Opširno, podrobno i oštro o: Davor Velnić: „Na rubu ničega“

(Mala biblioteka Društva hrvatskih književnika, Zagreb 2021.)

Davor Velnić plodan je hrvatski književnik koji lako piše zahtjevnu prozu. Ovdje se (još jednom) uspravlja kao kalibriran teoretik, ne tek zgoljni polemičar. Od one je vrste slobodnomislećih, koja donosi neusiljenu sentencioznost. Filozofski potkovan, on nudi raščlambu s (malo je reći) znatnim poznavanjem teme. A ona je mit o književniku Miroslavu Krleži, u stvari kao o „partijskom papučaru“ ali i o njegovim brojnim (inflacijskim) epigonima. Auktor ih naziva „krležinim siročićima“, „krležiotima“ i „krležarima“ te onim mnogima, kojima je Krleža „stalni izvor prihoda a Krležin grob radni stol“. Koji gledaju „kako se ularviti u njegov lik i djelo“. Samog Krležu naziva i „velikim meštrom lenjinizma“, krvavog dakako, u ljevičarenju „na otetoj adresi“. „Danas Krleža ostaje duhovna podloga neprežaljenoga jugoslavenskog unitarizma“ dodaje auktor, pa Krleža, nesporno je „promovira jugoslavenski nacionalizam“. Svime Velnić vrlo samouvjereno ulazi u uzak krug suvremenih hrvatskih intelektualaca i 'raspravničara', koji o tom nedodirljivom mitu žele slobodno i legitimno propitivati: koliko je Krleža i literarno uvjerljiv i svevremenski umjetnički zaslužan.

Nekome će se, posebno Krležinim nekritičkim adorantima, šmirantima na prvu loptu, pričiniti kako je Velnić preoštar. Međutim, čitajući „Na rubu ničega“ naći ćemo brojne uvjerljive, pa i neumoljive, tvrdnje zašto je kritika kritika jedino onda, ako se javno i argumentirano navede sve što se analizom pokaže. Kritika nije iskrena ako se kritičar libi ili ima hemunge. Ta je kategorija Velniću nepripadna, njega logički smeta „iritantan cvilež Krležinih interpreta“, pa kaže: „ja na ravnodušnost ne pristajem“. E, ali, to je (još uvijek) u Hrvatskoj, nepodobno.

Uostalom, Krleža je svojim nagomilanim skribomanskim i „prostačkim“ uvrjedama kako piše Velnić, upravo to i zavrijedio, sam je tražio. Biti podrugljiv i vrlo uvrjedljiv prema daleko većima, znači izazivati (i) podsmjeh. U Velnića toga nema. Nema tu nikakve opsesije Krležom niti manije detronizacije. Treba priznati da je sam Krleža bezobrazno napadao i počesto duboko vrijeđao svjetske klasike i veličine (vidi primjerice Rilke, Schopenhauer pa njemački narod generalizirajući...) kojima dakako, ni blizu, naravno nije ni bio (niti ostao) dorastao. Ali mu je ucijepljeno partijsko nasilje dopuštalo tu punu garguizaciju domaće (i svjetske) vrijedne literature. Partija je to, uostalom, i očekivala od Krleže a on je sam, upravo takvim potcjenjivačkim postupcima, druge (uzaludno) ponižavao a sebe uzdizao. Upravo je nevjerojatno nisko, koliko se jedan pisac tipa Krleže, pri tome služio osobnim i potvornim difamacijama. Unatoč svom istaknutom obračunu s germanizmom, Krleža, paradoksalno ali istinito, u svojoj literaturigomila nedvojbeno iskompleksirane kobasice od rečenica, kojima nam se hoće ukazati obrazovanim a koje su krcate upravo germanizama! U Velnića međutim, spram te „svete krave intelektualnosti“ ima potrebnog odiuma a nema one banalne potrebe uzvratiti lopticu. On jednostavno pošteno želi da se Krležu opravdano demistificira i stavi na ono mjesto koje mu pripada. Kroz njegova djela koja vrijede ali i kroz djela drugih sjajnih auktora (Gamulin, Kamov...). A da mu pripada, govori sam auktor šećući i kroz sjajne Krležine stranice i djela.

