Sjećanja izraelske povjesničarke Ženi Lebl na golootočko robijanje - pouka današnjim naraštajima

Ženi Lebl: „Ljubičica bela – dve i po godine u jugo-gulagu za žene“, „Čigoja štampa“, Beograd, 2009.

 Slika1

 Srbijansko i izraelsko izdanje knjige Ženi Lebl: „Ljubičica bela“

Ovih smo dana obilježili Dan sjećanja na veliko stradanje židovskog naroda, poznato pod nazivom Holokaust. Jedan od vodećih židovskih uglednika u Hrvatskoj napisao je knjigu „Holokaust u Zagrebu“ želeći izjednačiti stradanje zagrebačkih Židova s cijelim Holokaustom. Broj knjiga, članaka i napisa o stradanju Židova tijekom NDH neusporedivo je veći od broja istih u kojima se opisivalo njihovo spašavanje i zaštita. Još je znakovitije što nitko nije napisao knjigu pod naslovom „Holokaust u Beogradu“. Ne treba licitirati s tragedijom židovskog naroda i pisac ovih redaka nikada to učiniti neće, jer zločin je zločin. Međutim, povijesna istina govori o tome kako su u državi Srbiji, koju u historiografiji nazivaju „Nedićeva Srbija“ stradali skoro svi Židovi, a prema nekim javnim nastupima ispada kao da se ta istina želi zabaciti, prešutjeti i prešućivati, kako bi zločin u NDH ispao puno veći od onoga u Srbiji.

Tzv. „Nedićeva Srbija“ bila je Država sa svojim granicama, Ustavom, zakonodavstvom, sudstvom, vojskom, policijom, Crkvom, školskim sustavom itd., dakle sa svim čimbenicima koji jedan prostor čini Državom. Glede vanjske politike pripadala je saveznicima Trećeg Reicha i Hitlerova je vojna sila imala svoje baze i garnizone. Stoga je riječ o savezničkoj državi Sila osovine kakvih je bilo u Europi nekoliko. Konačno, u Norveškoj je na čelu Vlade bio Vidkun Abraham Lauritz Jonssøn Quisling (Fyresdal, 18. srpnja 1887. – 24. listopada 1945.), ali zbog toga nitko ne može kazati kao Kraljevina Norveška nije bila Država. Slično je i s đeneralom Milanom Nedićem. Njega je na vodeći položaj doveo Treći Reich, ali je, također istina i to da je uživao legitimitet Srpske Pravoslavne Crkve.

Nedićev režim okomio se na domaće židovsko pučanstvo s maksimalnom okrutnošću, tako da se vrlo brzo Srbiju nazivalo „Judenfrei“, dakle zemljom u kojoj više nema Židova.

Evo nekoliko fotografija u funkciji povijesnih vrela:

 Slika3

 Slika4

Hapšenje Židova u Beogradu 1941. godine

 Slika5

 Židov u je Srbiji tijekom Drugog svjetskog rata morao nositi ovakvu traku

Dio oružane sile Kraljevine Jugoslavije nije prihvatio vrhovno zapovjedništvo generala Nedića, već đenerala Draže Mihajlovića, oformivši vlastitu oružanu sili poznatu pod nazivom četnici. On i njegov Štab dobili su podršku Kralja Petra, a time i Vlade u Londonu, odnosno Saveznika. Mihajlović je 1942. bio imenovan čak Ministrom vojske, mornarice i zrakoplovstva, a četnici Jugoslovenskom vojskom u otadžbini. U isto vrijeme sinkronizirali su svoju politiku sa zapovjednicima vojski Sila osovine na Balkanu, planirajući nakon okončanja rata stvaranje Velike Srbije.

Na žalost, Domovinski je rat donio zbunjujuće reagiranje intelektualnog dijela židovskih zajednica, poglavito prema borbi Hrvata za nacionalno oslobođenje i stvaranje vlastite suverene Države. Prema nekim utjecajnim beogradskim Židovima, kao npr. pokojnoj dr. Klari Mandić, ispalo je kako su Židovi sve oprostili režimu đenerala Nedića, ali nisu i režimu dr. Pavelića.

Još je jedna tema koja bode u oči: stradanje Židova / židova od strane Titovog režima nakon 1948., kada su mnogi uhićeni i internirani na Goli otok pod optužbom da su kozmopoliti, IB-ovci, narodni neprijatelji, etc. Većine je stavljena pred svršen čin: ili se pismeno odreći cjelokupne imovine, pa slobodno optirati za Izrael, ili se izložiti zakonodavstvu komunističkog sustava. O tome je imao hrabrosti govoriti i pisati pokojni zagrebački slikar Alfred Pal. Treba istini pogledati u oči: da, stradali su mnogi Židovi tijekom NDH, ali su se mnogi i spasili prelaskom u talijansku okupacionu zonu, odobrenjem tadašnjih vlasti da odu u Bosnu kao liječnici, zatim Stepinčevom zaštitom u staračkom domu, individualnom zaštitom hrvatskih građana, etc. Većina njih koji su preživjeli s radošću su dočekali pobjedu partizana i uspostavu komunističke Jugoslavije, da bi ubrzo stradali na dva načina, oduzimanjem imovine koje su se pismeno odricali kako bi optirali za Izrael, ili su bili uhićeni kao kozmopoliti i Informbirovci, podvrgnuti mučnom isljeđivanju, a zatim martiriju na Golom otoku. Bez službene optužbe i bez službeno određene kazne. Nakon što bi ih Titovi komunisti pustili iz logora nisu smjeli kazati što im se desilo, gdje su i zašto bili, a kako bi životno opstali, odnosno ne bi umrli od gladi, morali su se pismeno obvezivati na danonoćnu suradnju s agentima UDB-e. Ta je suradnja uključivala denunciranje svih s kojima su dolazili u dodir, uključujući i najbližu rodbinu. I pored ovih činjenica, čiji su vinovnici još živi, vodeći hrvatski Židovi dočekali su stvaranje Republike Hrvatske s neodobravanjem, čak su napisali knjižurine kako je to vraćanje na 1945., dale na NDH. Je li to istina ili nije, koliko time vrijeđaju većinski narod, izgleda ih nije bilo briga, ili su to htjeli. Za vrijeme SFRJ šutjeli su i pljeskali komunistima dok su hrvatski rodoljubi robovali ili odlazili u izbjeglištvo, a kada je njihova vlast propala na demokratskim izborima, odjednom su postali žestoka oporba toj vlasti. Zbio se paradoks: prema mladoj Hrvatskoj državi jednako su se grubo počeli odnositi kao i Miloševićevi agresori. To zbunjuje i nas koji volimo židovsku literaturu i cijenimo njihovu povijest.

Vjerujući kako dobro djelo mora imati i dobar odjek, odlučio sam prevesti memoare srpsko-izraelske književnice Jovanke Ženi Lebl: „Ljubičica bijela“, jer je u njima otvoreno progovorila o strahotama Golog otoka kamo je bila kao studentica upućena zbog jednog običnog vica o maršalu Titu. Patnje koje je proživjela ravne su onima koje su proživljavale žene u nacističkim i Staljinovim logorima.

Predlažem našim čitateljima pročitati pjesme gospođe Jovanke – Ženi Lebl, ugledne izraelske intelektualke, u kojima opisuje robijanje na Golom otoku, ali i cijelu knjigu „Ljubičica bela“ u kojoj je opisala hapšenje i mučenje zbog običnog vica vezanog uz maršala Tita.

Svjedoci smo vrlo sinkronizirane buke tzv. hrvatskih ljevičara, pseudoljevičara i orjunaša oko definicije pojma antifašizam. U tu buku uključio se i visoki dužnosnik iz jedne međunarodne udruge, po narodnost Židov bez autoriteta u matičnoj državi, što je bilo neukusno s obzirom na karakter židovsko-muslimanskih odnosa.

Tzv. ljevičari pod pojmom antifašizam podrazumijevaju komunizam i titoizam, uključujući ideološko jednostranačje, partijsku državu, progon Crkve i vjere, i politički teror nad političkim neistomišljenicima, ali izbjegavajući kao zmija noge govoriti o svim zločinima koje su ti titoisti učinili ne samo nad hrvatskim narodom već i nad ostalim narodima i narodnostima bivše Države. Zločini titoista imali su velike razmjere i o njima se sve do 1990. nije uopće smjelo govoriti, niti ih se historiografski smjelo istraživati, a sada kada se to pokušava, zlokobno lice titoističkog udbaškog terora ponovno je pokazalo svoje očnjake. Tzv. antifašisti (poštujmo istinske antifašiste, kao npr. one u Istri koji su se borili protiv Musolinijeva režima) nisu provodili teror samo na nacionalnoj i klasnoj osnovi, već su se i međusobno istrebljivali na frakcionaškoj osnovi. U njihovom vodstvu postojale su frakcije, a ona koja je pobijedila nakon pobjede je politički ali i fizički odstranjivala članove poražene frakcije.

