Poodmakli rujan

Kao i obično, počinjem blagim ćaskanjem o vremenu u meteorološkom smislu. Kiše dolaze, turisti odlaze, zadnji veliki povratni val jedva se protisnuo kroz jednu cijev tunela. Sezona je ipak kako-tako uspjela, a bila bi i bolja da nismo otjerali Ruse koji su otišli spašavati Grčku i Siriju, bila bi bolja da smo priznali europske zdravstvene iskaznice, da turisti nisu ponegdje premlaćivani i da ih se nije kinjilo bukom iz ugostiteljskih radnja. Za sve to vrijeme na HTV-u su briljirali meteorolozi.

Prošloga petka zovu me neki ljudi iz Zagreba i usput kažu da pada tuča i sve je bijelo, a tuča uopće nije najavljena u prognozi. Tješim ih da i kod mene u Samoboru udara sitna, biserna tuča. Taj se razgovor vodi sat prije Dnevnika HTV-a, pa čekam što će o toj silnoj tuči reći Dragojlo Dragojlović. Kaže on uvodno da je bilo kiše i pljuskova i grmljavine, ali tuču ne spominje jer ga nitko nije obavijestio, a studio na Prisavlju naravno nema prozore i ništa se ne vidi. Ni ne čuje. Kada je nedavno Zoran Vakula najavio majku svih oluja i izazvao paniku, ni takve ni nikakve tuče nije bilo, pa čak ni mlake oluje.

Navodi me priča o Dragojlu na opće stanje u Hrvatskoj i medijske političke manipulacije: zatvorimo oči pred onim što se doista zbiva, stavimo pred kamere nekoga političkog Dragojla iz ove bijedne vlasti i on će reći da tuče nije bilo premda su ju svi vidjeli, a neki i osjetili na vlastitoj glavi. Nije bilo ni komunističkih zločina, nije vlast slala oružanu policijsku silu na Vukovar (s vozilima koja podsjećaju na tenkove, premda vatrogasna ili kakva već), nije vlast bila spremna i na ubijanje prosvjednika, hrvatskih branitelja... No, toliko o blagom ćaskanju, u stilu engleskih gentlemana koji uvijek nose kišobran, i kada idu u Njemačku odobravati Hitleru sudetsku amputaciju i kada komunistima izručuju hrvatske ratne zarobljenike.

Lex Milanović

Za Bruxelles je već neko vrijeme mnogima ondje nepoznati "lex Perković" postao mnogima ondje poznati "lex Milanović", što je točno, ali je netočno i MilanovićZa Bruxelles je već neko vrijeme mnogima ondje nepoznati "lex Perković" postao mnogima ondje poznati "lex Milanović", što je točno, ali je netočno i uvrjedljivo što se Milanović poistovjećuje s Hrvatskom, pa se kaže "Hrvatska se protivi izručenju " kao da Milanović predstavlja Hrvatsku, a ne samo sebe, svoju užu ideološku skupinu i onu nešto širu klatež, hrvatsku i nehrvatsku rodom, a unisono nehrvatsku osjećajem i odgojem, koja instinktivno brani komunističke kriminalce. Svoje nagnuće premijer objašnjava "čuvanjem ugleda RH".{text}uvrjedljivo što se Milanović poistovjećuje s Hrvatskom, pa se kaže "Hrvatska se protivi izručenju " kao da Milanović predstavlja Hrvatsku, a ne samo sebe, svoju užu ideološku skupinu i onu nešto širu klatež, hrvatsku i nehrvatsku rodom, a unisono nehrvatsku osjećajem i odgojem, koja instinktivno brani komunističke kriminalce. Svoje nagnuće premijer objašnjava "čuvanjem ugleda RH".