Kad nam se, u prvoj trećini knjige, učini da se Velnić suviše bavi političkim profilom i ideološkim natruhama, koje su nesumnjivo rastočile Krležin opus, što auktor oslikava tvrdnjom: „sebe je ukrcao u novu klasu crvenih Glembayeva“ te još: kako je Krleža prešutio da ga je osim Đure Vranešića spasio i sam Ante Pavelić... otvara se prostor za auktorove opažaje o ozbiljnim književnim teoretičarima i kritičarima (Kuzmanović, Lasić, Žic...) onim falšim i udvorničkim (Matvejvić, Čengić, Visković, Mandić...) te o angažiranim člancima i drugim Krležinim osornošću prepunim (ne)djelima („Panorama“).

Kod djela „Na rubu pameti“, Velnić se slaže s ocjenom, citira Igora Žica, koji kaže da je to „apsolutni literarni vrhunac Miroslava Krleže“. No, Žic vuče i neumoljivu poredbu s vrhunskim djelom: Kamoljevom „Isušenom kaljužom“, koju i kojeg auktora je Krleža marljivo i indikativno prešućivao. Zatim o Krležinoj Općoj tzv. enciklopediji, kao stvarnoj izdaji velikog Mate Ujevića, o tom punom doprinosu zarobljeništvu ovog vojnika partije s Gvozda, svojoj cjeloživotnoj ideologiji.

Kao moguća zamjerka Velniću, možemo se pitati čemu je toliko stranica posvetio lustraciji Krežina lenjinizma i titoizma (nedvojbeno tako jako čitljivoga u njegovim djelima) kad je notorno da je „intelektualist“ Krleža, kako ga naziva Velnić, između ostaloga, sjedio u komunistički zlotvornom CK-u Hrvatske (u genitivu naravno) te bio Titova omiljena i tako politički ustrašena pudlica? Dužni metri Krležina opusa nisu ga naime spasili te opće uvriježene i degradirajuće, upravo ruinirajuće ocjene njegovu umjetničkom djelu. Dapače. Ista ocjena tereti i Krležin „enciklopedizam“. Diviti se umjetničkim bravurozama u pisca, koji je literaturu prodao i podredio boljševičkoj ideologiji, baš kao i enciklopediju, čini mi se, u najmanjem, neukusnim. Krleža se, kao ni jedan jugoslavenski pisac, nije tako opširno i kukavički snažno djelima neosvrtao na zločine Ukrajinca Tita i njegovih partizanskih (ko)mesara. Čak se nije usudio reći istinu ni u svojim i Titovim predsmrtnim godinama. I tako je postao svoj vlastiti lik Glembay, zatočen viletinom, Gvozdom, aristokratskim položajem (u socijalizmu) „na otetoj adresi“. Baš kao i toliki njegovi amoralni drugovi otimači, jugoslovenski drugovi, krvavi u povijesnoj nepravdi.

U ovom djelu, auktor zatim donosi plejadu svjetskih i epohalnih književnika, koje Krleža prešućuje ili baš pljuje. On ostaje „briljantan kajkavski pisac Hrvatskoga zagorja“ i auktor „odlične domobranske proze“, dakle u područjima s najmanje, ili sasvim bez, ideologije. Za ideološki prednabijene „Zastave“ Velnić kaže: „Tako je Krležin 'kapitalac' ostajao silno poznat i trajno nepročitan“.

Velnić je donoseći logičke teze, ali i u literarnim pasažima, jak i uvjerljiv pri citiranju Krležinih izvansmislenih ulomaka uz gomilanje kontraproduktivnih slika. „Zavodi ga činjenica da mu lupetanje prolazi.“ (...) „To su riječi bez adekvatnog misaonog pokrića“ (...) Krleža je štivo sumraka i rezignacije (...) Zavelo ga je ono razmetljivo i nepotrebno fliskanje podataka što samo nalikuje erudiciji; zapravo [to je] ekshibicionizam samoukog intelektualiste što zavrće pamet i vrijeđa sugovornika“. I još: „Književnik koji za života ne napiše ono što misli, ne izreče svoj stav, samo je književni plaćenik.“ Dodao bih: Krleža je barem potkraj mogao riskirati (kao što su to uostalom, svojim djelima, cjeloživotno činili malobrojni njegovi suvremenici) no njegov rizik nije bio stvaran. Njegov mu uhljebljeni oportunizam i cjeloživotne ideološke kalkulativnosti, a ne rizik, to nisu dale.

