Kanonizacija Alojzija Stepinca

Kanonizacija bl. Alojzija Stepinca Papinom je odlukom izbačena iz uobičajene procedure i umjesto radosti Crkvi u Hrvata donosi sve više nedoumica i neizvjesnosti. Na takvu situaciju reagirao sam na našem Portalu, 28. rujna 2015., člankom „O kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca“. Pozvao sam se na saopćenje Papinog nuncija u Beogradu, mons, Orlanda Antoninija, od 26. rujna 2015. u kojem, prema srpskom listu „Politika“, izjavio:

Kardinal Alojzije Stepinac na suđenju

„Proces kanonizacije zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca neće se nastaviti prije ili tijekom rada zajedničkog srpsko-hrvatskog povjerenstva kojega je osnutak predložio papa Franjo i prije nego to obje strane prihvate“.

Diplomat Svete Stolice rekao je u intervjuu za taj list kako je sretan što su Srpska pravoslavna crkva (SPC) i Katolička crkva u Hrvatskoj prihvatile prijedlog pape Franje da osnuju mješovito povjerenstvo koje će istražiti činjenice i događanje “u tom mračnom periodu povIjesti”.“ To je važan korak na putu k pomirenju i istina će vas osloboditi”, rekao je nadbiskup Antonini.

Apostolski nuncij u Republici Srbiji, mons. Orlando Antonini

Iz ovog je saopćenja jasno da papa Franjo ne namjerava pokojnog zagrebačkog kardinala dr. Alojzije Stepinca proglasiti svetim prije završetka rada, što znači i pozitivnih zaključaka „zajedničkog srpsko-hrvatskog povjerenstva kojega je osnutak“ on predložio i „prije nego što to obje strane prihvate“. Dakle „OBJE STRANE“, podvlačim zbog niza krivih tumačenja koja su se pojavila u našoj javnosti. Sintagma „obje strane“ uključuje članove Povjerenstva koje će imenovati HBK i članove Povjerenstva koje će imenovati Srpska Pravoslavna Crkva.

Budući ovo znači kompromis, a kompromis pretpostavlja odstupanje (popuštanje) jedne i druge strane od početnih pregovaračkih pozicija kako bi se našla formulacija prihvatljiva za obje strane. Sada smijemo spekulirati o početnim pregovaračkim pozicijama obiju strana, a potom o sadržaju onoga u čemu bi mogle te strane popustiti. Početna pozicija HBK je kanonizacija kardinala Stepinca, a početna pozicija SPC je sprečavanje njegove kanonizacije.

Idemo dalje: ako SPC prihvati kanonizaciju, čime će to „naplatiti“ od hrvatske strane, a ulog je visok, za Hrvate ogroman. Dalje: do koje granice je HBK spremna na popuštanje? Ali budimo iskreni: za hrvatsku stranu posljednju riječ će imati Pontifeks Maximus, odnosno Papa. A papa je ovo Povjerenstvo imenovao samovoljno, mimo uobičajene procedure, što znači da je imao vrlo važne razloge koji su ga naveli na ovaj presedan. Drugim riječima, Papa će biti osobno zainteresiran da se ispune pregovarački zahtjevi SPC, jer ima svoje ekumenske planove i hrvatski biskupi su dužni tome se povinovati.

Kako postići rješenje po kojem će biti zadovoljeni SPC, Papa i Hrvati? Pokušavam se staviti u ulogu hrvatskih pregovarača: iza leđa će im biti hrvatski vjernički puk i velika povijesna ličnost kardinala Stepinca, a oni traže kanonizaciju i ogorčeni su na mogućnost da pokojni zagrebački nadbiskup bude posvećen dobrohotnošću SPC-a, iznad glave će im biti bespogovorni autoritet papa Franje koji ima svoju širu ekumensku politiku u koju kani ugurati Hrvate kao u Prokrustovu postelju, u ime „viših ciljeva“, a face to face će im biti namrgođeni, hladni i pobjede željni predstavnici SPC-a. Uz to ojačani kao pregovarači činjenicom da im je to omogućio Poglavar suprotne strane. Paradoksalno, ali istinito.

Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj Alessandro D’Errico

Uzgred sam spomenuo šutnju Papinog nuncija u Zagrebu. Iskreno rečeno, očekivao sam da će se nakon moga članka i on oglasiti. I evo, prema „Večernjem listu“ od 4. listopada 2015. Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, nadbiskup Alessandro D’Errico, oglasio se povodom godišnjice beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca (3. listopada 1998.). Za Hrvatski katolički radio protumačio je Papinu odluku o osnivanju Mješovitog povjerenstva sastavljenog od srpskih pravoslavnih i hrvatskih katoličkih stručnjaka „koji će ponovno proučiti dokumente o Stepinčevu djelovanju u razdoblju NDH“.

Slijedi diplomatski vrlo pobudno sipanje šećera u kapučino hrvatskoj javnosti.

