U ponedjeljak 8. studenoga održana je u Zagrebu tribina Hrvatskoga kulturnog vijeća pod naslovom «Nove agresije na hrvatski jezik». Na tribini su nastupili dr. sc. Nataša Bašić, leksikografkinja i jezikoslovka, prof. Jasmina Nikić, stručnjakinja za govornu komunikaciju i dr. sc. Mario Grčević, docent na Hrvatskim studijima čije izlaganje donosimo u nastavku.

Dr. sc. Mario Grčević - Rat za hrvatski jezik i pravopis (I. dio)

Dok smo očekivali radosnu vijest o prihvaćanju hrvatskoga kao 24. službenoga jezika u EU, u Hrvatskoj su tiskane dvije knjige (monografije) koje se hrvatskim jezikom i kroatistikom bave na dijametralno različit način. Radi se o knjizi Hrvatski jezik i serbokroatizam Leopolda Auburgera (2009.) i o knjizi Jezik i nacionalizam (2010.) Snježane Kordić. U hrvatskim je priopćajnicama Auburgerova knjiga gotovo pa prešućena, a knjiga S. Kordić dočekana je s mnogobrojnim pohvalama. Na tržištu se ta knjiga pojavila samo nekoliko mjeseci prije vijesti da će hrvatski jezik u EU biti službeni jezik.

Leopold Auburger

Knjiga Hrvatski jezik i serbokroatizam izuzetno je bitna za afirmaciju hrvatskoga jezika. Njezin je autor Nijemac, opći lingvist, filozof, germanist, slavist i kroatist, čovjek temeljite i široke humanističke naobrazbe. Dopisni je član HAZU od 2000. godine. O njegovoj je knjizi Hrvatski jezik i serbokroatizam Nataša Bašić u časopisu Jezik objavila prikaz Hrvatski u srpskohrvatskom tijesku (2010, 57:2, 71–78), a uskoro će u Filologiji, časopisu Razreda za filološke znanosti HAZU, izići prikaz Dubravke Sesar. Njemački je izvornik knjige iz 1999. godine u časopisu Jezik prikazao Velimir Piškorec tekstom Kraj serbokroatistike (2000, 48:3, 102–110). Hrvatsko izdanje knjige nije samo prijevod njemačkoga izvornika, već je dopunjeno i dorađeno izdanje. U svim spomenutim prikazima čitatelj se lako može uvjeriti da se Nijemac Leopold Auburger na izrazito ozbiljan i utemeljen način zalaže za hrvatski jezik i za njegovu međunarodnu afirmaciju. Stoga mu je 25. listopada ove godine, skupa s Arturom Bagdasarovom iz Rusije, dodijeljena Nagrada Ine za promicanje hrvatske kulture u svijetu za 2009. godinu. Ina je tom prigodom pripremila i izdala knjigu o laureatima u kojoj je iscrpno prikazan njihov znanstveni i kroatistički rad.

Snježana Kordić

Knjiga Jezik i nacionalizam ima tri poglavlja: Jezični purizam – Policentrični standardni jezik – Nacija, identitet, kultura i povijest. Prva dva potpoglavlja u prvom poglavlju imaju naslove Purizam i nacizam te Hrvatsko kopiranje nacističkog purizma.

Od znanstvene knjige očekuje se da objektivno opiše i raščlani postojeće spoznaje te da na temelju istraživanja unaprijedi stare i/ili donese nove spoznaje. Knjiga Jezik i nacionalizam drugačijega je tipa i ne može se smatrati znanstvenom.

Knjiga je nastala na temelju polemičnih priloga koje je autorica proteklih desetak godina objavljivala u časopisu Književna republika (djelomice u časopisu Republika, dok 2003. nije osnovana Književna republika). Autorica u knjizi netočno tvrdi da je ta polemika 2001. godine pokrenuta "radi dijaloga s najistaknutijim predstavnicima kroatistike" (429). Autorica je naime u svojem prvom polemičnom prilogu htjela "omogućiti da se argumenti stranih lingvista javno iznesu u Hrvatskoj". Tadašnji urednik Republike Velimir Visković (koji od 2003. uređuje Književnu republiku) sigurno bi rado objavio te priloge stranih lingvista, no nije ih bilo. Nitko se od stranih lingvista nije uključio u polemiku i stao na stranu Snježane Kordić. Oni strani lingvisti poput Leopolda Auburgera koji se jesu uključili, osporavali su njezinu argumentaciju. Viskovićevo pozivanje na suradnju i otvaranje prostora Snježani Kordić u Republici i zatim Književnoj republici nije urodilo željenim rezultatima.

Oko 75% teksta u knjizi Jezik i nacionalizam sastavljeno je od citata koji su uklopljeni u autoričine rečenice. Taj omjer vlastita teksta i citata krajnje je neobičan, tim više što se u tim citatima tuđe misli često ne prenose na objektivan način. Prenosi se samo ono što autorici odgovara i onako kako joj odgovara. S obzirom na intenciju knjige, autorica se znanstvenom literaturom služi onako kako je uobičajeno u pamfletima u kojima se nekoga ili nešto optužuje ili ocrnjuje.

Pokazat ću na jednom primjeru kako S. Kordić citira. Za jednu od rijetkih kroatistica koju ne kritizira, a citira, prenosi da je 2002. ustvrdila kako su pravila po kojima se ravnaju jezični cenzori na Hrvatskoj televiziji, "diletantska, subjektivna i šovinistička." (39). Pročitamo li citirani tekst, uočit ćemo da su u njemu te riječi navodnicima jasno označene kao riječi Ljudevita Jonkea iz 60-ih godina, i to ovako: "kadšto 'diletantska, subjektivna, lična, lokalistička, partikularistička, pa i šovinistička'.". S. Kordić trebala je navesti i ono "kadšto" jer je i ono Jonkeovo. Jonke je zaslužio da se i druge njegove riječi ne pripisuju olako autorici koja se njima služi pedesetak godina nakon što ih je on izrekao. No da je S. Kordić spomenula da citirana autorica tek prenosi Jonkeove riječi, čitatelji bi mogli početi postavljati neugodna pitanja. To je S. Kordić elegantno zaobišla prešutjevši Jonkea.

S. Kordić kaže da ista kroatistica "opisuje proteste autora" kojima "nije jasno zašto određene riječi bezrazložno bivaju uklonjene iz njihovih tekstova" (38). To je točno, no S. Kordić prešućuje da ista autorica u svojem tekstu kaže i ovo: "Naravno da su za netrpeljivost lektor – novinar krivi i novinari, koji ne žele prihvatiti činjenicu da se standardni jezik mora učiti i da to iziskuje truda. Zato se oni često ljute i na sasvim opravdane intervencije." S. Kordić takve iskaze ne spominje jer se ne uklapaju u sliku koju želi stvoriti. Ona, dakle, činjenično stanje ne opisuje onakvo kakvo jest, već ga iskrivljuje da bi stalo u njezine okvire.