Knjiga „Ljubičica bela“, izraelske povjesničarske Ženi Lebl (1927.–2009.) (1), koju predstavljamo govori o takvom titoističkom teroru. Njezina je autorica do 1951. bila pripadnica židovske etničke manjine u Srbiji. Iako je prošla prave fašističke kazamate, a u Srbiji su već 1941. gotovo svi Židovi bili ubijeni, dok se ona stjecajem sretnih okolnosti spasila sigurne smrti, ta mlada Židovka se vrlo brzo nakon 1948. suočila s udbaškim progonom koji je uključivao i diskriminaciju na etničkoj osnovi. Premda je pobjedu partizana i Titov komunistički režim prihvatila s oduševljenjem, postavši jugoslavenski orijentirana, SKOJ-evka, impresionirana Ljubičicom bijelom i njegovim antifašizmom, dospjela je na Goli otok gdje je bila izložena teroru gorem od onoga koji je prošla u njemačkim konc-logorima. Njezina krivnja sastojala se u tome što je prepričala vic o maršalu Titu koji joj je ispričao njezin novinarski kolega, udbaški provokator. Nije joj pomoglo stradanje od bugarskih i njemačkih fašista niti partizanstvo vlastitoga brata, niti časništvo oca u vojsci Kraljevine Jugoslavije.

 Slika6

 Slika7

 

Knjigu sjećanja Jovanke – Ženi Lebl trebao bi pročitati svaki tzv. hrvatski antifašist, ali i svaki intelektualac koji se želi upoznati s titoističkom varijantom antifašizma i njegovim terorom. Kako ne bi došlo do nesporazuma treba kazati da su u Hrvatskoj postojali istinski antifašisti koji su se borili za demokraciju i slobodu, a ne za Staljinove brkove, Titov hohštapleraj i ideološki teror. Nadajmo se da je Zuroff pročitao ovo djelo u izvorniku.

Navodimo nekoliko ulomaka iz knjige „Ljubičica bela“ kako bi naši čitatelji shvatili o čemu je riječ. Tek 1990. godine kada je poznati crnogorsko-židovski pisac Danilo Kiš snimao tv emisiju „Goli život“, Ženi Lebl je dospjela u srpsku javnost i tada se odlučila na objavljivanje svojih gorkih sjećanja:

'Novo doba': novi početak

Počela je nova era u povijesti moga naroda, u povijesti moje obitelji i mojoj osobnoj povijesti. Završen je Drugi svjetski rat, i za razliku od mnogih starih beogradskih židovskih porodica koje se u cijelosti nestale u Holokaustu, ne ostavljajući ni trag svoga postojanja, tri od četiri člana moje najuže obitelji – kao nekim čudom ostala su u životu, svaki na drugi način: u ratnom zarobljeništvu, u partizanima, u logoru. Za jednu židovsku obitelj bila je to nečuvena i neshvatljiva sreća!

 Slika8

 Slika9

 Židovi na putu za logor na Sajmištu (Jevrejski istorijski muzej)

Moja mama, baka, tetke i tetci s obje strane i njihova djeca svi su stradali, svi ubijeni na ovaj ili onaj stravičan način. Većina ih je stradala u Beogradu već prve godine okupacije, i to muškarci u logorima Topovske šupe i Banjica još mnogo prije Konferencije u Vanzeu 20. siječnja 1942. godine, gdje je odlučeno kako sprovesti već donijete odluke o uništenju Židova. Žene, djeca i poneki starci nestali su iz Beograda između 8. i 12. prosinca 1941. godine, da bi bili prebačeni na Sajmište, u tzv. Judenlager Semlin i odande vođeni u smrt u hermetički zatvorenom kamionu kasnije nazvanom 'Dušegupka' – jeftinim načinom ugušivanja duša ispušnim plinom.

 Slika10

 Kamion Dušegupka kojim su ubijani Židovi u Beogradu

Moj otac je bio rudarski inženjer i rezervni potpukovnik Jugoslavenske kraljevske vojske. On je imao sreću biti zarobljen, tako da je njega i još oko 650 Židova ratnih zarobljenika sačuvala Ženevska konvencija. Vratio se iz Njemačke u srpnju 1945., slomljen i bolestan i odmah su ga poslali na rad za obnovu rudnika 'Magnezit Šumadija' u Miličevcima i Brđanima, nedaleko od Gornjeg Milanovca. Možda je to bio i dobar način, neka vrsta radne terapije – da malo ublaži osobnu i porodičnu tragediju.

 Slika11

 'Zabranjeno za Jevreje' - tramvaj na ulicama Beograda

Moj brat Saša, pet godina stariji od mene, uspio se u listopadu 1941. godine dokopati obale Jadrana, koja je tada bila pod Talijanima. Poslije logora u Kraljevici i na Rabu, rujna 1943. godine, kada je Italija kapitulirala on se pridružio Židovskom rapskom bataljunu i od tada stalno bio u redovima Titovih partizana do prosinca 1945. godine, kada je demobiliziran i vraćen u Beograd.

 Slika12

Strijeljanje Židova u Beogradu (Jajinci)

Ja sam se u poslijeratni Beograd vratila prva od članova obitelji, 1. lipnja 1945. godine i tu doživjela traumu života. Traumu o kojoj nisam mogla niti sanjati tijekom četiri godine moga ilegalnog života, koji je često visio na koncu.

 Slika13

Lažna osobna iskaznica kojom se Jovanka Lebl spasila od
sigurne smrti u srpskome beogradskom logoru Sajmište

Prije rata bilo je u Kraljevini Jugoslaviji oko 75.000 Židova, tj. 0,45% od ukupnog broja stanovništva. Tu uz još oko 5.000 izbjeglica iz zemalja Hitlerovom čizmom koji su se ovdje našli privremeno, dok im se ne pruži prilika da produže put u Erec Izrael – Palestinu, u koju se teško moglo stići: malo je tko izvan židovskih krugova znao, o britanskom mandatu, o politici 'Bijele knjige' 1939. godine, i o ilegalnim pokušajima useljavanja Židova, što bi, da je Britanija dopustila legalno useljavanje mnogima spasilo život.

(…)

Malo je tko u Jugoslaviji tada znao o događajima povodom 15. svibnja 19458. – o proglašenju židovske države i o napadu sedam arapskih država na tek rođeni Izrael. Oni koji su o tome znali kritizirali su Židove koji su preživjeli Holokaust i pripisivali im 'dvojnu lojalnost', jer su sanjali o preporodu židovske povijesne Domovine. Pravo je čudo što se u takvim uvjetima u Jugoslaviji toga vremena moglo organizirati tako masovno iseljavanje Židova počev od prosinca 1948. godine. Od 15 000 preživjelih, u Izrael se 1948. – 1952. iselilo preko 8 000 duša. U cijeloj Jugoslaviji ostalo je samo 0,04% židovskoga življa.

Ja nisam bila, nisam htjela biti dio židovske zajednice. Dok su se moj otac i brat 'deklarirali' kao Židovi i bili članovi obnovljene Židovske općine, meni je bilo dosta židovstva i ja sam željela biti Jugoslavenka. Ali pošto tada toga nije bilo, upisana sam kao Srpkinja.

(…)

Bila je tada samo jedna, Partija, a ljudi su se dijelili na članove Partije i vanpartijce, što je gotovo bio sinonim za neprijatelje novog režima. Čudnovato da su se mnogi hvalili kako su još predratni članovi Partije, iako je u cijeloj 'truloj monarhiji' bilo svega ukupno oko 2 000 Partije.

(…)

Mi mladi bili smo uvjereni kako je novo rukovodstvo nove Jugoslavije bilo bez mane, kako je posjedovalo visoke moralne principe, kako su njihove ruke bile čiste od svega što se pripisivalo rukovodstvu 'trule monarhije', da je maršal Josip Broz – Tito idealni vođa, vrhunac stvaralaštva za dobrobit naroda, rijetki fenomen lidera kojim se naša zemlja treba ponositi, nešto kao jedno od svjetskih čuda… Nismo postavljali suvišna pitanja, za sve su se nalazili razlozi koji su objašnjavali poneki nejasan korak, nije bilo sumnje da su naši rukovoditelji znali što je najbolje za narod. Tada smo pjevali pjesme koje su veličale našeg Tita i njegove najbliže saveznike:

Ide Tito preko Romanije,
a drug Staljin preko Germanije,
Enver Hodža preko Albanije;
oni vode svoje divizije…

Bili smo ljuti na Engleze i Amerikance što nam uz Istru nisu dali i Trst, već ga ostavili Talijanima, pa smo išli na veoma dobro organizirane spontane demonstracije i skandirali – prijetili: 'Amerika i Engleska biće zemlja proleterska!' i 'Život damo, Trst ne damo!'.