Za njega i opisanu klatež Vivian Reding je isto što je za domoljubne Hrvate bila Carla del Ponte koju je jednosmjerna partijska struja iskreno obožavala kao onu koja će dokazati da je Hrvatska nastala na zločinu, što je bilo melem za njihove uši na glavama u kojima još sjedi neokrnjena Jugoslavija, te su poput Carle - koja je ispijala šampanjac kada je uhićen Gotovina – večer prije pravomoćne presude, a vjerujući u njezina nasljednika na mjestu tužitelja, ispijali šampanjac u uskom krugu i dogovarali se koje će "mjere" poduzeti protiv gnjevne hrvatske gomile, a te su mjere, kako se poslije doznalo, bile vrlo slične onima koje su nedavno poduzete u Vukovaru.

Elem, tako su Milanović i nenarodna klika na vlasti dobili svoju Carlu del Ponte u liku srdite Vivian Reding koja ne popušta. Sada će se rasrditi i Europska komisija, čija se rezolucija o komunističkim zločinima u Hrvatskoj ne poštuje (a nije ni prije). Europa je shvatila ono što još nije razumio dobar dio Hrvata: da je u Hrvatskoj na vlasti pljunuta kopija one komunističke partije koja je terorizirala građane do 1990. godine i da takav režim ne smije ostati u sedlu jer je inkompatibilan s modernom Europom koja, kakva bila da bila, ne može otrpjeti tako očitu remisiju.

O slobodi u Udbini

O slobodi se prošloga ponedjeljka raspravljalo u Udbini, a povod je bila 1700. obljetnica Milanskoga edikta o slobodi religija u Rimskom carstvu. Na stolu je bio i hrvatski prijevod latinskoga teksta Milanskog edikta koji su 13.6. 313. donijeli tetrarsi Konstantin i Licinije, dakle dva Augusta od kojih će prvi biti prozvan Velikim. Konstantinova majka sv. Jelena Križarica bila je porijeklom Bračanka, kako tvrdi predaja, a priseže i fra Andrija Kačić Miošić, iz naselja Gradac na području Selaca gdje "kamen upozorava na čvrstinu".

Bračkim je kamenom djelomično obložena i Crkva hrvatskih mučenika na Udbini, gdje je toga ponedjeljka dvadesetak svećenika (među njima bijaše nadbiskupa, biskupa, kanonika i župnika) te intelektualaca bez kolara, govorilo o temi slobode i pobjede, o dobrobitima, ali i o zamkama. Govori, rasprava i zaključci bit će objavljeni do početka sljedeće godine, pa ne želim istrčavati pred rudo s potankostima dok tekstovi ne budu autorizirani.

Tek sa svoje strane mogu reći da sam ondje pribivao kao autsajder u teološkim pitanjima i da je moj govor naslovljen " Jedinstvo nacionalne i katoličke svijesti". Rekao sam između ostaloga da je Crkva bila velika i veličanstvena samo onda kada se sjećala vremena vlastite neslobode. S tim da je Crkva u Hrvata (uz također pogođene istočnoeuropske zemlje) svoje pretkonstantinovsko doba doživjela i u 20. stoljeću, pa u godini proslave 1700. obljetnice Milanskoga edikta slavi i 23. obljetnicu drugoga, nedavnog edikta.

OperacijaS kruništa Crkve hrvatskih mučenika pruža se pogled na desetke kilometara prostrano Krbavsko polje. Devetoga rujna, na isti dan kada se odigrala Krbavska bitka, počela je u Domovinskom ratu i operacija Medački džep koja je završila hrvatskom pobjedom. Zbog krivotvorina i tendencioznih podmetanja koja su kriminalizirala tu akciju, veći dio hrvatske javnosti nije ni danas svjestan da se radilo o sudobnosnoj, doista povijesnoj bitki koja je preduhitrila srpski napad, planiran s ciljem konačnoga presijecanja Hrvatske na dva dijela. Uloga "međunarodne zajednice" u ovoj priči bila je sramotna, otvoreno prosrpska.Sudionici S(udbinskih) razgovora dobili su na dar i zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa održanog lani u Zagrebu, knjigu pod naslovom "Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine". Opseg: 700 stranica, zemljopisni ospeg: Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Početak je to, ili nastavak (Baković) zamašnoga posla koji će, kada bude dovršen, zahtijevati nekoliko stotina tisuća stranica. U zasad površnom listanju komunističkih zvjerstava, zapelo mi je za oko također komunističko pismo iz Slavonije upućeno tadanjem Ministarstvu unutrašnjih poslova (1945.) u kojemu se kaže: "Organi OZN-a vrše pljačku, ubijaju ljude bez suda, ne pokopavaju ih ili ih ne pokopavaju čestito. Narod strahuje. Osjeća se nesigurnost ne samo u narodu, nego i među članovima NOO."