Iako je na omotnici knjige autorica pojam jezik nadredila pojmu nacionalizam, u samom tekstu pojam jezik podređuje pojmu nacionalizam. Stoga u knjizi nema poglavlja koje bi se zvalo jezik, a ima poglavlje koje se zove nacionalizam (327), pa čak i potpoglavlje Što je nacionalizam (328). Autorica pokušava citatima opisati značenje pojma standardni jezik, no nema definicije pojma jezik u suodnosu prema pojmovima standardni jezik i dijalekt. Ona kao da ne zna da postoje zasebni jezici koji nisu dijalekti i koji nemaju svojih standardnih jezika.

U knjizi se ne opisuju pojmovi jezik i nacionalizam tako da to bude u skladu s načelima bilo koje znanstvene discipline. Npr., u jezikoslovlju općepoznati pojam simbolička funkcija jezika u knjizi se ne rabi jer je taj pojam autorica zamijenila pojmom nacionalizam te tako pomiješala jedno i drugo.

Ključne teorijske probleme u knjizi S. Kordić raščlanio je Zvonko Pandžić (Jezik, 2010, 57:4). Došao je do zaključka da se radi o "prozelitskom ideologiziranju", "niskoj razini znanstvene apstrakcije" i "kontradiktornoj teoriji". Naime, prema S. Kordić samo narodi nastaju diskursom, a jezici ne, iako je svaki jezik – pokazuje Pandžić – u svojoj biti samo diskurs, a time i povijesna i socijalna realnost.

Pandžić napominje da u Njemačkoj nisu prihvaćene tvrdnje S. Kordić da je ona u Hrvatskoj "progonjena na jezičnoj osnovi". Kaže da stoga nije dobila ni politički azil, a ni profesuru za "srpskohrvatski jezik". Iako ju Globus predstavlja kao znanstvenicu "briljantne karijere", s uspjesima prije svega u Njemačkoj, Pandžić napominje da "Kordićeva već godinama ne radi u struci, pa ni kao obična lektorica bilo kojega jezika, barem ne u Njemačkoj." (152). Pandžić upozorava na to da unatoč svim optužbama na račun hrvatskoga "purizma" i "nacionalizma", autorica nije spomenula "sveštokavsku balistiku i artiljeriju Slova o srpskom jeziku". Riječ je o velikosrpskom programskom spisu kojemu je suautor Miloš Kovačević, prema Pandžiću "znanstveni intimus i veliki obožavatelj gospođe Kordić i njezine kongenijalne lingvistike" (152).

S. Kordić tvrdi da "danas dominira nacionalizam" i u Hrvatskoj (260). Određujući značenje toga pojma, autorica prenosi da je to "primitivizam, zaostalost, reakcionarnost, zabluda ili bolest" (328). Smatra da "nacionalizam guši i odbacuje razum i racionalnost" (331) te da "kad vlada nacionalizam, onda nema razumnog razmatranja niti mislilaštva" (331).

Odnos jezičnih zajednica prema svojim materinskim jezicima kakav u Europi postoji najkasnije od početka 19. stoljeća, prema knjizi S. Kordić ima korijene u nacizmu: "Nacistička teza da 'odnos prema materinskom jeziku je ključ za opstanak ljudi kao rasne ili etničke zajednice' (Hutton 1999: 5) zvuči danas sasvim poznato na južnoslavenskim prostorima." (173).

Autorica tvrdi da se u "suvremenoj Hrvatskoj" prema uzoru na "raniji antisrpski purizam" oponaša "ekstremno nacionalistički sužena jezična ideologija Nezavisne Države Hrvatske" (18). Za "spremnost akademičara u doba nacizma da stave svoje vještine u službu države", tvrdi da se također ponavlja danas u Hrvatskoj (19).

Iz njezine knjige proizlazi da je situacija u nacističkoj Njemačkoj bila bolja nego u Hrvatskoj jer je u Njemačkoj Führer Adolf Hitler zabranio puristima "nasilno ponjemčivanje" i "zamjenjivanje stranih riječi odavno udomaćenih u njemačkom jeziku" (15).

Sudjelovanje državnih tijela Republike Hrvatske u reguliranju pravopisnih reforma S. Kordić naziva "diktaturom": "Kad se u Hrvatskoj u novije vrijeme nameću nepotrebne promjene pravopisa i pritom se poziva na odluke ministarstva, treba znati da se takav postupak smatra diktaturom" (162).

Kad u velikim zemljama u EU pravopisne komisije putem države "nameću" pravopisne promjene u škole, a neki se mediji tomu suprotstavljaju, to za autoricu nije diktatura. Čak ni glede Francuske koja provodi vrlo dosljedno oštru jezičnu politiku, Snježana Kordić ne kaže da se radi o diktaturi (33). U svojim je kritikama u tim konkretnim slučajevima odmjerena i oprezna, no kad se radi o Hrvatskoj i o kroatistici, onda joj nijedna riječ nije preteška.

Za raspad srpskohrvatske jezične ideologije i nedvojbeni stav kroatistike prema hrvatskomu jeziku autorica optužuje čak i Boga: "Emocionalni izljevi neprijateljstva kod kroatista ne iznenađuju ako se ima na umu da je u njihovim tezama spojen religijski pristup s domoljubljem, a poznato je da 'su Bog i domovina nepobjediv tim: u tlačenju i prolijevanju krvi obaraju sve rekorde' (Dawkins 2007: 324)" (167).

Dok u današnjoj Hrvatskoj nad jezikom, medijima i školstvom navodno dominira nacionalizam i diktatura, u bivšoj je Jugoslaviji dominirala demokracija: "Mediji i školstvo u Jugoslaviji bili su u jezičnom pogledu izrazito demokratski". Isto vrijedi i za jugoslavenske "zakonske odredbe o jeziku" (289).

Iz knjige S. Kordić proizlazi da su liberalna demokracija i etnička ravnoteža u Jugoslaviji dovele do raspada Jugoslavije: "Jedna od omiljenih tvrdnji danas u Hrvatskoj je da je Jugoslavija propala zbog etničke neravnoteže. Međutim, 'etnička ravnoteža je bila ono što je uništilo Jugoslaviju" (325). Pored toga, prema autorici "Nacije su u Jugoslaviji postojale ne zbog međusobnih razlika, nego zato jer ih je sistem raspodjele dobara reproducirao" (323). I tu je svaki komentar suvišan.

