Piranski dimnjak u Lisabonskom sporazumu

U tekućem prijedlogu Promjena Ustava Republike Hrvatske HDZ napušta Članak 141 Ustava popularno nazvan „Tuđmanova tvrđava“. Taj članak utvrđuje da pozitivni ishod referenduma o udruživanju ili razdruživanju zahtjeva većinu od ukupnog broja birača. Zamjenjuje ga se znatno slabijim zahtjevom da je za to dovoljna većina birača koji su glasovali u RH uz uvjet da je glasovala većina od ukupnog broja birača. Ugrubo, sada je za ostvarivanje ambicija određenih političkih struktura dovoljna podrška četvrtine biračkog tijela, jer sve ukazuje da na polovicu ni izdaleka ne mogu računati.

Mnogi dobronamjerni ljudi u Hrvatskoj ipak su skloni tolerirati takvu nedemokratsku promjenu Ustava u nadi da će bijegom u Europsku Uniju Hrvatska napustiti „region“ eufemistički nazvan Zapadni Balkan (jer Istočnog Balkana zasad nigdje nema). Pri tome nažalost previđaju da ih Zapadni Balkan može dočekati i u Europskoj Uniji, što ih pak ne bi trebalo čuditi sjete li se da su autori tog koncepta među glavnim političkim nosiocima Europske Unije.

Da bi se u to još bolje uvjerili vrijedi se oboružati s malo strpljenja i pokušati prodrijeti u hermetički pravni jezik prve dvije točke Članka 10 Lisabonskog sporazuma (Sporazuma), koje glase (u autorovom prijevodu):

1. Države članice koje žele uspostaviti pojačanu međusobnu suradnju u okviru nadležnosti koje ne pripadaju isključivo Uniji mogu se poslužiti njenim institucijama i izvršavati te nadležnosti primjenom odgovarajućih odredbi Sporazuma, podvrgnuto ograničenjima i u skladu s podrobnim dogovorima koji su utvrđeni u ovom Članku i u Člancima 280 A do 280 I Sporazuma o djelovanju Europske Unije.

Svrha pojačane suradnje bit će unaprjeđenje ciljeva Unije, obrana njenih interesa i pojačanje njenih integrativnih procesa. Takva će suradnja biti cijelo vrijeme otvorena svim Državama članicama, u skladu s Člankom 280 C Sporazuma o djelovanju Europske Unije.

2. Savjet će donijeti Odluku o odobrenju pojačane suradnje kada se utvrdi da Unija kao cjelina ne može ostvariti ciljeve takve suradnje unutar razumnog roka, i ako u njoj sudjeluje bar devet Država-članica. Savjet će djelovati u skladu s postupkom utvrđenom u Članku 280 D Sporazuma o djelovanju Europske Unije.

Napomenimo još da je Savjet tijelo Europske Unije u kojem sudjeluju predstavnici svih Država-članica, no o pojačanoj suradnji glasuju samo predstavnici Država-predlagača pojačane suradnje. Pri tome je važno da procedura udruživanja za „pojačanu suradnju“ ne predviđa referendumske konzultacije biračkih tijela Država-predlagača.

Dakle, jednom kada su sve članice Zapadnog Balkana ušle u Europsku Uniju, što je deklarirani cilj politike Europske zajednice, one mogu „dobrovoljno“ formalizirati „pojačanu suradnju“ samo na temelju ishoda „benignog“ referenduma o ulasku u Europsku Uniju. Za kasniju „dobrovoljnost“ bi se netko mogao pobrinuti na načine koje smo već iskusili, na primjer pri „dobrovoljnom“ odstupanju od ekonomskog pojasa ili pri „dobrovoljnom“ odustajanju od rješavanja graničnog spora pred međunarodnim sudom. U slučaju Hrvatske time bi se zaobišla i ustavna zabrana, preostala u Članku 141 Ustava, bilo kakvog obnavljanja „...jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.“, jer to više nije „državna sveza“ nego samo „pojačana suradnja“, na koju je Hrvatska ionako već pristala.

No, posljedice ulaska u „pojačanu suradnju“ mogu u stvari biti itekako „državno-svezne“. Na primjer, Lisabonski sporazum predviđa da će od studenog 2014.g. u Europskoj komisiji zasjedati predstavnici, ne svih, nego dvije trećine Država-članica, koji će biti izabrani „...na temelju ravnopravne rotacije između Država-članica, odražavajući demografski i zemljopisni domet svih Država-članica.“ (Članak 9 D Lisabonskog Sporazuma). Odgovarajući „dometi“ Država-članica bit će međutim utvrđeni kasnije, te bi se više nego lako moglo dogoditi da „pojačana suradnja“ dobije manje predstavnika u Komisiji od broja svojih članica. U tom se sklopu vrijedi zapitati zašto Članak 10 Lisabonskog sporazuma utvrđuje baš devet Država-članica kao najmanji broj u „pojačanoj suradnji“ unutar Europske Unije. Prepoznaju li se Albanija, BiH, Bugarska, Crna Gora, Hrvatska, Kosovo, Makedonija, Srbija i Rumunjska iz Sanaderove CEFTA-e u toj devetorki? Pa će nas u Bruxellesu danas-sutra možda predstavljati i Beograd.

Slijedeće vezano pitanje je nije li tekući grčeviti napor Slovenije da Savudrijsku valu preimenuje u Piranski dimnjak manje rezultat Zmaginog političkog folklora ili njene nasušne potrebe za ribama, odnosno za rudama i naftom s dna našeg mora, a više rezultat njene političke odluke da se od pojačane „dobrovoljne“ suradnje (bar) devet Država čvrsto ogradi? Teško je naime shvatiti zašto Slovenija inzistira na teritoriju Piranskog dimnjaka sve do mogućeg pada svoje Vlade i ridikulizacije svoje vanjske politike pred svjetskom javnosti samo ako Hrvatska postaje standardna članica Europske Unije, kada državne granice i Piranski dimnjak praktično ne bi mnogo značili. Nesumjerljivost slovenskog političkog napora s njenim minornim ribarskim interesima ili sa slabo dokazanim geološkim vrijednostima podmorja ukazuje da Slovenija ocjenjuje kako će Hrvatska postati dijelom nestabilnog tampon područja koje će se zvati Zapadni Balkan. Dok se možda ne ostvare službeno izrečene turske pretenzije, da ga se, slikovito govoreći, preimenuje u Istočni Balkan.

Zato nemojmo nigdje srljati dok se ne odgovore takva elementarna politička pitanja i ne ishode odgovarajuće garancije, nemojmo napuštati "Tuđmanovu tvrđavu" jer su joj zidine izgrađene žrtvama naših branitelja. Što se krvlju stiče ne pušta se lako. Irska je na primjer, nakon velike referendumske borbe u čijem je centru bio spomenuti Članak 9 D Lisabonskog sporazuma, dobila garancije da će imati stalnog predstavnika u Europskoj komisiji. Bez jasnih odgovora i čvrstih garancija cijena bi napuštanja članka 141 Ustava Republike Hrvatske mogla biti viša nego "ulazak u Europsku uniju pod svaku cijenu" naših tekućih vlastodržaca. Fatalno visoku nam cijenu naime mnogi priželjkuju i na njoj rade već stoljećima.

Akademik Slaven Barišić