“Znam da je ovaj prijedlog izazvao veliko iznenađenje u Hrvatskoj, ali osobno nisam iznenađen, jer dobro poznajem Svetog Oca. Mislim da bi taj prijedlog trebao biti uokviren smjernicama Papinog pontifikata koje je izrekao u pobudnici ‘Radost evanđelja’, a to su nastojanja o kojima Sveti Otac svakodnevno govori – potreba promjene mentaliteta”, ističe nuncij D’Errico i pojašnjava: “To znači Crkva koja se otvara, s vedrinom i povjerenjem, nadahnuta Duhom Svetim, i koja privilegira kulturu dijaloga i susreta. Ovo mi se čini osobito važnim.”.. ” I u njenom svjetlu razumljiva je ova odluka Svetog Oca: To je perspektiva Crkve koja se ne zatvara, koja ne ide dalje sama, koja ne ide samo svojim kolosijekom, koja ne kaže ‘ovo je moje pitanje i vi ne možete ući’. Umjesto toga, predlaže model Crkve poslane od Isusa Krista, u skladu s Njegovim posljednjim riječima objavljenima prije uzašašća na nebo: ‘Pođite, dakle, naviještajte Radosnu vijest svim ljudima.’ Papa svakodnevno ponavlja ovaj zahtjev – prvi pastoralni zahtjev našega vremena i put nove evangelizacije – svakodnevno živjeti ovo Isusovo poslanje, i ostvariti put Crkve koja izlazi, ide, koja privilegira kulturu susreta i dijalog sa svima, a osobito prema periferiji. Očito, kada govorimo o periferiji, govorimo kako o materijalno siromašnima, tako i o duhovnim periferijama, onimaudaljenima.”

“U ovom hodu Crkve na periferije, ekumenizam ima posebnu ulogu, jer istina je da su mnoga naša braća odvojena, te moramo poći i k njima, posebno k njima, pogotovo kada je riječ o pravoslavnim kršćanima s kojima dijelimo istu vjeru i liturgiju unatoč tome što su tijekom stoljeća nastale razlike i mnoge sjene između dviju Crkava što ih je povijest zabilježila. Zato ponavljam: ako se Papin prijedlog uokviri zajedno s pobudnicom ‘Radost evanđelja’, zajedno sa zahtjevom za promjenom mentaliteta – u pastoralnom smislu, u službama, u dijaloškom smislu, u susretima – ako se u tom smislu gleda i Mješovito povjerenstvo pravoslavnih i katoličkih stručnjaka o kardinalu Stepincu, onda će ona biti logična i naravna posljedica. Čini mi se, tko dobro čita ‘Radost evanđelja’, ili tko ispravno čita ono što Papa govori svakoga dana, vjerujem da mu neće biti apsolutno ništa čudno u tom prijedlogu. On ne čini ništa protiv Hrvata, već je jednostavno vođen ekleziološkom vizijom koju predlaže od prvoga dana svoga pontifikata.”

Nuncij D’Errico izražava žaljenje kada čita neke tekstove u kojima se kaže da Papa želi novo suđenje kardinalu Stepincu, i to u Beogradu: “Nije tako. Vjerujem da Papu dobro poznajem. On ima vrlo veliko poštovanje prema hrvatskom narodu, Hrvatskoj i prema svetosti kardinala Stepinca.Kada je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila kod Pape, rekao joj je upravo to. Rekao je, a ona je to ponovila novinarima – da za njega nema rasprave o tome je li Stepinac svet, jer je rad Kongregacije za kauze svetih o tome završen. Tu nema sumnje. Nedoumica je samo oko toga želimo li odmah nastaviti dalje svojim putem ne slušajući ono što dolazi od Srpske pravoslavne crkve, ili želimo time učiniti jednu ekumensku gestu? Papa je izabrao gestu ekumenske ljubavi koja ne znači raspravu o Stepinčevoj svetosti. To je završeno i nema rasprave. Radi se samo o ponovnom čitanju onoga što je Kongregacija za kauze svetih učinila s povijesnim dokumentima, te u smirenom prezentiranju svega. Dakle, nije na ispitu Stepinčeva svetost.”

Apostolski nuncij D’Errico i zagrebački mitropolit SPC, arhiepiskop Porfirije

Nuncij ujedno izražava nadu da će to pomoći još više cijeniti lik i svetost kardinala Stepinca, a također može poslužiti i poboljšanju odnosa dviju Crkava – Srpske pravoslavne crkve i Katoličke Crkve u Hrvatskoj, i – konačno – može poslužiti kao proces potpunog pomirenja između dva naroda koje je, kako nam se čini, apsolutno potrebno u ovom trenutku teških ekonomskih i društvenih problema”, ističe nuncij D’Errico u razgovoru za HKR i zaključuje: “Siguran sam da, osim emocija koje su razumljive i sada su u prvom planu kada se govori o Papinom prijedlogu, da će Crkva Božja u Hrvatskoj i u ovim okolnostima dati još jedan znak vjernosti i odanosti Apostolskoj Stolici i našem voljenom papi Franji.”

Namjerno sam naveo sve što je nuncij kazao, a novinar prenio, kako bih kao nekadašnji veleposlanik upozorio da ondje gdje su duga i zašećerena priopćenja treba biti oprezan. Ali i manje upućen čitatelj će uočiti razliku između izjave apostolskog nuncija u Beogradu i ove, apostolskog nuncija u Zagrebu. Bio bih razočaran kao vjernik da je nuncij u Beogradu govorio ono što srbijanskoj javnosti imponira, dok je zagrebački nuncij smirivao hrvatski vjernički puki tome prilagođavao istinu. To nije dobro, jer unosi još veću pomutnju, pa i zebnju. Poglavito zbog zaključne rečenice:“...da će Crkva Božja u Hrvatskoj i u ovim okolnostima dati još jedan znak vjernosti i odanosti Apostolskoj Stolici i našem voljenom papi Franji.” Razumijemo! Čini se kako je obavijest koju je dao beogradski nuncij, mons, OrlandoAntonini, logičnija i bliža istini. Stoga ostajem kod razmišljanja da bi HBK u ovom času trebala povući prijedlog za kanonizaciju bl. Alozija Stepinca, time olakšati Papinu „istočnu politiku“ i na taj način „dati još jedan znak vjernosti i odanosti Apostolskoj Stolici i našem voljenom papi Franji“.

Đuro Vidmarović