Rujanska završnica u zemlji Hrvatskoj

Ljeto još traje u babljem obliku. Aktualna partijska mlađad slijedi politiku svojih baba i djedova .

Milanovićev tjedan

Predsjednik Vlade RH Zoran Milanović bez sumnje je bio osoba tjedna. Imao je dva zapažena nastupa, u Hrvatskom saboru i u Berlinu. Oni koji su možda pomislili da se radi o dva odvojena slučaja, varaju se. Evo zašto...

U Hrvatskom je saboru Milanović otvorio svoju skojevsku dušu i u napadu partijskoga trijumfalizma zaboravio gdje živi, u kojemu vremenu živi i što govori Ustav o odnosu Hrvatskoga sabora i izvršne vlasti. Bio je to tipičan staljinistički čin iz vremena partijskih kongresa gdje se vožd obraćao skrušenoj, šutljivoj masi delegata. Upravo tako. Milanović je sjednicu Hrvatskoga sabora pretvorio u partijski skup, na pitanja zastupnika oporbe nije odgovarao i nije samo vrijeđao ljude (osobe) nego je u nekoliko sati prepotentnih mudrovanja izložio onaj dio Plana 21 koji nikada nije bio napisan, a nije mogao ni biti jer bi SDP izgubio izbore. Taj dio govori o odnosu Milanovićeve partije i satelita prema jedinstvenom hrvatskom narodnom biću i prema hrvatskim intelektualcima. Glede Hrvata izvan domovine, stajalište Milanovićeve partije nije posebna novina: oni su vani, nisu unutra, pa zato nemaju ništa s Hrvatskom, a ako dođu u Hrvatsku onda neka se kupaju u moru a ne bave politikom jer ništa ne razumiju.

Mali, neuki ignorant proglasio je na taj način sve Hrvate koji jesu u iseljeništvu i one koji su se vratili iz iseljeništva – tuđincima, strancima. Nadalje, u drskom obraćanju akademiku Reineru, čovjeku zavidne stručne i političke karijere, proglasio je inteligenciju nepodobnom za političko djelovanje. Tu je misao također naslijedio iz doba svojih duhovnih otaca, ali i iz zadnjega razdoblja HDZ-a kada je sve misleće bilo gurnuto u stranu.Slučaj Milanović-Reiner uz asistenciju slučajnoga Leke nije samo konačno srozavanje preostalog ugleda Hrvatskoga sabora, nego i konačan znak hrvatskim intelektualcima zaspalima u svojim institucijama da se moraju umiješati u ovo barbarsko glavinjanje hrvatske politike koje zemlju vodi u propast jer možda nije točno da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena ( i obratno), ali je sigurno točno da iza svakog uspješnog političara stoji inteligentan čovjek koji iz dragovoljne sjene tumači zbilju i vidi kroz naizgled neprozirnu maglu. Rijetki su petci da se političar i vrhunski intelektualac ujedine u istoj osobi, ali je gotovo pravilo da se neznatni političari Milanovićeva kova okruže još sitnijim dušama. Takvu družbu koja kompleks manje vrijednosti nadomještava pubertetskim ispadima užasava svaki inteligentno biće u vlastitom okružju a nekmoli u oporbi.

SaborSlučaj Milanović-Reiner uz asistenciju slučajnoga Leke nije samo konačno srozavanje preostalog ugleda Hrvatskoga sabora, nego i konačan znak hrvatskim intelektualcima zaspalima u svojim institucijama da se moraju umiješati u ovo barbarsko glavinjanje hrvatske politike koje zemlju vodi u propast.No, velim, Milanovićev veliki tjedan nastavljen je u Berlinu gdje se smotao već na crvenom tepihu te je i u tom ne suviše važnom nepoznavanju protokola dao na znanje Angeli Merkel s kim ima posla. A zatim je krenulo. Tumačio je Angeli, a zatim i njemačkoj i europskoj javnosti da je premijer jedne egzotične, kaotične balkanske zemlje koja ne zna što je i što će sa sobom, pa ga zapravo čudi što bi oni gore uopće s njom. Ta je svoja razmišljanja osnažio u Zakladi Friedrich Ebert gdje je govorio – kako su prenijele novine – iz glave. Zamislite što može doći iz takve glave. Ali i ne morate jer se čulo. Ondje je predsjednik hrvatske Vlade zaokružio svoju političku filozofiju koju je načeo otprilike mjesec dana prije porukom o slučajnoj državi, te je sada morao objasniti europskoj javnosti i sadržaj takve države, a to su ljudi koji ne znaju što su i lažno se predstavljaju Europi kao nacija. Nije nacija, veli Milanović, nego paradoks, zemlja velikoga narodnog cušpajza . U sažetku: slučajna država paradoksalne nacije.