(…)

Poslije tromjesečne probe bila sam primljena za stalnog mlađeg suradnika 'Politike'. Bila sam nevjerojatno i beskrajno sretna.

(…)

Staljin je 27. ožujka 1948. napisao pismo kojim je omalovažavao KPJ, a CK KPJ je odgovorio svojim pismom od 13. travnja iste godine….Još prije donošenja Rezolucije u Bukureštu, došlo je do pomutnje u KPJ… Odmah po objavljivanju Rezolucije Informbiroa i odgovora KPJ, u zemljama istočnog bloka počela su masovna uhićenja istaknutih pripadnika komunističkih partija pod sumnjom da podržavaju protivljenje Jugoslavenskog CK da se pokori diktatu Informbiroa… Međutim, ni KPJ nije sjedila skrštenih ruku. Zatvori širom zemlje počeli su se puniti tzv. IB-ovcima, a već 9. srpnja 1949. Jugo-gulag Goli otok otvorio je vrata prvim političkim kažnjenicima, koji su ondje 'prevaspitavani da se vrate na pravi put'.

Moj kolega Vojo Đukić

Odjednom 28. lipnja 1948. – svijet se za mene okrenuo naopačke. Eto, tu u stvari i počinje moja priča, iako tada nisam bila svjesna toga –

Kada sam u siječnju 1949. godine 'proizvedena' u starijeg suradnika Politike – postala sam, drugim riječima, slobodni reporter, o čemu sam samo mogla sanjati u svojoj dvadeset i drugoj godini. Radila sam teško kako bih opravdala povjerenje, išla sam na sve teške zadatke kojih se nitko drugi nije prihvaćao.

Moj kolega Vojo Đukić je baš nekako u to vrijeme postavljen za urednika 'Biltena graditelja Novog Beograda'. Odlazila sam s vremena na vrijeme obići njega i gradilište, ostajala kratko, tek da mu 'podignem moral'. Prolazili smo gradilištem, divili se elanu mladih graditelja koji su radili i pjevali:

Druže Tito, ljubičice bela,
Tebe voli omladina cela.
Druže Tito, ljubičice plava,
Ti se boriš za narodna prava.
Druže Tito, ljubičice žuta,
Ne skrećemo sa tvojega puta…

Ja sam poznavala tu atmosferu i te pjesme, jer sam i sama 1946. bila 'brigadirka' u srednjoškolskoj dragovoljnoj radnoj brigadi na Posavskom kanalu.

Nisam odlazila često na gradilište Novog Beograda. Nisam voljela tu maršrutu, jer je vodila pored središnje kule i ostatka Sajmišta i uvijek kada bih ovuda prolazila hvatala me neka jeza, čak i bijes. Tamo je bila posljednja stanica moje mame, bake, svih beogradskih Židovki i njihove djece pa i moj potencijalni grob. Bilo mi je teško, jer ondje nije bilo nikakve oznake. Sve je bilo zapušteno, pretvoreno u novu Jatagan malu. Uvijek sam se pitala: Zašto ne urede taj 'Judenlager Semlin', zašto tu sada propalu središnju kulu ne poprave i naprave spomenik žrtvama. Ili da je poruše…

(…)

Glavnjača

Mi mladi novinari pisali smo mnogo, o raznim temama, o svemu što smo smatrali da može zanimati naše čitatelje, ali nitko od nas nije imao mnogo novinarskog iskustva. Ipak smo bili uvjereni kako naši dopisi odražavaju realnost i istinu, apsolutnu istinu. Smatrali smo da ćemo našim dopisima doprinijeti izgradnji novoga, ljepšega i pravednijeg društva. Veličali smo druga Tita i njegove suradnike, on je bio za nas neka vrsta boga u ateističkoj državi, a bog nad bogovima bio je drug Staljin, koji je napisao u to vrijeme za sve škole obvezatnu lektiru: 'Kratka povijest SKP (b)', čitaj: Sovjetske komunističke partije (boljševika)

(…)

Bio je tako divan dan, jasan i svjež, taj 28. travanj 1949. u Beogradu… Naslonjeni na simps prozora naše sobice na 4. katu nove zgrade Politike u Cetinskoj ulici, moj sobni kolega Boda Anastasijević i ja pričamo, ćaskamo. Oboje smo upravo završili svoje priloge za svečani prvosvibanjski broj lista. Po Cetinskoj ulici nije bilo nekog prometa, jer ni u cijelom Beogradu tada nije bilo mnogo automobila.

Odjednom primjećujem žutu 'Škodu'. Začuli smo njene kočnice kada je napravila oštar zaokret kako bi ušla kroz ulaz u našu zgradu. Znalo se da takva kola pripadaju organima UDB, Uprave državne bezbednosti, straha i trepeta narodnih neprijatelja, ali nisam imala pojma što traže u našoj kući.

Moj list pisao je o mnogim aktualnim temama, o raznim pojavama i slučajevima, sadržajno je bio vrlo bogat i zanimljiv. Pisalo se o svemu ali nikad nisam pročitala ništa o zatvorskom sistemu nove Jugoslavije. Kada sam ugledala žutu „Škodu“ kako ulazi u našu kuću – ta ideja počela me obuzimati, čak i fascinirati. Pomislila sam kako bih možda mogla ako mi se ukaže prilika pisati o tome. Kao stari 'robijaner' mogla bih i usporediti one užase od bugarskih i njemačkih zatvora s humanim zatvorima naše nove socijalističke Jugoslavije.

Odjednom je zazvonio telefon, baš na katu ispod nas. Čuli smo glas Žike Todorovića:

'Dobro…Silazim odmah.'

Vidjeli smo kako je žuta „Škoda“ izašla iz naše zgrade ali to nismo povezali s telefonom Žike Todorovića. Međutim, poslije izvjesnog vremena u našu je sobicu upao kao vjetar, sav razbarušen, naš kolega Duško Slavković:

'Tako ti Boga, daj mi, molim te, banku… Odoh u bife da se osvježim i malo dođem k sebi… Imam nešto važno da ti pričam…'

Dajem mu deset dinara, ali me čudi što mu je, njemu tako mirnom i staloženom mladiću, zašto je tako uzbuđen. Jedva čekam kako bih čula priču.

Nije prošlo dugo, kada je kod nas zazvonio telefon. Bio je to čika Steva, portir Politike:

'Drugarice Jovanka, siđite, molim Vas…odmah! Čeka Vas jedna drugarica.'

U čika Stevinom glasu osjetila sam nekakvu uznemirenost. Naglasio je ono 'odmah' i prekinuo vezu. Nisam stigla upitati koja je to drugarica i zbog čega ne bi ona došla gore.

Sišla sam dizalom. Kada sam otvorila vrata u prizemlju, vidjela sam nepoznatu dvojicu snažnih muškaraca koje nisam poznavala. Bila sam uvjerena da čekaju lift kako bi krenuli nekuda gore. Obojica su bila obučena u kišne kapute iz diplomatskog magazina, te nisam znala jesu li to naši kolege novinari ili agenti tajne policije. Oni se nisu ni pomaknuli kako bi me propustili i omogućili da izađem iz dizala.

Bacila sam brz upitan pogled prema čika Stevi koji mi je odvratio slijeganjem ramena i lakim pokretom kažiprsta prema onima koji su mi zapriječili izlaz.

- Jeste li vi drugarica Lebl? – probio je led jedan od dvojice.

Priznajem, odgovorila sam smiješeći se.

- Upadaj u kola! – pala je komanda.

Tek tada sam primijetila da je žuta „Škoda“ stajala upravo ispred portirnice sa širom otvorenim vratima zadnjeg sjedišta, kao da očekuje progutati plijen. A upravo su mene ugurali u kola kao da sam ja taj plijen. Uspjela sam otrgnuti se i kazati:

- Što znači 'upadaj'? Ostavite me na miru. Mene ovdje čeka drugarica…

- Što, još nisi kapirala? Mi smo ta drugarica, a ti si uhapšena!

- Ja uhapšena? – zaprepastila sam se. Mora da je to neka neslana šala, pomislila sam… Međutim, ovo nije ličilo na šalu. Počeli su me gurati prema žutoj „Škodi“ i ubacili me kao neki predmet. Potom su sjeli s obje moje strane, pored vrata, i žuta „Škoda“ je krenula. Kakva odvratna greška, kakav nesporazum – pomislila sam. Stiješnjena na zadnjem sjedištu, morala sam provjeriti:

- Ali zašto ste me uhapsili?

- E, to ćeš ti nama da kažeš! – nasmiješio se jedan od mojih pratilaca.

- Ja da vam kažem? Kako dobar vic! Pa ja pojma nemam!

- Itekako ćeš da nam kažeš, propevat ćeš ti u istražnom postupku! Imamo mi strpljenja, imamo i načina i vremena…' - kao da mi je zaprijetio.