O mučnoj i presudnoj epizodi s Deklaracijom o hrvatskom književnom jeziku i Krležinoj ulozi, Velnić piše: „Upisuje mu se u razborito njegovo odbijanje da povuče potpis s Deklaracije, a i Krležino: 'Imam samo jedan potpis' u ono (ne)vrijeme imalo je težinu i jasnu poruku“ (...) „U možda najboljem političkom eseju u nas – 'Pijana novembarska noć 1918.' napisanom punim plućima nadahnuća, Krleža cinički opaža: '...Ipak neće da čekaju do Adventa, da bi se Habsburg ohladio, i već su našli Kraljevini Hrvatskoj novoga prosca, to su hrvatski svatovi s Karađorđevićima.“

Slijede vrlo zanimljive Velnićeve supsumacije o genezi hrvatsko-srbijanskih odnosa i konstitucija s početka XX stoljeća, o Krležinom ranom prepoznavanju velikosrbske patologije, pa o Krležinom bezboštvu, o njegovim iluzijama o bogumilskoj Bosni, o kutijama koje je oporučno zaključao na dvadeset godina s tekstovima od kojih se puno očekivalo od te „gromade s Gvozda“ a u kojima očito nema ništa relevantno običnome čovjeku ili literaturi, tek valjda Udbi i lijevim prosrpskim političarima, trajno zabrinutima za svoj lik u ogledalu povijesti. Krleža je sebi tako sagradio krletku postsmrtnog mita, jeftinu križaljku, jer tko zna što je stvarno (bilo) u faraonovim sarkofazima (vidi Cicvarić). Krležini „pripuzi“ (D.V.) žele uvjeriti kako nema ničeg relevantnog u njima. Valjda smo toliko blesavi pa vjerujemo da je faraon zapečatio svoje razgažene sandale, na čak dvadeset godina.

Velnić zatim objavljuje privatna pisma upućena mu od Slobodana Novaka (jedno 2002.) i Stanka Lasića (2009. dva). Iako su ona kurtoazno pohvalna te su, kako sam kaže stigla od „jakih imena“ on, čini se nije zadovoljan? Tako barem ispada. Naime, tu stoje invektive iz predgovora pismima, za koje mi se auktor zaklinje da se ne odnose na Novaka i Lasića već na opće stanje drugih: „bojažljivi hrvatski oprez“, „i oni najhrabriji su slomljeni, podlegli su hrvatskoj šutnji i proglasili svoju neutralnost“, „odlučili su se za pitomu pritajenost“, „ta drhtava nježnost pretjerana opreza i znoj urođenog straha“, „sveprisutni zloduh sluganstva“, „vremena prignutosti“, „korodirajući nemir“, „nemoć zasužnjena strahom neizvjesnosti“... Očito, od auktora je ovdje nužno i jasno i opširnije, dodatno pojašnjenje. Čuvati nam se nasumičnog mahanja mačem pa tako i prema onim odvažnima.

Velnić u nastavku ove knjige, zatim proziva Branku Džebić zbog (plitkih) zamjerki koje je u svom prikazu, one druge, uputila auktoru. Potpuno je deplasirano ocrnjivati osobu, ma što tko mislio o B. Džebić, koja je deklasirala ili nije pohvalila vašu knjigu. Čemu to služi? I to na čak tri pune stranice ojađenosti. A zatim, sve to isto uvrjedljivo, uputio je i Velimiru Viskoviću ali sada još i s obrazloženjem kako je sve Velnić i gdje skupljao građu. Nota bene, imam loše mišljenje o Viskoviću, u Vjesniku sam svojevremeno o njemu i Mandiću objavio pismo pod naslovom „Sine dignitas“, što dovoljno govori. Ali odgovarati na negativne kritike, hvaliti sebe i svoj trud oko vlastitih naslova? Ovdje na sedam stranica... Šteta.

Opravdano i pro domo sua, auktor zatim citira, iz njezine autobiografije, dobro upućenu u naše prilike ali i u rusku poeziju, značajnu i lucidnu Irinu Aleksander. Njezina „Fuga Krležijana“, Golema s (otetog) Gvozda, pozicionira na njegovo mjesto: „Krleža nema osjećaja za mjeru (...) u stvaralaštvu prevladava rječitost, nepotrebne dužine (...) nema osobito dobar ukus, a ponekad ima čak i loš, i ne zna - ne želi - izbaciti suvišan redak ili stranicu. Toliko toga što je napisao bilo bi neizmjerno dragocjenije i svrsishodnije da je upotrebio škare! (...) taj njegov verbalizam – nazivam njegovim lošim ukusom.“ Kako se kaže, skinula ga je, desetkovala Fritza. I to kao „sestra po oružju“ - nekadašnja podobna ruska ljevičarka. Treba li zato čuditi što je prijevod njezinih memoara lutao zatečenom ljevičarskom Hrvatskom punih dvadeset godina i napokon objavljen nepotpuno? Uz marni pokušaj notornog Viskovića i ideološke Pintarić na umanjivanju kredibiliteta auktorice Aleksander (koju su, kao takvu, daleko iznad svojih dometa, „predstavljali“). I... sekundanti toj udruženoj spački, bili su pseudonimni Donat te profesorica Detoni.

