Hrvatska svršetkom travnja

Svašta pogađa Hrvatsku u travnju: mraz u vrijeme kada voćke cvatu, prešućeno sjećanje na pokolj Hrvata u Donjim Mostima kod Bjelovara 1941. nekoliko dana prije 10. travnja u aranžmanu četničke pukovnije "Dušan Silni", barnumska zabrana skupa nacionalističke internacionale, trijumf jugoslavenske historiografije u Jasenovcu, dramatična svjedočenja o Bleiburgu i Križnim putovima u seriji HTV-a o jugoslavenskim tajnim službama, dugo kišno razdoblje i novo zaduživanje Hrvatske da bi se otplatilo dugove prošle Vlade koja je dugove uglavnom napravila da bi otplatila dugove prethodne Vlade, a ta prethodna Vlada bila je uglavnom ova ista sadašnja, čije će dugove otplaćivati sljedeća Vlada.

Odnosno ne će "vlade" ništa otplaćivati niti otplaćuju – otplaćuje narod, kao i uvijek. "Vlade" nakon poraza svoje opcije na izborima prelaze u saborske klupe, Željko JovanovićMinistar prosvete i titoštovlja Željko Jovanović organizirat će posjete školske djece Auschwitzu i Jasenovcu. Budući da je kriza i na snazi su mjere štednje, djeca će biti prevožena teretnim vagonimaodakle pitaju aktualne vlastodršce zašto se zadužuju, itd. Ukoliko narod pita isto, aktualna Vlada ga liječi starim načinom zaostalih umobolnica – elektrošokovima i bacanjem u kade s hladnom vodom, koju vodu pacijenti plaćaju kao suho zlato. Ako se pobune protiv računa za vodu, kažnjavaju se benzinom. I sada je potrebna još samo šibica pa da sve plane.

Jovanović šalje djecu u Auschwitz

Ministar prosvete i titoštovlja Željko Jovanović organizirat će posjete školske djece Auschwitzu i Jasenovcu. Budući da je kriza i na snazi su mjere štednje, djeca će biti prevožena teretnim vagonima.

Nema svjedoka protiv Merčepa

Travanj 2012. bit će zapamćen i po suđenju Merčepu, jednom od junaka Domovinskoga rata. Nakon što ga je udbaška komponenta hadezeovske vlasti povukla iz Vukovara jer je čvrsto odgovarao na srpsko nasilje, nevičan kancelarijskim poslovima delegirao je samoga sebe na dvije fronte, gospićku i zapadnoslavonsku, te u objema učinio čuda. Pravi čovjek iz naroda kojega nitko ne imenuje, pa je zato i odgovoran samo hrvatskom narodu, a nikako hrvatskom sudu pod utjecajem iste one spomenute komponente, te pod utjecajem novoga i neprirodnog filosrpstva, kao i matičnih zemalja korčulanskih zemljoposjednika.

U isto vrijeme dok bolesni Merčep jedva izdržava staljinističko suđenje, dok čovječja ribica s Pantovčaka halucinira o zmijama, iz Srbije dolaze prijetnje nimalo beznačajnih stranaka da priča s "krajinom" nije završena. Fašistička, mihailovićevska i miloševićevska Srbija budi se iz kratkotrajne letargije i opet je na nogama, a "antifašistička" Hrvatska sudi hrvatskim herojima (da ne zaboravim Hrastova). No, povijest je vražja stvar, istina uvijek dođe na svoje. Protiv Merčepa nema svjedoka, ako se ne pronađu lažni, protiv Merčepa je za sada imao nešto mutno izjaviti samo udbaški profesionalac za sva vremena, Perković, a presudu će donijeti povijest: Merčep će, kao i Gotovina i Markač, ostati u povijesnom pamćenju kao što su ostali Luka Ibrišimović i svećenik Mesić, a njihovi kadije (ma gdje se sudilo) bit će bačeni u povijesnu spalionicu smeća. Prije toga će biti sortirani, jer ni med smetjem ni pravice.

Trebinje piše o Dubrovniku

Nedavno je srpski dužnosnik iz Trebinja boravio u ugodnom posjetu Dubrovniku i kao nešto rekao u smislu žaljenja za ono što je bilo. Kada se vratio u Trebinje, ispričao se svojima da je morao reći "nekoliko šupljih fraza".

Podsjetimo se: Trebinje je bilo sjedište i središte agresije na Dubrovnik i jug Hrvatske, pod vodstvom četničkoga vozača kamiona. S mora i kopna je Dubrovnik razarao i admiral Miodrag Jokić, osuđen poslije na sedam godina, izdržao četiri i pušten. Još čuvam njegov razgovor s novinarom iz 2008. u selu pokraj Beograda, uz vino i pečenku. Reče tada da mu je savjest čista, a za Miloševića da je "gospodin čovjek velikog intelekta".