- Pa to je pravi Kafka…

- I o njemu ćeš sve da nam pričaš!

Spopao me je smijeh i nikako da me ostavi. Vozimo se žutom Škodom od Cetinjske ulice do Ulice braće Jugovića, ispod Studentskog trga. Automobil zastaje ispred ulaza. Vrata se brzo otvaraju, kao da su samo nas očekivali, i mi smo u zatvorskom krugu. Izlazimo, idemo prema nekoj baraci.

- Znaš li gde si? – pita me jedan od mojih pratilaca.

- Kako da ne! Ovo je zloglasna 'Glavnjača!' – odgovorila sam znalački.

Istog trena dobila sam šamarčinu:

- Kakva ti sad Glavnjača? Zapamti: ovo je Udba za FNRJ…F-N-R-J! naglašavao je slovo po slovo.

- Zapamtit ću – rekoh držeći se za obraz koji je gorio. Zapamtit ću!

(…)

Nisu mi dali mnogo vremena za sva moja razmišljanja i planove. Počeo je pretres. Pošto nisam imala ništa, nikakvu tašku, izvukli su mi iz džepa kostima (iz Diplomatskog magazina) osobnu iskaznicu, deset dinara i propusnicu za tribinu na prvosvibanjskoj svečanosti. Naredili su mi da razvežem i predam im pertle iz cipela.

- Zašto? – pitala sam.

- Da se ne obesiš!'

Onda je došao red na prsten. Taj 'porodični' prsten je moj otac dobio kad mu je majka umrla a on imao devet godina. On je odrastao s tim prstenom, koji mu je vremenom na prstenjaku postao tijesan, ali tata nije želio da ga se oslobodi. Prebacio ga je na mali prst, ali se i ondje gotovo utopio u kožu, te se nije ni vidio. Čak i da je htio nije ga mogao skinuti.

Za vrijeme okupacije dok je bio u Njemačkom zarobljeništvu tata je toliko oslabio, postao gotovo živi kostur pa je čak i taj prsten mogao skinuti s prsta. Kada su ih iz Osnabrücka okovane transportirali u podzemni logor kraj Strasbourga, on je vjerovao da mu je sudnji čas blizu te je taj prsten dao jednome kolegi, srpskome zarobljeniku, s molbom da ga jednoga dana poslije rata, uruči bilo kome od preživjelih članova obitelji. Tako sam ja došla do prstena u jesen 1945. i od tada nisam ga skidala, pa je i meni postao tijesan. Sada su od mene zahtijevali da im ga predam. Pokušavala sam ga skinuti ali nije išlo. Boljelo me je dok su oni silom pokušavali smaknuti ga s prsta, boljelo me je toliko da sam im u jednom trenutku rekla kako su nacisti skidali prstenje zajedno s prstima.

- Ti nas uspoređuješ s nacistima! – uslijedio je vrući šamar i novi napori da mi ga skinu. Kada su uvidjeli da prsten daje tvrdoglavi otpor, ostavili su mi ga. Uzeli su mi ručni sat, marke „Junghans“, koji sam dobila od brata prilikom našega susreta poslije rastanka koji je potrajao više od četiri godine.

Ovo malo oduzetih stvari stavili su u jednu žućkastu kuvertu uz napomenu kako ću ih dobiti natrag kad izađem iz zatvora.

Ćelija u Glavnjači

Ubacili su me u ćeliju. Na katu. Pogodio me je smrad, možda ne toliko od tijela zatvorenica, koliko od kible iza vrata ćelije. Nama zatvorenicama omogućavali su odlazak u nužnik samo jednom dnevno, kada smo mogle i oprati lice. Mislila sam da se nikada neću priviknuti obavljati fiziološke potrebe u kiblu pred svima. Mislila sam kako nikada neću moći osloboditi se odvratnosti prema onima koje su to činile bez stida i srama.
Ćelija je bila veća od onih u berlinskom Gestapou, nešto oko 4x4m i ovdje je prozor bio zazidan gotovo do vrha, s malo većim otvorom nego u Berlinu, ali odande nije dolazilo puno svjetlosti. Kada su mi se oči malo priučile na tu polutamu, vidjela sam da pod ovdje nije bio od betona već drveni i veoma prljav. Odavno nije vidio ni metlu, a kamoli vodu, kefu i krpu ili bilo koje higijensko sredstvo. Nije bilo ni kreveta kao ni u Berlinu. Sve zatvorenice ležale su po podu i samo je jedna imala vreću za spavanje zvanu 'šlafzag'.

(…)

Prvo saslušavanje

Kada sam pozvana na prvo saslušavanje jedne noći poslije ponoći bila sam gotovo sretna. Sve će uskoro biti razjašnjeno, cijeli ovaj užasni nesporazum. Prvo što sam mislila zamoliti isljednika bilo je da mi omogući pozvati tatu, kako se ne bi brinuo… On je izgubio vlastite roditelje, majku u devetoj, a oca u jedanaestoj godini… U Prvom svjetskom ratu borio se za svoju domovinu Srbiju, a Drugi svjetski rat preživio je u Njemačkoj kao zarobljeni rezervni potpukovnik Jugoslavenske vojske… Iza mene i o meni nije znao ništa svih tih ratnih godina, pa sada ne bilo fer da mu opet priredim nešto što bi ga podsjetilo na one teške godine.

Isljednička kancelarija u koju su me uveli i ostavili da stojim pred vratima bila je prilično velika i gotovo prazna. Nije bilo pisaćeg stola i svjetiljke uperene u lice dok je isljednik bio u sjeni kao ono u Nišu ili Berlinu. Nije bilo ničeg što bi me podsjećalo na bugarska ili njemačka saslušanja.

U uglu preko puta ulaznih vrata, oko niskog okruglog stola sjedila su u četiri polufotelje dva potpukovnika i dva majora, dok je peti sjedio na držaču jedne od tih polufotelja… Moju napetost odjednom je prekinuo onaj peti koji mi se obratio:

- Šta, još ne plačeš?'

Više je nego očigledno bilo da je pitanje upućeno meni. Razgovor one četvorice je prestao i svi su počeli gledati u mene.

- Zar trebam plakati? - iskreno sam se začudila.

- Ovde svi plaču…'

- Pa, eto, vi ne plačete, pokušala sam biti duhovita, kako bih otopila ledenu atmosferu. Nitko se nije nasmiješio.

- Ti si Jevrejka – čula sam jednoga od njih, ili mi se to pričinilo. Pitanje ili tvrdnja? Bilo je u njegovom glasu nešto uvredljivo, nešto kao da sam strano tijelo, kost u nečijem grlu…

Netremice me je posmatralo pet ledenih pari očiju. Sjetila sam se pretresa u stanu Jelene Glavaški u Nišu, jednog od pretresa. Prije sedam godina. Tada su me netremice promatrale plave željezne oči jednog Nijemca koji je vršio pretres. Tako uporno, da me je Jelena, kad se pretres završio i kad su Nijemci otišli, upitala brižno i nespokojno:

- Imate li vi Židovi nešto po čemu se možete prepoznati?

(…)

Bože, koliko misli može proći kroz glavu u jednom trenu sjećanja? Ali stvarnost je zauzela svoje mjesto: trebalo je odgovoriti na isljednikovo pitanje – tvrdnju:

- Ne mogu poreći: Židovka sam, ali to mi je posljednji puta uzeto za zlo 1941. godine…

Nisu obratili pažnju na moj odgovor.

- Tvoju majku ubiše Nemci, ubiše – gotovo da se osjećalo zadovoljstvo u glasu jednoga od petorice, kao da je izgovorio neku mudrost. I opet nisam znala jeli to pitanje ili tvrdnja. Po inerciji ponovih za njim:

- Ubiše, ubiše…

Bilo mi je čak čudno što sam i ja izgovorila tu riječ njegovim narječjem s naglaskom na 'i'. Mislila sam kako sada dolazi na red moj 'delikt'. Što li to može biti? Kakav je moj grijeh? Zašto mi ne kažu?

- A što i tebe ne ubiše?

To je bilo pitanje koje sam najmanje očekivala te kasne travanjske noći 1949. godine. Jesam li dobro čula? Nešto kao da je sijevnulo, mač isljednikovih riječi udario je bez milosti. Pitanje je bilo tako nenadano. I opet – kao nekad, kada su me presijecale željezne oči njemačkog vojnika za vrijeme pretresa u Nišu – i sada su me sjekli gvozdeni pogledi isljednika UDB-e. Nestali su i posljednji tragovi nade da je prošao rat. Krv mi je udarila u glavu, u ušima mi je zvonilo, oblio me hladan znoj, i odjednom – čak i za mene neočekivano, zagrcnula sam se od smijeha . Tresla sam se cijelom tijelom, nisam se mogla obuzdati taj divlji smijeh. Gotovo nisam ni primijetila da mi je prišao onaj koji je postavio to pitanje, ali sam osjetila snažan udarac u uho. Nije to bio običan 'boks', ali nisam bila svjesna što me je to pogodilo. Tek na kasnijim saslušanjima upoznala sam i to čudo: bio je to ogroman ispupčen zlatni prsten koji je jednostavno stršao na prstenjaku desne ruke moga isljednika i na trenutke se pretvarao od nakita u 'bojno oružje'! Naravno da je smijeh prestao u trenutku ali kao da se prenio na moje isljednike, ne baš istom silinom, već kao odgovor na neku dobru dosjetku. Jedan do njih odgovorio je na pitanje vlasnika prstena:

- Sigurno se spanđala s nekim Nijemcem!

