U Hrvatskoj ništa novo

Sve kao sedamdesetih godina prošloga stoljeća: neprikriveni teror manjine nad većinom, ismijavanje demokracije, partizanske proslave, prisluškivanje građana, tajne istrage o kojima žrtva ne zna ništa, ispitivanja bez odvjetnika, odbacivanje javnih natječaja i zapošljavanje podobnih u visokim državnim tijelima bez ikakve sigurnosne provjere, uvođenje državnog odgoja, nasilje nad obitelji, teror seksualnih manjina, nasilje nad nerođenom djecom, omalovažavanje Crkve u Hrvata, forsiranje regionalizma koji nije drugo nego opasno poigravanje s oživljavanjem Jugoslavije, bolećiv odnos prema Beogradu koji uzvraća cinizmom i porugom, slavljenje zločinca Tita i novo njegovo brendiranje, odbijanje da se na pravi način govori o komunističkim zločinima, posve otvoreno zaobilaženje zakona ili nasilno izglasavanje novih koji će omogućiti lakše provođenje terora, svođenje građana na uplašenu gomilu koja drhti nad ostatcima svoje egzistencije i strah ju je politički istupati jer ako otvori usta može u zoru vidjeti pred kućom interventnu policiju ili barem ovršitelja. Komunističke metode vratile su se na velika vrata u zajednici s divljim kapitalizmom i njegovom pratiteljicom, bezobzirnom, asocijalnom i anacionalnom ideološkom hordom liberalnih jurišnika.

Bleiburg

Bilo je toliko sparno na Bleiburškom polju 2012. da je samo zahvaljujući dobro organiziranoj liječničkoj pomoći komemoracija prošla bez smrtnih slučajeva. Sjajni i stameni biskup Ivas rekao je sve što je trebalo reći u ime ne samo Crkve nego i nacionalne države hrvatskoga naroda i toga naroda samog – naroda čija je kalvarija besprimjerna ne samo zato što se Hrvatska našla na "užasnom mjestu svijeta" kako bi rekao Tresić-Pavičić, nego i zato što je uvijek u povijesti uza sve bitke s neprijateljima morala usporedo voditi i bitke sa zloćudnim bolestima i bolesnicima unutar svoga narodnog organizma, što ju je iscrpljivalo do besvijesti te je čudo veliko da uopće postojimo kao nacija.

Ona većina u sadašnjem sastavu Hrvatskoga sabora koja je odustala nad pokroviteljstvom Bleiburga jest anakrona mutacija smiješana u epruveti ideološke konfuzije i zabunom puštena iz laboratorija te se na otvorenom prostoru suvremenoga svijeta našla u potpuno nepoznatom okružju i prirodno je da se pouzdala u svoje gene koji su joj rekli da u njima treba naći oslonac i inspiraciju. Zato treba biti oprezan i spreman, jer taj blago mutirani crveni virus nije pao daleko od stabla pod čijom je nasilnom sjenom Hrvatska izgubila pedeset godina života u slobodi.

Mesić i Fumić velikani antifašizma

Službenih reakcija na komemoraciju Bleiburgu nije bilo, ako se ne računa Milanovićeva izjava dana usred dosadne demokratske izborne groznice u SDP-u, pa su se mediji morali zadovoljiti reakcijom Stjepana Mesića koji nema nikakvu službenu dužnost, ali se njegove riječi prenose kao da je predsjednik Republike, predsjednik Vlade ili predsjednik Sabora, a sve je to doista i bio pa se nikako ne može priviknuti na civilni život. Da se čovjek rasplače nad njegovom sudbinom koja ga je sada stisnula na tristotinjak kvadrata "ureda bivšeg" gdje provodi dane s Tomislavom Jakićem koji pomalo toči sa strane i vjerojatno mu piše govore, priopćenja i "reakcije" u stilu Dušana Dragosavca, Milutina Baltića i Rade Bulata, koje bi trebalo zaposliti kao savjetnike u uredu bivšeg. Bez natječaja.

