Svršetak hrvatske oluje

Paradržavna i kriptodržavna, gotovo svakodnevno i danonoćno javno i tajno izvođena od 3. siječnja 2000.pa sve do jučer, "trećejanuarska" kontrarevolucija kao tzv. "detuđmanizacija" i tvorno protunarodni, ustavolomni, politički projekt uništenja hrvatske nacionalne suverenosti i slobode novototalitarističkim invalidiziranjem hrvatske demokracije i utapljanjem nezavisne Republike Hrvatske u treću "Srboslaviju" propali su, barem simbolično pa ipak, na sudu u Haagu 16. studenoga 2012., jer Bog i Jahve nije glavnomu prireditelju nereda i nemira i serboovisničkim i kriptokomunističkim snagama prepustio svoj narod vjere i vjernosti, bogoljubnu naciju koja je junački u tijeku stoljeća domobraniteljski prolijevala svoju krv za križ slobode i mira kao univerzalnu vrijednost, inače dragovoljno i mirotvorački podignut već u stoljeću sedmom među Hrvatima pristiglim na obale Jadranskoga mora. Sada, kada se hrvatska Hrvatska ponosito povratila doma – iako bijaše dakle već gotovo dvanaest godina sustavno razvlašćivana, drzovito klevetana i osmišljeno i neustavno izručena na optuženičku klupu, ni kriva ni dužna nekomu izvan nje same, na jedno inozemno sudište (nota bene, "kriva" zbog toga što je uspješno odoljela srpskofašističkomu agresoru i oslobodila ozemlje Republike Hrvatske od boljševističke okupacijske "Jugoslavenske narodne armije" obranivši tako hrvatsku Republiku, i zbog toga što je predsjednik Tuđman državnički suvereno "zaobišao" smrtonosnu političku klopku svjetskih nam političkih "skrbnika" tzv.međunarodni a uistinu memorandumski "Plan Z-4") - na način povratka svojoj kući i spašenoj Croatiji olujnih generala junaka Ante Gotovine i Mladena Markača, čista i svijetla obraza, ne skončavši, "ko lopov", na svomu tridesetosvibanjskomu putu slobode, u "crnoj zločinačkoj jami", usredotočiti se može na oporavak i oživljavanje vlastitoga bića, avaj toliko oštećenoga i umrtvljenoga, na otvaranje širom vrata Hrvatima u svijetu za povratak u Hrvatsku.

Dobrostivi "Bog Hrvata", presudno potpomognut svima onima na vlasti i u narodu u zemlji Hrvata koji su mu se požrtvovano i samosvjestno stavili na raspolaganje u legitimnoj obrani života nacije, dao je te se Hrvatima nije ponovila (makar je na tomu zdušno radila neprijateljska Srbija, i drugo joj oko u glavi - miloševićevska Crna Gora, zločinački udružena sa svojim međunarodnim saveznicima u zlu i antihrvatstvu, povezana s tuzemnom nam faktotumskom formacijom čimbenika vele izdaje i pete kolone, potpomognuta skupinama, camusovski kazano, narcisoidnih "renegata ili smušenjaka" nesvjesnih stanja biti ili ne biti jedne uljudbe i jezika hrvatskoga pred završnim činom višestoljetne najezde onih koji neobarbarski "nalegoše na jezik hrvatski") ni nacionalna tragedija zrinsko-frankopanska iz godine 1671., ni genocidna godina 1945., niti ona puno bliža s kraja 1971. kada je, na jedan način, svoju političku karijeru započeo jedan od samozataj(e)nih "krvnika Hrvatskoga proljeća" – Ivica Račan, a na drugi, Stjepan Mesić, beogradskoj Centrali postavši mio i drag po svomu čizmaškomu nasrtaju u Saboru SRH g. 1967. na hrvatski jezik i slobodu, odnosno na kulturne branitelje hrvatskoga jezika kao na "narodne neprijatelje".

Međutim, da bi se hrvatstvo kao cjelovit organizam i božanski entitet spasilo od daljnjega drobljenja i sofisticirane lobotomije te počelo korjenito obnavljati za puninu života i vlastita poslanja među narodima svijeta i da bi zaliječilo duboke rane zadobijene tijekom proteklih 100-tinjak krvavih godina, nužno se imade potpunije okrenuti vlastitim nacionalnim i životvornim izvorima, duhovno-religijskim i kulturno-povijestnim, koji su i hrvatske branitelje i sve muževe i žene jezika i Duha hrvatskoga ili hrvatoljubnoga u Domovinskomu ratu g. 1990.-1995. krijepili na putu do pobjede, izvorima koji su spasonosnim temeljem i željenim vrhom kuće našega jezika, otpornim na pohode anti-Duha i propuhe beznađa, na navale novih grabežljivaca, ili starih u novome ruhu.