Snježana Kordić cijelu jugoslavensku unitarističku jezičnu politiku proglašava vrlo demokratskom i poštenom: "jugoslavenska jezična politika omogućila je da se u Hrvatskoj svuda koristi hrvatska varijanta. Usprkos tome počeli su se hrvatski filolozi Deklaracijom 1967. godine [...] žaliti na dominantnost srpske varijante naspram hrvatske." (297).

Najutjecajnijim kroatistom S. Kordić smatra S. Babića, a osim njega još i R. Katičića i D. Brozovića. Na njih se i najviše okomljuje: "Od 90-ih godina ta starija generacija kroatista nastoji sebe predočiti kao mučenike" (284–5). To nije točno. Nitko se od njih ne pokušava i nije se pokušavao predstaviti "mučenikom". U poglavlju Hrvatsko kopiranje nacističkoga purizma autorica S. Babića zločesto optužuje da "bez sustezanja navodi da neku riječ smatra hrvatskom ako se ona naziva ustaškom riječju" (18). S. Kordić spremna je na svaku krivotvorinu ako njome uzmogne hrvatski jezik i vodeće hrvatske jezikoslovce predstaviti u što negativnijem svjetlu.

U svojem patološki iskrivljenom poimanju realnosti S. Kordić proglašava Stjepana Babića i srpskohrvatskim jezičnim unitaristom. S. Kordić tvrdi da "Srbi nisu bili unitaristi, za razliku od" Stjepana Babića (307): "Toliko je prednjačio u unitarizmu da mu je čak najprominentniji srpski lingvist P. Ivić to zamjerao" (306). Babić i njemu slični naposljetku su uspjeli "izgraditi legendu da su Novosadski dogovor iz 1954., Pravopis dviju matica iz 1960. i Rječnik dviju matica iz 1967. znak neravnopravnosti i unitaristički čin" (304).

To što se u rezolucijama AVNOJ-a i ZAVNOH-a 1944. i 1945. godine hrvatski jezik priznaje posebnim jezik i što HAZU to smatra razumnim, Snježana Kordić komentira da "izaziva blagi podsmjeh kod inozemnih lingvista" (133). Pod "inozemnim lingvistima" razumijeva Bernharda Gröschela. On, prenosi Kordić, kaže da bi čovjek pomislio da u postjugoslavenskoj debati tekst AVNOJ-evske rezolucije ne će više igrati nikakvu ulogu zbog radikalnog prekida s ideologijom titovskog socijalizma. S. Kordić predbacuje (citirajući Gröschela) kroatistima "prešućivanje" da pri pisanju dotične rezolucije AVNOJ-a nisu sudjelovale filološki odnosno lingvistički obrazovane osobe. No iako to predbacuje, ona prešućuje glavni razlog zbog kojega se Gröschel navodno "blago podsmjehuje". Gröschel naime pretpostavlja da "unutar partizanskoga pokreta načelno treba pretpostaviti averziju prema jezičnoj politici NDH-države s njezinim ustoličenjem zasebnoga hrvatskoga". Gröschelu je nepojmljivo da bi partizani ustoličavali hrvatski jezik. To je razlog zbog kojega se on, a ne "inozemni lingvisti", "blago podsmjehuje". Smije se vlastitomu neznanju. Gröschel je, prenosi autorica, ustanovio čak i to da se Katičiću "mora prigovoriti nepoznavanje stručne literature" (158) te da Katičić isključuje "sam sebe iz stručnoznanstvenog diskursa" (376). Veličajući Gröschelove zasluge za svoju "znanost", autorica obavještava da je Gröschel čovjek koji je razotkrio "npr. Radoslava Katičića kao predstavnika filologije u službi politike" (376). Ona se s time svime naravno slaže pa Gröschelova otkrića najavljuje izjavom da "kod najprominentnijih hrvatskih filologa dominira ideologija" (376).

Kad samostalno piše o akademiku Katičiću, Snježana je Kordić još radikalnija pa ga proglašava "današnjim predstavnikom nacionalističkog pristupa jeziku" u Hrvatskoj (279). Vidjeli smo što njoj pojmovi nacionalizam i nacionalistički pristup znače. No tomu nije kraj. Autorica Katičiću predbacuje da manipulira: "Pojedini hrvatski filolog, npr. Katičić (2000: 165–166), svoje pozivanje na narod proglašava demokracijom i etikom, temeljeći na tome vlastiti zahtjev da se na fakultetima ne koristi naziv srpskohrvatski jezik i da se upotrebljava naziv hrvatski jezik." (367). Dalje se u Kordićkinu tekstu citira Gröschel: "mora se propitati njegovo [Katičićevo] shvaćanje odnosa između znanosti (o jeziku), 'demokracije' i 'etike'." Na Gröschela se nadovezuje Kordićka: "Zamjenjivanje znanstvenog dokaznog postupka frazom 'tako misli narod' je izraz populizma, a populizam je staviti narodu nešto u usta, a onda mu gledati u usta, dakle prvo izmanipulirati narod, a zatim se pozivati na njega. Populistima kao opravdanje za sve služe" mase (367). Međutim, Radoslav Katičić veći je dio svojega radnoga vijeka proveo u inozemstvu, pisao je radove te je postao članom pet ili šest inozemnih akademija, i nije mogao, sve da je htio, "manipulirati" masama u Hrvatskoj.

Akademik Katičić je dakle prema Kordićki "nacionalist", "populist" i "neznalica", i to samo zato što se zalaže za uporabu naziva hrvatski jezik umjesto srpskohrvatski onda kada je riječ o jeziku hrvatskoga naroda. Nasuprot tomu, Gröschel je znanstvena veličina koju autorica publici u Hrvatskoj predstavlja pod "inozemni lingvisti". (Šteta je što S. Kordić nije opisala Gröschelove dosadašnje znanstvene zasluge.) Ona nastavlja: "Kombinacija jezičnog nacionalizma i populizma ne iznenađuje jer utvrđeno je da 'populizam ima dodirnih točaka s nacionalizmom i rasizmom' (Altermatt 1966: 200)." (368). Na drugom mjestu kaže: "Poznata 'spremnost akademičara u doba nacizma da stave svoje vještine u službu države' (Hutton 1999: 9) ponavlja se danas u Hrvatskoj." (19). Prema autorici hrvatski "akademici čine sve kako bi domaću sredinu izolirali od zapadnoevropskih znanstvenih standarda i kako bi joj uskratili pristup znanju." (369). Sve te uvrjede nisu zaslužile da ih se komentira.

