Ivna Žic „Blei“, praizvedba, Schauspielhaus Wien, 20, travnja 2017.

Poznanstvo s mladom hrvatskom dramskom spisateljicom i redateljicom Ivnom Žic, koja stvara u kazalištima Švicarske, Njemačke i Austrije, omogućilo mi je posredno sudjelovanje u njenom projektu „Blei“ - „Olovo“ i prisustvovanje praizvedbi u Beču. Kako držim da je taj projekt važan za Hrvatsku i njeno propitivanje prošlosti potrudit ću se u kratkom osvrtu na predstavu naznačiti neke njene osnovne vrijednosti. Držim da je ovaj prikaz važno početi s opisom ugođaja oko predstave čiju temu (Bleiburg i sve vezano uz taj pojam), po mom mišljenju, zbog važnosti cijelog kompleksa značenja za Hrvatsku i Hrvate trebalo je prvo kazališno uobličiti i uprizoriti u Zagrebu. Zbog toga sam osobno zavidan autorici i austrijskom ansamblu koji se odvažio na taj projekt.

Već me samo kazalište - Schauspielhaus Wien - svojom arhitekturom, ugođajem, repertoarom, publikom, scenskim dispozitivom - podsjetilo na Teatar ITD iz njegovih slavnih dana u kojima sam i ja imao neki mali udjel. Kazalište je smješteno u 15. Okrugu Beča, u Porzellangasse, malo izvan Ringa i živog središta grada. U razizemlju je smješteno skromno predvorje, blagajna, i jednostavni klub s malim barom. Kako smo supruga i ja u kazalište stigli malo ranije mogli smo promotriti prve posjetitelje, uglavnom mlade ljude, studente ili umjetnike vezane uz kazalište i umjetnost, ali i mlade austrijske intelektualce. Među sve većim dolaskom tih mladih ljudi osjećao sam se kao u onim godinama kad je Teatar ITD bio umjetnička savjest i kazališna avangarda Zagreba i Hrvatske, jednako vrijedan onodobnim europskim i svjetskim kazališnim kretanjima i filozofskim idejama zapadnog svijeta.

Medjimorec1

Grass, Brešan, Handke, H. Muller, Claudel, S. Novak, Stoppard, Shakespeare, Moliere, Camus, Sartre, Krleža, Pirandello, Bourekov lutkarski „Hamlet“ sve se to igralo početkom sedamdesetih u Teatru ITD, istovremeno i ravnopravno s ostatkom svijeta. U predvorje Schauspielhausa ulazili su slični mladi ljudi poput zagrebačkih studenata i ljubitelja kazališta sedamdesetih, prepuni znatiželje i energije, želje za svojim umjetničkim tumačenjem svijeta, njegovog bržeg, slojevitijeg poimanja, gladni umjetnosti kojima je multidisciplinarnost prirodna, pažnja učetverostručena, potreba za poniranjem u dubinu pojačana, kritičnost prirodna i strast za promjenom stalna.

Pogled na plakate otkrio mi je repertoar tog kazališta - uglavnom su to autorski projekti nastali na klasičnim djelima poput projekta Kaspar Hauser (ponovno me prisjetio na slavan ITD-ov projekt s Ivicom Vidovićem u maestralnoj ulozi Kaspara i režiji Vladimira Gerića) ili montažama, scenarijima, improvizacijama, suradnji s mladim autorima. „Diser Mauer fasst sich selbst zusammen“ – „Zid se sam skupio“- apsurdni humor o spašavanju svijeta; „Frotzler fragmente“- dvostrana konferencija (razgovor) prošlosti i budućnosti...kazališna večer o perspektivi reforme našeg krizama prožetog kapitalizma; „Kudlich“ - jedan anakroni boj lutaka; „Agora“ - kazalište postaje parlament u kojem se sučeljavaju izvođači, stručnjaci i publika - to je repertoar i to su pitanja na koje publika ovog kazališta traži odgovore, postavlja nova kritička pitanja, interaktivno sudjeluje u stvaranju predstava i misaonog ozračja.

