Šutnja o zločinima
S vremena na vrijeme i polu-prešutno, otvaraju se masovne jame. Otkrivaju se tragične sudbine ljudi, civila i vojnika, žena, staraca i djece. U pažljivo biranim dozama. Samo u nekim mjestima i lokalitetima. Vrlo rijetko u gradovima. Račanova vlast, odmah po dolasku, ukida svako istraživanje partizanskih zločina. A zatim se upravo premijer Račan, politikantski, odlazi pokloniti žrtvama na Bleiburškome polju. Njegov nasljednik, premijer Milanović i privjesak mu Sabor, odbijaju se pokloniti žrtvama na Bleiburgu, ukidaju svaku državnu potporu, ali donose Zakon o istraživanju vojnih groblja. Groblja?! Toliko eufemistički. Toliko licemjerno i nedovoljno od obojice. Pravi hrvatski galimatijas.
Zločini antifašista
U Gračanima, na periferiji, nadomak Parku Medvednica, nadležan ministar Predrag Matić bio je nazočan nad jednom otkrivenom, jednom od desetak masovnih jama - a ne grobnica - kako pišu mediji. Ljudi pobijeni ovdje nisu imali grobnice, a niti je to PočiniteljiS obzirom da se zna počinitelj, a ljudske su kosti otkrivene - već i to je dovoljno da pravosudni organi napokon otvore prvi proces i napišu prvu presudu protiv nepoznatih partizanskih počinitelja i u odsustvu, a koji su pripadali vojnim formacijama i bili pod kapom Vrhovnoga komandanta. To bi bilo uljudbeno i napokon u skladu s vremenom u kojem živimo, dok se ne otkrije tko su bili zapovjednici i koje su to točno čete bile, mada ni to više nije zagonetka... javljaju se brojni očevici.groblje. To su jame kakve zločinci ostavljaju za sobom: skrivene da se zločin nikada ne otkrije, neobilježene, na rubu šuma ili u kraškim jamama. U njima su likvidirani ljudi. Ponabacani kao životinje. Ljudi probijenih lubanja. Smaknuti. (I) na toj su lokaciji partizanske jedinice, nakon oslobođenja, pogubile bez suđenja vojnike NDH, a svjedok se sjeća i agonije jednog njemačkog vojnika. Mediji prenose kako su ovdje pronađene kosti četrnaestero ljudi, a očekuje se otkriće još njih trinaest.
U okolnim jamama, „u široj zoni smatra se da je pogubljeno i pokopano oko 800 vojnika i civila", kaže ministar, koji ne razlikuje pokope ljudi od ljudi koji su pobacani u jame kao trupci. Skupno. Živoderski. Još je nespretnija njegova izjava kako „Vlada ne radi politikantstvo oko iskapanja", misleći valjda reći kako nad ovakvim jamama nema mjesta politikantstvu. Ono nam zaista ne treba, ali nam treba istina o Titovoj politici. Zato mnogo logičnije zvuči kako ministar želi sprati ljagu s partizanske vlasti, koja je prekrila pola Jugoslavije masovnim jamama. Želio bi ekskulpirati ondašnju politiku, a upravo je to politikantstvo.
S obzirom da se zna počinitelj, a ljudske su kosti otkrivene - već i to je dovoljno da pravosudni organi napokon otvore prvi proces i napišu prvu presudu protiv nepoznatih partizanskih počinitelja i u odsustvu, a koji su pripadali vojnim formacijama i bili pod kapom Vrhovnoga komandanta. To bi bilo uljudbeno i napokon u skladu s vremenom u kojem živimo, dok se ne otkrije tko su bili zapovjednici i koje su to točno čete bile, mada ni to više nije zagonetka... javljaju se brojni očevici.
Humanisti u nehumane Vlade
Najgore je kada nakon svega ministar Matić glumata humanista pa kaže: „Hrvatska je puna ovakvih grobnica, a naša je zadaća rasvijetliti događaje i dostojanstveno ih obilježiti". Dostojanstveno se ne može pokopati i obilježiti grob čovjeka čije se mučko ubojstvo, likvidacija, naziva neutralno, tek nekakvim anonimnim „događajem". Treba reći da su to partizanski antifašistički događaji, poznati pod imenom zločini. Masovni pokolji.
S obzirom da su počinjeni nad velikim dijelom korpusa hrvatskoga naroda, riječ je o genocidu. Upravo zbog svoje masovnosti ti se događaji Titu i stavljaju na dušu kao milijun oduzetih života. Zato i zauzima osmo mjesto po broju likvidiranih na međunarodnoj ljestvici deset najvećih zločinaca 20-og stoljeća.
Da, mi se slažemo, i to već desetljećima s tek nekidašnjom izjavom ministra kako „bez obzira na način i vrijeme ubojstva, sve žrtve zaslužuju dostojanstveno počivalište, što je i cilj ovog humanog procesa". Postavlja se samo pitanje, kad nam je ministar ovdje tako humano nastrojen i prepun dostojanstva, koje posthumno velikodušno dodjeljuje svim žrtvama, kako to da ga nismo vidjeli i na Bleiburgu? Kako to, ako sve žrtve imaju pravo na dostojanstvo i počivalište, a imaju, da se ministar Matić nije bunio kada je Sabor na prijedlog Danijela Ivina ukinuo sredstva za obilježavanja žrtava Bleiburga. Gdje tu bio humanizam?