Knjiga Snježane Kordić u velikoj mjeri podsjeća na tekstove Wolfa Oschliesa i knjigu Ulricha Schillera s naslovom Njemačka i 'njezini' Hrvati. Od ustaškoga fašizma do Tuđmanova nacionalizma (2009.). Uzgred bih spomenuo da sam prije nekoliko godina u mrežnom časopisu Eurasisches Magazin htio komentirati jedan Oschliesov članak u kojem je pokušao zanijekati hrvatski jezik na sličan način na koji to čini i S. Kordić. Uredništvo je moj tekst odbilo objaviti, i to zbog "prostora" (a radi se o internetskom časopisu!). Tekst je naposljetku objavljen u časopisu Filologija.[1]

S obzirom na tvrdnje u nekim medijima da je S. Kordić svoje stavove preuzela od njemačkih slavista, treba naglasiti da to nije istina. Nitko od njih ne nastupa na način niti zastupa stajališta koja zastupa ona. Svi relevantniji njemački slavisti prihvaćaju hrvatski književni (standardni) jezik kao poseban slavenski jezik. To je razlog zbog kojega S. Kordić uglavnom ne spominje niti citira njemačke ili druge inozemne slaviste, iako se u novinama hvali da u "knjizi citira više od 400 različitih autora, većinom zapadnjačkih eksperata".

Poznati inozemni slavisti poput Petera Rehdera i Monike Wingender nastavili su na respektabilan način izgrađivati teoretsko pojmovlje o standardnim jezicima i varijantnim odnosima među njima. Nedopustivo je da se ni njihovi radovi u knjizi Snježane Kordić ni u kakvu surječju ne spominju, a slijedom toga čak ni ime Petera Rehdera čija je knjiga Uvod u slavenske jezike već godinama standardna literatura za studente slavistike na njemačkom govornom području. Naravno, u toj je knjizi hrvatski jezik priznat i ima svoje poglavlje. To je ujedno i razlog zbog kojega S. Kordić tu knjigu prešućuje. Ako i spomene nekoga od inozemnih slavista, onda samo u kontekstu u kojem je iz njegovih radova uspjela izrezati nešto što joj ide u prilog. Citira npr. da jedan inozemni slavist spominje uporabu izraza lingua serviana u starom Dubrovniku, no ujedno ne kaže da taj isti slavist priznaje hrvatski i srpski kao dva samostalna književna jezika. Ako je pak kojim slučajem neki inozemni slavist u odnosu na pojmove srpskohrvatski i hrvatski izjavio nešto što se uklapa u njezinu koncepciju, onda toga slavista i taj njegov tekst citira i razvlači kao da samo on postoji i prevladava u čitavoj svjetskoj znanosti. Na isti način postupa i onda kada govori o drugim pojmovima, npr. pojmu naroda, nacije, kulture, kontinuiteta, kodifikacije i purizma. Uostalom, to se zorno odslikava već u njezinim podnaslovima kao što su Ne postoji nacionalni kontinuitet u povijesti, Ne postoji narodni kontinuitet u povijesti, Ne postoji kulturni kontinuitet u povijesti, itd.

Na više mjesta u svojoj knjizi S. Kordić ističe da su varijantne razlike njemačkoga književnoga jezika u Njemačkoj i Austriji mnogo veće nego "srpskohrvatske" u Hrvatskoj i Srbiji (str. 78ff, 83ff, 249ff). To nije točno jer Austrijanci i Nijemci imaju jedan književni jezik, a Hrvati i Srbi dva različita književna jezika. Stoga austrijski njemački nema svoje posebne normativne priručnike (pravopis, rječnik i gramatika njemačkoga jezika u Austriji), a u onoj mjeri u kojoj ih ima, radi se o "defektnoj", tj. o nepotpunoj opisnoj normi književnojezične uporabe njemačkoga u Austriji. Dudenovi općenormativni priručnici – koji se pripremaju u Njemačkoj – ne rabe se samo u Njemačkoj, već i u Austriji. U Austriji su zbog svoje kvalitete čak prestižniji nego neka usporediva normativna djela njemačkoga jezika iz Austrije. U hrvatsko-srpskom slučaju postojala su i postoje dva posebna normativna sustava, jedan za hrvatski, drugi za srpski.

Uzmemo li bilo koje austrijske i njemačke novine (tiskane npr. u Beču i Berlinu) i bilo koje hrvatske i srpske novine (tiskane npr. u Zagrebu i Beogradu), vidjet ćemo da se hrvatsko-srpske razlike uočavaju gotovo u svakom retku (i onda kad izuzmemo pitanje pisma), a da su austrijsko-njemačke razlike izuzetno malobrojne. Dakle, nije istina da su na razini književnih jezika austrijsko-njemačke razlike veće od onih srpsko-hrvatskih. Obje jezične situacije ne treba poistovjećivati, tim više što već i austrijski ustav njemački jezik određuje kao državni jezik u Austriji, a što S. Kordić ili ne zna ili namjerno ne uzima u obzir.

S. Kordić ne iznosi istinu ni onda kada govori o dvodijelnom nazivu "dansko-norveški". Kaže ovako: "na skandinavskom području, koje kroatisti često spominju, također postoji dvodijelni naziv dansko-norveški" (129). Taj naziv postoji, no to je rubni naziv koji se vrlo rijetko upotrebljava, a ni tada kada se upotrebljava, ne upotrebljava se onako kako bi S. Kordić htjela da se upotrebljava naziv srpskohrvatski.

Autorica je na svoj redukcionistički pristup literaturi i materiji upozorena već prije desetak godina. Napisao sam joj tada dva odgovora, a od trećega sam odustao jer je drugi odgovor predugo ležao neobjavljen na uredničkom stolu gospodina Viskovića. Moj mu se tekst zagubio među njegovim papirima, a objavljen je tek na intervenciju jednoga starijega jezikoslovca. Nešto mnogo gore doživio je Zvonko Pandžić sa svojim drugim odgovorom Snježani Kordić. Uredništvo je (tj. gospodin Visković) odbilo objaviti njegov tekst. Naposljetku je uredništvo časopisa Republika izišlo Pandžiću ususret i objavilo tekst s popratnim komentarom u kojem se opisuje da ga je i kako ga je g. Visković odbio. [2] Dok je g. Visković s jedne strane tako odbijao ili odugovlačio s objavljivanjem pojedinih odgovora Snježani Kordić, ujedno je poticao starije jezikoslovce u Hrvatskoj da joj se suprotstavljaju. Postavlja se pitanje kakvu je on uređivačku politiku u svezi s time vodio.

