Uoči koncerta Marka Perkovića Thompsona

Predstojeći koncert hrvatske pjevačke zvijezde, Marka Perkovića Thompsona, okupit će na zagrebačkom Hipodromu pola milijuna gledatelja. To je događaj bez presedana i može se već sada smatrati povijesnim. Glazbeno djelo popularnog autora iz Čavoglava većinom je prožeto domoljubnim, bogoljubnim i nacionalno tradicijskim vrijednostima. Zbog toga je ovaj pjevač postao paradigma, dakle osim glazbene važnosti, postao je simbol hrvatske samobitnosti, glasnik svih Hrvata koji osjećaju kako su njihov etnički identitet, nacionalni ponos, kršćanske životne vrijednosti, a poglavito povijesno značenje Domovinskog rata, permanentno ugroženi od raznih neojugoslavenskih, orjunaških i inih protuhrvatskih političkih čimbenika, skupina, institucija, pa i političkih stranaka.

Pjevač Perković je kao mlada osoba dragovoljno pristupio Zboru narodne garde i uključio se u veliki Domovinski nacionalno oslobodilački rat. Kao dragovoljac skladao je pobudničku pjesmu „Čavoglave“ koju je izveo zajedno sa skupinom svojih suboraca. Pjesma je vrlo brzo postala dio nacionalne glazbene baštine i svojim je sadržajem snažila vjeru u pobjedu nad četničkim neprijateljem. Ponesen tim uspjehom mladi se pjevač odlučio na estradnu karijeru. Vjerojatno tada nije bio ni svjestan kako će njegove pjesme postati politički čimbenik i baklja slobode koju su vrlo brzo mnogi pokušali ugasiti. Simbol se ne može ugasiti. To me podsjeća na mladost i pjevača Vicu Vukova koji je nakon sloma Hrvatskog proljeća postao paradigma slobodarskog duha, a njegova pjesma „Tu sagradi dom“ druga nacionalna himna.

Perković je tijekom proteklih godina doživljavao vrlo agresivno i unisono medijsko obezvrjeđivanje, šikaniranje, blaćenje i političko svrstavanje čak među ustaše, premda je rođen mnogo kasnije nakon Drugog svjetskog rata. Čak su mu zabranjivani javni nastupi u pojedinim hrvatskim gradovima. Promatrač sa strane ostajao je bez odgovora na pitanje: zbog čega se progoni dragovoljca Domovinskog rata koji pjeva o ljubavi prema rodnoj zemlji i svome narodu? Kako shvatiti da ga progone oni koji nisu sudjelovali u Domovinskom ratu, razni političari, novinari i javni paraziti poznati kao „Minhenska bojna“? Situacija je postala neugodna i za Vlast. Stoga je odlučila dozvoliti Perkoviću i njegovom bendu organizirati koncert u hrvatskoj prijestolnici. I gle iznenađenja za globaliste, titoiste, orjunaše i njihove ponornice: gotovo preko noći za koncert je prodano pola milijuna ulaznica. Ponovila se situacija kao ona s našim nogometnom nacionalnom ekipom nakon srebra u Moskvi. I što sada? Kako to onemogućiti? I počela je hajka: na sva zvona je upozoravalo na prometnu gužvu, probleme s hitnom medicinskom pomoći, problem s parkiralištima, problem sa zaštitarskom službom, problemi s trgovinama i frizerskim salonima, kako organizirati policijsko osiguranje, tehnički problemi, pa da se koncert otkaže, a ako to nije moguće onda razdijeli u više nastupa … i tako dalje u nedogled. Organizatori su morali podastrijeti jedan elaborat, pa drugi, pa treći, održati desetine radnih sastanaka, odgovarati na provokacije i vrijeđanja… Jednom riječju, sramota.

Na fotografiji, s lijeva na desno: zaboravljeni samoborski gradonačelnik, Ivan Bedeničić, Zdravko Barišić i Đuro Vidmarović. Iza su Marijan Jurić Propatrija i Gordana Turić

U središtu svega bio je Perkovićev menadžer Zdravko Barišić. Čim sam ga ugledao na TV ekranu sjetio sam se drugog saziva Hrvatskog državnog sabora, na kojem je kolega Barišić bio zastupnik. Štoviše, sjedili smo u istom redu. Dobro se nosi sa svom ovom „gustom maglom“. Prilika je spomenuti kako je Zdravko Barišić bio uspješan načelnik Policijske akademije u Zagrebu, a onda nakon 2000. godine, zajedno s tisućama tzv. Tuđmanovih kadrova, odstranjen iz službe i bačen na marginu. Ne znam njegov daljnji život, ali vjerujem kako je prolazio teške trenutke.

Osobno se Zdravka Barišića sjećam kao smirenog čovjeka i ugodnog sugovornika. Konačno, dijelili smo u Saboru iste stranačke boje. Inače, riječ je o kolegi od mene dosta mlađem. Rođen je 18. svibnja 1964. godine u Tomislavgradu.

Želim mu uspjeh u radu, kao što želim da ovaj Perkovićev koncert na Kajzerici prođe dostojanstveno jer je povijesni događaj. Bojim se plaćenih provokatora i ideološki zabetoniranih glava. Ali ministar policije javno je obznanio kako će osobno sudjelovati in vivo u radu „svojih ljudi“ kako bi koncert prošao na predviđen način. To ohrabruje.

Đuro Vidmarović