Umro je veliki hrvatski domoljub Stjepan Šulek, politički djelatnik u emigraciji, novinar i publicist, diplomat i urednik

Umro je kako je želio u dragoj mu Hrvatskoj, a ne u Njemačkoj gdje mu živi obitelj. Umro je tiho i gotovo zatajeno od javnosti. Njegova je smrt bila u potpunosti prešućena. Nije se oglasilo Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, a pokojnik je bio visoki diplomat u našem veleposlanstvu Kölnu. Slučajno sam saznao od prijatelja iz Zaboka „da je Štef hmrl“ u jednome staračkome domu negdje oko Zaprešića kojega drži neka njemačka obitelj. Umro je na rkt. Badnjak 2025. godine. Prijatelj je jedva uspio posjetiti gospodina Šuleka dok je još bio na granici života. Obitelj nije željela posjete i publicitet. Dobio sam telefonsku vezu s jednim od Šulekovih sinova i saznao kako će pokojnik biti sahranjen u Erpenji kod Zaboka. Kolega Erneić je preko župnika doznao da će ukop biti na Sveta tri kralja 2026. godine, ali po želji njegovih bližnjih, samo u krugu obitelji. Naravno, bio sam razočaran, odakle sinovima pravo ograničavati masovnije iskazivanje posljednje počasti velikom hrvatskom domoljubu? Stjepan Šulek je povijesna ličnost i pripada cijelom hrvatskom narodu.

Neka mi bude dozvoljeno oprostiti se od Stjepana Šuleka predgovorom za knjigu koju je namjeravao objaviti, ali ga je smrt spriječila. Bili smo višegodišnji suradnici, najprije dok je uređivao tjednik za kulturu „Hrvatsko slovo“, a nakon toga kada je pripremao svoje knjige.

Stjepan Šulek bio je istaknuti predstavnik Hrvata u rasuću, poglavito njegovog dijela koji je u vrijeme komunizma bio poznat pod nazivom „politička emigracija“. Međutim, kako je, hvala Bogu, Stjepan Šulek doživio lijepe godine, umro u 94. godini, njegov se intelektualni život može podijeliti na vrijeme provedeno u emigraciji i na vrijeme nakon osamostaljenja Republike Hrvatske.

U političkim krugovima ovaj miran i samozatajan intelektualac, poznat je kao jedan od urednika čuvenog političkog glasila koje je izlazilo u Njemačkoj pod nazivom „Kroatische Berichte“. Zajedno s gospođom Ivanom Dončević, Šulek je više godina uređivao ovo glasilo na njemačkom jeziku i time omogućavao njemačkoj javnosti, intelektualnim krugovima i političarima poglavito, uvid u tadašnje jugoslavenske prilike, s aspekta zapadno demokratski orijentiranog autora. Analitičkim, smirenim i diplomatski izbalansiranim tekstovima urednici su uspješno širili istinu o Hrvatskoj i Hrvatima unutar Titove Jugoslavije i time razbijali dosta čvrsto izgrađen stereotip o toj državi kao dobroj multinacionalnoj zajednici koja nije vezana uz sovjetski tip komunizma, ali niti uz zapadne demokracije. Razbijati ovakav stereotip, poglavito nakon što je Tito vrlo lukavo stvorio tzv. pokret nesvrstanih zemalja, nije bilo nimalo lagano. Izdvojiti hrvatsko pitanje iz tog stereotipa moglo se jedino argumentima, a oni su pretpostavljali kvalitetan i stručan uvid u povijest, kulturu, jezik, geopolitiku i ekonomiju, kako bi se sjedinjavanjem svih ovih disciplina moglo pokazati i dokazati da u Titovoj Jugoslaviji nacionalno pitanje nije bilo riješeno, a ono što su zapadni diplomati dobivali kao službenu obavijest iz Beograda ili preko veleposlanstava, bilo je promidžbeno frizirano i daleko od stvarnosti. U stvarnosti Hrvatska je bila državnopravno svedena na razinu pokrajine, naziv njezinog materinskog jezika zabranjen, povijest prikazivana selektivno prema potrebama KPJ, a prividan mir održavan vojnom i policijskom silom uz partijsko jednoumlje i kult ličnosti.