Krleži nije bio po volji ni veliki Grgo Gamulin, kojeg nam Velnić toplo vraća u sjećanje. I omrežna nam suvremenost pokazuje mali paradoks: na više mjesta za Gamulinov „Ilarijin smiješak“ stoji – „nema na zalihama, predbilježite se“ a to se pak nikako ne može reći za sudbinu Krležinih kapitalnih „Zastava“.

Krleža literat, velik knjigoljubac, bio je tako agilan palitelj posvudašnjih literarnih lomača. Uostalom na isti način, na koji su njegovi dragi boljševici, spaljivali povijest e da bi ona započinjala jedino s njima. Velnić citira i djela više auktora koji su se na ovaj ili onaj način ipak hrabro očešali o Krležu, nisu ga ni popili niti se njime zanosili i tako su stekli (ne samo u Fritza) svoj dug, nepodoban status. Uz te auktore, tu se Velić vraća na već izrečene ocjene. Čini mi se dovoljnim znati kako je Krleža bio Titov miljenik i već kao takav i da nije bio pisac, mogao je, kako je htio, drmati Jugoslavijom u kulturi. S obzirom da to jest bio a nije ni izbliza bio ni neznatnik, jasno je da je mogao po svojim prohtjevima i izvoljevanjima slobodno, maliciozno i drsko određivati temperaturu i koagulaciju literarnog Zagreba. Pa i šire. Na trajnu štetu umjetnosti.

Vjerujem kako će čak i ljudi, kojima je bila poznata bahata ili osiona Krležina osobnost i velika potreba da siječe i lijevo i desno oko sebe (u Jugoslaviji kako i u svijetu) ostati nemalo iznenađeni ne samo količinom tih uvrjeda već i visokom dvocifrenom brojkom književnika ali i likovnjaka ali i glazbenika, koje je Krleža bespogovorno i sebeljubno, pokapao. Velnić donosi tu paletu odstrijeljenih: „Popis Krležinih diskvalifikacija nepregledno je dugačak, i to je njegova najdraža lista: abecedarij prezrenih“.

Uz tu ukupno veliku i egzaktno prikupljenu građu, auktor se često udaljava, ulazi u povijest, prirodu komunizma, u sociopatologiju hrvatske kulture i visokog obrazovanja, u svjetske ratove... ti su solilokviji srećom pisani spretno. Ljekovita je, kao pregnantna misao i ona Igora Žica: „Krleža je danas zanimljiviji kao političar nego kao pisac.“ Ili, što više reći, kad je kip Krleže perfektno oslikavajući karakter, za sva brončana vremena, donijela akademkinja Marija Ujević (postavljen na Tuškancu i u Opatiji). Očito, svojim oštrim umjetničkim okom, dugo ga je snimala. Navodno Krleža nije bio zadovoljan vidjevši taj pogođeni izričaj (stvarno?) pa je nakon koje minute (u šali?) kazao umjetnici (citiram po sjećanju): Čuvajte se kad ga vidi moja Bela. Auktor to vidi ovako: „...u zebljivoj nedoumici [Krleža] promatra svoj stambeni mauzolej. Sitna glava i snažne, upravo predatorske čeljusti (...) Kosa pretvorena u kacigu izvanzemaljca...“

Vraćajući se na Krležinu opću tzv. enciklopediju, Velnić piše: „U Uredništvu su sjedili i prezreni članovi uredništva endehazijske Hrvatske enciklopedije (...) Istina, mnoge je takve nakon rata 'izvukao', ali samo da bi sebe spasio od nekompetencije a onda im u 'Marginalijama' pokazao učiteljsku šibu.“