Ovoga puta nisam čekala da netko drugi nastavi 'diskusiju' u tom smjeru. Držeći se za bolno uho, odgovorila sam odmah:

- Što vam pada na pamet? Pa ja sam tada bila djevojčica

(…)

Međutim, nisam uspjela ni da progovorim, a došao je komentar:

- O, kod vas ćivuta sve se može.

Ostala sam zapanjena, preneražena, poražena, ponižena. Zar se tako udara po najtananijim strunama uhapšenih?
Sljedeće pitanje bilo je:

- Zašto i ti nisi otišla u onu vašu Palestinu?

- Da tamo kužiš vazduh! – dodao je drugi.

Misli su mi se rojile: da, znala sam o stvaranju židovske Države. To mene, međutim, nije zanimalo, kao što sam bila ravnodušna prema vijestima o stvaranju raznih novih država u Aziji i Africi. Ja nisam imala nikakav afinitet prema toj židovskoj Državi. Ali sada, kada sam sve ovo doživjela učinilo mi se kako proživljavam neku metamorfozu, kako mi na leđima raste grba židovstva, koju sam uspješno skrivala i uspjela ju sakriti čak i pred nacistima više od četiri godine. Sada postajem ono čega sam se željela otarasiti. Obuzela me neka plima prkosa:

- Ako je tako, onda ste u pravu. Nitko ne može izbjeći svoju sudbinu. Eto, ako je moje mjesto tamo…iz ovih stopa odlazim u moju Palestinu…

I ponovno mi nisu dali završiti rečenicu:

- E, bando, prvo ćeš ovdje da odležiš…

Tada sam prvi puta čula riječ 'banda', a shvatila sam i to kako sam ja ta banda. Jaka riječ. Kakav li mi se samo banditizam pripisuje? Nije to valjda povezano s činjenicom što sam Židovka.

- Pa mogu li znati zašto sam uhapšena? – usudila sam se upitati. Kako nisam dobila odgovor na pitanje, dodala sam:

A koliko trebam odležati?

- Sve zavisi samo od tebe.

- Mogu li obavijestiti oca da sam uhapšena? – pitala sam.

- O, dobro si me podsetila - lupio se po čelu isljednik s prstenom. Priđi ovamo i potpiši nalog za pretres stana!

- Ali zašto? Ja nemam stan. Ja živim kod oca!

- Zaveži i potpiši!

Čudna stvar, pomislila sam: uhapšena sam bez naloga za hapšenje, a sad ispada da – ako ja ne potpišem – ne može biti pretresa. Ali pošto nisam imala namjeru ponovno se sresti s prstenom moga isljednika – 'zavezala sam' i potpisala“

I tako je počeo stravičan komunistički martirij Jovanke Lebl, podrijetlom Židovke, iskazane kao Srpkinje s Jugoslavenskim uvjerenjem i komunističkim svjetonazorom. Bačena je u kazamat Glavnjača u kojem je ustanovila kako nije jedina Židovka među uhićenima. Isljednici su nastavili provocirati ju na nacionalnoj osnovi, što dovoljno govori o bratstvu i jedinstvu i nacionalnoj ravnopravnosti koja se isticala kao odlika komunističkog poretka. I danas je mnogima ideal.

- Nu, kad idemo u Palestinu – uvijek ju je pitao isljednik.

„Jednom sam mu rekla:

- Mene više zanima kada ćete mi dozvoliti vidjeti se s ocem i bratom. To me sljeduje…

- Ništa tebi ne sleduje! Revidiraj, raščisti, oslobodi se, pa ćeš biti oslobođena.

- To sam već čula i na saslušanjima…kada bih imala čega se osloboditi mislite li da bih ovdje provodila svoje dane.

- A to što ti sada reče – ja sam već čuo. Niko tobože nema čega da se oslobađa, svi su ovde na pravdi boga…

- Ne znam za ostale, znam i sigurna sam samo za sebe…

To se u raznim varijantama ponavljalo prilikom svake upravnikove posjete.“

Mučenje zatvorenice odvijalo se na više načina: uskraćivanjem kontakata s obitelji, držanjem u zatvoru bez naloga, uskraćivanjem obavijesti o razlozima uhićenja, vrijeđanjem na nacionalnoj osnovi, uskraćivanjem higijene i psihološkom torturom.

„Prilikom svih saslušanja govorili ste mi kako se trebam ispovjediti da bi došla do svoga najstrašnijeg grijeha. Vidim da vi imate vremena koliko vam je volja, ali meni je već svega dosta… Dosta mi je UDB-e za FNRJ… Trudila sam se ne spomenuti Glavnjaču.

- Sve zavisi od tebe, ponavljali su isljednici.“

***
Slijedi niz banalnih optužaba koje su dio ljudskih prava i sloboda, ali koje su za titoiste dobile težinu političkih grijeha, toliko teških da su kao takvi bili razlog za uništavanje neistomišljenika. Jovanka Lebl priznaje kako su joj tijekom isljeđivanja u beogradskoj Glavnjači živci već popuštali ali je ostajala odlučna ne priznati optužbe: “jer sam potpuno nevina“ i „nisam počinila nikakav zločin“. Mora joj se odati priznanje kako je pored svih tortura ostala postojana i nije dopustila da ju beogradski udbaši slome. Evo primjera zloporabe ljudskih prava Titovih isljednika:

***
„Najzad je došao veliki dan kada sam saznala za svoj grijeh nad grijehovima. Moj glavni isljednik, onaj s prstenom, stao je ispred mene i uperio prodoran pogled:

- Zašto nam ne pričaš o ruganju, o ismejavanju i mržnji koju si ispoljavala prema našem velikom vođi?

- Valjda ne mislite to ozbiljno! – zaprepastila sam se.

- Potpuno ozbiljno, najozbiljnije… Eto, zar nije tačno da si uvek prilikom druga Tita kada su svi ustajali i pljeskali, ti sedela i pravila se da pišeš.

- Ali ja sam tamo dolazila po nalogu… Morala sam pisati, ali sam u svim izvještajima u zagradi naglašavala svaki izljev suglasnosti i svaki talas aplauza…

- Ništa za tebe nije bilo sveto… Mislila si da si iznad svega. I to te je dovelo do daljeg zločina!

Zašutio je, približio mi se, ali umjesto da udari mene, tresnuo je pesnicom po stolu i gnjevno nastavio:

- Mi znamo da si se ti trudila da potkopaš veru naroda u našega velikog vođu, da si širila uvredljivu, ogavnu, prljavu agitaciju protiv druga Tita!

Užas jedan! Isljednikove riječi udarile su me kao grom iz vedra neba.

- Druže isljedniče ja sam sigurna kako je posrijedi nesporazum. Ja nikada nisam ništa rekla, čak ni pomislila tako nešto…

- Kao prvo – ja nisam tvoj drug… A za ovo drugo: zar ti nisi pričala one bljuvotine o drugu Titu?

- Kakve bljuvotine?

- Ono o ljubičici beloj od sto kila!

- A, to… Mislite na onaj vic? Da, pričala sam ga.

- A kome si pričala?

- Svima koji su htjeli slušati.

- A ko te je sve slušao?

- Ne sjećam se… Bilo ih je…

- A od koga si čula taj - kako ti kažeš – 'vic'?

Uf, što sada kazati kako ne bih uvalila u neprilike prijatelja Voju Đukića?

- Nemam pojma… Čini se da sam čula u trolejbusu… Uostalom, zar je to uopće važno? Zar je zabranjeno pričati viceve? Ja sam studirala pravo i nigdje nisam pročitala da zakon dopušta da se čovjeka liši slobode ako je ispričao vic…

- Opet ti 'vic'. Zar ti klevete i laži nazivaš vicevima?

- Što vam je druže isljedniče…Kakve klevete i laži?

- Dobro…razgovaraćemo dalje kad se budeš setila ko ti je 'vic' ispričao. Imamo mi vremena.

Bilo mi je strašno. Jedva sam mogla misliti o nečem drugom, već samo kako da se izvučem i ne povežem Voju s vicem. Jedna moja riječ i Vojo će biti uhapšen.

