Ždrijelo crnih lista (13/43)

 

Hrvatska politička zbilja očima i ušima Benjamina Tolića
Benjamin Tolić: Sanaderova dionica, vlastita naklada, Zagreb, 2009.

Benjamin TolićBenjamin Tolić, književni prevoditelj, publicist, diplomat i političar, rođen je 1943. godine u Osoju, općina Posušje. Završio je studij filozofije i germanistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Poznat je kao enciklopedijski obrazovan intelektualac, kao polemičar britka jezika, kao političar stekliškog naboja, te kao čovjek koji ostaje profesor i u interpersonalnoj komunikaciji.

Kao enciklopedijski obrazovani intelektualac Tolić nije samozatajan u iskazivanju širine svoga znanja, što nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Politika mu je životna sudbina, bilo da se ona bavila njime, ili on njome, sve od pada Hrvatskog proljeća pa do najnovijih vremena. Kao hrvatski državotvorni političar ostao je dosljedan u nastojanjima da se ostvare vitalni nacionalni i državni ciljevi. Pri tome slijedi Starčevićevo učenje kao vertikalu hrvatske političke misli. Nesklon prihvaćanju rješenja koja su suprotna njegovim političkim uvjerenjima prolazio je turbulencije, od uspona do padanja na stranačkim hijerarhijskim ljestvicama.

Benjamin Tolić zanimljiv je kao politički pisac. Prihvatio je žanr političke kolumne kao optimalan za iskazivanje vlastitih stavova. Taj je žanr vezan poglavito uz novinarstvo i kao takav autoru pruža mogućnost iznošenja osobnih prosudbi, ocjena i stavova širokog rastera društvenih i političkih tema. Tolić je kao kolumnist potvrdio zavidno filozofsko, politološko i jezikoslovno obrazovanje, stvorivši prepoznatljiv stil pisanja. Karakterizira ga postmodernistički kolaž koji čine filozofija, lingvistika, politologija, teologija, poznavanje više svjetskih jezika, i književni diskurs, poglavito ironija, sarkazam, strogost i odmjerenost izraza, povišeni ton i emocionalna uzbuđenost. Do sada je objavio četiri knjige iz ovoga područja: Haaški sapun. Razgovori o hrvatskoj politici kako ih je od slova do slova bilježio Eugen Patak (Zagreb, 2002.), «Pamet u glavu. Hrvatska u vrtlogu novoga svjetskog poretka» (Zagreb, 2003.), «Tko smo mi? Ogled o naciji i državi» (Zagreb, 2007.) i posljednja «Sanaderova dionica» koju upravo predstavljamo.

U ovome trenutku prof. Tolić izlazi pred javnost zbirkom svojih kolumni, od kojih je jedan dio objavio u književnome tjedniku «Hrvatsko slovo», a ostale na internetu. Te činjenice otkrivaju poziciju autora u trenutnom rasporedu snaga koje vladaju hrvatskim informativnim prostorom. Za Benjamina Tolića, visoko obrazovanog čovjeka i iskusnog političara u našim dnevnim ili tjednim političkim glasilima nema mjesta. No zato ondje žare i pale, piskarala bez odgovarajuće naobrazbe, tuđi plaćenici i najamnici, petokolonaši i provokatori, odnosno prikaze čija je jedina odlika mržnja prema svemu što afirmira hrvatske nacionalne i državotvorne vrijednosti. U tome kontekstu napori Benjamina Tolića primjer su stanja političkih snaga na hrvatskoj političkoj sceni, a možda i tragike nacionalno zauzetog, moralno čistog i intelektualno superiornog javnog djelatnika. To je pokazatelj da steklištvo, odnosno Starčevićanska ideja nije pobijedila stvaranjem suvremene Republike Hrvatske.

Knjizi koju predstavljamo Tolić je dao stekliški intrigantan naslov «Sanaderova dionica», aludirajući na bivšega predsjednika Vlade RH, dr. Ivu Sanadera. Mislim da je naslov preuzetan i otkriva pretjerano fokusiranje na jednoga visokog, ali ne i najvišeg, državnog dužnosnika. Ta «dionica» počinje prvom kolumnom napisanom 18. siječnja 2008. pod naslovom «Friščićev Dolac», a završava 10, srpnja 2009. kolumnom po kojoj je naslovio cijelu knjigu.

Knjiga «Sanaderova dionica» sadrži šesdeset i šest tekstova. Prvih 11 objavljeno je u «Hrvatskomu slovu, a ostali na internetskom portalu «Javno». Sve ih povezuje autorovo nastojanje da promptno, vehementno, ali i edukativno reagira na aktualna društveno-politička i kulturno-politička zbivanja u našoj zemlji.