Treba istaći kako je Stjepan Šulek pisao svoje političke eseje i članke pod pseudonimom, ne zbog straha od UDB-e već zbog potrebe da nekompromitira radio postaju Deutsche Welle u kojoj je bio zaposlen. UDB-a je i onako znala njegov pseudonim. Međutim, Kroatische Berischte stekao je ugled u njemačkim političkim krugovima, što je po mom mišljenju urednike spasilo od, ako ne egzekucije, ali svakako od progona i šikaniranja. Danas se o ovom časopisu u Hrvatskoj premalo znade, što nije dobro jer bez njega nije moguće shvatiti povijest hrvatske političke emigracije nakon Drugog svjetskog rata. Stoga bi bilo potrebno napisati posebnu knjigu o tjedniku Kroatische Berichte, a većinu njegovih priloga prevesti na hrvatski jezik. Svjestan te potrebe ovaj je napor učinio Stjepan Šulek. Pisac ovih redaka mora mu odati priznanje što se toga posla prihvatio u visokim godinama.

Nakon pada Berlinskog zida i uspostave suverene Republike Hrvatske, Stjepan Šulek se stavio na raspolaganje svojoj domovini, a ona je iskoristila njegov utjecaj u Njemačkoj, i odlično poznavanje tamošnjih prilika, uključivši ga kao djelatnika u svoje diplomatsko konzularno predstavništvo u Bonnu. Nakon što je odradio jedan mandat kao diplomat, Šulek se posvetio književnom i novinarskom radu u Hrvatskoj. Bio je urednik tjednika za kulturu „Hrvatsko slovo“, njegov vjeran kolumnist, a potom se posvetio vlastitom književnom radu odnosno objavljivanju vlastitih knjiga.
Najnovija knjiga koju je Stjepan Šulek pripremao počinje s njegovim uvodom pod naslovom „Kroatische Berichte“. U njemu objašnjava kako je došlo do pokretanja ovog časopisa. „Osnivačku skupštinu održali smo 1976. u Mainzu u prostoriji zgrade u kojoj se nalazilo središte partnerske suradnje između Zagreba i grada Mainza. … Pisac ovih redaka je od samog početaka izlaženja časopisa pa do kraja nastupao pod pseudonimom Krunoslav S. Sigetić, a Gojko Borić pod pseudonimom Hrvoje Vukelić. (…) Glavni pokretač i koordinator osnivačke skupštine bio je Tomislav Mičić, bivši pripadnik studentskog pokreta za vrijeme Hrvatskog proljeća. Za predsjednika Zajednice izabran je dr. Ernest Bauer. Dužnost tajnice preuzela je Ivona Dončević. (…) Za urednika izabrali smo Tomislava Mičića“. Nakon dvije godine glavni urednik je postao Stjepan Šulek, a Ivona Dončević je bila odgovorna pred zakonom o tisku.

U sljedećem članku Šulek objašnjava „zašto časopis na njemačkom jeziku?“ U njemu stoji: „Dakle, taj naš časopis zamišljen je na samom početku tako da hrvatsku problematiku iznosi stilom pisanja uobičajenim zapadnoj publicistici. Zbog toga je on odmah naišao da dobar odjek među stranim čitateljima, posebno u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. (…) Trudili smo se da naši članci budu trijezni i objektivni kako bi časopis Kroatische Berichte postao pravom hrvatskom legitimacijom ne samo u Njemačkoj, nego i u cijelom svijetu. Zahvaljujući časopisu uspostavljeni su kontakti s Paneuropskom unijom, a preko nje i s Europskim parlamentom u Strasbourgu“.

Ante Ciliga i Stjepan Šulek

Sljedeći naslovi u ovoj knjizi nastoje objasniti i dočarati današnjim hrvatskim čitateljima djelovanje ovog časopisa. Navodim ih redom kako ih napisao autor: Hrvatski informativni centar u Bonnu; Kroatische Berichte putuje svijetom; Briga za hrvatske disidente i zatvorenike; Hrvatska i strana priznanja časopisu; Bitne teme časopisa i Problemi i kraj časopisa.