Prošlo je nekoliko dana, a onda sam opet pozvana na saslušanje. Moj isljednik, onaj s prstenom, pitao me je:

- Jesi li se setila ko ti je pričao one klevete?

- Ne, nisam.

Onda je moj isljednik iz nekog fascikla izvukao jedan papir, prinio mi ga pred oči i upitao:

- Poznaješ li ovaj rukopis?

Odmah sam ga prepoznala. Bio je to tipičan Vojin rukopis. Neki tekst s njegovim potpisom. Sigurno nešto sa saslušanja…Bože, što li je on to zgriješio? Samo da mu ne natovarim još i vic!

- Ne, ne poznajem.

- Kako ga ne poznaješ? Tvoj kolega Đukić.

- Možda…Što je skrivio?

- On skrivio? – od srca se nasmijao moj isljednik. „On je ispravan. On ti je pružio mogućnost da i ti budeš ispravna.

Pričao ti je razne protunarodne bljuvotine, a ti – umjesto da ga prijaviš – prepričavala si ih dalje“.

Ostala sam zapanjena, kao gromom ošinuta:

- Hoćete reći da me je Vojo provocirao? Pa ja ne znam kako se čovjek treba ponašati u takvim situacijama.

- E, u tome i jeste vic: ako ti netko ispriča nešto protiv naroda, Partije i rukovodstva, ti odmah treba da dođeš nama i prijaviš ga. Ako je to ispravan, naš čovek, on ima pokriće, ali ako on to nije – onda će nam tvoja prijava omogućiti da otkrijemo narodnog neprijatelja. No, ako ga ti ne prijaviš – znači da si i ti narodni neprijatelj. U ovom konkretnom slučaju ti nisi došla da prijaviš Đukića, što ti je bila dužnost…

- Pa to samo mentalno deformirani mogu izmisliti…

- Nazovi ti to kako hoćeš…ali mi nismo takvi da ti nećemo pružiti mogućnost da iskupiš svoje grehe. Eto, pođi za primerom svojih kolega. Šta misliš, odakle su nama poznati svi tvoji potezi, svaki tvoj korak, sva tvoja dela, sve tvoje reči, sve što si ikada izgovorila…

- Ni mrtva! Zar da budem provokator, da prijatelje otkucavam policiji…To nije moralno, nije ljudski… - skoro sam urlala.

- Pazi dobro kako i šta govoriš – odgovorio mi je istim tonom. Nemamo mi provokatore i nismo mi policija. Građanska je dužnost svakog ispravnog čoveka da pomaže UDB u otkrivanju antidržavnih elemenata, naročito u ova teška vremena. Nećeš biti ni prva ni poslednja. Potpiši ovde pa odmah ideš kući.

- Ako je tako, znači da moja 'krivica' i nije krivica. Vi me sigurno ne biste pustili i još vrbovali da radim za vas da sam stvarno neprijatelj…

Prišao mi je prijeteći, gotovo sam osjetila njegov dah…

- Zapamti šta ću ti sada reći: dao sam ti priliku da se pokaješ. Ako je ne prihvatiš sad, kad – tad ćeš nas na kolenima, na sve četiri moliti da ti to omogućimo! Pozvao je milicionera da me odvede u ćeliju. Samo je zaprijetio:

- I jezik za zube! Ako samo čujem da si o ovome nekome pisnula, nećeš više nikome i nikada ništa pisnuti!“
Jovanka Lebl je odbila postati udbaškom doušnicom i stoga je slijedila brahijalna kazna. O tome ona u svojoj knjizi ona svjedoči:

„Negdje početkom kolovoza 1949. prozvali su me. Našla sam se u jednoj od kancelarija isljednika. Nije bilo nikoga od poznatih mi lica. U sobi, za pisaćim stolom, sjedio je jedan civil, ponudio me sjesti, što se inače nikada nije događalo na saslušanjima i pitao me za ime. Izvadio je iz svežnja papira neki fascikl i počeo čitati:

'U IME NARODA, NARODNI ODBOR ČETVRTOG REJONA…'

Prekinula sam ga:

- Oprostite, ali ovo je neka greška! Kakve ja imam veze sa Četvrtim rajonom? Stanujem u Petom, a radim u Prvom…

Počešao se zbunjeno po glavi i poslije kraće pauze odgovorio:

- Vidi, drugarice, ja sam ovdje samo da ti pročitam odluku…Ja sam činovnik Četvrtog rejona i ovo mi je dužnost…

Nisam pojma imala što to treba i kakvu odluku mora mi pročitati – 'u ime naroda' – ali mi ga je bilo žao:

- Dobro, da čujem.

Trudila sam se biti usredotočena i upamtiti svaku izgovorenu riječ. Počeo je čitati ispočetka:

'U IME NARODA, NARODNI ODBOR ČETVRTOG REJONA KAŽNJAVA JOVANKU LEBL ADMINISTRATIVNO – PRINUDNOM MEROM DRUŠTVENO-KORISNOG RADA SA LIŠENJEM SLOBODE U ROKU OD GODINU DANA ZBOG KLEVETA PROTIV NARODA I DRŽAVE…'

Odlažući papir podigao je pogled i promrmljao:

- Imaš pravo žalbe.

- Žalit ću se…

- Nemaš kome! – prekinuo me je.

(…)

U sobu je ušao upravitelj zatvora. Kroz smijeh sam mu se obratila:

- Doviđenja za godinu dana!

Jedva sam čula što mi je odgovorio:

- E, da znaš, imam utisak da nećeš izaći tako brzo.

Te njegove riječi vratile su me u stvarnost:

- Što znači 'brzo'? Osuđena sam na godinu dana robije…

- Ko ti to reče? – upitao me je tobože iskreno začuđen. Ko ti to reče da si osuđena, gde si čula reč 'robija'? Ovo ti je kazna, najobičnija kazna kao kad pređeš ulicu na nepropisnom mestu, pa platiš 'banku'. Nigde ti se ne upisuje. Administrativna ti je to kazna, nikakva robija!

- I veoma elastična! – odjednom je znalački dodao činovnik Četvrtog rejona. Može da ti se skrati na tri meseca, ali i da se oduži na dve godine, maksimum!

- Od čega to zavisi? – upitala sam.

- Od tebe. Samo i jedino od tebe! – zaključio je upravitelj i izašao iz sobe u koju je ušao stražar…“

***

Nakon izrečene presude bez ikakvog sudskog pokrića, zapravo tipičnog komunističkog terora na ideološkoj i nacionalnoj osnovi, jednakog teroru koju je doživjela od nacista, mlada novinarka razmišlja ovako:

„Činjenica: moje hapšenje bez naloga, užasni higijenski i ostali uvjeti pod kojima sam bila, bez posjete članova obitelji, saslušavanja bez prava na odvjetnika, moja presuda bez suda, presuda koja je odmah postala pravomoćna, izvršna, stupila je na snagu bez prava na žalbu… Nisam ni slutila da su to bili samo prvi koraci da od slobodnog građanina koji je izvršavao sve obveza u slobodnoj demokratskoj republici uskoro postanem tegleća marva. Pitala sam se: što znače riječi 'sud', 'kasacija', 'apelacija', pojmovi koji su se poštivali u bivšoj Kraljevini Jugoslaviji. Što znači 'Povelja o ljudskim pravima'…“

 Slika14

 Slika15

 Srpski zatvor Zabela u kojem je bila smještena Ženi Lebl

 Nakon ove monstruozne presude Titovih policajaca, mlada je Židovka odvedena najprije na kopanje kanala u močvari zvanoj Ramski rit, a zatim u kazamat Zabela. Njezin opis patnji kojima su bile izložene zatočene žene zapanjuje. Okrutnosti srbijanskih policajaca i policajki nije bilo kraja. No, slijedio je niži krug pakla o Ramskog rita i Zabele: prebacivanje u koncentracione logore na otocima Sveti Grgur i Goli otok. Ondje je okrutnost policajaca, čuvara, isljednika i osoblja bila impregnirana sadizmom kao najvišim dometom komunističkog jednoumlja i partijskog morala. Navodimo nekoliko ulomaka iz potresnog svjedočenja gospođe Ženi Lebl o patnjama koje je ovdje proživjela. Napominjemo, kako se te patnje u mnogome slažu s literaturom koju smo pročitali, a poglavito sa sjećanjima prof. dr. Zvonimira Bartolića i pjesnika Andrije Vučemila.