Iako S. Kordić u svojoj knjizi napada i opanjkava Babića, Katičića, Brozovića, itd., prešućuje Jonkea (vidi gore), u svojim se novinskim intervjuima hvali da u knjizi zapravo zastupa one pozicije koje su nekoć zastupali ti jezikoslovci, a da oni zato njezinu knjigu žele spaliti:

"Pa hrvatski lingvisti koji se danas proglašavaju ikonama suvremene kroatistike zastupali su desetljećima i branili iste pozicije koje zastupam i ja u knjizi. To su Ljudevit Jonke, Dalibor Brozović, Milan Moguš, Radoslav Katičić, Stjepan Babić, August Kovačec. Svi oni su citirani u knjizi, i upravo zato je žele baciti na lomaču." (Slobodna Dalmacija (Spektar), 6. 1. 2010., str. 9)

Lj. Jonke i D. Brozović sigurno ne žele "baciti na lomaču" knjigu S. Kordić jer su umrli prije nego što je ta knjiga tiskana. Točno je samo to da je S. Kordić od D. Brozovića preuzela neke dijelove njegove teorije i da ih je "modificirala". Ona ne prihvaća apstraktnost standardnoga jezik prema Brozovićevoj teoriji, za Brozovićeve varijante smatra da ne mogu biti jezici, da se ne smiju zvati jezicima, da postoji samo srpskohrvatski jezik, da hrvatski jezik ne postoji, itd. Dakle, nije točno da su navedeni jezikoslovci ikada zastupali ono što ona zastupa. To se vidi i kad se pročitaju ove njezine riječi: "Budući da je šovinizam, tj. ekstremni nacionalizam, u suprotnosti s demokracijom i ravnopravnošću, neutemeljeno je i neumjesno spomenuta nastojanja" ["današnja nastojanja da se srpskohrvatski podijeli na više jezika"] "nazivati demokratskim činom." (120).

O gore spomenutim starijim hrvatskim jezikoslovcima možemo kritički pisati, no vrijeđanje od strane S. Kordić prelazi granicu bilo kakva ukusa. Frapantno je da ju sada ne podupire tek uredništvo Književne republike, već i Ministarstvo kulture RH, mnoge priopćajnice, pa i HRT (pod dirigentskom palicom Branke Kamenski iz emisije Pola ure kulture). No o tome poslije.

Prema mišljenju S. Kordić "kroatisti i drugi južnoslavenski filolozi" tumače značenje pojma standardni jezik "na neispravan način". Oni ga prikazuju "tako što skrivaju njegova glavna svojstva" (69). Autorica misli da su ta svojstva poznata samo njoj.

Sukladno sa svojim stavom da postoji samo srpskohrvatski jezik, autorica tvrdi da je ustavnoj odredbi o hrvatskom kao službenom jeziku nedostaje smisao:

Neupućeni misle da je ustavno proglašavanje službenog jezika znak da postoji jezik kojim oni govore. (111).

Svaki jezik mora u lingvistici imati svoje ime. Nazivi koji pišu u današnjim ustavima hrvatski jezik, srpski jezik, bosanski jezik nisu za lingvistiku prihvatljivi jer 'sva tri imena trenutno označavaju jedno te isto, a budući da različita imena sugeriraju različitost, iz toga proizlaze problemi' (Raecke 1996: 22) (125).

Budući da je oznaka srpskohrvatski od 19. st. ustaljen naziv u lingvistici, ona ima prednost naspram bilo koje druge potencijalne oznake. (128).

Usput rečeno, odredbi o službenom jeziku u hrvatskom ustavu nedostaje i smisao. Poznato je, naime, da ustavne odredbe o jeziku imaju smisla samo ako se odnose na manjinske jezike u toj državi, tj. ako kažu da nitko ne smije biti diskriminiran s obzirom na svoj jezik. Nasuprot tome, ustavne odredbe koje se u praktično jednojezičnoj zemlji odnose na taj jezik potpuno su promašene. Jer što je uopće njihova funkcija? Svakako nije zaštita ili ravnopravnost tog jezika kad se ionako radi o jednojezičnoj zemlji. Čak i kad države nisu jednojezične, nelogično je i nepotrebno u ustav stavljati odredbe o većinskom jeziku (115).

Ustavne odredbe o službenom jeziku S. Kordić smatra povrh svega "nedemokratskim činom jer služi isključivanju iz javnog života ljudi koji govore drugim jezicima ili na koje se gleda kao da govore drukčije". Autorica nadodaje citatom da je to "napad na demokratske osnove". Nastavlja ovako:

Taj čin je izraz jezične netolerancije, a jezična netolerancija je 'često politički prihvatljiva maska za netoleranciju' prema određenim grupama ljudi, prema drugim nacijama itd. [...] Ta maska se koristi jer je mnogo manji problem u današnjim društvima govoriti o službenom jeziku ili o jezičnoj čistoći nego govoriti direktno o neprijateljstvu prema drugoj naciji, o rasi i sl. (113).

Prema tom tumačenju i u hrvatskom se ustavu hrvatski jezik spominje zbog neprijateljstva prema drugim nacijama, rasama i "određenim grupama ljudi". Autorica misli da se u hrvatskom slučaju time nepotrebno kriminaliziraju ljudi koji hrvatski jezik ne priznaju:

Iako ustav nije sociolingvistički kriterij, kroatisti se pozivaju na ustav [...] i zato da bi neistomišljenike prikazali kao prekršioce ustava, dakle kao protudržavne elemente, što znači da ih kriminaliziraju. (114).

Budući da ne može promijeniti hrvatski ustav, S. Kordić poziva lingviste da se ne služe nazivima jezika koji su u njemu zabilježeni. Ona se zalaže, već smo vidjeli, za naziv srpskohrvatski. Tradiciju toga "dvodijelnoga imena u svijetu" autorica stavlja ispred svega, pa i ispred velikosrpskih interesa:

Da se unazad 150 godina taj jezik u lingvistici nazivao srpski, ne bi bilo potrebno danas preći na dvodijelnu oznaku. No, zbog tradicije dvodijelnog imena u svijetu se današnje odbacivanje druge komponente u dvodijelnom nazivu jezika tumači kao isključivanje hrvatskog, bosanskog i crnogorskog područja. Stoga je jedino ispravno rješenje ostati pri dvodijelnoj oznaci. (134–135)

Autorica ne traži da hrvatski "laici" svoj jezik zovu varijantom ili srpskohrvatskim imenom, već da te nazive najprije prihvate kroatisti: "Nitko nije zahtijevao niti danas zahtijeva da laici koriste dvodijelnu oznaku." (133). No kad kroatisti prihvate naziv srpskohrvatski, providno je, lako će se riješiti problem s ustavom i državom. No, S. Kordić ukazuje i na drugi mogući put: Kroatisti "nude dogme u koje se mora vjerovati i koje se ne smiju preispitivati, nego imaju status svetih tvrdnji. Gledaju samo je li neka tvrdnja izrečena s pozicije političke moći" (165). Dakle, ako se primjereno promjene pozicije političke moći, promijenit će se i kroatisti. Svakako, poznato je da se udruženim snagama lakše dolazi do cilja.