Nakon navedenih naslova Šulek u tekstu bez naslova ističe sljedeće: „Veliku smo pozornost posvetili muslimanima kao dijelu hrvatskog nacionalnog korpusa. U tom pogledu razlikovali smo se od brojnih današnjih prilaženja hrvatskoj povijesti.“

U sljedećem poglavlju Šulek prevodi uvodnike u časopisu Kroatische Berichte. Svaki uvod počeo je s obraćanjem „Dragi čitatelji“. Npr. u broju 19/1979. autor obavještava: „U rubrici Emigrantska scena pročitat ćete dva priloga o djelovanju profesionalnih ubojica među gastarbajterima i emigrantima. Nadamo se da će takvi prilozi pomoći kriminalcima onemogućiti njihov zanat.“ U broju 4/1980. autor obavještava: „Kao što se očekivalo u Jugoslaviji ima opet uhićenja, preslušavanja i pritisaka na intelektualce. O tome vas obavještavamo u rubrici Dokumentacija. Pjesnik Mirko Vidović, koji je više godina proživio u jugoslavenskim zatvorima, da bi nakon puštanja na slobodu na zapadu postao poznat kao disident, iz prve ruke piše u članku pod naslovom 'Titov gulag i ljudska prava' o progonima ljudi u svim nacijama Jugoslavije“.

U broju 30/31 iz 1981. godine Kroatische Berichte objavljuje članak „Otpor Albanaca na Kosovu – progon neistomišljenika u Hrvatskoj“.

U broju 6/1981. Kroatische Berichte objavljuje vrlo dalekovidan članak „Hrvatska i Slovenija protiv deklariranih Jugoslavena i unitarista u kulturnoj politici“. Možemo razmišljati je li se situacija do danas bitno promijenila.

Lujo Tončić Sorinj sa ženom i Stjepan Šulek

U broju 34/1982. Šulek objavljuje vrlo zanimljiv prilog pod naslovom „Jugoslavenska borba protiv fašizma nije dobivena na području Jugoslavije, nego u međunarodnim obavještajnim centralama“. U ovom članku Šulek napisao je mudre riječi: „Politika nije, hvala Bogu, jedini temelj na kojem se odigrava život jedne nacije. Ima naroda koji svoju povijesnu potvrdu iskušavaju poglavito u kulturi. U te narode spadaju i Hrvati.“

U broju 41/1984. u Kroatische Berichte vrlo hrabro ističu: „Partija narod predugo vuče za nos.“ U njemu, između ostaloga, stoji: „Politička klima u zemlji u posljednje vrijeme se zagrijava ludom kampanjom protiv Katoličke crkve. Postojala je vjerojatnost da će Papa ove godine posjetiti Jugoslaviji. To se, međutim, spriječilo neodgovornim napadima protiv visokog klera i vjernika. Na jednoj partijskoj konferenciji čak se izrekla apsurdna tvrdnja da Katolička crkva u Hrvatskoj teži krvoproliću i možda čak građanskom ratu. Upravo je to to što političku situaciju u Hrvatskoj čini nepodnošljivom. Nesposobnost komunista da probleme rješavaju racionalno i razumno s obzirom na nacionalne osjetljivosti kao i njihov patološki nagon da političke protivnike stalno ocrnjuju i zatvaraju, čini te ljude opasnim i neuračunljivim likovima od kojih se ne može ništa dobro očekivati. Unatoč tome Hrvati u domovini i inozemstvu, bez obzira koje su vjere i svjetonazora, ne smiju dopustiti da ih se razdvoji. Oni se moraju povezivati i zajednički podnositi rastu nade, mira i bolje Hrvatske i europske budućnosti“.

U broju 43/1984. Stjepan Šulek je vrlo dobro uočio temeljni problem Jugoslavije: „Jugoslavija ime preko milijun nezaposlenih. Stopa inflacije iznosi 60 %, a inozemni dugovi oko 20 milijardi dolara što nije baš pohvalno za jednu državu koja se naziva socijalističkom i samoupravljačkom. (…) No, budući da iza te 'revolucionarne teorije' nema druge ideje doli očuvanja vlasti Partije, nije čudo da u svakoj republici iz dana u dan dobivaju na značenju nacionalni interesi. Nerazumijevanje zapada za te tendencije u Jugoslaviji pojačava opasnost za nekontrolirani razvitak u toj državi.“