 Slika16

 Slika17

 Goli otok – ostatci logora

 Slika18

 Slika19

 Slika20

 Goli otok – ostatci ćelija za logoraše

„Posao je bio težak“, piše Ženi Lebl: „trebalo je razbijati stijene, obraditi kamenje i prenijeti ga do gradilišta. Alatke su nam sada bile željezne poluge zvane ćuskije, pijuci zvani krampovi, čekići, oni ogromni, teški…I što je najvažnije: tragači – zvani 'traglje'. Bile su to daske oko pola metra dugačke, prikovane na dva držača, ručke ili rude, širine toliko da tijelo može ući između njih…
Kada je nova grupa stigla na 'radilište' priređivan im je tradicionalan, topao, čak, vreo doček. Iz broda su ih onako još nespremne, ne znajući što ih čeka, izbacivali pravo u postrojeni špalir gdje ih je kolektiv revidirki tukao, udarao, vukao za kosu, pljuvao, psovao i uz borbene uzvike nazivao ih pogrdnim nazivima. Iz špalira su na kraju reda izlazile prebijene, izobličene, prestrašene, jadne i bijedne…“

***
Ovdje ćemo sjećanjima Žani Lebl pridružiti sjećanja pokojnoga velikog hrvatskog kroatista iz Međimurja, prof. dr. Zvonimira Bartolića. Pod pseudonimom Zvonimir Dubravski on je 2007. objavio knjigu „Kaudinski jaram – pripovijesti & putopisi“ u kojoj je opisao robijanje na Golom otoku kamo je odvučen zbog toga što je 1951. čitao Tolstoja i ostale ruske klasike. Na izvornome jeziku, a to je bilo za Udbu dovoljan dokaz da je čitač IB-ovac.

„Negdje ujutro brod se primirio. Nitko nije znao gdje smo. Još prije negoli je otvor potpalublja bio otvoren u utrobu broda dopirala je neka neshvatljiva jeziva buka. U času kada su s potpalublja povučena vrata, buka se pretvorila u urlikanje iz kojega se samo moglo razabrati: Ubi bandu, ubi bandu! Niti dandanas ne znam kako sam se po stubama izverao na površinu. Čudni izobličeni ljudi skakali su u štivo usput nas tukli. Izvukavši se iz rupe i braneći glavu od udaraca počeo sam trčati kroz kaudinski jaram. To sam ime tom zloglasnom špaliru dao mnogo kasnije. Naši odgojitelji eufemistički su ga nazivali stroj. I za taj naziv saznao sam kasnije. Taj stroj sastojao se od dva reda podivljalih izobličenih stvorenja, koja su mahala, udarala, urlala i grozila se. Trčao sam s onoliko snage koliko mi je preostalo, zaobilazeći nesretnike koji su preda mnom padali. Međutim, ubrzo sam ustanovio da mi se cipele bez vezica (bile su mi uzete), izuvaju, što me prisiljavalo paziti da ih s nogu ne izgubim. Iako su udarci bobotali po meni, još uvijek mi se činilo da bi bilo još strašnije kada bih po onom strašnom oštrom kamenu morao trčati bos. Jedva što sam na to pomslo, ja sam zaista jednu cipelu izgubio, samo nekolik kraka dalje pao, malo se pritajio, izvukao zadnji atom snage, vratio se po cipelu. Rekao sam sam sebi: Iskrvariti ću bez cipela. Blijed, po obrazu sav okrvavljen, odavao sam sliku da sam gotov pa su neki i prestali tući. Na sreću tu je bio i kraj stroja. Kasnije sam doznao da se grupa koja je na dočeku bila tak divljački batinana zvala Sedma grupa.

Život, zapravo robijanje na Psoglavčevu otoku bio je takav, da čak i oni8ma koji su imali tu sreću ili nesreću da ga prežive, da se ćak i njima činio kao nekakva grozomorna hororna fantazmagorična filmska fantastika puna strave i užasa. Izb tihb razloga to razdoblje zaslužuje ne nekoliko stranica, nego mnogo više. (…) Već drugog dana, iznoseći stav bio sam bojkotiran. To je značilo na dan osam sati tragača, 4-6 sati glavom nad kiblom i svaki dan trčanje kroz stroj. Dok sam bio pri snazi trčao sam i dobivao manje udaraca, a kada sam malaksao dobivao sam više. Na početku me morila žeđ, kasnije glad, a nakon toga n žeđ ni glad, počeo sam gubiti orijentaciju. Na stupila je opća malaksalost tako da se nakon dva mjeseca gotovo nisam mogao držati na nogama“.

Poznati hrvatski znanstvenik, Zvonimir Bartolić, objasnio je povijest oblika mučenja na Golom otoku koji su komunisti nazivali „špalir“: „Kada su Samnićani prevladali Rimljane, protjerali su ih kroz špalr kopalja. Takvi ponižavajući kažnjenički špaliri s kopljima, šibama, bičevima i pljuvačkom ostali su u robijaškom kažnjeničkom repertoaru skoro do naših dana. Po takvim krvavim špalirom ostao je slavan najozloglašeniji komunistički logor Goli otok.“

***
A sada se vratimo sjećanjima naše Ženi Lebl:

„Na Golom otoku izmišljen je i primijenjen genijalan novi izum. Do tada smo imale traglje, tu primitivnu drvenu spravu sa dvije drške za nošenje tereta, koja je obično bila napravljena tako kako bi oni koji nose teret što više osjećali njegovu težinu u istoj mjeri. Međutim, pošto je 'banda' morala nositi duplo, prednje drške naših traglji bile su skraćivane za oko 10-15 cm. Te je gotovo cijeli teret padao samo na 'bandu'…“

 Slika21

 Goli otok i „Ljubičica bela“ zbog kojega je robovala Jovanka Lebl

Jovanka Lebl u svojim sjećanjima spominje i neka poznata imena žena i muževa koja su na Golom otoku bila ili na strani mučitelja ili na strani žrtava. Samo je mali dio logorašica i logoraša pripadao IB-ovcima, odnosno bio dio Staljinovog KGB-a, dok su svi ostali bili nevini ljudi uhićeni na osnovu banalnih riječi, ili denuncijacija režiranih od strane Titovog policijskog stroja ili zbog raznih privatnih razloga. Vrlo je potresno njezino svjedočenje o tome kako je izdržala psihičko mučenje Titovih satrapa, jer je ono bilo dio „prevaspitavanja“ s ciljem „revidiranja stavova“, kako bi osuđenice postale „novi ljudi“, „revidirke“, zapravo depersonalizirane osobe, monstrumi bez empatije, dresirani ubojice i denuncijanti s Titovim imenom na usnama. Gospođica Lebl nije postala „revidirka“, bez obzira koliko je za takav stav platila visoku cijenu, nije dozvolila da u njoj ubiju osobnost i pretvore ju u udbaškog zombija. Ona se, naime, nije pokajala, nije postala suradnica UDB, što znači da je u logoru bila u skupini kažnjenica koje su nazivali 'banda'. Kažnjenice iz grupe 'banda', ako nisu izvršile samoubojstvo ili umrle od prekomjernog rada i torture, završavale su kao fizički ruinirane osobe s teškim tjelesnim oštećenjima. Ženi Lebl pomaže njezino izvorno židovsko podrijetlo, čega tada nije bila niti svjesna:

„- Moje sjećanje je postalo moja biblioteka, moja najprivatnija biblioteka koja mi je služila da prebrodim traumu onog broja slova u dvadeset riječi koje sam mjesečno smjela napisati - u koliko nisam bila bojkotirana. To je u najboljem slučaju bilo 240 riječi godišnje. Tako je moje sjećanje, ta moja privatna biblioteka, postalo oslonac moga opstanka i moga ranjenog tijela, ali i puno nade da mi duh ostane zdrav, bistar i – slobodan!“

Naša je autorica izdržala više od dvije godine ove neljudske torture. No, oslobođenje je postalo je za nju novi zatvor i nova tortura. UDB-a je sve koji su boravili na Golom otoku prisiljavala na doušništvo i time ih dodatno srozavala kao normalne ljude. Autorica opisuje taj trenutak kada je bila prinuđena potpisati dokument o doušništvu kako bi opstala:
„Dao mi je neki formular. Potpisala sam. Odmah zatim podmetnuo mi je na potpis još jedan formular. Čitam i ne mogu vjerovati. Ondje stoji nešto kao:

- Ja, dolepotpisana, obavezujem se da ću dobro otvoriti oči i uši, da ću sve sumnjive pojave prijaviti… Moja veza bitće drugarica Radmila kojoj ću predavati izveštaje, minimum jedanput nedeljno pod šifrom 'Neretva' ili 'Sutjeska', ne sjećam se koja je bila od te dvije rijeke…

Bože moj, dvije i pol godine sam se odupirala, nisam htjela potpisati kako se ne bi obvezala na tako sramotnu stvar. Mogla sam to uraditi još onda, poslije hapšenja i sebi uštedjeti sve ono kroz što sam prošla. Mogla sam da sam to htjela, mogla sam izaći još mnogo ranije, još iz Ramskog rita, iz Zabele, sa Svetog Grgura, mnogo ranije s Golog… Sve sam prošla, sve izdržala, misleći kako sam stvarno 'oslobođena daljnje kazne', da sam vratila svoj dug uz debele kamate, a sad, eto, kao uzgred – moram potpisati presudu za novu robiju, robiju savjesti!