Nešto dalje od toga doma protuhrvatske histerije, svenazočni Fumić organizirao je partizansku kontraproslavu kojoj je pismo potpore uputio aktualni Josipović, što središnji dnevnik HTV-a mudro nije registrirao, ali jest središnji Hrvatskoga radija. Tako su se ipak našli udruženi Mesić i Josipović, s Fumićem koji je bio navodno partizanski borac u infantilnoj dobi, u kojem je stanju i ostao. Mesiću su, kao i Josipoviću puna usta ustaša, s tim da je prvospomenuti od onih koje sada naziva ustašama uzimao novac i gubio čekove. Zatim su zajedno pjevali.Poslije je Mesić propjevao i u Haagu a note mu je držao Žarko Puhovski. Uopće, glazbeni talent nije dobar za politiku.

Klape

Kad smo već kod glazbe: klape bujaju kao gljive poslije kiše. I neka. Ako se na varam, taj protuudarac balkanskim (dotično srbijanskim) narodnjacima ima sve više uspjeha i kod mladih čije nas je nagnuće istočnoj glazbi užasavalo. Uz klape afirmiraju se i zborovi, zahvaljujući HTV-u – neki posve novi zborovi koji ne stoje ukopani na mjestu s notama u rukama, Bogu hvala. Eto zašto mora postojati HRT kao javna ustanova. Zamislite da to radi RTL ili Nova TV. Što bi rekli njihovi strani vlasnici na takvu komercijalnu ideju?

HAZU

Nisam se začudio što Ivo Goldstein nije primljen za redovitoga člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Razlozi nisu u animozitetu prema velikom hrvatskom povjesničaru Ivi, niti se razlozi nalaze u Pečarićevom matematički točnom pismu. Pravi je razlog što nekoga reda mora biti, pa i u HAZU. Recimo, Slavko Goldstein je stariji od Ive pa je red da prvi uđe, a napravio je i više štete hrvatskoj kulturi i povijesti. Ne treba zaboraviti ni velikoga hrvatskog književnika Daniela Ivina iz udruge protubleiburškog voda.

Osim toga, čini mi se da nije bilo dovoljnog pritiska na akademike. Glasovanje treba ponoviti uz postrojbu interventne policije na čelu s Jovanovićem, kako se ne bi trebao blamirati Ranko Ostojić, a i poradi resorske problemtaike.

Milanović

Mladi i neuki Milanović nikako ne shvaća ili se pravi da ne razumije koliko ga već sada košta koalicija s HNS-om i koliko su ga pojeli nasilni kadrovi te stranke koja uživa toliku potporu da se podupiratelji mogu nabrojati na prste. No, kad je već tako, Milanović bi trebao mudro šutjeti i trpjeti (ili ići u bitku) – samo ne govoriti. Neki dan reče da je "SDP numerički jači", što je izjava za Bogu plakati jer daje do znanja da SDP ima brojčanu premoć, a HNS stvarnu. U čemu mladi i neuki ne vidi ništa loše.

Veljko Marić

Dok su srpski zločinci za ubojstvo 75 Hrvata u Lovasu dobili zajedno 41 godinu zatvora, Veljko Marić čami u srbijanskoj tamnici jer je navodno ubio jednu osobu svršetkom listopada 1991. Marić je osuđen na 12 godina, u Srbiji, za navodno ubojstvo u – Hrvatskoj. Marić je bio hrvatski branitelj, pripadnik Zbora narodne garde. U Hrvatskoj. Je li Hrvatska tada bila samostalna država? Beogradski sud kaže da nije, da u to vrijeme (svršetkom listopada 1991!) nije postojala hrvatska država i da nije bilo sukoba hrvatskih oružanih formacija s JNA, te se Mariću sudilo po kaznenom (krivičnom) zakoniku Socijalističke Republike Jugoslavije.