Navodim sljedeće naslove objavljene u Kroatische Berichte kako bi čitatelji uočili u kolikoj je mjeri Šulek pratio zbivanja u Jugoslaviji odnosno u Hrvatskoj i donosio uravnotežene ali energične komentare: „Detitoizacija u Srbiji i događaji u Zagrebu (riječ je o kardinalu Alojziju Stepincu u povodu 25. obljetnice njegove smrti 10. veljače 1946.)“; „Hrvati u inozemstvu traže miran razlaz naroda u Jugoslaviji“; „Rješavanje nacionalnog pitanja na titoističkom načelu ne može donijeti mir“ („Ako se nacionalno pitanje ne bi rješavalo na temeljima mirnog samoodređenja naroda katastrofa bi bila neizbježna. Rješenje nacionalnog pitanja na titoističkom načelu ne može donijeti mir“); „Kako širiti istinu o Hrvatskoj“ („Kako bi se taj nedostatak informacija o Hrvatskoj barem djelomice smanjio, mi smo prije desetak godina pokrenuli Kroatische Berichte“); „Širenje istine o hrvatskom jeziku“ („Spor oko jezika u Jugoslaviji nema kraja… Sličnost srpskog i hrvatskog unitariste već preko 100 godina vodi u zlo iskušenje jezika jednostavno unificirati“); „Slovenska omladina traži objektivno preispitivanje prošlosti naroda Jugoslavije“; „Čežnje za promjenama“ („U sadašnjem trenutku sve je još konfuzno. Partija ne može skočiti preko svojih sjena. Očito treba još učiniti mnogo predradnji. U pitanju su posebno Srbi“ – br. 51/1986.); „O Memorandumu Srpske akademije nauka i umjetnosti“ („U drugoj polovici rujna 1986. u Beogradu je Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti odjeknuo kao bomba. Razorna snaga tog dokumenta od 74 stranice nadmašila je sve što se do tada u Srbiji opozicijski iskazivalo nakon Titove smrti“.); „Radnici više ne žele biti naivni – plenum Saveza komunista bez jasnih koncepcija“ („Jugoslavija zbog svojih brojnih interesa ne može razviti pozitivne i jasne koncepcije koje bi odgovarala suvremenom dobu. Partija ima doduše vlast, ali ona se osjeća nemoćnom u rješavanju problema“.); „Procvat Zagreba – slabost hrvatskih komunista“; „Poplava memoara partijskih funkcionara – prijetnje iz redova Jugoslavenske armije – mrtve iluzije o Jugoslaviji kao primjeru“; „Dvije obljetnice – Vuk Stefanović Karadžić i Ruđer Bošković“, 56/1987. („Ovdje želimo odmah naglasiti da dijelimo mišljenje onih koji kažu da je Vuk Stefanović Karadžić kao sakupljač narodnog blaga i kao lingvist imao pred očima prije svega integraciju Srba. … Kao posebno loše za odnose između ta dva naroda odrazilo se njegovo mišljenje da su većina katoličkih Slavena u Hrvatskoj zapravo Srbi. … U Zagrebu postoji znanstveni institut pod nazivom „Ruđer Bošković“… U tom gigantskom liku simbolizira se – kako je naglasio jedan autor – simbol napora Boškovićevih istraživača, umjetnika, biografa, filozofa i publicista da Ruđera Boškovića prikazuju ne samo kao preteču suvremene atomistike, nego i kao nenadmašnog univerzalnog genija i velikog patriota koji je uvijek ostao vjeran hrvatskom jeziku i svom rodnom Dubrovniku, kojemu je služio kao diplomat“.); „Hrvatska ne šuti – 'istok' Jugoslavije u idejnim pripremama za napad“, 57/1988.; „Jugoslavija u plamenu“, br. 62/1989. (Šulek dalekovidno zaključuje: „Čini se da se ljudi u Jugoslaviji nalaze pred najozbiljnijim danima nakon Drugog svjetskog rata. Nacionalni konflikt, koji je proizašao iz srpskog pokreta i koji se uklapa u antititoistički pokret srpske inteligencije, zaoštrava se iz dana u dan. … Raskol se širi u partiji.