Knjizi je predgovor napisao kolumnist i pjesnik Damir Pešorda. On je dobro uočio razliku između Tolićevih ranijih knjiga i posljednje «Sanaderova dionica». «Ono što je možda novo – piše Pešorda – u novoj Tolićevoj knjizi jest još izravnije autorovo amalgamiranje publicističkog diskursa izravnim i neizravnim aluzijama na književnost, književne likove i teme. Intertekstualnost Tolićevih kolumna rafinirana je i uvijek dobro utemeljena. Ona tim kolumnama često služi i kao nosivi element tekstovne strukture, a ne samo kao zgodan ukras.»

Ne kanim ulaziti u ocjenu autorovih osobnih stranački oblikovanih stavova u odnosu na teme i sadržaje, jer imam nešto drugačiju opciju od autorove, već ću upozoriti na vrijednosti ove knjige koje spadaju u sferu hrvatske književno-političke polemike.

Već u prvoj kolumni «Friščićev Dolac» Tolić otkriva novi moment u svojim polemičkim tekstovima, a to je korištenje literarnog diskursa.

«Starogrčki krilati bog zgodne prigode Kairos naletio je nakon izbora na predsjednika HSS-a. Neki Hrvati, koji nisu glasovali za koaliciju HSS-a i HSLS-a, bili su se ponadali da će Josip Frišćić čvrsto zgrabiti i toga vjetropira za glasoviti čuperak».

1. Pobjednici poraženi od poraženih

«Nacija se već osam godina preodgaja. (...) Taj preodgoj vrlo je djelotvoran. Dosad je cijelu jednu brigadu dragovoljaca Domovinskoga rata potaknuo na samoubojstvo. Hoće li naciju preobratiti u narod i ugurati je u Zapadni Balkan – politički konstrukt Europske unije?»

(«Preodgajanje nacije»)

U kolumni «Friščićev dolac» Tolić iznosi stav koji smatram određujućim: riječ je teškoj, tragičnoj, paradoksalnoj i politički eksplozivnoj tvrdnji: Pobjednici su poraženi od onih koje su porazili. Pobjednici u Domovinskome ratu, dakle dragovoljci i branitelji, nakon pobjede protiv velikosrpske agresije doživjeli su poraz od političara iz vlastitoga naroda, koje naziva poraženima koji su preuzeli vlast. Tolić to iskazuje slijedećim riječima:

«Pobjednici su, ako nisu počinili samoubojstvo, uglavnom zaglavili u zatvorima, a poraženi su postali nezaobilazni dionici državne vlasti».

2. Što je to politički centar?

U prvoj kolumni Tolić daje ocjenu političke razdiobe u nas, dokazujući njezinu preživjelost, ahistoričnost, ali i ostatak komunističkog političkog ustroja.

«Centar u politici znači da stranka nema ideologije. A to je bez dvojbe, vrlo podla ideologija, koja sve vrjednote svodi na moć i novac. No, kako stranke izlaze na izbore, razbor ih sili da ublaže tu prostotu. Tomu služe oznake «lijevo» i «desni». Tim oznakama stranke se ulaguju tradicionalnim sustavima vrjednota biračkoga tijela. Od toga ih oslobađa samo pomanjkanje vrjednota biračkoga tijela («čisti centar») ili zakonski osiguran izborni rezultat (manjinski «ekscentar»).

3. Hrvatska ljevica i desnica

«Tražiti bitne razlikovne točke između današnje hrvatske «ljevice» i «desnice» uzaludan je posao. Koliko su te oznake u Hrvatskoj šuplje, pokazujeodgovor na puno lakša pitanja. Na primjer: Je li Mesićevo svjedočenje protiv Hrvatske u Haagu lijevi postupak, a Sanaderova hajka na generala Antu Gotovinu desna akcija? Je li Sanasderova koalicija s SDSS-om umjesto s HSO-om desni ustupak Bruxellesu, a Milanovićeva nazočnost 27- srpnja u Srbu lijeva potvrda ispravnosti toga ustupka? Je či SDP-ovo namigivanje HSP-u ljevičarenje, a HDZ-ova dodjela odličja mesiću desničarenje? Je li Mesićev posjet Mongoliji na Dan pobjede lijeva, a Sanaderovo operno hodočašće u Veronu na Dan državnposti desna državnička gesta?...»

(«Lijevi marš»)

O sluganskoj ćudi dijela hrvatske inteligencije pisano je i u ranijim vremenima. Poglavito je oštar u ocjeni ovog stanja bio A.G. Matoš. Benjanin Tolić nije mogao mimoići ovu gorku temu.