No, kada je to onda za srbijanski pravosuđe nastala hrvatska država? Čini se da je njihov datum 15. siječnja 1992., na što upozoravaju branitelji i traže da se hrvatska država, koja danas postoji i za srbijansko pravosuđe – oglasi, podigne glas, ospori suđenje i presudu, zatraži povratak Marića u Hrvatsku i ispriku Srbije zbog krivotvorenja povijesti i očitoga nasilja nad hrvatskim braniteljima i povijesnim činjenicama. Ako to ne učini, i srbijansko pravosuđe (i politika) počet će razmišljati o novom datumu nastanka moderne hrvatske države te ga protegnuti na još koju godinu unaprijed i hvatati hrvatske branitelje na granicama. Ili će, budući da se hrvatska "elita" ne oglašava, s pravom smatrati da hrvatska država ni sada ne postoji.

Splitska gay parada

Svibanj je zanimljiv mjesec u Hrvatskoj, kao što znamo. Datume u svezi s povijesnim događajima osvježavamo suvremenim upadima u kalendar, pa tako i homoseksualci paradiraju dok je toplo i rascvjetano. Sljedeća postaja je Split gdje nisu larmali usred zime jer je bilo sklisko. A bit će sklisko i u svibnju. Eto je jedan od mojih ljubimaca, Ranko Ostojić, najavio da će i on biti u povorci, što je istospolnoj struji dalo dodatni impuls a Splićane bi trebalo zastrašiti. Scenarij čuvanja i očuvanja gay povorke je već napisan,a ja sam ga dobio preko starih veza u policiji pod zaštitom Europske komisije. Dakle, na čelu povorke će biti oklopljena vozila s mitraljezima i širiti put (i vidike) onima koji dolaze. Iza vozila jašu policajci na konjima, što je novost ali vrlo atraktivna, zatim pješaštvo u obliku dvije interventne postrojbe, te pet stotina pripadnika temeljne policije. Jake snage u istom broju ali s drukčijim rasporedom idu iza povorke i s obje strane, dok će nekoliko topova manjega kalibra biti postavljani na zidine Dioklecijanove palače. Agenti u civilu bit će razmješteni po kafićima i u brodicama ispred rive, preodjeveni u ribare. Sam Ranko Ostojić stupat će okružen s pedeset specijalaca odjeven u kratke hlače i zaštitni prsluk duginih boja.

Dolazak otočana, a posebno Bračana unaprijed će biti zabranjen.

Partijski ogranak na HTV-u

Kao što je čitateljima HKV portala poznato, svemoćna Komunistička partija imala je ćelije i u poduzećima, pa tako i na ondašnjoj TV Zagreb, jednoj od (doduše ponekad podosta programski samostalnih) filijala JRT-a. Onda smo mi došli, a raspadnuta Partija otišla – ali ne posve u povijest. Sada opet djeluje na HTV-u maskirana u ogranak Društva novinara.

Sloboda za hrvatske generale

Bliži se trenutak kada ćemo doznati jesu li brojne akcije u korist hrvatskih generala u Hrvatskoj i izvan Hrvatske pomogle da taj sud u ponovnoj procjeni činjenica donese jedinu moguću presudu na žalbu odvjetnika – slobodu za Gotovinu i Markača. Postoje indicije da bi stvari mogle i povoljno završiti. S tim u svezi još jedan prilog Hrvatskoga kulturnog vijeća: u našoj je nakladi prije nekoga vremena objavio knjigu stručnjak za međunarodno kazneno pravo dr. Edward S. Yambrusic. Rasprave o Haaškom sudu (na engleskom i hrvatskom jeziku) prezentirao je svršetkom travnja u Washingtonu. Knjiga je naslovljena "Mir po cijenu pravde i ljudskoga dostojanstva".

Glede mira: jedna gospođica ili gospođa koja radi za neku agenciju došla je do mene s nizom pitanja od kojih je ključno bilo – koliko je Haaški sud, ustanovljen 1993., pridonio zaustavljanju rata u Hrvatskoj i ne samo u Hrvatskoj. Odgovorio sam vrlo kratko: ama baš nikako. Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zaustavili su Gotovina i Markač, zaustavila ga je hrvatska vojska, a "velike sile" (da ne imenujem jednu) zaustavile su Hrvate nadomak Banjaluci da slučajno ne bi zavladao vječni mir na ovim prostorima.

Hrvoje Hitrec