Milanoviću treba oduzeti putovnicu i ne puštati ga izvan Hrvatske do izvanrednih parlamentarnih izbora. Taj čovjek ne može prezentirati Hrvatsku jer o njoj ništa ne zna i jer ju ne razumije. Milanović je povijesno nesvjesna osoba, nedoučen orjunaš koji ne zna što govori. Ili je politički idiot ili provokator jer tko može tako govoriti o Hrvatskoj i hrvatskome narodu i hrvatskoj naciji ? Samo onaj tko želi razbiti Hrvatsku na sastavnice koje je s tolikom mukom opet spojila nakon što ih je povijest bila razdvojila ( i nije još sve), koji želi unijeti razdor u jedinstveno hrvatsko biće, tumačiti da je hrvatska kultura smjesa raznorodnih sastojaka, toliko heterogenih da iz njih nikada nije nastala nacija koja ima svoj kulturni identitet. Svoj nacionalni identitet. A usudio se nesretnik ući i u područje srži identiteta, u područje jezika, mimoilazeći sveopći standardni hrvatski jezik (jezik nacije) i govoreći o narječjima hrvatskoga jezika kao dokazu ne dijalekatskoga bogatstva kojim se mnogi jezici ne mogu ponositi, nego kao krunskome dokazu paradoksalne razuđenosti hrvatskoga bića.

U svemu, bila je to predstava jednoga nerazumnika, puna svjesnih i nesvjesnih šovinističkih podmetanja. Oni ponešto osupnuti, ali prirodom stvari primorani da brane Milanovića (Bešker, itd.) koji se hvataju za floskulu da nema riječi o šovinizmu ako se govori o vlastitom narodu (ili naciji), potpuno su u krivu. Razorni unutarhrvatski šovinizam stalno je na djelu i o njemu sam pisao u mnogo navrata kao o poluzi orjunaške, jugoslavenske, dotično velikosrpske politike kojoj naravno odgovara mrvljenje hrvatskoga narodnog bića.

Milanovićeve ispade u Hrvatskom saboru koji je nadređen izvršnoj vlasti lijeve su novine proglasile – povijesnim. Slažem se. U povijesti se još nije dogodilo ništa slično. Bilo je tuđinskih banova koji su o Hrvatima i Hrvatskoj mislili kao Milanović, ali u Hrvatskom saboru nisu tako govorili, nego zaplotnjački radili protiv hrvatskih interesa. A slučaj da jedan premijer govori neznanstvene rugalice o svojoj zemlji u posjetu drugoj državi, također nikada nije zabilježen. I to je bio povijesni dan.

Gospođa ministarka

Imamo ih nekoliko, ali se službeno ipak zovu ministricama. Možda se privatno nazivaju ministarkama, ali to ne znam pa ne mogu tvrditi. No nije mi pisati o njima nego o Nušićevoj "Gospođi ministarki" u zagrebačkom "Kerempuhu".

Tko je bio Branislav Nušić? Srbijanski diplomat, kazališni čovjek, uspješan komediograf. Niz komedija izveden još u 19. stoljeću, a "Gospođa ministarka" 1929., godinu dana nakon ubojstva Stjepana Radića u beogradskom parlamentu. S atentatom na hrvatske poslanike Nušić nema ništa, koliko (mi) je poznato nije bio velikosrpski propagandist kao recimo Kočić, koliko je poznato nije se ogriješio o hrvatski narod. Igralo ga se na hrvatskim pozornicama od početka 20. stoljeća. Na srpskom. Bio je tu kod nas popularan, kao i Zmaj Jova Jovanović u drugom rodu.

Kao što sam nedavno napisao, nema nikakve zapreke da se Nušić danas igra u Hrvatskoj, na srpskom jeziku. Predstava u "Kerempuhu" je valjda podnošljiva, glumci su sigurno dobri, Elizabeta Kukić je zacijelo vrlo dobra – no mene ondje nije bilo ne zbog Nušića nego zbog velikosrpske provokacije u režiji O. Frljića.

Naime, taj je balkanski provokator opet odlučio maltretirati hrvatsku publiku – ovaj put nije stavio gledatelje u vodoravnu giljotinu nego im je servirao "hrvatski prijevod" Nušićeva srpskoga teksta. Naivna nekazališna publika to je pročitala kao: eto, i u kazalištima se srpski prevodi na hrvatski, hvala Bogu. Oni drugi istoga su trena odčitali taj prijevod kao provokaciju, kao začin komediji – kad se već smijemo, hajdmo se smijati i zastupnicima prevođenja srpskoga na hrvatski, hajdmo se smijati onima koji tvrde da srpski i hrvatski nisu jedan jezik, hajdmo se smijati onima koji tvrde da, dakle, Hrvati i Srbi nisu isti narod.