4. Sluganska ćud suvremenih hrvatskih političkih elita

«Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, naslućivao je mogućnost prevrata. Dobro je poznavao centripetalno-centrifugalnu kulturnu i političku tradiciju, a upoznao je i slugansku ćud suvremenih hrvatskih političkih elita. Zbog toga je bio duboko zabrinut za budućnost samostalne i suverene Hrvatske».

Kolumna «Tuđmanova tvrđava».

U prvim godinama naše neovisnosti javno se isticala sintagma «Iznad Hrvatskog sabora samo je Bog». Što se desilo u međuvremenu? O tome Tolić piše:

5. Kritika Hrvatskog sabora

«Ali Hrvatski se sabor odmetnuo od Ustava. Kada je umro Tuđman, umrla je i njegova «autokratska» vjera u narod. Današnji je «demokratski» Sabor – Savez za Europu! On više ne vjeruje narodu. Vjeruje Bruxellesu. Nova vjera pretvorila je narodne zastupnike u saborsdke hajduke. Oni, kao što vidimo, više ne zastupaju narod. Zastupaju Sabor protiv naroda. I tom se sramotom diče...»

(«Odmetnuti Sabor»)

Aktualni državni poglavar RH osebujna je politička osobnost. Benjamin Tolić upozorava na neke od njegovih koloritnih poteza.

6. Stjepan Mesić

«Mesić je zaigran čovjek. Neki kažu homo ludens. Voli etikete, kalambure, paradokse. Otkad se razišao s Tuđmanom, druguje s Josipom Manolićem, Ivanom Fumićem, Budimirom Lončarom i drugim «antifašistima». S njima pjeva «po šumama i gorama». Kada ga tko upita što će mu zloglasni Budo, Mesić ističe njegove patriotske zasluge».

(«Tko se komu ruga?»)

«Teško da bi itko mogao reći što Stjepan mesić sam o sebi znači u hrvatskoj politici. Po onomu što čini moglo bi se zaključiti da ga bitno određuju drugi. Ponajprije njegov predsjednički prethodnik Tuđman. Mržnju prema tomu čovjeku Mesić ne krije. Što je Tuđman gradio, on razgrađuje. Godine 1997. i 1998. tajno je – kažu: iz vlastite pobude – svjedočio na Haaškomu sudu kao zaštićeni svjedok Tužiteljstva u procesu protiv generala Tihomira Blaškića. Tamo je lažno optužio Hrvatsku da je izvršila oružanu agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Uspevši se na Pantovčak, odanle je veselo sotonizirao svoga predsjedničkog prethodnika, manipulirao državnim tajnama, nezakonito opskrbljivao dokumentima Tužiteljstvo Haaškoga sudišta, prodavao Rusima sisačku željezaru dok je bila u stečaju, protuustavno organizirao Zapadnobalkanski sastanak EU na vrhu 24. studenoga 2000. u Zagrebu, obvezao se na tom sastanku, zajedno s Ivicom Račanom, bratiti Hrvatsku na Zapadni Balkan – u «region» iz kojega ju je istrgnuo Franjo Tuđman...»

(«Budućnost bivših»)

«Prije četiri godine Sabor je na prijedlog Vlade Ive Sanadera donio zakon o pravima bivših državnih poglavara. Tim zakonom država svomu bivšem predsjedniku doživotno osigurava dolično opremljen ured, dva službenika, tjelčesnog stražara, vozača, automobil i neke druge pogodnosti. Zakonodavac je tako po uzoru na sdruge države, htio omogućiti bivšemu državnom poglavaru da do kraja života autoritativno pokreće općekorisne inicijative. U tom smislu Ivo Sanader ovih dana već ozbiljno skrbi o budućnosti Stjepana mesića. Na tu vijest nitko se nije osvrnuo, a ona, ne samo stoga što je riječ o novom trošku, svakako zavređuje stanovitu pozornost».

(«Budućnost bivših», 30. 7. 2008.)

Sredstva javnog priopćavanja u današnjoj RH generator su krize na svim razinama. Njihov je zadatak rušiti ne samo moralne, povijesne i uljudbene vrijednosti, već prije svega djelovati kao kreator politički preživjelih anarhističkih, komunističkih, orjunaških, pa čak i razornih antihrvatskih ideja. O tome je svoj sud dao i naš Benjamin Tolić:

7. Mediji u Hrvatskoj

«Mediji na jednoj strani slobodno suzbijaju hrvatski suverenizam, a na drugoj promiču integracionizam, globalizam, multikulturalizam, konzumerizam, moralni relativizam, homoseksualizam, protukatolicizam...Zašto? To je samo po sebi jasno. Strani vlasnici medija u Hrvatskoj i hrvatski Savez za Europu, koji okuplja sve saborske zastupnike, ne dopuštaju javnu raspravu koja bi mogla ugroziti njihove interese.»

