Mate Kovačević, Biljezi hrvatskog identiteta

Kada se čovjek nađe pred ovako opsežnim publicističkim djelom kao što je knjiga Mate Kovačevića „Biljezi hrvatskog identiteta“, prisjeti se ranorenesansnoga filozofa Pica della Mirandole koji je na firentinskom sveučilištu predavao predmet nazvan „O svemu što se može znati“. Poslije je neki cinik, navodno Voltaire, dodao riječi „i još o koječemu“. U slučaju Mate Kovačevića i knjige koju predstavljamo nema mjesta ironiji nego samo poštovanju prema velikom poslu i erudiciji povjesničara, novinara i publicista , koji barata s bezbroj podataka i mnoštvom autora o čijim djelima govori i komentira ih.

Riječ je o vertikalnoj, horizontalnoj i dijagonalnoj povezanosti koja se otkriva kao potraga za cjelovitom istinom o duhu hrvatske nacije, istine koja je u tijeku povijesti kontaminirana ili posve zakopana u mnogim razdobljima. Podijelivši golemu materiju u logične cjeline, Kovačević na taj način samo prividno razvrstava građu KnjigaSamo vrlo neiskren čitatelj tvrdit će da je do sada znao sve ono o čemu Kovačević piše, da je pročitao i razumio sve ono o čemu govore autori čija djela Mate predočava, prepričava, analizira i stavlja ih u kontekst, popunjavajući praznine u našem poznavanju vlastitoga narodnog usuda, uspona i padova.po područjima, od povijesnih zapisa i knjiga, arheologije, vojne povijesti i politike do jezikoslovlja, a u stvari nam daje na uvid jedinstveni tezoro hrvatskoga hoda kroz stoljeća na također jedinstvenom hrvatskom povijesnom prostoru.

Samo vrlo neiskren čitatelj tvrdit će da je do sada znao sve ono o čemu Kovačević piše, da je pročitao i razumio sve ono o čemu govore autori čija djela Mate predočava, prepričava, analizira i stavlja ih u kontekst, popunjavajući praznine u našem poznavanju vlastitoga narodnog usuda, uspona i padova. Uz to, Mate Kovačević nije obični recenzent ili predstavljač rečenih djela, nego i pouzdan kritičar, čovjek koji ima izgrađen svjetonazor, naš suvremenik s privilegijom razumijevanja i spoznaja do kojih su došli predšasnici - no i te spoznaje dopunjuje danas već mogućim ocjenama prijelomnih točkaka hrvatske povijesti koje su mogle biti plodonosnim prekretnicama ali su u mnogim slučajevima neiskorištene, propuštene i na nevjerojatan način prokockane, jer duhovnu snagu i političku volju naroda nisu slijedile niti znale iskoristiti takozvane političke elite ili su se našle na putu izdaje. Tako Kovačević, prikazujući Matijevićevu knjigu „Između sna i jave“, vrlo jednostavno odgovara na pitanje zašto nismo napravili nezavisnu hrvatsku državu 1918. a moglo se, hrvatska je vojska još postojala i Borojević se nudio za vojskovođu, ali ne, pošlo se u istočne ralje i stradalo. „Nismo tada stvorili državu jer nije bilo Tuđmana“, točno i kratko zaključuje Kovačević.

Nepoznati hrvatski duhoborci

Ono što se na prvi pogled zapaža, jest izbor djela i autora o kojima Mate Kovačević piše. Znači, ne poseže za djelima i ljudima protuhrvatskih stajališta, premda i takve spominje između redaka, svjesno propušta pisati o takvima i polemizirati s njima, ostavlja klatež u tami njihovih duhovnih kontejnera, a na svjetlost izvlači poznate, manje poznate i mnogima nepoznate hrvatske duhoborce, zaslužnike koji su osvijetlili hrvatsku baštinu i pronosili svijest o hrvatskoj samobitnosti – od povjesnika i arheologa do književnika i političara , od zaslužnih starih stranaca kao što je Konstantnin Porfirogenet do Hrvata Vjekoslava Klaića, Ive Pilara, Ferde Šišića, ali i Praunspergera,Perojevića i Lopašića, arheologa Bulića i Karamana, književnih povjesničara Slavka Ježića, Kombola pa do Dubravka Jelčića.