 Medjimorec2

Nakon poziva za početak predstave spustili smo se u podrum i ušli u neko bivše kazalište za vodvilje, kabaretske predstave, varijete, ogoljelih, crno obojenih zidova. Mali balkon i dvorana za najviše dvjestotinjak gledatelja koji sjede na montažnim tribinama, one se mogu postaviti u različite odnose prema prostoru za igru i potrebi projekta. Sve jednostavno, „siromašno“, otvoreno mašti i želji kazališnih stvaralaca. Na stropu je mnoštvo reflektora, scenu s glumcima dijele tehničari za „mikspultom“, snimatelj s kamerom, gitarista, pozadi gledatelja je majstor svjetla, nad scenom ekran, ali će se video projekcije odraziti i na maloj scenografiji koja predstavlja skromnu zagrebačku kuhinju iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, na zidovima, glumcima.

Iskusnom oku jasno je da će se ovdje, večeras, odviti jedan višeslojan, multimedijalni projekt koji traži povećanu gledateljevu pažnju, brzinu i usredotočenost, osjećajnost i intelekt. Ne će postojati jedno središte pozornosti već će se gledatelj morati truditi vidjeti istovremeno više slika, više događanja, smislova, znakova i atrakcija. No meni je najvažnije pratiti što će taj projekt, ta predstava kazati o pitanjima skrivenim u skraćenici od Bleiburg, Pliberk, u igri riječi blei-olovo, u Olovtvrđi, mitskom mjestu za Hrvate koje označava svu žrtvu i patnju stotine tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i civila nakon završetka Drugoga svjetskog rata.

Priča počinje videoprojekcijom autorice koju istovremeno sinhronizira glumica na sceni. Ivna Žic počinje potragu za istinom prisjećanjem na djedovo pričanje najljepših priča osim jedne koju nikad nije ispričao - priču o Bleiburgu i Križnom putu. Na jednoj od razina ove mnogoznačne potrage za sjećanjem i tumačenjem povijesti, za mnogofacetnim odrazima pojedinačnih i kolektivnih sjećanja i njihovog značenja za sadašnjost to je osobna potraga, ali i potraga za oblikom kazališne predstave, u obje potrage autorica uključuje redatelja i ansambl. Naravno da se u Austriji šutjelo o Bleiburgu iz drugih razloga nego u nas - stradanje tuđinaca na njihovom tlu za koje se sa sigurnošću ne zna jesu li bili krivi ili nisu, pa posezanje za Koruškom slovenskih komunista, Hladni rat.

Medjimorec3

Šutnja o toj temi, tabuu Bleiburga u Austriji je trajala sedamdeset godina i i tek se danas - nakon prekopavanja bleiburškog polja i nailaska na moštvo artefakata- municije, domobranskih i ustaških znakova, dječjih igračaka, remenja, cipela, pisačeg stroja koje jedan mještanin Bleiburga/Pliberka/Olovtvrđe prikuplja i smješta u seoski muzej - Austrijanci suočavaju s tom pod zemljom skrivenom prošlošću. Povijest - sedamdeset godina zakopana pod tankim pokrovom nasute zemlje - počela je izranjati i postavljati pred Austrijance pitanja na koja je pokušala odgovoriti Hrvatica Ivna Žic.

Ona spaja svoje osobno traganje za obiteljskom „pričom“, povješću s tim sučeljavanjem Austrijanaca s prošlošću. U predstavi se spaja osobna razina autorice i gledatelja, počinje se propitivati što ta priča, mit, povijesni događaj znači Austrijancima, Europljanima, mladima. Naravno da se priča dvadesetgodišnjakinje i mladih Europljana u potpunosti ne poklopa s mojim poznavanjem tog pitanja i empatijom prema žrtvama, posljedicama koje se kroz pojedinačne i obiteljske hrvatske sudbine protežu do danas. Stvaraocima bih mogao zamjeriti neke nepotpune povijesne činjenice koje su u predstavi izgovorene, s nekim se sugovornicima ne slažem u tumačenju povijesti - do kraja nije razjašnjen kontekst koji je doveo do NDH (želja hrvatskog naroda za nezavisnošću i nametnuto produljenje suživota u novoj Jugoslaviji), no mislim da dug prema punoj povijesnoj istini, s novim, potvrđenim povijesnim činjenicama - mora s velikom umjetničkom snagom i nadahnućem namiriti hrvatsko kazalište i hrvatski umjetnici - pisci, redatelji, glumci, videoumjetnici, glazbenici u nekoj budućoj predstavi - projektu koji će upotpuniti teze bečkih kazalištarca i uobličiti hrvatsku umjetničku istinu o cijelom kompleksu Bleiburg-Jasenovac-Drugi svjetski rat koji i dalje opterećuje Hrvatsku i Hrvate.

