Dan poslije (Jadovno)

Dan poslije Dana državnosti održana je komemoracija žrtvama kod lokacije Jadovno, uz nazočnost srbijanskoga predsjednika, koji je bio u privatnom posjetu. Kaže da su mu ustaše ondje ubili djeda i djedova brata.

Izvjestitelji spominju brojke od 30 do 40 tisuća ubijenih u Jadovnu. Te su brojke vjerojatno isto toliko pretjerane kao one koje su govorile o 700.000 u Jasenovcu, pa demantirane. Dok se pouzdano ne utvrde brojke, ne može nitko, posebno ne u hrvatskim medijima, baratati tom monstruoznom cifrom, koja se gotovo približava utvrđenim brojkama (žrtvama) u Jasenovcu.

Nego, od kada se to spominje Jadovno?

Zašto slične komemoracije nisu organizirane u bivšoj naddržavi Jugoslaviji, ili sam nešto propustio? Bi li Srbi koji su vladali komunističkom Hrvatskom propustili priliku da i na taj način podsjećaju na hipoteku "Hrvata", što su inače stalno radili, prebacujući opačine jednoga režima na cijeli hrvatski narod?

Ja sam za Jadovno saznao privatno, od prijatelja (suradnika) Alfreda Pala, nedavno preminulog slikara, zatočenika Golog otoka. Bilo je to svršetkom šezdesetih prošloga stoljeća. Je li bilo nekih lokalnih komemoracija, ne sjećam se. U radionici SDSS-aTek se zadnjih godina, na svršetku prvoga desetljeća 21. stoljeća Jadovno pojavljuje kao "državni" simbol, u radionici SDSS-a koji od Sanaderova priglupog poteza ucjenjuje hrvatsku Vladu gdje god možeU svakom slučaju, tek se zadnjih godina, na svršetku prvoga desetljeća 21. stoljeća Jadovno pojavljuje kao "državni" simbol, u radionici SDSS-a koji od Sanaderova priglupog poteza ucjenjuje hrvatsku Vladu gdje god može, kao "stabilan partner" zbog kojega se narušava i Ustav RH i zbog kojega Hrvati iz državnoga proračuna s gotovo četiri milijuna kuna financiraju novovjeki "Srbobran" koji umjesto njegovanja kulturnoga identiteta jedne manjine – pljuje po Hrvatima i hrvatskoj državi. Sve skupa prilično jadno.

Istoga dana kada se pojavljuje izvješće iz Jadovna, jedan podivljali novinar (krupni otpad hrvatskoga novinarstva) cijelu suvremenu hrvatsku domoljubnu opciju opisuje u tekstu čiji podnaslov tvrdi da se radi o – ustašama.

Mi smo se, doduše, početkom devedesetih prošloga stoljeća izborili za zakon koji svakom idiotu dopušta da kaže što ga muči – i nije mi žao. Ipak mislim da bi tu bilo posla za narodnog odvjetnika, koji doduše formalno ne postoji, ili barem za pučkoga pravobranitelja. Jer radi se o hrvatskom puku. Taj će puk na izborima reći svoje.

Hrvoje Hitrec