“); „Pozivanje na krvoproliće antihrvata“, br. 57/1988.; „Dugoželjena sloboda ne smije se staviti na kocku pred nama su novi zadatci“, br. 63/1990. („Pred nama su dakle nova strašna iskušenja. Sloboda koja nam se danas nudi, skriva brojne opasnosti. Hoćemo li biti u stanju s njom pravilno postupati ili će se u njoj rasplamsati nove strasti koje će opet iziskivati brojne ljudske žrtve? Mi koji živimo u zapadnoj demokraciji gdje smo naučili da sloboda ne znači bezakonje i anarhiju, možemo se samo nadati, da će šanse slobode biti dobro upotrijebljene za sve južnoslavenske narode“); „Uspostava Republike Hrvatske“, br. 64/1990.; „Značenje dr. Franje Tuđmana za stvaranje hrvatske države“ („On je u svim svojim najvažnijim knjigama definirao novo hrvatstvo koje je lišeno grupaških interesa na štetu cjeline hrvatskog naroda. Dr. Franjo Tuđman je kao polazišta za stvaranje nove hrvatske države postavio sve velike ideje koje su se kroz dva stoljeća rodile na području Hrvatske. To su Ilirski pokret, djelo Ante Starčevića, mobilizacija seljaštva i građanstva na idejama Antuna i Stjepana Radića i lijevi pokret u redovima Komunističke partije. U stvaranje hrvatske države ugradio je Narodnooslobodilački rat na području Hrvatske, dakle, ZAVNOH. Nije propustio spomenuti i stvaranje NDH 1941. Za njega je čin proglašenja te države predstavljao volju hrvatskog naroda“.); „Dr. Franjo Tuđman u svjetlu hrvatskog iseljeništava i stranih medija“, (Prilog objavljen u Zborniku radova br. 3/2010 – Dani dr. Franje Tuđmana…“); „Hrvatska, njezini prijatelji i oni drugi“, esej objavljen u Zborniku radova Dani dr. Franje Tuđmana. Hrvati kroz stoljeća, Veliko Trgovišće 2012.; „Od Jugoslavena do Hrvata. Sjećanje na velikane u hrvatskom iseljeništvu: Ivan Meštrović, Jozo Kljaković, Ante Ciliga i Bogdan Radica“; „Jozo Kljaković – Vizionar sloma komunizma“; „Ivan Meštrović – genius Croatiae“; „Bogdan Radica – Hrvatski nezavisni publicist i kulturni filozof“; „Ante Ciliga – povratnik iz sovjetskih tamnica u slobodni svijet i u Hrvatsku“; „Kako je hrvatsko doseljeništvo dočekalo raspad Jugoslavije“; „Mate Meštrović, bivši predsjednik Hrvatskoga Narodnoga Vijeća“; „Ambasador hrvatske kulture u inozemstvu“ (Razgovor je posvećen Branku Franoviću, hrvatskom znanstveniku iz Londona); „Hrvatska – kolijevka europske kulture“; „Knjiga koja je promijenila pogled na Hrvatsku“ (Autor prikazuje knjigu dr. Franje Tuđmana „Povijesna sudba naroda“.); „Dr. Franjo Tuđman kao europejac“; „Simpozij na Brijunima o globalizaciji i Hrvatskoj“; „Hrvatska politika bez supstancije“; „O slici Hrvatske u svijetu“; „Prijepori i mitovi“ (Autor prikazuje knjigu Darka Sagraka: Nezavisna država Hrvatska, Zagreb, 2010.); „Izvorni hrvatski antifašizam na hrvatskom jugu“ (Autor prikazuje knjigu Hrvoja Kačića: Dubrovačke žrtve, jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama); „Titova prva politička biografija“; „Povratak u prošlost i pogled u budućnost“ (Autor prikazuje knjigu Miljenka Jerneića: Mišljenja kroz