(«Sloboda medija»)

Evidentno je da B. Tolić nije pristalica tzv. Zapadnog Balkana, jer je riječ o neojugoslavenskoj projekciji nekih od utjecajnih čimbenika na europskoj političkoj sceni.

8. Zapadni Balkan

«A znamo i čime je hrvatska vlast platila bruxellesku milost: pristankom na regionalni okvir Zapadnoga Balkana, prihvaćanjem lažne optužbe da je hrvatski Domovinski rat bio «udruženi zločinački pothvat» protiv srpske narodne manjine u Hrvatskoj, hajkom na generala Antu Gotovinu, odricanjem od hrvatskoga suverenog prava na isključivi gospodarski pojas na Jadranu».

(»Rašomon oko Bozanića»)

Tolićev stav o J. B. Titu nedvosmislen je i temelji se na povijesnim činjenicama.

9. Tito

«Titov zločin nad Hrvatima prizivaju kratice nazivlja njegovih zločinačkih organizacija (OZN-a, KNOJ, UDB-a, SDB, KOS, JNA). Uz te kratice nužno se vezuju mjesta pokolja i stradanja nakon Drugoga svjetskog rata (Bleiburg i Križni put, Jazovka i Daksa, Stara Gradiška i Goli otok), 70-tak logora i više od 1000 masovnih grobišta u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. O broju Titovih ratnih i poratnih žrtava nema konačnih podataka. Sudeći po onomu što je dosad utvrđeno, njegovu je obnovu Jugoslavije glavom platilo najmanje 200.000, a trajnim iseljenjem najmanje 300.000 Hrvata. Za Drugoga svjetskog rata u domovini je živjelo oko 4.000.000 Hrvata. Tito je dakle njihov broj umanjio za 12,5 posto. Veličinu zločina oštro osvjetljuje europska usporedba. Razmjerno bi taj zločin bio ravan zločinu kojim bi kakav diktator radi opstanka Europske unije dao poubijati i prognati 7.000.000 Francuza ili 10.000.000 Nijemaca».

(«Lakmus»)

Naveli smo tek dio Tolićevih literarno-političko-žurnalističkih opservacija, analiza. ocjena, procjena i zaključaka o najvažnijim osobama i pojavama u hrvatskome javnome životu. Slagali se ili ne s njegovim stavovima, ne možemo poreći autorovu britkost, ali i biranost jezika kojim piše, iskrenost, čvrsto etičko i političko polazište, stvaranje zaključaka na temelju objektivnih pokazatelja, a napose postojano i nepromjenjivo hrvatsko domoljublje i rodoljublje. Upravo zbog tih temeljnih etičkih polazišta, njegovo je pero oštro u osudi, a povećalo nemilosrdno u prikazivanju svih aberacija koje opterećuju, pa i ugrožavaju slobodnu nam državu, prijeteći da se san koji se sanjao od 1102. d0 1991. godine pretvori u povijesnu prijevaru. Ova, na žalost realna opasnost, razlog je pojačanoj autorovoj emocionalnoj napetosti, kojoj je temelj strah. Narod ne kaže bez razloga: «Koga su zmije ujedale, taj se i guštera boji»

Osobina ove knjige jest i njezina edukativnost. Tolić je naveo toliko vrijednih obavijesti, podataka, markacija, literarnih pasaža, da je svaka njegova kolumna na određen način nukleus jednom znanstvenom eseju.

Na kraju, treba naglasiti da je knjiga «Sanaderova dionica» objavljena u samizdatu. I to govori o poziciji, ne autora kao takvog, jer on je intelektualno superioran našim političkim pozicijama, već o odnosu prema vrijednostima za koje se tako beskompromisno zalaže Benjamin Tolić.

PS

Pronaći urednika koji bi objavio cjeloviti prikaz Tolićeve knjige nije bilo moguće. Autor je politički profilirana javna osoba, a njegova knjiga pisana u stekliškom duhu. Kako smatram da nam takva vrsta polemike nedostaje odlučio sam je podržati. Tim više što novinarski kolumnisti iz feralovskog šinjela, te oni iz skupine «Fukara» i ostalih antihrvatskih opredjeljenja, objavljuju što žele, kada žele i u luksuznim izdanjima kakvima žele. Borim se za jednake mogućnosti svih. Tim više, što niti jedan od Feralovaca i Fukara nije ravan Tolićevoj lucidnosti, širokom obrazovanju, političkoj dosljednosti i iskazanom rodoljublju. Njegove polemičke invektive obogaćuju našu kulturu. Slagali se s njime, ili se ne slagali.

 

Đuro Vidmarović

Pon, 15-07-2024, 01:15:20

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.