Medjiumorec4

Nova razina priče u predstavi „Blei“- „Olovo“ je niz svjedočanstava, mišljenja, povijesnih ocjena ljudi koje su stvaraoci predstave - autorica, redatelj, snimatelj, dramaturgica, glumci - posjećivali u Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj, pokušali su dobiti i engleske izravne svjedoke no oni su se „pokrili“ vojnom tajnom i zatvorenim arhivom. Sjećanja, mišljenja, činjenice, ocjene događaja, rezultate istraživanja izrekli su Hrvat emigrant iz Salzburga, zarobljenik na Bleiburgu i preživjeli s Križnog puta, povjesničar iz Bleiburga koji brine o bleiburškom muzeju u kojem su artefakti ostali nakon predaje hrvatske vojske i civila, Slovenac, pronalazač skrivenih grobišta, povjesničarka Ljiljana Radonić koja je na bečkom sveučilištu obranila disertaciju o Jasenovcu i Bleiburgu. Slavko Goldstein je podupro projekt, ali se nije dao snimiti kamerom, citiran je njegov brat Daniel Ivin, Josip Jurčević je spomenut kao povijesni revizionist.

Žao mi je što je izostavljeno veliko istraživanje hrvatske povjesničarke dr. Grahek-Ravančić koja je doktorirala i napisala važnu knjigu o Bleiburgu. Autori projekta su angažirali i mene kao autora studije o izručenju 900 hrvatskih vojnika vojnicima JA, ali i kao redatelja i dramatičara koji se padom NDH i Bleiburgom bavio u svojoj drami „Zastave, barjaci, stjegovi“. Studija je nastala na temelju svjedočenja engleskog časnika Bernarda O'Sullivana koji je u svoja dva Affidavita, službene izjave, tjeran vlastitom savješću, detaljno opisao kako su Englezi na prijevaru izručivali hrvatske zarobljenike vojnicima JA. Snimljena mišljenja svjedoka s kojima su polemizirali glumci sa scene su se razilazila, sudarala, na čas otkrivala čas zatim zamagljivala povijest.

Medjimorec5

Predstava je svojim različitim sredstvima pratila tu mogoznačnost sjećanja i tumačenja - projekcijom karata, fotografija, dokumenata, filmova, posebice su bila zanimljiva rješenja -igra sa šahom - kojim se objašnjavao razvoj hrvatskog grba, krupni planovi i detalji same scenske igre kojim su se podcrtavala posebna značenja i znakovi važni za priču. Igra glumaca je imala nekoliko razina-izravni dijalozi su snimani živom kamerom, detalji poput šahovskih figura, uvećane projekcije nogu glumca koji igra djeda- sudionik Križnog puta priča o šesnaest dana marširanja u čarapama što je autorica vezala uz običaj njenog djeda da po kući hoda bos ili u čarapama, „prevođenje“ govornika s ekrana, baratanje s tri jezika - njemačkim, engleskim i hrvatskim. Cijela predstava nije imala pravocrtan tok, uvijala se, vraćala na početak, tragala i dolazila do zida.S tri početka, s tri rukavca pokušalo se ići, istražiti, doći do cilja - istine o Bleiburgu - ali se uvijek stizalo do ćorsokaka i saznanja da je nemoguće doći do istine, jer su sjećanja varljiva, povijesti različite.