Iz izbora i povezivanja citata i autoričinih dodatnih tumačenja kristalno je jasno da bi se preimenovanje hrvatskoga jezika u hrvatsku varijantu srpskohrvatskoga jezika svakako trebalo odraziti na nazive kroatističkih katedara, instituta, nazive školskih predmeta itd., jer takvi nazivi ne smiju biti usklađeni s "besmislenim" ustavima, pučkim umišljajima i željama "političkih režima" (133–134), već moraju biti u skladu sa znanstveno utvrđenim spoznajama, onako kako to vrijedi – pokazuje S. Kordić – u odnosu na "srpskohrvatski" negdje u inozemstvu.

Iz knjige Jezik i nacionalizam može se naučiti samo jedno: koga i što autorica voli, a koga i što ne voli. Ne voli Babića, Katičića, hrvatski jezik ni Hrvatsku, a voli Gröschela, srpskohrvatski jezik i Jugoslaviju. Knjiga nije ni znanstvena, a nije ni kulturno napisana. Vrijeđanja od strane S. Kordić prelaze granicu i lošega ukusa.

Reakcije u medijima

Dnevne novine u Hrvatskoj u povodu izlaska knjige Leopolda Auburgera (Hrvatski jezik i serbokroatizam, 2009.) nisu posvetile ni knjizi ni autoru ni retka teksta. To se možda može protumačiti time što nakladnik nije upriličio predstavljanje knjige. No na taj se način ne može protumačiti činjenica da je tim istim medijima, s časnim izuzetcima poput Večernjega lista, Hrvatskoga slova i Hrvatskoga lista, promakla činjenica da je autoru knjige 25. listopada dodijeljena Nagrada Ine za promicanje hrvatske kulture u svijetu. To je jedna od najznačajnih nagrada koja se dodjeljuje u Hrvatskoj. Umjesto da 26. listopada Jutarnji list napiše nešto o njima i o tome da su i zašto su dobili Ininu nagradu, na njegovim je mrežnim stranicama toga dana osvanula fotogalerija pod naslovom Noćni život u najluđem gradu na svijetu – Pogledajte kako se Beograđani zabavljaju kada padne mrak. Istoga je dana Jutarnji list objavio tekst pod naslovom Jergović i Tomić posebni gosti beogradskog sajma, predstavlja se i pjesnik Aco Stanković. Sljedeći je dan ono Noćni život u najluđem gradu na svijetu preimenovano u Noćni život u Beogradu. Nakon toga je (28. listopada) osvanula još i galerija Beogradski sajam knjiga. Ljepotice među literaturom, a o našem Auburgeru i Bagdasarovu ni riječi.

Koliko je meni poznato, javnoga predstavljanja knjige Snježane Kordić također nije bilo. Njezina knjiga ni od koga nije dobila kakvu nagradu. No ipak su knjiga i autorica, nasuprot Auburgeru i njegovoj knjizi, zadobili prvorazredno mjesto u medijskom prostoru, ne samo u Hrvatskoj, već na cijelom, kako bi ona rekla, srpskohrvatskom jezičnom području. Kampanja je krenula 13.8.2010. s jedne beogradske krugovalne postaje. Knjizi se u Hrvatskoj među prvima posvetio tjednik Novosti u Zagrebu, i to 24.8.2010. s jednom cijelom stranicom u svojem broju u kojem je u povodu proslave Oluje na naslovnici hrvatskoga vojnika prikazao kao vampira. Slavljenju knjige S. Kordić pridružili su se svojim tekstovima Slobodna Dalmacija, Jutarnji list, Novi list, Nacional i Globus. Negativno odnosno kritički o knjizi pisao je, koliko je meni poznato, samo Hrvatski list, Zvonimir Despot na blogu Večernjega lista i Zvonko Pandžić. Pandžić je poslao svoj tekst Globusu kao reakciju na njegovo pozitivno predstavljanje knjige, no Globus njegov tekst nije htio objaviti. Radi se o tekstu o kojem smo ovdje već govorili i koji je naposljetku objavljen u Jeziku. Nije jasno zbog čega Globusu nije bio prihvatljiv. To je jasno samo ako pretpostavimo da je uredništvo odlučio o knjizi S. Kordić pisati samo pozitivno. Treba spomenuti i to da se je i Sanda Ham kritički osvrnula na knjigu svoje bivše studentice S. Kordić u intervjuu koji je dala za Večernji list. Međutim, odmah su ju zbog toga s raznih strana najgrublje napali, npr. Miljenko Jergović.

S. Kordić je skupila sve pozitivno intonirane medijske natpise o svojoj knjizi na svojoj mrežnoj stranici. Stoga ih ovdje nema potrebe posebno navoditi. [3] Radi se o ukupno dvadesetak natpisa i o dvije emisije krugovalne postaje Radio Beograd 2. U prvoj su emisiji (13. 8. 2010.) o knjizi govorili Velimir Visković i prof. Ljubiša Rajić, a u drugoj su emisiji (27. 8. 2010.) o knjizi govorili prof. Predrag Matvejević i prof. Ranko Bugarski. Visković je urednik časopisa Književna Republika, a prof. Matvejević je predstavnik Predsjednika Republike Hrvatske za frankofonske države. Nije mi poznato je li prof. Matvejević u međuvremenu knjigu već predstavio u frankofonskim zemljama kao predstavnik Predsjednika RH, ili za sada radi po tom pitanju samo u Srbiji, odnosno, radi li te poslove uopće u dogovoru s Uredom Predsjednika ili na vlastitu ruku.

Tužba

28. listopada osvanula je na portalu HKV-a vijest da je u ime HKV-a Hrvoje Hitrec podnio prijavu Općinskomu državnomu odvjetništvu u Zagrebu protiv odgovornih osoba u Ministarstvu kulture RH zbog sufinanciranja knjige Snježane Kordić Jezik i nacionalizam.:

"U prijavi se navodi da su rečene osobe [ravnatelj Uprave za knjigu i knjižnice Čedomir Višnjić i ministar Božo Biškupić] propuštanjem dužnoga nadzora nesavjesno postupale u obavljanju službe, dopustivši da Ministarstvo kulture neosnovano, protuzakonito i protuustavno sufinancira knjigu Snježane Kordić 'Jezik i nacionalizam', nakladnika 'Durieux', pa su time prouzročili povredu prava drugoga, odnosno imovinsku štetu."