Priču o Općoj enciklopediji treba upotpuniti Krležinim riječima, citatom, koji govori o njemu i njegovim velikim zaslugama na jezičnim i enciklopedijskim poljima: „Pitam se prije svega: tko su ti naši lektori koji takvim tekstovima kao što je ovaj, mijenjaju 'inostranstvo' u inozemstvo, 'formu' u oblik, 'teritorij' u područje? Ko to radi, zašto to radi i dokle će tako da radi, kad mu je već 33 puta rečeno da se to ne radi. Nađem li još jedan ovakav slučaj, utvrdit ću ga kao sabotažu i postupiti prema tome.“

U Hrvatskoj književnoj tzv. enciklopediji stanje je još gore... apsurdno i nedolično. S tom temom auktor se vratio, iznoseći cijele setove nevjerojatnih podataka. HKE je jugopodvala, uvrjeda svima, ne samo uglednim auktorima. I veliko neznanje. Ideološko trgovište napuhanih značajeva. Ne znam tko je otac terminu retkovine ili retkovanje, toj izgleda pogrdnoj ocjeni za brojanje redova koliko je koji auktor dobio. Ono kao: to je samo velika taština onih ošišanih. Ali, za što je stvarno HKE, dovoljno je pogledati tko je u njoj potcjenjen a tko precijenjen. Dovoljno da se shvati koja je to HKE sramota. Ali i nasilje efemernih a tako poput V.V-a punih sebe. „Da je SANU pisao HKE, poštenije i profesionalnije bi obavio posao.“ (...) „U HKE nedostaju pisci scenarija, ništa ili samo usput o Antunu Vrdoljaku, Anti Babaji, Kreši Goliku, Branku Šömenu, Branku Baueru...“ (...) „Ovakva bi HKE možda bila dobrodošla da je pobijedio koncept integralnog jugoslavenstva, da smo ostali zatočenici socijalističke RH pod vodstvom 'reformiranog' SKH i nametnute nam kolektivne/nacionalne krivnje“ – zaključuje Velnić. Ali ona jest, puna oznaka zatočeništva u SRH-oj... mi jesmo njezini sužnji.

Meandar: kad sam početkom devedesetih intervjuirao uglednog profesora, koji je autoritet u pomorstvu, kazao sam mu da je nova Hrvatska pomorska enciklopedija prepuna partizanije i ideologije. Mrtav hladan odgovorio mi je: pa dobro, najvažnije je da ju imamo, da je izašla, a ona će se već kroz godine lako mijenjati i popunjavati. Ne, ne će pomislio sam, to je namjerno održavanje na životu krepanog jugo-totalitarizma. I sad, kad Velnić sustavno i zorno pokazuje kako se orjunaški truje hrvatska kultura, kako ju se s ideoloških i bijednih pozicija negira i razara, kako ju se nasilno sravnjuje s onom bratstvojedinstvujućom, kako se licitacijski veličaju minorni pisci, jasno je da su to perfidno smišljeni, dalekosežni letalni postupci, koji su nanijeli i nanose trajnu štetu i najdublje ožiljke hrvatskoj kulturi (i pomorstvu). Zato je bjelodano kako je Velnić premalo istaknuo, sve komesare ovog „enciklopedijskog“ a kulturocida. Kad se ne bi radilo o hrvatskoj umjetnosti, mogli bismo se posprdno smijati (uzaludnim) pokušajima uzdizanja tako napuhanih a ispraznih „veličina“ jer, i poslije Krleže - Krleža. No, presudit će im, već im presuđuje, vrijeme. Zasad, neka se još anakrono vesele i (sebi samima) dvaput dnevno naglas čitaju što o njima piše tzv. HKE. „Leksikografija je jedan od atributa državne suverenosti, ali ne i ono što je Leksikografski zavod do sada bio – sluškinja komunističke ideologije.“ Stoga nas ne treba čuditi Velnićev zaključak: „Još se klimavo drži Krležin naziv za Leksikografski zavod; past će kada državni proračun shvati da Zavod zapravo tiska remitendu“.