U nevezanom razgovoru prije nekoliko godina rekoše mi upućeni da je Jokić naslijedio stanovitog Đurovića (mislim da se tako zvao) koji je nakon zauzeća istočnoga dijela Konavala navodno odbio krenuti na Dubrovnik, pa su ga ubili. Prikazali su to u "tisku" kao helikoptersku nesreću izazvanu "ustaškom paljbom". Isto tako navodno, neki je Bogojević tom prilikom pitao zašto pucaju na komandanta koji je upravo izlazio iz helikoptera, pa su ubili i Bogojevića. A onda je stvar preuzeo Jokić. U "Sporazumu o izjašnjavanju o krivnji" priznao je da snosi krivnju za ubojstvo, okrutno postupanje, protupravni napad na civilne objekte, rušenje vjerskih objekata i onih namijenjenih dobrotvornim svrhama i obrazovanju, umjetnosti i znanosti, razaranje povijesnih spomenika itd. Sve to vrijedi četiri godine zatvora. Doista Dubrovnik nije na velikoj cijeni u Haagu.

A središte u Trebinju posve je abolirano. Štoviše, dubrovački gradski dužnosnik piše trebinjskome i ovaj dolazi u grad. Ne dočekuje ga Pavao Urban, kojemu bi sada bilo 45 godina, da nije ubijen 1991.

Nema mijene, samo hijene idu dalje

Ne znam zašto sam se zakvačio baš za Dubrovnik. Budi mi uspomene, valjda zato što su me šupljofrasci gađali kada sam gliserom uskakao u opkoljeni grad. Bilo je to otprilike mjesec dana nakon što je Vlada Republike Srbije poslala Vladi Republike Hrvatske pismo koje citiram gotovo u cijelosti, osim što ćirilicu zamjenjujem latinicom:

"Na svojoj sednici od 4. oktobra 1991. Vlada Republike Srbije upoznala se sa opasnostima kojima je izloženo civilno stanovništvo i grad Dubrovnik, koji predstavlja deo istorije srpskog i hrvatskog naroda, kao i jedinstveni spomenici svetske kulturne baštine. Vaša odluka da u gradu od neprocenjive istorijske i kulturne vrednosti smestite vaše paravojne formacije, crne legije i mnogobrojne strane plaćenike i da sa tog prostora započnete oružane napade na naseljena mesta u Hercegovini i Boki kotorskoj predstavlja necivilizovan,nehuman i nedostojan čin...Upućujući vam ovaj poziv da sprečite razaranje Dubrovnika, Vlada Republike Srbije izražava čvrsto uverenje da će svi pripadnici JNA i jedinica TO uložiti maksmimalne napore da se sačuvaFederacija BiHSrbiji se pridružuje i entiteski cušpajz pod nazivom Federacija BiH, koja radi sve kako bi marginalizirala Hrvate, hrvatsku kulturu i hrvatski jezik. Ni do danas nije proradio televizijski kanal na hrvatskome jeziku ovaj historijski grad."

Dan-danas se ništa bitno nije promijenilo. I dalje Srbija smatra Dubrovnik "delom istorije srpskog i hrvatskog naroda", stare hrvatske dubrovačke pisce naziva srpskim, od Držića do pjesnika i znanstvenika Ruđera Boškovića. I dalje laže i krivotvori. Usput: u Zagrebu gostuje kazalište iz Kruševca s "Dundom Marojem". Nisam vidio programsku knjižicu, ali me silno zanima kojoj to književnosti pripada Marin Držić.

Federacijski kanal

Srbiji se pridružuje i entiteski cušpajz pod nazivom Federacija BiH, koja radi sve kako bi marginalizirala Hrvate, hrvatsku kulturu i hrvatski jezik. Ni do danas nije proradio televizijski kanal na hrvatskome jeziku. Tragikomično je to, jer nikakav bošnjački ili čak pogrješno i pretenciozno nazivan bosanski jezik ne bi postojao da nije hrvatskog. Čitam upravo knjigu "Bosna, kratka povijest" Noela Malcolma (čitam ju drugi put). Ispod naslova piše da je knjigu preveo Zlatko Crnković. No, u impressumu s lijeve strane pojavljuju se dva imena: Zlatko Crnković i Senada Kreso. Što je učinila Senada? Tu i tamo je umjesto "točno" napisala "tačno", a znanstvenike pretvorila u naučnike. I to bi bilo uglavnom sve. Dabome.

Bicikli za budućnost

Nisu slučajno biciklisti podigli glas u travnju. Još se sjećamo ulica kineskih gradova po kojima vozi tu i tamo neki automobil, ali i stotine tisuća, milijuni biciklista. Sada se kineskim ulicama voze skupi automobili,a Hrvatska se prebacuje na bicikle. Za taj je šok potpuno nepripremljena jer imamo malo biciklističkih staza, a i one koje imamo opasne su po život.

Ako ne radnim danom, biciklisti bi barem subotom i nedjeljom rado biciklirali od Zagreba do, recimo, Samobora. Na autocestu ne smiju, a od Podsuseda do Samobora nemaju stazu. Štoviše, prije nekoliko godina "rekonstruirana" je cesta od Svete Nedelje do Samobora, bivša Betonska iz vremena NDH. Po svim podatcima najfrekventnija cesta u Hrvatskoj. I što je učinjeno? Ništa. Nakon mnogih mjeseci vozači su otkrili da nije proširena, da nema ni zaustavnu traku, a kamoli biciklističku stazu. Ali su zato mudraci podigli cestu za metar, pa ako tko sklizne sa ceste, pada u jarugu duboku dva metra. No da, beton su zamijenili asfaltom. Ali je beton ostao u glavama.

Hrvoje Hitrec