Glede državnika i političara a ujedno ratnika i pjesnika tu je kolo Zrinskih i Frankopana i nadalje do Jelačića, s posebnom pozornošću na pravaški trio Starčević-Kvaternik- Matoš. U prvoj polovici dvadesetoga stoljeća uzima u fokus osobito književno djelo Mile Budaka čije romane prepričava onima koji nisu imali prilike držati ih u rukama, a ocjene desnih i lijevih Budakovih suvremenika donosi kao dokaz velikoga uspjeha toga pisca prije Drugoga svjetskog rata, toliko velikoga da je zabrinuo i Miroslava Krležu, koji vjerojatno nije bio suviše sretan što je Budak preživio atentat.

O razdoblju NDH izvlači Kovačević radove onih koji su opisivali stvaranje pokreta protiv velikosrpskih nasilja u Kraljevini Jugoslaviji, zapise i uspomene preživjelih nakon genocida nad hrvatskim narodom, 1945. ali i knjige nastale desetljećima poslije, na temelju svjedočanstava o ratnom vremenu, poput one neobično zanimljive o hrvatskim argonautima na Crnom moru. Slijede djela o otporu komunističkoj vlasti, o križarima kao što je knjiga Gracijana Raspudića o djevojci Drini, a zatim u dugim olovnim godinama priče o disidentskim oazama poput onih u Gradskoj kavani i Corsu, o Vladeku Vukoviću čiji je kavanski sabor nadahnuto zabilježio Jelačić Bužimski i o buri koju je izazvao Čuićev „Orden“.

Mate Kovačević je i sam znatno priodonio stvaranju moderne hrvatske države, našao se među utemeljiteljima pokreta koji je srušio komunistički totalitarizam i uspio realizirati nacionalnu državu hrvatskoga naroda. Taj dio povijesti i krvave devedesete objašnjava prikazujući djela i dokumente , poglavito iz riznice prvoga predsjednika, koje je s pomnjom prikupio i objavio dr. Miroslav Tuđman.

Hrvatski jezik

Na kraju, Mate Kovačević ne zaobilazi, niti može zaobići temeljni biljeg hrvatskog identiteta, znači hrvatski jezik, bilježi Hrvate koji su se u starini dovijali mogućem JezikMate Kovačević ne zaobilazi, niti može zaobići temeljni biljeg hrvatskog identiteta, znači hrvatski jezik, bilježi Hrvate koji su se u starini dovijali mogućem općehrvatskom standardu, a među novijim jezikoslovcima koji su se u teškim godinama borili za samosvojnost i posebnost hrvatskoga jezika pozornost poklanja raspravama Dalibora Brozovića, koji je i sam postao jednim od prvih Tuđmanovih suradnika.općehrvatskom standardu, a među novijim jezikoslovcima koji su se u teškim godinama borili za samosvojnost i posebnost hrvatskoga jezika pozornost poklanja raspravama Dalibora Brozovića, koji je i sam postao jednim od prvih Tuđmanovih suradnika. Pravopisnim ratovima u današnjici bavi se autor u manjoj mjeri, ali, prikazujući Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika, nedavno objavljen, naglašava kao vrlinu da se rječnik drži zlatnoga „Hrvatskog pravopisa“ Stjepana Babića i suradnika a ne oktroiranog pravopisa skupine autora Goldstein- Jovanović-Jozić. Također, očito je da Kovačević drži kako je Objasnidbeni rječnik Marka Samardžije na stanovit način točka na tačku jugofilnih pokušaja izjednačavanja hrvatskoga i srpskog jezika, to jest kraj krivotvorina i podmetanja koji imaju izvore u dalekoj prošlosti.

Vrh hrvatske publicistike

Glede autorova jezika i stila, treba treći da Mate Kovačević spada u sam vrh hrvatske publicistike ne samo po širini zahvata i dubini poniranja u teme, nego i po vještini pisanja, čvrstoj dramaturgiji teksta i pitkoj tenžerijanskoj rečenici koja teče kao rijeka, bez vidljiva napora čak i onda kada, kao Sava, poteče uzvodno.

U svemu, večeras smo predstavili knjigu koju će u budućnosti biti teško zaobići, kao i mnoge iz privatnog leksikografskog zavoda Mate Kovačevića.

Čestitam na ovom nakladničkom pothvatu Hrvatskoj kulturnoj zajednici i Hrvatskom slovu, uredniku Stjepanu Šešelju i naravno autoru Mati Kovačeviću.

Hrvoje Hitrec