- Što je ovo drugo? – upitala sam kako bih dobila na vremenu.

- Obaveza. Tvoja obaveza. Niko nikad neće znati o tome. Ti se ne potpisuješ svojim imenom. Tek to će biti tvoj pravi ispit, ispit tvog revidiranog stava, dokaz da si raščistila s banditizmom, da si sagledala veličinu izdaje.

Stajala sam posramljena i ponižena, drhtala od bijesa i od straha. Znači da je moje oslobođenje doživotna robija.

- Zar ne mislite da sam na pravdi Boga izgubila dovoljno godina i da nemam pravo sada se oporaviti od svega… I da je na vama da mi u tome pomognete…

Nije mi dao završiti rečenicu:

- Ne budi bezobrazna! Na tebi je da odlučiš. Nećeš biti ni prva ni posljednja koja to potpisuje i sve su ostale žive. Ako hoćeš da ti mi pomognemo – ti treba da pomažeš nama. Nemaš mnogo da biraš: ili ćeš učiniti što ti se kaže, ili…put natrag na radilište kraći je nego put s radilišta. A ako se tamo vratiš – više ti nema izlaska. Uostalom, nemam vremena da gubim u praznom razgovoru s tobom. Odluči. Odluka je tvoja, u tvojim je rukama!

(…)

Bila sam ozlojeđena ali istovremeno svjesna što bi značilo moje odbijanje. Osjetila sam se vrijedna prezira, niska, podla, prljava, besramna… Borila sam se protiv vlastite savjesti, ali nisam bila u stanju oduprijeti se tako gruboj prijetnji. Prišla sam mu i potpisala. Do sada sam bila bivša kažnjenica, bivši čovjek, a sada postajem potkazivač, doušnik!

- Odlično! Sada možeš da dokazuješ da ćeš doprineti izgradnji zemlje. Znaj dobro: u borbi protiv bande nema sentimenta, ne treba štedeti neprijatelje naroda, čak i ako su ti najprisniji prijatelji ili najbliži rođaci…nema matere ni oca, brata ni sestre, o svemu ima da nam napišeš i o svima, čuješ li! Ko ti priđe, ko te žali…A ako tebi ne priđu, ti da im priđeš. Eto, kao prvo, kako te je mati dočekala?

- Ja nemam majku…

- Nije važno. Piši o onima koje imaš: o ocu, braći, sestrama, o svima ako su neprijatelji, huškači, banda… Napiši nam njihova imena.“

 Slika22

 Posebno su surovo kažnjavane i mučene žene-logorašice

***
Ženi Lebl se nakon ovog potpisa našla se u nemogućoj situaciji: kako izbjeći novo uhićenje i golootočki martirij (a primjer pokojnog zagrebačkog Židova. poznatog slikara Alfreda Pala pokazuje da je to bila realna mogućnost), a ne biti amoralna doušnica i izgubiti samopoštovanje. Jedino logičko rješenje bilo je povlačenje u sebe, izbjegavanje kontakata ali i opijanje. U toj situaciji prihvatila je svoju etničku pripadnost kao jedini mogući izlazak iz ove zamke Zloga. Zanimljivo je primijetiti da kao Židovka, autorica cijeli sistem mućenja i režim koji se oslanjao na teror i kult ličnost ne doživljava kao djelo Sotone. Od Srbijanke i Jugoslavenke Jovanka Lebl je postala Židovka: Ženi Lebl. U knjizi opisuje vlastitu dramatičnu promjenu identiteta:

„Sjetila sam se svoga prvog saslušanja u Glavnjači: stvarno, zašto se ne bih iselila, otišla 'da kužim vazduh svoje zemlje, Palestine'? Nikad nisam mislila da sam išta drugo nego Jugoslavenka i tako poslije rata vjere više nije bilo, pa nije trebalo dodavati ono klasično 'Mojsijeve vjere'. Ali sada ovdje više ne pripadam.

Otišla sam u Ulicu 7. jula 71a. Bencion Levi, tada predsjednik Beogradske židovske općine, inače dužnosnik Udbe (da li je tako bilo i u Zagrebu?, op. Đ. V.), nije se iznenadio što me vidi. Hladno mi je saopćio kako više ne daju dozvole za iseljavanje. Oni koji su to željeli napustili su Jugoslaviju do 1951. godine.

- Odjednom si se prisetila da si Jevrejka – rekao mi je ironično.

- Nisam se ja prisjetila. Mene su prisjetili! Zahtijevala sam dobila i popunila formular za prijem u židovsku zajednicu i podnijela molbu za putovnicu i za iseljenje u Palestinu – po preporuci mojih isljednika iz Udbe. Ispravili su me:

- Nema više Palestine. Sada je to Izrael!

Pomislila sam nije važno kuda ću otići, samo što dalje odavde…“

***
Nakon nekoliko odbijanja, a svako je trajalo pola godine, Jovanka Lebl je dobila putovnicu i vizu za odlazak u Italiju, a iz Italije, gdje je imala rođaka, krenula je u Izrael. Ondje je, u Državi svoga naroda, kao Ženi Lebl, započela novi život, završila medicinsko obrazovanje, postala ugledan član židovskog društva i istaknuta povjesničarka i novinarka.

 Slika23

 Ženi Lebl kao sretna osoba u slobodnoj Domovini Izrael

Godine 1990. zahvaljujući Danielu Kišu, Ženi Lebl je napisala knjigu koju smo predstavili. (2) Vrlo je znakovit njezin opis pokušaja da dođe do pismohrane u uredništvu Politike u kojem je nekad radila. Sve je bilo uništeno. Njezin slučaj nije postojao. Ona nije postojala kao novinarka ovog lista. Nitko iz sadašnje Reakcije joj se nije ispričao, kao da njezinog stradanja nije niti bilo:

„Niti pismo, niti uopće ništa oko tog pisma nije objavljeno u svečanom izdanju knjige 1994. godine, o povijesti 'Politike', povodom devedeset godina lista. Opisani događaji nisu našli mjesto niti u knjizi povodom sto godina lista.“
Autorica zaključuje:

„Zato smatram svojom časnom dužnošću da na ovaj način doprinesem i dopunim povijest 'Politike'.“

***
Ženi Lebl je knjizi sjećanja „Ljubičica bela“ pridodala zbirku pjesama pod naslovom „Eho – moje golokaust pjesme“ u kojima je na potresan način pjesničkim jezikom opisala kalvariju koju je proživjela u jugoslavenskim komunističkim kazamatima.

Knjiga „Ljubičica bela“, izraelske povjesničarke Ženi Lebl premda autentično, a time i povijesno svjedočanstvo o ideološkom terorističkom ustroju komunističke Jugoslavije, ostala je u Hrvatskoj potpuno nepoznata, dakle, prešućena. Smatramo da je to učinjeno namjerno jer bi hrvatsko izdanje ove knjige izbilo adute iz ruku svih hrvatskih titoista i jugo-bolesnika koji otvoreno i unisono veličaju Titov režim, suprotstavljajući ga demokratskoj i višestranačkoj Republici Hrvatskoj. Ovaj ulomak iz knjige „Ljubičica bela“ samo je pokušaj upozorenja na ovo, za mene prije svega vrijedno, povijesno svjedočanstvo hrabre židovske intelektualke Ženi Lebl.

_________________

(1) Jovanka Lebl je rođena u Aleksincu 1927. godine. Nakon niže gimnazije, uoči odvođenja srbijanskih Židova u beogradski logor Sajmište, gdje su skoro svi ubijeni, ona pod lažnim imenom Jovanka Lazić uspijeva pobjeći u Niš koji je bio pod bugarskom okupacijom. Ondje se uključuje u pokret otpora, biva otkrivena i uhićena od strane bugarske policije. On njih ju 1943. preuzima Gestapo u odvodi u Berlin. Preživljava pad nacističkog režima i 1945. vraća se u Beograd, gdje se upisuje na Pravni fakultet. 1947. primljena je u „politiku“ kao novinarka, postaje član SKOJ-a i pred njom je blistava partijska perspektiva.

(2) Saznavši kako su i žene robovale na Golom otoku, o čemu se u Srbiji do tada nije javno govorilo, književnik Danilo Kiš nagovorio je Ženi Lebl da napiše o tom strašnom komunističko logoru svoja sjećanja. Tako je nastala knjiga „Ljubičica bela“, objavljena 1990. na ivritu, a zatim u Srbiji gdje je doživjela dva izdanja. U Izraelu je postala knjiga-uspješnica. Sa Ženi Lebl i Evom Nahir Danilo Kiš snimio je TV film „Goli život“ koji se može vidjeti na YouTubeu.

Đuro Vidmarović

 

 

 

Pon, 25-10-2021, 06:06:14

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.