Tim prestrašenim NOO-komunistima OZNA je odmah poručila da se ne miješaju jer će i oni pod ledinu, pa su zašutjeli. Duško Brkić, Rankovićev i Krajačićev pouzdanik poručio je da sve što stiže iz OZN-e nisu samo odluke druga Steve nego je to odluka partije, CK KPH, CK KPJ.

Udbina je svoju tragediju doživjela već 1942. pred sv. Luciju (12. prosinca) kada su Hrvati što poubijani što izgnani, a nisu se mogli vratiti sve do 1995. Crkva sv. Nikole je razorena do temelja, kao i katoličko groblje pokraj nje preko kojega je izgrađen – hotel. U nasipe hotela ugurane su kosti pokojnika. Sada je na tom mjestu velika ploča koja podsjeća na njih, ploča nad sačuvanim ostatcima i onih koji su 1942. branili Udbinu.

S kruništa Crkve hrvatskih mučenika pruža se pogled na desetke kilometara prostrano Krbavsko polje. Devetoga rujna, na isti dan kada se odigrala Krbavska bitka, počela je u Domovinskom ratu i operacija Medački džep koja je završila hrvatskom pobjedom. Zbog krivotvorina i tendencioznih podmetanja koja su kriminalizirala tu akciju, veći dio hrvatske javnosti nije ni danas svjestan da se radilo o sudobnosnoj, doista povijesnoj bitki koja je preduhitrila srpski napad, planiran s ciljem konačnoga presijecanja Hrvatske na dva dijela. Uloga "međunarodne zajednice" u ovoj priči bila je sramotna, otvoreno prosrpska.

Uvijek novi ignoranti

Može hrvatski jezik biti u hrvatskom Ustavu, može hrvatski jezik biti jedan od službenih jezika Europske unije, ali to mu ne pomaže da bude stalno i zlokobno napadan iznutra i izvana, da se ne dovodi u pitanje njegova posebnost. Sada je stanoviti Jimmy Walles, predstavljen kao utemeljitelj Wikipedije, izvolio izjaviti da ne trebaju postojati dvije odvojene Wikipedije, srpska i hrvatska, jer je "zapravo riječ o istom jeziku, samo drugačijem pismu". Trijumfalno je to objavio "Jutarnji" s naslovom u kojemu je riječ "treba" zamijenjena sa "smije" ("Srbi i Hrvati ne smiju imati odvojene "Wikipedije"). Naravno da je Wallesova izjava melem za uši pobornicima srpskohrvatskog u spomenutom listu i drugdje, pa su raspalili ekskluzivni intervju na dvije stranice jer Jimmy kaže ono što oni misle ali se ne usuđuju otvoreno reći nego muljaju ili daju neizravnu potporu onim malobrojnim i neukim zastupnicima "zajedničkoga jezika".

Kaže Jimmy da je i prije čuo za probleme s hrvatskom Wikipedijom, no pritužbe su dolazile iz srpskih izvora. Sada se umiješao jer je reagirao ministar Jovanović. Kao da i ta pritužba ne dolazi iz srpskih izvora. Osobno, meni Wikipedija ne znači puno, tu i tamo odlazim na njezine stranice, ali zatim (uglavnom) provjeravam podatke na druge, konzervativne (ha!) načine. Ako kojim slučajem nestane hrvatske Wikipedije, ne ću se osjećati zakinutim, ali mlađi čitatelji sigurno hoće.

