mužić tvrdi da je predsjedniku Tuđmanu dugo vremena "masonska problematika ostala nepoznanica". Tek kasnije, kad saznaje da mu je i "ministar gospodarstva Nenad Porges jedan od osnivača masonstva u Hrvatskoj", te da vjerojatno nije jedini mason u državnom vrhu, Tuđman, očito, shvaća kako stvari stoje. O tome je, kaže Mužić, i osobno razgovarao s predsjednikom.

"U razgovoru sam stekao dojam da je Tuđman postao zabrinut da su prozapadno nadahnuti pojedinci u HDZ−u masoni i masonski kandidati", piše on, "koji, zajedno s masonima iz oporbenih stranaka, zasjedaju u istim ložama, u kojima primaju iste nadstranačke direktive".

Svoje razočaranje tom "demokracijom" Tuđman je, podsjeća Mužić, i javno izrazio.

"Za taj i takav soroševski svijet, soroševsko slobodno društvo, za jednostrana socijalistička shvaćanja, za masonska shvaćanja", rekao je Tuđman u rujnu 1998. godine u listu Mi, "mi smo zemlja koja je loš primjer drugima".

Mužićev zaključak eseja "Tuđman i masoni" sumoran je kao i predsjednikov.

"Tuđman nije uspio prekinuti polustoljetnu vladavinu eksponenata komunističkih i masonskih struktura nad Hrvatskom", kaže na kraju Mužić. "Masonski graditelji 'novog svjetskog poretka', motivirani antiteističkim svjetonazorom i stvaranjem svijeta bez granica, doživjeli su Tuđmana kao sablast prošlosti čije se obnavljanje po potrebi mora i nasiljem onemogućiti".

O tome svjedoče, tko zna iz kojih razloga, i sami ovdašnji Sorosevi agenti.

"Predstoji nam novi kolonijalizam, imperijalniji i opasniji od svih dosadašnjih, jer će biti najsofisticiraniji", naveo sam u svome tekstu "U Zagreb, na Summit!" (SD, 22. studenog 2000.) izjavu I.Z. Čička u Nacionalu iz kolovoza 1999. godine. "To je onaj imperijalizam koji nam nudi George Soros svojim tekstom u New York Timesu, prenesenim u prošlom Nacionalu. U njemu kaže da nas povijest uči da su narodi na Balkanu živjeli samo pod diktaturama. Soros nam sad nudi EU kao zamjenu na nekadašnje imperijalne sile".

3. "Slučaj intendant"

Nekome će ove činjenice o staroj Udbi, koja se "dekomunizirala" i "liberalizirala", te tako pretopila u udbomasoneriju, biti manje poznate, a nekome poznatije. Budući da je svakome od nas dužnost posvjedočiti o činjenicama koje poznamo iz blizine, predstavit ću jedan osobito zanimljiv slučaj, koji se ovih dana, dijelom i očekivano, našao u središtu pažnje javnosti. Riječ je o izboru novog intendanta splitskog Hrvatskog narodnog kazališta, za koju dužnost su Kazališno vijeće rečenog HNK-a i splitsko gradsko vijeće predložili Duška Mucala.

Budući da sam u tome izboru aktivno sudjelovao kao potpredsjednik Kazališnog vijeća, mogao sam stvar vidjeti iz neposredne blizine. I za razliku od primjera domaćih udbomasonskih medija, koji su provodili harangu i zabavljali se korijandolima, kroz ovaj slučaj zorno se mogao uočiti način na koji spomenuta udbomasonerija "radi".

Pokušajmo ovim redoslijedom: gradom Splitom i dijelom županije vlada najprije neovisna lista, a potom i Hrvatska građanska stranka bogatog poduzetnika Željka Keruma. Najbogatiji pak Splićani i Dalmatinci su poduzetnici Branko Roglić, dugogodišnji predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca i član kluba Lyons, i Juroslav Buljubašić, član kluba Rotary – obojica titoisti i obojica prijatelji Stipe Mesića i Ive Sanadera. Svaki od njih vlasnik je desetak poduzeća i svaki "teži" više od 50 milijuna eura.

Politička uvjerenja Željka Keruma bila su uglavnom javno nepoznata do trenutka dok nije pozvao nadbiskupa Marina Barišića da mu blagoslovi radne prostorije i dok nije na sav glas rekao da "obožava Franju Tuđmana". Odmah je za ovdašnje udbomasonske medije postao glavni hrvatski politički negativac.