Proceduralna mahlojka
Sabor je brzo zatim ukinuo državna sredstva i time poručio svim trenutnim političarima kako se na Bleiburg ne ide. Kako se ne treba ići, po njihovu i Ivinovu mišljenju. Po većinskom IvinSabor je brzo zatim ukinuo državna sredstva i time poručio svim trenutnim političarima kako se na Bleiburg ne ide. Kako se ne treba ići, po njihovu i Ivinovu mišljenju. Po većinskom komunjarskom Saboru i jednom mišljenju. Mišljenju čovjeka, koji vrlo dobro zna što su to židovske žrtve, ali on očito Bleiburške civilne i vojne žrtve ne smatra žrtvama, a niti dostojnima državnoga pokroviteljstva. I kakav je to Sabor, kakva je to vlast, koja odmah postupa po prijedlogu jednog, tog i takvog, jedinoga p410-Jasenovac-i-Bleiburg-nisu-istopojedinca? „Sve žrtve zaslužuju dostojanstveno počivalište", zar ne?komunjarskom Saboru i jednom mišljenju. Mišljenju čovjeka, koji vrlo dobro zna što su to židovske žrtve, ali on očito Bleiburške civilne i vojne žrtve ne smatra žrtvama, a niti dostojnima državnoga pokroviteljstva. I kakav je to Sabor, kakva je to vlast, koja odmah postupa po prijedlogu jednog, tog i takvog, jedinoga pojedinca? „Sve žrtve zaslužuju dostojanstveno počivalište", zar ne?
Svi mi drugi, da bismo promijenili neku državnu odluku, moramo štrajkati ili prosvjedovati, skupljati potpise na peticijama, potpise za referendum, izlaziti na referendum i na njemu pobijediti da bismo promijenili... ali ne i šutljivi Danijel Ivin, ne i grlati mu brat Slavko Goldstein (poznat kao povijesni opinion maker u Hrvatskoj) ne i sin mu dr. Ivo Goldstein (poznat po problemima s povijesnim faktima, pripadajućoj HAZU odbijenici i blamaži s govorenjem, a potpunim ne znanjem francuskoga... u Parizu).
Riječ je o povlaštenim i vlasti bliskim, dragim i odanim pojedincima za koje ne vrijede demokratska pravila.
Oni su iznad sviju nas. Baš kao što su i oni, koji su među partizanima bili koljači, bili iznad zakona, suda i poznatih Ženevskih konvencija. Tako ni dan danas nije potrebna niti javna rasprava. Glas Goldsteinovih, akademski i neakademski, očito u ove, nazovi demokratske vlasti, vrijedi više čak i od glasa desetaka tisuća žrtava. Kada bismo to željeli promijeniti, ne bi me čudilo da se ovakav Sabor oglasi javnim priopćenjem u kojemu bi stajalo kako trebamo poštivati demokratsku proceduru i skupljati potpise...
Kosti svjedoče
No, žrtve i dalje postoje, žrtve unatoč svoj toj bešćutnosti postoje. Kosti svjedoče. Žrtve su tu i ne će nestati. Ali ih se ne smije nazvati pravim imenom, ne navodi im se spol i životna dob. Ne smije se iskapati po gradovima. Ne smije se sumnjičiti Manolića ili Boljkovca. Zločini su se nedvojbeno dogodili, ali su to događaji, koji (još uvijek) nemaju ni pravoga imena, a niti izvršitelja. To su vojna groblja?! U nekom drugom članku, u neko drugo vrijeme i povodom nekog drugog zločina, spomenut će se (onako usput) naziv konkretne partizanske jedinice koja je tjednima i mjesecima poslije svršetka 2. sv. rata klala po sjeveru Zagreba i po bolnicama. Po brojnim Gračanskim jamama. Nisu im bile daleke ni one Šestinske... Ali se podatci nikada ne spajaju, nikada nema potpune vijesti po onom dobrom, a sada već odavno napuštenom novinarskom pravilu da se prvo ima kazati: gdje, kada, tko, što i kako.
Nude nam amneziju, za svoje zločine kojih se vrlo dobro sjećaju. Tako se čuva mir i čvrst san antifašističkih boraca u devetom desetljeću. Onih koji su slijedili voljenoga druga Tita kao desetogodišnjaci, i sada treba čuvati sinekure i položaje njihove djece i unuka. Onih, koji su to zaslužili po ideološkom podrijetlu. Koji su sve što imaju stekli na zločinačkoj ideologiji. Ideologiji koja je morala ubijati da bi se održala. Ideologiji koja je nad svim poznatijim i razvikanijim partizanskim grobnicama podizala velebne betonske cvjetove. Cvjetove!?
A u temeljima su im bile sakrite pomiješane kosti žrtva i partizanskih koljača. Debeli beton skrivao je istinu sve do najnovijega doba kada je na Širokome brijegu istina ugledala svjetlo dana. Tada se pokazalo: bila je to perverzna pomirba na partizanski način. Prema činjenicama - pomirba. U suštini - dvostruka mržnja i laž. Prijevara i odurna manipulacija kostima svojih neprijatelja. Samo da „njihovih kostiju" bude što više. Tada ih nije smetalo što su to (i) kosti razvikivanih „klerofašista, ustaša, ubojica, narodnih izdajica ili klasnih neprijatelja". Napisali su da su to tisuće pobijenih partizana. Prvoboraca. Istinu su i onako mislili prešutjeti, zaliti betonom kao u Barbarinu rovu, kao na Golom otoku, kao u... Ali su se grdo prevarili.
Javor Novak