Srpski je jezik Hrvatima razumljiv. Uglavnom razumljiv. Zato Nušića nije trebalo prevoditi. Da se radi o provokaciji, dokazuje angažiranje nedoučene glupače kojoj se u zadnje vrijeme otvara prostor jugoslavenskih novina, a koja u svojoj opskurnoj knjizi tvrdi da Hrvati ne bi trebali svoj jezik nazivati svojim imenom. Sada joj vrata otvara i "Kerempuh", što je teška i neoprostiva pogreška uprave toga kazališta.

JezikOno što je O. Frljić izjavljivao (da Hrvati bolje razumiju Nušića nego Držića) u potpunosti je komplementarno Milanovićevim jezičnim ispadima u Berlinu, a ogoljeno do srži kaže: hrvatski jezik ne postoji jer se Hrvati među sobom ne razumiju, ali se Hrvati i Srbi odličnu razumiju jer je to jedan jezik. Hrvatsko-srpski, srpsko-hrvatski, kako hoćete. Uglavnom srpski.Tako su jedan novodobni Lj. Ristić i jedna ovovremena nedoučena Vukovka naštetili Nušiću. Prvospomenuti, pravim imenom O. Frljić trebao bi navodno postati voditelj Drame u zagrebačkom HNK. Na taj bi način protuhrvatski hod kroz institucije ove vlasti bio dovršen.

Usput: ni jedan veliki kulturni događaj, a nekmoli kazališna premijera, nije najavljivan u lijevim novinama s toliko pompe, a danima je bio najavljivan i na Hrvatskoj televiziji. Ne zbog Nušića, zbog rečene provokacije. Jugoslavenske orgije u jezičnom području istih su dana obuhvaćale i politiku i kazalište jer ono što je O. Frljić izjavljivao (da Hrvati bolje razumiju Nušića nego Držića) u potpunosti je komplementarno Milanovićevim jezičnim ispadima u Berlinu, a ogoljeno do srži kaže: hrvatski jezik ne postoji jer se Hrvati među sobom ne razumiju, ali se Hrvati i Srbi odličnu razumiju jer je to jedan jezik. Hrvatsko-srpski, srpsko-hrvatski, kako hoćete. Uglavnom srpski.

I na samome kraju još jedna ilustracija: predstava je isto tako barnumski kao i u medijima bila najavljivana na velikim plakatima uz frekventne zagrebačke prometnice. Na plakatu blizu "Vjesnikova"(hm) nebodera i na onom blizu Arene vidjelo se isto: neupućeni građani (jer ne znaju da je "Gospođa ministarka" originalni naslov) precrtali su riječ ministarka i napisali ministrica, a režisera pretvorili u redatelja. Tek da se zna kako Hrvati imaju jezični osjećaj i tu sva jugoslavenska, orjunaška, velikosrpska nastojanja padaju u vodu.

I da još jednom podsjetim: neposredno prije oružane srpske agresije bila je jezična svršetkom osamdesetih prošloga stoljeća. Objema smo se suprotstavili i pobijedili. Oni koji danas - u vrijeme kada je hrvatski jezik zapisan u Ustavu – mute vodu i opako nastoje da se povijest ponovi zazivaju velikoga vraga, svjesno ili ne.

Kako razbiti hrvatski

Nekako u vrijeme dok sam pisao gornji tekst , televizije su emitirale promidžbenu poruku jedne od siromašnih farmaceutskih firma koje masno zarađuju na ljudskoj patnji. Reklamiraju lijek koji odnosi bol. Kojim tekstom? "Rasturite bol!" Emitiraju taj spot komercijalne ali i javna, Hrvatska televizija, premda je jasno da uz "rasturanje bola" namjerno razbijaju i hrvatski jezik.

Svi k papi u Rim

Svi putovi vode u Rim. Neki dan je ondje bio Karamarko u sklopu europskih pučana, a uskoro će navodno i Milanović. Bože moj, što će nesretnik ondje reći ? Samo da ne veli Papi : "Pozdravite gospođu".
(Ispričavam se što sam taj stari vic već prodao u svezi s Mesićem, ali jednostavno nisam mogao odoljeti.

Odred naoružanih brodova

Vrlo dobro uređivan Kalendar Hrvatske televizije vratio me je u jesen 1991. kada smo se nas četvorica gliserom prebacili s Pelješca u sa svih strana opkoljeni Dubrovnik. To jest prebacili nas hrabri dečki , pod vatrom s kopna. Ne znam jesu li tada imali ime, ali su poslije nazvani Odredom naoružanih brodova. Televizijski Kalendar bilježi da su četvorica njih poginuli, mnogi ranjeni, a zauzvrat nisu dobili čak ni časničke činove. A zašto i bi ? Pa svatko se može zaletjeti prema vojnom brodu malim gliserom s mitraljezom na pramcu? Valjda su tako razmišljali oni u vojnim kabinetima.

Hrvoje Hitrec