sučeljavanja); „Filozofske rasprave“ (Prikaz knjige Hrvoja Lorkovića: Usudi i utvare, Zagreb, 2007.); „Lucidar Marka Pola“ (Prikaz knjige istoga naslova autorice Branke Vujanović); „Svijet bez ideje“ (Prikaz knjige Zdravka Mršića: Svijet bez ideje – nesklad u tijesnom svijetu, Zagreb, 2010.); „Djeca žrtve Jugoslavije“ (Prikaz knjige Ivana Otta: Djeca žrtve rata i poraća optužuju, Split, 2010.); „Dva mrtvaca u hrvatskom podrumu“ („Hrvatska ima u svom podrumu dva mrtvaca. To su: poglavnik Ante Pavelić i maršal Josip Broz Tito. Njihov duh lebdi na hrvatskom nebu kao avet koja zamračuje pamet hrvatskih ljudi. Njihove vladavine ostavile su bezbroj žrtava čije se kosti tek danas otkrivaju“); „Europska vizija Ivana Meštrovića u Drugom svjetskom ratu“; „Aktualnost djela Ive Pilara“; „Kako je pokrenut časopis Glas i uloga Nikole Benčića“; „Na tragu dr. Luja Tončić – Sorinja, bivšeg austrijskog ministra vanjskih poslova, glavnog tajnika Vijeća Europe, Hrvata, Austrijanca i Europljanina“; „Sjaj i bijeda hrvatskog novinarstva“ (Šulek se osvrće na sukob u hrvatskoj novinarskog branši „Sukob na novinarskoj ljevici.“); „Megazvijezde stare Tkalče“ (Autor prikazuje knjigu Darka Belušića – Bele: Priče iz stare Tkalče – purgerska sjećanja); „Zašto u Zagrebu nema ulice vojskovođe Svetozara Borojevića, general pukovnika Stjepana Sarkotića i drugih časnika“; „Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi“ (Autor se osvrće na knjigu Mirsada Bakšića „Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi i državi“); „Položaj hrvatskih književnika i hrvatske književnosti u Njemačkoj i moje veze s matičnom hrvatskom književnošću i kulturom“; „Plavi toranj, knjižnice, hrvatski jezik i leksikoni u Njemačkoj“; „Vrijedni leksikoni“ (naravno u Njemačkoj); „Hrvatske književnice i književnici u Njemačkoj“; „Sedam odgovora na knjigu Ulricha Schillera Njemačka ili 'njezini' Hrvati“; „Kriva uloga medija u hrvatskom društvu“; „Nova nuklearna opasnost“; „Dragi Vincent“ (Autor se osvrće na film Bogdana Žižića pod naslovom Dragi Vincent); „Povratak Drage Trumbetaša u Veliku Mlaku“; „Pismo pokojnoj supruzi Ulriki – Uliki“ (potresno pismo pokojnoj supruzi); „Uvodna riječ – Život vu Zagorju je kak pesma (Zagreb, listopad 2015.)“; „Roman zagonetnih likova“ (Prikaz romana hrvatske spisateljice iz Njemačke, Nele Stipančić – Radonić: Slušaj ptice kako pjevaju); „Apokalipsa 1945.“; „Martin Prikosović“ (Članak je posvećen gradišćansko hrvatskom intelektualcu i preporoditelju); „U povodu obljetnice smrti Stjepana Radića“; „Na spomen Tihomiru Rađi“; „Carl Gustaf Ströhm“; „Radićeva politička baština i budućnost Europe“; „Hrvatske novine – hrvatsko pjesničtvo – 21.12.2017.“; „Sjećanje na hrvatsko kulturno društvo Koblenz“; „U potrazi za Hrvatskom“; „Što su Nijemci i Hrvati pisali na njemačkom jeziku o Hrvatima prilikom napada na Hrvatsku“; „U svijetu bez nametljivosti“; „Tanajske ploče u Hrvatskom Zagorju nedaleko potoka Horvatska“; „Pismo prijatelju u Zagreb“; „Crna slika svijeta“; „Sjećanje na prvu ljubav“ (Prikaz zbirke pjesama Prva ljubav, Miljenika Jerneića); „Hrvatska u iskrivljenom zrcalu“; „Alois Mock – političar koji stvara povijest“; „Hrvatska mora očuvati snove“.