"U obrazloženju se navodi da je knjiga 'Jezik i nacionalizam' upravljena protiv hrvatske kulture, hrvatskoga kulturnog identiteta i hrvatskoga jezika, te zbog toga nije smjela biti sufinancirana iz državnoga proračuna RH. U knjizi se suvremena demokratska hrvatska država uspoređuje s nacističkom Njemačkom, osporava se Ustav RH u dijelu koji govori o hrvatskome jeziku u službenoj uporabi, te negira pravo hrvatskoga naroda da svoj jezik naziva svojim, narodnim imenom."

Hrvoje Hitrec svojim je potezom iznenadio drugu stranu. To pokazuju reakcije u medijima koji pokušavaju Hitrečevu prijavu predstaviti besmislenom. Gotovo svi poznatiji hrvatski mediji ustali su tim povodom u obranu neobranjive knjige. Time su se doveli u vrlo neugodnu situaciju. Kao da nitko od urednika u tim medijima nije imao dan-dva vremena za čitanje knjige. Ili nisu imali vremena, ili su knjigu počeli slaviti i braniti isključivo po nečijem nalogu.

Večernji je list o prijavi objektivno izvijestio 2. studenoga u tekstu s ovim podnaslovom – citirajući H. Hitreca: Ovo nije tužba protiv knjige ili njezine autorice, već protiv odgovornih u Ministarstvu kulture koji novcem iz državnog proračuna sufinanciraju knjigu koja tvrdi da hrvatski jezik ne postoji. U tekstu se kaže da novinar do autorice knjige nije uspio doći jer ona radi i živi u Njemačkoj. Već 30. listopada vijest o prijavi objavio je i Novi list, s podnaslovom u kojem se citira Snježana Kordić: Znanstveno propitivanje nacionalizma izaziva ogorčenosti i paniku. Novi list brani Snježanu Kordić, pa čak i time da ju naziva onako kako se danas sama vjerojatno nikada ne bi nazvala, "kroatisticom", a prostora se daje njezinim i Jergovićevim izjavama u povodu tužbe. Isti je tekst objavio i Glas Slavonije 3. studenoga (na svojim mrežnim stranicama). Ubrzo se oglasio i Jutarnji list s tekstom Hitrec zbog srpskohrvatskog Bajiću tužio Božu Biškupića, pa pustio Thompsona i Škoru. Jutarnji list tužbu naziva "apsurdnom". I njegova je redakcija uspjela kontaktirati autoricu knjige te je prenijela njezinu izjavu kako je sada riječ o tome hoće li "državni odvjetnik odbaciti prijavu" i hoće li, ako ju ne odbaci, "sud poštovati zakon i slobodu govora ili će njihov nacionalizam staviti iznad zakona".

Slobodna Dalmacija također se digla u obranu knjige S. Kordić te joj je 6. studenoga dala cijelu stranicu za intervju pod naslovom Podudaranje jezika i nacije samo je mit. U uvodnom se dijelu intervjua govori o "graji koju su ovdašnji deklarirani ustašofili, ali i dio tzv. umjerene kulturne javnosti" podigli oko knjige S. Kordić. Autorica kaže da je knjigom htjela "pružiti mladima znanja koja im se uskraćuju kroz školovanje. Maknuti ideologiju iz kroatistike. Upoznati domaću sredinu sa znanošću u svijetu." Na pitanje kako komentira činjenicu da su protiv njezine knjige i tzv. umjereni (hrvatski) jezikoslovci, Kordić odgovara: "I takozvani umjereni jezikoslovac u svojoj knjizi hvali jezičnu politiku Pavelićeva režima. I nikom ništa. To se smatra neophodnim ritualom onoga tko želi popraviti rejting." Iz te izjave S. Kordić proizlazi da ona od svojih stavova ne uzmiče.

U medijsku hajku u korist Snježane Kordić i njezine knjige uključio se 9. studenoga i Nacional. Hitreca naziva "desničarskim piscem" koji je u ime "minorne udruge" HKV podnio kaznenu prijavu, što je

"apsolutna novost u rješavanju lingvističkih prijepora u Hrvatskoj i upućuje na mogući sukob između ultradesnog Hitreca i umjerenog Biškupića, te na sukob s Višnjićem kao predstavnikom srpske zajednice".

Međutim, Hitrec ne rješava "lingvističke prijepore", to čini struka, a nije ni podnio prijavu protiv Višnjića kao predstavnika srpske zajednice, već protiv njega u funkciji djelatnika Ministarstva kulture. Bi li prema Nacionalu pripadnici svih nacionalnih manjima u RH trebali biti iznad zakona ili bi to trebalo vrijediti samo za neke nacionalne manjine?

Nacional naziva Snježanu Kordić "znanstvenicom briljantne biografije" koja "zastupa tezu da su hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski jezik varijante jednog standarda". Nacional zaključuje svoj tekst o kaznenoj prijavi ovako: "Sada je pitanje hoće li je državni odvjetnik odbaciti ili proslijediti sudu. Ako je proslijedi sudu, treba vidjeti hoće li se poštivati zakon i sloboda govora, ili će nacionalizam stati ispred zakona, što bi nas vratilo u 90-e kad je ognjištarski duh HDZ-a zatirao svako drukčije mišljenje.".

U ponedjeljak 8. studenoga održana je tribina HKV-a pod naslovom Nove agresije na hrvatski jezik. Kao pozvani predavači sudjelovali su dr. Nataša Bašić, Jasmina Nikić i autor ovoga članka. Na tribini je samo manjim dijelom bilo riječi o knjizi S. Kordić i o kaznenoj prijavi HKV-a protiv Ministarstva kulture. Isključivo o kaznenoj prijavi i knjizi govorio je Hrvoje Hitrec kao organizator tribine u svojim uvodnim napomenama i u završnoj riječi. Jasmina Nikić uopće nije govorila o knjizi S. Kordić. Nataša je Bašić samo manji dio svojega predavanja posvetila Snježani Kordić. Isto vrijedi i za autora ovoga teksta, koji je o zbivanjima oko knjige govorio u kontekstu povijesnih paralela. Nakon završne riječi Hrvoja Hitreca autor je ovoga članka prokomentirao knjigu S. Kordić nekim citatima te je podržao kaznenu prijavu Hrvoja Hitreca jer smatra nedopustivim da je Ministarstvo kulture RH simbolično pomoglo objavu te knjige.