No, u Velnića ni riječi o djelu akademika Ive Frangeša (primjerice samo: „Povijest hrvatske književnosti“ 1987.) ili o velikim prethodnicima... Pohvalno o akademiku Krešimiru Nemecu ali, da li nije vidio što je profesor objavio u „Forumu“: „Zapravo, teško je pristupiti bilo kojoj važnijoj temi iz novije hrvatske književnosti a da se pri tom ne vodi plodan dijalog s Ivom Frangešom.“ (...) „Malo se za koga u našoj sredini može reći da je bio znanstvenik s ukusom i kritičar s mjerom. Ivo Frangeš bio je i jedno i drugo. Bio je u našoj kulturi svojevrsni estetski orijentir pa i arbitar jer su brojne njegove kritičke prosudbe dugo izdržale kušnju i provjeru vremena.“ (K. Nemec, „Forum“, 2020. str: 568-569). Može li se zatim preskočiti i ne dotaknuti djelo iznimnog erudita i akademika Viktora Žmegača (primjerice samo: „Krležini evropski obzori“ 1986., 2001.)?

Može li zatim, mastodonski razgovor Andrije Tunjića s Velnićem (40 stranica) na kraju knjige, objasniti ili donijeti nešto o auktoru novo? Što znači tvrdnja, slab pokušaj voditelja razgovora, kako želi razgovarati o „reinterpretaciji intelektualnog habitusa“ auktora? Što bi se tu imalo reinterpretirati? Baš kao da je Velnić do sada bio, svojim habitusom, polovičan ili nejasan? Pitanja A. Tunjića neodoljivo me podsjećaju na nonsens argumentaciju Voje Šiljka: Silobrčić je u našim „Malim n. razgovorima“ imao jednu genijalnu metodu – kad bi sugovornik završio rečenicu sa recimo rječju automobil, on bi mu odmah postavio sjajno pitanje - A zašto baš automobil? Tako i Tunjić. Srećom, Velnić ima više reći nego što bi to mudra pitanja mogla otvoriti (vidi pasaže o hrvatskoj glagoljici).

Nije li tragikomično pitati auktora: „Kineski šapat smatrate svojom najvažnijom knjigom. Zašto je najvažnija?“ Nije li to je još jedno podvođenje auktora da sam sebi (i nama) ocjenjuje to što piše? Nakon knjiga o Krležinom mitu, u stotinama elaboriranih Velnićevih stranica, Tunjić pita „Treba li nam provesti reviziju hrvatske književnosti?“ Pa naravno da ne treba, ne znam čemu Velnićevi vodopadi čvrstih argumenata?? Kako to njegovo duboko pitanje nije pogodilo esenciju u potiljak, Tunjić ga i ponavlja: „Pa, treba li revidirati kanon hrvatske književnosti?“

Mišljenja sam stoga da je Velnić trebao izostaviti Tunjića. S ovim razgovorom, trebao je učiniti isto ono što je Slobodan Novak učinio s ispraznim pitanjima J. Hekman (u „Digresijama“) – odbaciti ih i latiti se posla iznova i iz temelja, te napisati mnogo uvjerljiviju, sveobuhvatniju i novu knjigu (postupak kao u „Protimbama“). Uvjeren sam da mu za to ne bi trebala košara audio-kazeta snimljenih razgovora, u potrazi za (izgubljenim) kriterijem. No naglašavam, jer se prešućuje, da je Velnićeva knjiga „U iskonu glagoljice” (2002.) u tisuću primjeraka, ubrzo rasprodana. Uglavnom, to je u RH izdavaštvu malo čudo. A zatim je i prevedena na mađarski.

Umjesto zaključaka: nemoguće je čitati Krležu i reći: ne zanima me njegova osobna ideologija ili karakter u djelovanju na javnoj (jugoslavenskoj) kulturnoj sceni, već literatura. To mogu pokušati obrazlagati oni, koji ne vide ili ne žele, vidjeti očigledno: potopljenost Krležina teksta krvavim boljševizmom.

Drugo: uvrštavajući razne tekstove objavljene kroz vrijeme, auktor je u „Na rubu ničega“ riskirao ponavljanja i uvećan opseg, čemu je platio danak.

Treće, auktor piše: „Prepoznao je Krleža sebe i Hrvatsku. Pjesnik preuzima grijeh naroda i Krleža je svoj dio, makar nerado, ipak ponio. Nije prešutio naš tisućljetni san, u strahu je naslućivao ovu neovisnost s kojom ne znamo što bismo, ovu obezglavljenost, ovo mizerno nutkanje i sramtnu trgovinu povlasticama, ove neprihvatljive i sramotne izgovore političkih harlekina i jeftino (pot)kupljene struke, ovu neprestanu potragu za starim krivcima i novim gospodarima. Bude li sreće, namjesto gospodara, ovaj put bit ćemo stavljeni pod skrbništvo“

Foto: JEN
Tekst: Javor Novak