Franjo Tuđman i Stjepan Šulek

Posljednji tekst u ovoj knjizi je autorov esej „Hrvatska politika i novi naraštaji u inozemstvu i domovini“. Autor je ovaj tekst pročitao na simpoziju HSS-a u Bruxellesu 1988.

U ovom eseju Stjepan Šulek vrlo razložno piše: „Situacija se dakle mijenja, kako u domovini tako i u inozemstvu. Na mjestu starih polarizacija sve više sazrijeva spoznaja o potrebi zbližavanja, suradnje i poticaja. Politička emigracija i gastarbajteri u Europi postupno se stapaju u jednu sudbinsku zajednicu, koja ima iste ili vrlo slične poglede glede hrvatske politike. Iz svih tih grupacija proizašao je novi naraštaj, koji bi mogao odigrati veliku kulturnu i političku ulogu. Jedan od najvažnijih zadataka hrvatske političke emigracije sastoji se baš u tome da se shvati šansa i da se na svim razinama, - publicističkoj, političkoj, vjerskoj, međuljudskoj i dakako ponajprije roditeljskoj – stvaraju temelji za uključivanje što većeg broja mladih školovanih Hrvata u rad za promicanje kulture i politike. Djeca hrvatskih političkih emigranata, iseljenika i gastarbajtera studiraju na raznim sveučilištima po cijelom svijetu. Mi doduše ne znamo točno koliko mladih hrvatskog podrijetla studira na sveučilištima, ali znamo da je taj broj velik. Znamo i to da u povijesti hrvatskog naroda na sveučilištima diljem svijeta nije bilo nikad toliko Hrvata kao danas. Iz Australije stižu primjerice podatci, da na tamošnjim sveučilištima ima najmanje tisuću hrvatskih studenata. Ne znamo koliko ih ima u Sjedinjenim Američkim Državama, u Kanadi ili u Južnoj Americi. U Europi ih svakako ima jako mnogo. Njihovo poznavanje hrvatskog jezika je slabo, ali to ne bi smio biti razlog da se na njih gleda kao na strance koji više ne spadaju u hrvatsku zajednicu. Osim djece gastarbajtera u Europi, posebno u Njemačkoj, studira velik broj mladih Hrvata, koji su rođeni u domovini i srednje škole završili u zavičaju. Ima pokušaja da se ti mladi organiziraju u hrvatska društva“.

Stjepan Šulek je u to vrijeme imao veliko povjerenje u HSS kao ujedinjujuću snagu hrvatskog naroda. On piše: „U tom smislu Hrvatska seljačka stranka čuvar je velikog političkog i moralnog kapitala i sigurno ne će biti svejedno tko će dalje njim upravljati. Vodstvu Hrvatske seljačke stranke i njezinu prvaku dr. Josipu Torbaru želimo od srca da dođe do novog procvata hrvatske politike i hrvatske političke misli na temeljima nauka Antuna i Stjepana Radića“.

Knjige Stjepana Šuleka

Po povratku je otišao raditi u časopis za kulturu Hrvatsko slovo, gdje je bio glavnim urednikom, a nakon toga je ostao na uredničkoj funkciji do danas.

Pjesme je pisao u razdoblju od preko 50 godina, a sve ih je sabrane objavio u zbirci Žedni korijeni koju mu je objavila Hrvatska kulturna zaklada. Pri predstavljanju svoje zbirke, istakao je da nije tražio estetske razine u svojim pjesmama, nego mu je pjesnički izričaj služio radi prenošenja izvanliterarnih sadržaja. Odraz je to života iz emigrantskih dana kad se prema pjesništvu odnosio politički, programatski, domoljubno. Stoga mu pjesme iz emigrantskog razdoblja iskazuju da su izbjeglištvo i dislociranost od matičnog naroda vrlo tužno i stresno stanje kojeg niti povratak u domovinu ne može kvalitetno kompenzirati. Tek u kasnijoj životnoj dobi se okrenuo klasičnijim pjesničkim temama, ponirući u tajne ljubavi i smrti.

Među tim pjesmama neke vrlo snažno očitavaju dramatiku naših izbjeglica, o čemu u široj javnosti manje znademo jer se uvriježilo mišljenje kako su se svi oni dobro snašli i kako žive bolje od nas koji smo ostali u domovini. Međutim, Stjepan Šulek u pjesmi „Nemoć žalosnoga sina“ (časopis gradišćanskih Hrvata „Glas“, Beč, 1959.) piše:

Sada ronim gorke suze
sada kada mi je netko isčupao korijen
i bacio ga u mutnu vodu
(…)
A ideali moji?
Gdje su oni?
I oni sada plivaju
i skoro će se utopiti
I Hrvatska će se utopiti u meni
Ostala mi je riječ
Samo riječ i molitva
Ali riječ pravu tako je teško izgovoriti
Molitvu jednu tako je teško izmoliti
(…)
Ali kako da molim
I kako da vičem za tvoju pobjedu
kad nemam jakih riječi,
Kad ne mogu moliti
I kad se moj svijet pretvorio
u gorku sudbinu

Smrću Stjepana Šuleka, hrvatski je narod izgubio velikog sina i velikog čovjeka. Nakon njega umro je ubrzo i Mate Meštrović i time je nestalo sa životne scene povijesnih vođa Hrvata u političkoj emigraciji.

Dragi naš Štef, u ime užeg kruga Tvojih prijatelja, zahvaljujemo Ti na svemu što si učinio za naš narod. Neka ti je lahka hrvatska gruda koju si tako ljubio.

Đuro Vidmarović