Oni ne čitaju knjige, teško im je okretati stranice enciklopedija i leksikona, sve što je na papiru njima je odiozno. No ako se dogodi (što zasigurno ne će) da nečijim pritiskom izvana, plus Jovanovićem iznutra, nastane nekakva balkanska Wikipedija s izmišljenim jezikom, onda ću se upravo zbog mladih ljudi uključiti u bitku koja je ionako unaprijed dobivena. I Jimmy će u međuvremenu shvatiti u kakvu se sklisku aferu upustio iz pukoga neznanja koje se još zove ignorancijom.

Podivljali kolumnisti

Označeni u naslovu odmah su u svezi s hrvatskom Wikipedijom počeli urlati kao publika na utakmici Srbija-Hrvatska:"Ustaše, ustaše!". Istaknuti medijski mrzitelji Hrvatske u samoj Hrvatskoj ionako su posve podivljali, što je dobro jer na taj način i svojim političkim istomišljenicima na vlasti i drugdje olakšavaju da siđu prije redovitih izbora.

Iz tih pera moglo se u zadnje vrijeme doznati da su vjernici manje inteligentni od nevjernika, da među umjetnicima, posebno među hrvatskim piscima, ima vrlo malo respektabilnih desnoga nagnuća. Tu se već radi doista radi o nacističkim i staljinističkim načinima eliminiranja političkih i svjetonazornih protivnika, ali, u hrvatskom slučaju, i o proglašavanu cijeloga jednog naroda maloumnim.

Na toj je crti i reklama za zubnu pastu koja veli da sedamdeset posto ljudi ima problema s desnima. Šalim se, tako ostajem pribranim.

Portali, friški portali

Portali su nesvladivi nositelji otpora i nije čudo da su mnogi od njih čitaniji od tiskanih novina, a ako i nisu, bit će. Tiskane novine i dalje su izložene cenzuri i autocenzuri, a portali nisu ili nisu u najvećem broju. I bit će tako PortaliPrimjerice, što portali mogu, a tiskovine ne mogu? Mogu priopćiti javnosti da taj navodno vrlo popularni Linić ima i te kako putra na glavi u svezi s Inom, da poznate zviždačice znaju sve o tome, a kada taj riječi pokret otpora ojača i kada ga se podupre, galamdžiji Slavku se loše piše. No u tiražne tiskovine ti podatci nisu dospjeli, nema velikih naslova preko dvije stranice, nema ni stupca, nema ni riječi.sve dok ne budu toliko jaki da privuku reklame, a onda će i oni posustati pred pozornim okom oglašivača.

Primjerice, što portali mogu, a tiskovine ne mogu? Mogu priopćiti javnosti da taj navodno vrlo popularni Linić ima i te kako putra na glavi u svezi s Inom, da poznate zviždačice znaju sve o tome, a kada taj riječi pokret otpora ojača i kada ga se podupre, galamdžiji Slavku se loše piše. No u tiražne tiskovine ti podatci nisu dospjeli, nema velikih naslova preko dvije stranice, nema ni stupca, nema ni riječi. Navodno se radi o petsto milijuna dolara, što je lijepa svota, o kojoj će možda biti progovoreno tek kada ova vlast siđe s pozornice, svršetkom ove godine.

Za to vrijeme Linić radi posao koji mu ide od ruke: oguliti građane, oguliti sve one koji rade, oguliti moderne kulake, oguliti branitelje, a cijelo to guljenje je u krajnjoj liniji posve besmisleno jer su rashodi sve veći, jer proračun curi za 13 milijarda samo u osam mjeseci, jer gospodarstvo ne daje znaka života, jer je recesija sve dublja. Kada se sve oguli, doći će čas da se sve ogoli. A glede onih jadnika koji spretno ili manje vješto, na granici boli, preživljavaju u polutami sive ekonomije, samo jedno: prije petnaestak godina razgovarao sam s tada jednim od vodećih autoriteta, koji reče da Hrvatska ne može propasti sve dok ima sive ekomije.

