Britansko izjednačavanje krivnje za Srebrenicu u NATO-u ne prolazi kod Amerikanaca

Zanimljiva rasprava razvila se preko stranica The Financial Timesa na temu rata za koji često mi u Hrvatskoj čujemo kako bi ga trebalo zaboraviti. NATOTočnije, na pismo britanskoga generala Michaela Rosea, kojega se sve žrtve rata u BiH i Hrvatskoj još vjerojatno dobro sjećaju, reagirao je američki veleposlanik u NATO-u u razdoblju od 1993. do 1998., Robert E. Hunter. On se, naime, baš i ne slaže s ključnom tezom britanskoga generala kako bi za masakr u Srebrenici sve članice NATO-a trebale odgovarati jednako, da ne kažemo bratskojedinstveno.

U ovom uvodu još posebno izdvajamo tvrdnju američkog veleposlanika kako je rat dovršen zaslugom NATO-a: "NATO je dovršio rat u samo 20 dana (potpomognut nekim operacijama na zemlji, koje su uglavnom vodili muslimani i Hrvati, koje su bile moguće tek stoga što su SAD prekršile embargo na uvoz oružja za Jugoslaviju, te naoružavanjem i uvježbavanjem muslimana i Hrvata". Ovo je posebno politički zanimljiva tvrdnja za današnje prilike, budući da su, po scenariju haaške optužnice. "Oluja" i općenito kraj rata u RH i BiH bili dio zajedničkog zločinačkog poduhvata.

Radi zanimljivosti i aktualnosti teme, u nastavku donosimo u prijevodu pismo Roberta E. Huntera objavljeno danas (27. srpnja) u Financial Timesu. Iz njega nije teško razumjeti ni glavne teze generala Michaela Rosea, pa se nismo odlučili za prijevod i Roseovog pisma, objavljenoga prije desetak dana, odnosno 16. srpnja u istim novinama. Ipak, za one kojima engleski jezik nije nepoznanica, a žele potpunu informaciju, prilažemo i izvornu inačicu prvoga pisma.(mm)

 

 

Britanija nosi golem teret odgovornosti za pokolj u Srebrenici

LondonGeneral Sir Michael Rose je posve u pravu kad kaže NATO nije uspio u zaustavljanju borbi u Bosni sve do nakon pokolja u Srebrenici. Isto je tako u pravu da misija UN u Bosni Bosnia (UNProfor) nikad nije bila osmišljena za “obranu ili zaštitu i da joj je nedostajao mandat, oprema i ubježbavanje za “obavljanje ratnih borbenih operacija”. Snage UNProfora bile su kao nepristrani policajci, ali čak i s još manjim ovlastima, što je užasna situacija u koju se nekoga može staviti, i zbog čega niti jedna država koju znam ne bi nikada više dopustila operaciju poput te UNProfora.

Nisu svi jednakiNeuspjeh NATO-a da postigne sporazum o ozbiljnoj vojnoj akciji može se pripisati naporima jednog saveznika: Velike Britanije. Kao veleposlanik SAD pri NATO-u koji je pregovarao o zračnim napadima NATO-a, i dugim vojnim operacijama, mogu posvjedočiti da je članica koja je najtvrđe radila na sprječavanju vojne akcije NATO-a bila Britanija, od srpnja 1993. do nakon Srebrenice, kada je, u svjetlu užasnog pokolja, Britanija konačno prestala sa svojim opstrukcijama. Još su se dvije države često opirale pridružiti se konsenzusu za vojnu akciju, Francuska i Kanada No, Sir Michael je u krivu kad karakterizira zbog čega NATO nije uspio. Sjetite se da je, kad je konačno dozvoljeno obaviti zračne napade nakon Srebrenice, NATO dovršio rat u samo 20 dana (potpomognut nekim operacijama na zemlji, koje su uglavnom vodili muslimani i Hrvati, koje su bile moguće tek stoga što su SAD, kako tvrdi “[prekršile] embargo na uvoz oružja za Jugoslaviju, te naoružavanjem i uvježbavanjem muslimana i Hrvata”.)

Washington DCNATO je uvjek radio na principu konsenzusa svih članica (tada 16 država). To može biti slabost budući da je teže postići sporazum, ali ima i prednost budući da, kad se donese odluka, NATO ju nikad nije propustio provesti.

U ovom konkretnom slučaju, neuspjeh NATO-a da postigne sporazum o ozbiljnoj vojnoj akciji može se pripisati naporima jednog saveznika: Velike Britanije. Kao veleposlanik SAD pri NATO-u koji je pregovarao o zračnim napadima NATO-a, i dugim vojnim operacijama, mogu posvjedočiti da je članica koja je najtvrđe radila na sprječavanju vojne akcije NATO-a bila Britanija, od srpnja 1993. do nakon Srebrenice, kada je, u svjetlu užasnog pokolja, Britanija konačno prestala sa svojim opstrukcijama. Još su se dvije države često opirale pridružiti se konsenzusu za vojnu akciju, Francuska i Kanada, iako Kanada nikad nije stajala na putu da NATO postigne konsenzus. Otkrio sam, ubrzo tijekom osam pregovora NATO-a o zračnim udarima, od kraja srpnja 1993. nadalje, da se, ako uspijem pridobiti Francusku (i, prema tome, sve ostale), Britanija nađe izolirana i da stoga mora pristati na neki oblik vojne akcije NATO-a, iako je radila, konzistentno i marljivo, na ograničavanju vojne učinkovitosti odluka NATO-a.