Komunističko-marksistički projekt usmrćivanja/odumiranja nacija i "ubijanja" Boga u čovjeku i "jugoslavenski" marksizoidno-istragaški pokušaj posvemašnjega uništenja naroda Hrvata kao "negativnoga elementa", onemogućila je posvećena Riječ i krv kršćanskih i narodnih mučenika za slobodu i kristovski probuđena, i, diljem porobljenih europskih nacija slobodonosno raširena, Solidarnošć, u katoličkoj i patničkoj Poljskoj rođena, a koja je SOLIDARNOST pod duhovno-religijskom skrbi budućega Velikoga Pape Karola Wojtyle na čvrstu petrovsku stijenu vjere i nade postavljena. I Riječ iz usta ovoga Božjega pastira, bl. Ivana Pavla II., bijaše veoma bitnom, moguće i presudnom, u očuvanju imena i plamena uzkrsnule države Hrvatske, da ne bude zdrobljen u diplomatskim kliještima velikosrpskim narod, kojemu je još papa Agaton obećao, već u stoljeću sedmomu, ostane li narodom nenavalnim i vjernim, božansku pomoć i "intervenciju" u nevolji. Olujni se je junak i general Gotovina, svojim marijanskim hodočašćem u Mariju Bistricu, znakovito ne samo opredjelio za svoj, izvorni, hrvatski dijalog za mir, i u miru, tragom papinskoga gesla bl. Ivana Pavla II. TOTUS TUUS,Trećejanuarci A upravo od spomena hrvatskonarodnoga imena, pa time i od slova i duha Božićnoga ustava RH, pravolinijaški "trećejanuarci" bježali su kao vrag od tamjana, i ne samo oni, kao što su pobjegli iz sabornice na dan i u času službenoga proglašenja hrvatske nezavisnosti slobodnom voljom onoga naroda, kojega su oni, čimbenici "trećejanuarske restauracije" i njihovi otci u sjeni, dali razoružati g. 1990. u razvidnu kontekstu pripravljene, a 17. kolovoza pokrenute, velikosrpske agresije na Hrvatsku. Možda im se, nakon "čuda u Haagu", dogodi obraćenje već je na svojevrstan način, svojom žrtvom i molitvom za Hrvatsku, pomogao mnogima otvoriti oči na ovaj povlašteni odnošaj Hrvata s Papom i Vječnim Gradom.

Svjetskoosloboditeljski i mironosni pothvat promicatelja civilizacije ljubavi i iskrena bogoštovna dijaloga među ljudima, narodima i religijama, pape bl. Ivana Pavla II., nisu uspjeli zaustaviti niti atentatorski hitci zločinca Alija Agdže. Hrvatsku oluju slobode, uspješno započetu svibanjskom demokratskom revolucijom, obranjenu osloboditeljskom operacijom Oluja, i takav suverenitetni povratak Hrvata u maticu Velikoga Zapada, ne poništiše idejno-politički osmišljavatelji dijabolične optužnice protiv Hrvatske kao "udruženoga zločinačkoga pothvata, na čelu s predsjednikom Tuđmanom". Na radost svima koji ljube slobodu, pravdu i mir, i Europu vrijednosti, a na žalost onima koji su sve učinili da Hrvatske nestane u raljama pansrpskoga nacifašizma i srbijanske vojne velesile "JNA" ili pak da domobraniteljska i demokratska Hrvatska pred haaškim sudom bude izjednačena sa srbijanskim agresorom, hrvatski put slobode i suverenosti nije zapriječen, niti osramoćen na sudu u Haagu. Haaški svršetak hrvatske oluje osvijetlio je i razotkrio svu ljudsku bijedu onih para/vladateljskih naših struktura i nekih istaknutijih figura među njima koji ne uspijevaju prikriti svoju ojađenost jer Hrvatska nije - kako su to sami očekivali i u tomu smislu neke krivokletničke pače veleizdajničke i kolaborantske nečastne radnje obavljali i zajedničke planove Hrvatske s rečetniziranom Srbijom nelegitimno, i krivotvoreći povijestnu istinu, dogovarali - završila na zidu srama. Avocata Croatiae, Kraljica Mira, uspješno je posredovala u srcu pravednika i pravdoljubivih ljudi te Hrvatska, sa svojom pobjedničkom Olujom, prestade biti taocem cinične i tajne nagodbe između domaćih naših vlastohlepnih "dojavnika" dekroatizatora i globokratskih bezdušnika i manipulatora narodima i ljudima. Ovaj sretni svršetak možda postane novim početkom svjetski i nacionalno odgovorne, budućim doista demokratskim izborima zajamčene (dakle, uz postojanje nezavisnih hrvatskih i zapadnoeuropski standardiziranih medija koji su conditio sine qua non demokracije, bez onih stotina tisuća "fantomskih" glasača, bez ovakovih zastrašujućih razmjera nevidljive elementalne, i one vidljivije "tradicionalne", korupcije u redovima ne samo sudbene vlasti – jer već se u nas rabi pojam "institucijske korupcije", uz donijeti lustracijski zakon o suradnicima tajnih službi u jugokomunizmu i, s Ustavom usklađeni, tzv.abolicijski, s vraćenim, tzv.privatizacijom zakonito "razgrabljenim" i potom rasprodanim, tvrtkama i bankama, itd. ), hrvatske državne politike zauzetosti za duhovno i materijalno blagostanje i preporod cijele nacije i svih hrvatskih državljana, politike slobode i mira, i, na koncu, ili na početku, politike duhovne i teritorijalne integracije hrvatskoga naroda. A upravo od spomena hrvatskonarodnoga imena, pa time i od slova i duha Božićnoga ustava RH, pravolinijaški "trećejanuarci" bježali su kao vrag od tamjana, i ne samo oni, kao što su pobjegli iz sabornice na dan i u času službenoga proglašenja hrvatske nezavisnosti slobodnom voljom onoga naroda, kojega su oni, čimbenici "trećejanuarske restauracije" i njihovi otci u sjeni, dali razoružati g. 1990. u razvidnu kontekstu pripravljene, a 17. kolovoza pokrenute, velikosrpske agresije na Hrvatsku. Možda im se, nakon "čuda u Haagu", dogodi obraćenje.

Mile Pešorda