E, pa sada se i radi na potpunoj propasti. Što i jest cilj ove vlasti. A Linićeva navodna popularnost ima korijene u duboko amoralnoj prosudbi da će oni koji imaju nimalo ili malo biti sretni ako on oguli one koji imaju samo malo više, što i kaže u svojoj poruci da smo svi jednaki. Komunističkoj poruci u kojoj mnoštvo naroda ostaje siromašnim i u siromaštvu jednakim, a partijski se moćnici bogate, smješteni mimo stručnosti na najlukrativnija mjesta s kojih naravno uništavaju i ono što bi dobri upravljači mogli spasiti.

Narod je malouman

Da su Hrvati maloumni, ne govore samo podivljali protuhrvatski kolumnisti, nego i vlast preko svojih predstavnika, poput Vrdoljaka i vođa HEP-a. U dogovorenoj igri kojoj je bio cilj da Hrvatska elektroprivreda, kad se već mora, što kasnije snizi cijenu struje, sudjelovalo je Vrdoljakovo ministarstvo uz božicu Heru i sretni Hep koji su se nekoliko mjeseci kupali na moru u besplatnim ljetovalištima i rugali narodu. Kada su pretjerali, pojavili su se svi zajedno na konferenciji za tisak i objasnili maloumnom narodu da se cijena struje eto ipak snižava, ali ne zbog konkurencije nego poradi nove metodologije. I da je to izvedeno brzo.

Tako će umjesto od 1. srpnja ili barem 1. kolovoza, hrvatski građani plaćati nešto nižu cijenu (šest posto) od 1. listopada. Družba koja vuče ljude za nos koristi psihološke poluge: narod će i dalje plaćati Hepu jer ima pridjev "hrvatski", a Hrvati su domoljubi i ne žele plaćati strancima, makar imaju osjećaj da ih Hep guli, dok može. Tu je i druga poluga: narod je inertan, ne zna u stvari kako prijeći na drugoga distributera, a i ne da mu se mučiti.

Ova vlast je bila postavila na čelo HEP-a nekog nesretnika koji sa strujom nije imao nikakve veze, a vjerojatno nije znao ni promijeniti žarulju. Njegova je zadaća bila samo da povisi cijenu struje, i to dvadeset posto. Učinjeno je to u trenutku kada je postalo razvidnim da Hrvatska ulazi u EU i da monopol Hepa odlazi u povijest. Te je isto tako družba izračunala da će s tim povišenjem profitirati i ako Hep bude primoran spustiti cijenu. Što sve zajedno znači da hrvatski građani nisu "prvi put u povijesti" doživjeli jeftiniju struju, nego znači da je struja i sada poskupjela 14 posto, budući da je ono povećanje od 20 posto bilo posve nepotrebno i razbojničko. Eto, to je ta metodologija o kojoj je bila riječ na konferenciji za tisak.

Kazališni zakon

Dok "lex Milanović" teško i sporo ide prema promjenama, kazališni zakon se mijenja munjevito, bez suvišne rasprave s glumcima i ostalim kazališnim djelatnicima čije poruke ne prelaze rampu pa će Ustavni sud opet imati posla preko glave.

Gradu Zagrebu novi zakon u svezi sa zagrebačkim HNK poručuje:"Ti mali daj novce i budi kuš. Kaj ti znaš o teatru? Niš. Sad buš videl kak mi to delamo, videl buš dramu." Da ne bi bilo drame, sve je u zadnji čas pretvoreno u vodvilj. Gradonačelnik je naime saznao koga to sada predlaže ministrica i odjednom se smekšao. "Pa što mi niste odmah rekli, ako je ta osoba u pitanju nema razloga za svađu." I tako je otpao glavni razlog za promjenu kazališnoga zakona. Ostali su u igri samo članci zbog kojih će zakon ići na Ustavni sud, no to je za naše žute medije posve nezanimljivo.