Željko Kerum nadmoćno je dobio izbore, jer se ljudima smučilo ovo dvostranačko jednoumlje u državi i lupeška vlast Liste Velog mista u Splitu – ustvari Roglićevih lionsovaca i Buljubašićevih rotarijanaca. Posebno se proslavio jednim intervjuom u kojem je ove splitske masonoide proglasio "kokošarima". Bila je to i javni početak Kerumovih trvenja s Buljubašićem.

Vratimo se splitskom HNK-u: dosadašnji intendant Milan Štrljić je rotarijanac, dakle, i on je umrežen, a Mucalo nije – i on, dakle, izmakao vladajućem sustavu i time se pretplatio na istu porciju medijske demonizacije, kojoj je bio izložen i Kerum.

Ipak, slika nije potpuna, jer manjka najvažniji lik: Marko Roglić, šef splitske Udbe šezdesetih godina, a potom i direktor hotelskog poduzeća "Union Dalmacija" i INA-toursa. Što je radio prijelomnih devedesetih nije sasvim jasno, ali dugi niz godina jedan vodeći političar iz prve splitske Tuđmanove garniture ovako mi je objašnjavao početak: Hrvatskom vladaju udbaši, koji su za raspada SFRJ izvukli novac vani i sada njime kupuju sve čega se domognu!

Kakav je, dakle, veza Marka Roglića s najbogatijim i možda najmoćnijim Dalmatincima?

Ovakva: udbaš Marko Roglić je stric lionsovcu Branku Rogliću i ujak rotarijancu Juroslavu Buljubašiću. Sva trojica porijeklom su iz dvaju mjesta omiške Zagore: Župe i Zagvozda. Osim porijekla i srodstva ujedinjuje ih i pojam "udbomasonerije": Marko Roglić ("udbo"), a Branko Roglić i Juroslav Buljubašić ("masonoidi", rotarijanci i lionsovci).

To onda objašnjava i kako se toliki poduzetnički genij – dvadesetak poduzeća, koja posluju od Crnog do Jadranskog mora – stekao u samo dvije obitelji i dva mala i siromašna podbiokovska mjesta. Ali, kao i uvijek, pođimo tragom novca, kojim se kupuje "bolji život" i cementira svaka vlast, i brzo i lako ćemo doći do onih koji su zatekli u pravo vrijeme na pravom mjestu.

A kada se pak pojavi netko tko je izvan njihova sustava ili im se čak suproststavi, brzo će osjetiti težinu Udbine ruke. Snagu organizacije, koja je nabacila na se "liberalno" ruho (za danas), ali je sačuvala "čvrstu ruku" (od jučer).

Kad je, dakle, Kazališno vijeće, u čijem radu i sam sudjelujem, priopćilo Gradskom da je kao kandidata za intendanta HNK-a izabralo Duška Mucala, jer je od deset kandidata bio najbolji, HČSP-ov gradski vijećnik Luka Podrug nam je čestitao, jer da je prvi put izabran kandidat koga nisu potvrdili rotarijanci i lionsovci – odnosno lijepa naša udbomasonerija.

Stoga neka ne zbuni halabuka domaćih/stranih medija. Stvar je zabavna i obećavajuća: splitska "tvrda desnica" izabrala je Mucala, čovjeka iz ljevičarske obitelji, koji je donedavno mislio da zastupa stajalište "ne ću politiku u svoju butigu".

4. Zaključak

Utješno je što se ista stvar dogodila i koju tisuću kilometara sjeverozapadnije: Jon Gnarr Kristenssen, jedan islandski Mucalo, postao je gradonačelnik glavnog grada Reykjavika. Ljudima su, naime, dozlogrdile umrežeme elite, opskrbljene svim "akreditivima" i vezama, koje su im državu dovele na prosjački štap i za gradonačelnika su izabrali zabaljača.

I stoga, kad god čovjek pomisli kako je Udba živa i nikad joj nije bilo bolje, dobro je prisjetiti se da narod išak nije bez izgleda: uvijek će se naći netko tko će ispasti iz sustava.

Jer, Bog čuva sirotinju, a ničija nije gorjela do zore.

Joško Čelan

Sri, 11-12-2019, 08:48:24

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.