„Stručnjaci“, dokumenti, svjedočenja, artefakti pa ni unuk a-autorica u izravnom dijalogu s djedom nisu doveli do jedne, jedine, neporecive istine. Tada se u predstavi dogodio jedan od nekoliko snažnih kazališnih rješenja, pravi „coup de theater“, redatelj je posegao za kazalištem. Glumci u vrećama donose zemlju, prosipaju je po sceni, njome zatrpavaju dokumente, pribor za jelo, čajnik, stvari iz djedove kuhinje, sami se pokrivaju zemljom, iz nje se pokušavaju izvuči, oživjeti, progovoriti, pojasniti. To je jedan od vrhunaca predstave koji dovodi do neke vrste katarze. No ni samo kazalište svojom čarolijom ne uspijeva doći do odgovora. Bezuspješni u traganju za jedinim odgovorom glumci, autorica, shvaćaju da postoje granice sjećanja, nemogućnost sjećanja, govora o povijesti, prodora iza zavjesa neizgovorenog.

Blei2

Četvero sjajnih mladih glumaca nose taj projekt na opušten, a opet snažan način, ulaze i izlaze u uloge, neopterećeno se poigravaju i služe tehnikom-mikrofonom, kamerom - čas igraju, čas su konferansa, čas pomažu drugima, čas su promatrači događanja. Režija promiče jezik i stil modernog kazališta - brzinu, multidisciplinarnost, jednostavnost, snagu, osjećanje. „Blei“ je zahtjevna, ponekad mučna i teška predstava, to je epsko, brehtijansko kazališta koje nas uvlači i protresa svojom snagom a onda nas vraća razumu i intelektu, kritičkom promišljanju tabua, traume koja se ne odnosi samo na Bleiburg već na odnos europske mladeži prema svojoj povijesti, identitetu, sjećanju, osobnom, obiteljskom i zajedničkom sjećanju, pred značenjem povijesti i sjećanja za njihovu budućnost.

„Olovo“ - “Blei“ je pogled mlade Europe i na hrvatsku povijest koju u potpunosti ne razumiju, tumače je nacionalizmom i autokracijom, potrebom hrvatske države za stvaranjem novog identiteta devedesetih, mitom

- „Na bleiburškom polju nije bilo likvidacija “(austrijski povjesničar), dvoje mladih studenata iz Bleiburga zasjenjenih lica ne slaže se s tim mitom, odbacuje ga - pa se čak spominje i obnavljanje ustaštva.

Ne krivim autoricu i mlade austrijske umjetnike za nepopuno objašnjenje naše novije povijesti, njima je bilo važnije postavljati za njih važna društvena, politička i kazališna pitanja-započeli su potragu iz osobne povijesti i otkrili svu kompleksnost njenog pisanja, pitali su se „što se može ispričati, zapamtiti? I što je zakopano iza onoga što se ne da ispričati?“

„Olovo je jedna moderna, mnogoznačna predstava, kritična i otvorena prema temi koja nije u punini značenja austrijska i za mlade, koji su joj se ipak do kraja kazališno, umjetnički posvetili. Preporučio bih moćnicima u hrvatskoj kulturi da smognu nešto novca i pozovu ovu za nas važnu predstavu u Zagreb. Vjerujem da će se za nju naći mnogo zainteresiranih gledatelja, da „Blei“ može potaknuti razgovore ne samo o povijesti i njenim snažnim posljedicama na sadašnjost i budućnost već i o ulozi umjetnosti da nam to breme olakša nositi.

Ulomci kazališnih osvrta povodom praizvedbe kazališnog projekta „Blei“ (Olovo) Ivne Žic u kazalištu Schauspielhaus Wien:

- Zabavno, istovremeno potresno dokumentarno kazalište o nemogućnosti pisanja povijesti. (Wiener Zeitung)

- Preobrazba dokumentarnog u umjetnost scene pametna je i središnja točka večeri koja čini mogućom strategiju propitivanja sjećanja i stvaranje novog sjećanja. (Der Standard)

- Mlada autroica Ivna Žic, zajedno s ravnateljem (redateljem) kazališta Tomasom Schweigenom i njegovom umjetničkom skupinom dala se u potragu za njenom obiteljskom poviješću i pritom se suočila s rupama u kolektivnom sjećanju. (Mottingen Meinung)

- Uvijek kad „Olovo“ nađe tobožnju formu pokušava ponovno skupiti taj razbijen i raskomadan svijet. Ništa nije ugodno u tom postupku. (APA)

dr. sc. Miroslav Međimorec

Sub, 24-08-2019, 06:17:38

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.