Kako se kvari jezik

Eto, stiže jesen i na tržnicama se prodaju crvene rog paprike. Oduvijek se tako zovu, ali su ih sada najednom počeli nazivati – r o g a paprikama. Kao da su paprike Babe Roge. Taj dodatni, nemuzikalni vokal, nalazi se i drugdje: u tekstu dopisnika kredenc postaje kredenca, štrudl je već odavno postao štrudla, što je lijep primjer prodora balkanizama ili zavičajnih zastranjenja i reže uho bez obzira što se radi o tuđicama ili usvojenicama.

JezikNo opazili ste i sami da jezik odlazi u jugokomunističku prošlost, da političari iz aktualne vlasti govore postepeno umjesto postupno, da se forsira budžet na račun proračuna, da se odlaže ondje gdje treba odgoditi (Dnevnik HTV), da period opet uzima mjesto razdoblju, da sadašnji klonovi uglavnom ne znaju hrvatsko nazivlje za mjesece u godini, da su novine pune "prevara" što i odgovara njihovoj misiji, da će pisati "preći" a ne prijeći, da će ukratko svi zajedno nastojati približiti se s jedne strane srpskom, a s druge strane onom partijskom birokratskom rječniku u kojemu su odgojeni.No opazili ste i sami da jezik odlazi u jugokomunističku prošlost, da političari iz aktualne vlasti govore postepeno umjesto postupno, da se forsira budžet na račun proračuna, da se odlaže ondje gdje treba odgoditi (Dnevnik HTV), da period opet uzima mjesto razdoblju, da sadašnji klonovi uglavnom ne znaju hrvatsko nazivlje za mjesece u godini, da su novine pune "prevara" što i odgovara njihovoj misiji, da će pisati "preći" a ne prijeći, da će ukratko svi zajedno nastojati približiti se s jedne strane srpskom, a s druge strane onom partijskom birokratskom rječniku u kojemu su odgojeni. Ne znaju tananu razliku između suda i prosudbe, između glagola cijeniti i procijeniti, pa tako Linić govori:"Ja cijenim da će se to ostvariti." O rječniku podivljalih kolumnista da i ne govorim. Oni su odavno uveli dvojezičnost u svoja uredništva. Tačno tako.

Ovrha

U petak, 27. rujna s početkom u 20 sati bit će u kinu "Tuškanac" prikazan cjelovečernji dokumentarni film "Ovrha". Sniman je u Metkoviću, u razdoblju od godinu i pol ako ne i dvije (s prekidima između ročišta u sudskom procesu), a kako i naslov kaže riječ je o jednom od najvećih zala naših dana koje već zahvaća alarmantan broj hrvatskih građana. U filmu je prikazana mučna drama jedne obitelji koja pokušava spasiti krov nad glavom. Nadajući se da ne privatiziram ovu ionako podosta osobnu rubriku, napominjem da je autor filma Neven Hitrec, koji uz tri igrana filma ima u opusu i niz dokumentarnih filmskih djela.

Građanski odgoj

Još jedno prozirno podmetanje umotano u celofan plemenite zamisli da đaci svladaju tajne funkcioniranja države, društva, institucija i slično, a u stvari težnja da se mladi priučavaju na sustav "novih vrijednosti", to jest da se zatru univerzalne, među njima i hrvatske vrijednosti koje s univerzalnima u svemu koincidiraju. Taj su plan smislili oni čiji su očevi i djedovi uništili građansko društvo i uveli diktaturu proletarijata koja se prirodom stvari pretvorila u diktaturu vrlo uske komunističke vrhuške. U novim okolnostima sljednici se sada predstavljaju kao građani i vlasnici građanskoga odgoja nasuprot konzervativnim hrvatskim seljačinama i njihovoj neodgojenoj djeci koju kod kuće uče domoljublju i sličnim svinjarijama.

Hrvoje Hitrec