U takvoj točki diplomacije, Britanija bi se okrenula Vijeću sigurnosti UN-a. Ovlasti za uporabu zračnih snaga za zaštitu bosanskih sigurnih zona bile su podijeljene odgovarajućim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a između NATO-a i UN-a, odnosno, u slučaju UN-a bile su delegirane na glavnog tajnika UN-a Boutros Boutros-Ghalija (koji je pak imao posebnog predstavnika u Zagrebu, koji, međutim, nije imao ovlasti djelovati nezavisno od glavnog tajnika). Bio je to tzv. sustav “dva-ključa”. Srebrenica - spomen ploča - popis ubijenihTo je Britaniji ponudilo i drugu mogućnost, iako je bila nadmudrena u NATO-u. Kad sam oblikovao konsenzus u NATO-u, Britanija se pobrinula u New Yorku da UN-ov “ključ” ne bude “okrenut”. Zaista, u jednom je trenutku g. Boutros-Ghali telefonirao glavnom tajniku NATO-a Manfredu Woerneru (kako me izvijestio g. Woerner) kako bi rekao – posuđujući termin iz američkih vesterna i oponašajući govor Indijanaca – “neki od vaših saveznika govore rascjepljenim jezikom”.

Ishod je bio taj da je Britanija zadržavala djelovanje NATO-a, od srpnja 1993. do poslije Srebrenice, kad je bila prisiljena, zajedno s drugim članicama, odgovoriti na pokolj koji se dogodio. G. Boutros-Ghali bio je oslobođen, “delegirao je svoj ključ” svom posebnom predstavniku u Zagrebu, i NATO je konačno imao i ovlasti UN-a da napadne, budući da je već okrenuo svoj “ključ” (instruirajući vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga u Europi (SACEUR), da započne s zračnim napadima).

Britanija na taj način ima ogroman teret odgovornosti za ono što se dogodilo u Srebrenici; NATO-ov neuspjeh prije Srebrenice da vojno djeluje oblikovan je u Londonu, a ne u Washingtonu, ni u NATO-u u Bruxellesu, niti je uzrok u nizozemskim vojnicima UNProfor-a u Srebrenici.

To je stvarna pouka o “nikad više”.

Robert E. Hunter, Washington, DC, US Pisac je bio veleposlanik SAD pri NATO-u od 1993-98.
The Financial Times, 27. srpnja 2011.
preveo: D. J. L.

 

Nato will carry equal blame

Sir, Simon Kuper ("The tulips of Srebrenica", Life & Arts, July 2) focuses far too narrowly on the failings of the Dutch and the UN in Srebrenica during the terrible events that took place there in July 1995.

general Michael RoseHe neither sets in context nor attempts to explain how the worst massacre since the end of the second world war could have happened in Europe, when both the UN and Nato were present. Indeed, when the history of the Balkan wars is better understood, it is likely that Nato will carry as much blame for Srebrenica as the UN.

For, had Nato troops deployed in 1992, when President Alija Izetbegovic invited them into Bosnia to prevent the war spreading there from Croatia, neither the war there nor the massacre could have happened.

Worse still, following the deployment of the UN to Bosnia in a principally humanitarian role, Nato, led by the US, systematically undermined the peacekeeping efforts of the UN by breaking the arms embargo for Yugoslavia and by arming and training the Muslims and Croatians.

This gave false hope to the Muslims that they could recover their lost territories by force of arms, a hope that was to be cynically betrayed at Dayton. But, having destroyed the credibility of the UN mission in the eyes of the warring parties which made it impossible for the UN peacekeeping efforts to succeed, Nato and the US then found themselves unable to influence events on the ground from the air. It was the virtual collapse of the UN mission in 1995 that subsequently encouraged General Ratko Mladic to attack Srebrenica.

The UN mission in Bosnia was never to "defend or protect" and the UN Security Council resolutions relating to the six safe areas deliberately avoided these terms. Nor were the peacekeepers mandated, equipped or trained to conduct war fighting operations by the 16 contributing nations. That role belonged to Nato, which sadly limited its response to bombing.

If proper lessons are not learnt from Bosnia and Srebrenica, the slogan "Never Again" will, I fear, turn out once again simply to be empty rhetoric.

Michael Rose, The Finacial Times, July 18, 2011

Uto, 25-02-2020, 19:41:21

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.