Televizijske kamere HRT-a snimale su cijelu tribinu, od prvoga do posljednjega trenutka. U publici je bilo i drugih snimača. O tribini je HRT izvijestio u svojoj emisiji Pola ure kulture 11. studenoga.

Prilog HRT-a složen je s ciljem da s blagom dozom ironije prikaže kako se netko nepotrebno uzbuđuje oko knjige. Jedna od uvodnih rečenica urednice Branke Kamenski glasi: "Dok je naše jezično poglavlje zatvoreno čak i u Europi, kod kuće kao da se vraćamo u prošlost." Spornost knjige uvodno je prikazana izjavom da "autorica tvrdi da su hrvatski i srpski jedan jezik", a ne npr. time da autorica tvrdi da hrvatski jezik ne postoji te da u svojoj knjizi najgrubljim riječima vrijeđa svoje neistomišljenike, hrvatsku državu, njezine zakone i ustav.

U emisiji HRT-a tribina je predstavljena tako kao da je bila posvećena isključivo S. Kordić. Iz izlaganja N. Bašić prikazan je samo jedan dio u kojem se ona osvrće na S. Kordić, a od onoga što je govorio autor ovoga članka, prikazan je također samo isječak od onoga što je pri kraju rekao nakon Hrvoja Hitreca u odnosu na knjigu i postupak Ministarstva. U kombinaciji s neprimjerenim uvodnim napomenama te su riječi N. Bašić, M. Grčevića i H. Hitreca gledateljima HRT-a ostale nerazumljive. Manipulacija je povećana još i prikazom jednoga dijela govora akademika Babić koji je bio u publici.

Manipulacija je nastavljena u nastavku emisije iskazom kako su S. Kordić i neki drugi prešutjeli pozive na razgovor za HRT, no da je jedan lingvist s Filozofskoga fakulteta pristao razgovarati i "sniziti te sirove strasti". Tako najavljeni lingvist prikazan je kako nasmiješen hoda osvijetljenim hodnikom prema kameri, a izjava za HRT mu započinje ovako: "Ja se slažem s onim dijelom knjige u kojem se kritizira nacionalizam u jeziku i neznanstveni pristup kakav prevladava u domaćoj kroatistici."[4]

Bio bi red da taj lingvist pojasni u kojem dijelu domaće kroatistike prevladava neznanstveni pristup i nacionalizam u jeziku. Misli li da na kroatistici Filozofskoga fakulteta prevladava neznanstveni pristup i nacionalizam u jeziku? Ili negdje drugdje? Ili on branjenjem knjige S. Kordić naprosto odrađuje kakav politički zadatak i u stvari ne zna što piše u knjizi o kojoj govori?

Nakon lingvista govorio je za HRT i akademik Maroević kao predsjednik vijeća Ministarstva koje je predložilo da se donese odluka o financiranju knjige S. Kordić. On je podsjetio kako je u kratkoj polemici sa S. Kordić rekao da mu je ona u toj svojoj argumentaciji čak i dodijala, a da ga je to moralno još više obvezalo da knjigu ponudi hrvatskoj publici. HKV ima svoje, naravno, razloge, a on da polazi od toga "da hrvatska država ima snage da se suprotstavi suprotnim mišljenjima, da vodi o njima računa, te da se u krajnjoj liniji Hrvatska legitimira pred Europom kao zemlja koja prihvaća razgovor."

Akad. Maroević je predsjedniku HKV-a prije tribine pismeno objasnio da je Ministarstvo financiralo knjigu S. Kordić zato što je htjelo pokazati da "u hrvatskoj kulturi ima mjesta za drugačije mišljenje", pa i ono koje je "nepopularno i u nesuglasju s najvećim autoritetima"[5]. Šteta je što akad. Maroević kao član uredništva Književne Republike nije u tome smislu utjecao na Velimira Viskovića kad se radilo o objavi odgovora Zvonka Pandžića.

Knjiga S. Kordić bila bi tiskana i bez dodijeljene simbolične potpore Ministarstva kulture. Autoričino mišljenje slušamo već godinama putem Književne Republike, za što su autorici iz sredstava hrvatskoga državnoga proračuna putem časopisa zasigurno isplaćeni dobri honorari. No sada je izravnim potpomaganjem Ministarstva kulture prekoračena granica jer se radi o potpori autorskom djelu. Ministarstvo je time podržalo neprihvatljiv diskurs koji je ukoričen u toj knjizi, a zatim je gurnulo akademika Maroevića, u čije osobne poštene nakane ne sumnjam, da obrazloži da je to zapravo u interesu hrvatske države i hrvatske kulture te da se time legitimiramo pred Europom (kao da je Europa tražila da to učinimo).

Uz sve dužno poštovanje prema akad. Maroeviću, smatram da Ministarstvo kulture RH nije smjelo poduprijeti objavu knjige Snježane Kordić. Toj knjizi nedostaje ponajprije kultura pa nije zavrijedila potporu Ministarstva kulture. Ona nije znanstvena, već pamfletistička, vrijeđa hrvatsku državu, kroatističku akademsku zajednicu i njezine pojedince. Takve knjige Ministarstvo kulture RH ne bi smjelo podupirati.

Na prvi je pogled neshvatljivo da je to uopće bilo moguće. U drugom ćemo dijelu ovoga tekstu vidjeti zašto je to tako te da se radi o logičnim i predvidivim koracima koji su trebali voditi prema ostvaraju druge faze predstojeće nove hrvatske književnojezične reforme.

Dr. sc. Mario Grčević

[1] http://hrcak.srce.hr/file/53617

[2] Zvonko Pandžić: Od Galileja do zlatne ptičice : O posmrtnoj mutaciji »srpskohrvatskoga« jezika. Dostupno pod poveznicom u PDF-u: http://www.hercegbosna.org/preuzimanja/jezik--kultura--religija-99.html .

[3] Zvonko Pandžić: Od Galileja do zlatne ptičice : O posmrtnoj mutaciji »srpskohrvatskoga« jezika. Dostupno pod poveznicom u PDF-u: http://www.hercegbosna.org/preuzimanja/jezik--kultura--religija-99.html .

[4] 12. studenoga na drugom programu HRT-a emitirani su s tribine novi isječci. Budući da ih nisam vidio, mogu tek izraziti nadu da nisu pripremljeni s istom intencijom kao oni emitirani dan prije.

[5] Prema tekstu Još o knjizi 'Jezik i nacionalizam' Hrvoja Hitreca, 29.10.2010., www.hakave.org.