Sjećanje na akademika Mikolu Storoženka

Jedan od ukrajinskih živućih velikana kojega sam posebno cijenio bio je akademik Storoženko Mikola Andrijovič (24. ožujka 1928. Vjazove, Konotopski rajon Sumske oblasti – Kijev, 15. travnja 2015.) , slikar, grafičar, redovni sveučilišni profesor na kijevskoj Nacionalnoj akademiji umjetnosti i arhitekture, dobitnik Državne nagrade „Taras Ševčenko", redovni član Ukrajinske Akademije znanosti i umjetnosti (NANU). Nositelj je najviših nacionalnih odličja koja se dodjeljuju istaknutim umjetnicima. Prošle sam godine imao s profesorom srdačan susret, vodio me kroz radne prostore svoga Odjela na Akademiji, pričao o sakralnom slikarstvu koje je uveo na Akademiju, upoznavao s diplomantima koje rade takva djela, te mi na kraju učinio čast odazivajući se molbi da nazoči skromnom obilježavanju moga rođendana u Galeriji ART.

Bio je vitalan, pun energije i planova. Poput mladića uspinjao se stubama, radostan što mi može mnogo toga ispričati. Pratio nas je njegov asistent, Oles Solovej, cijenjeni slikar srednjeg naraštaja kojega sam upoznao, također kao veleposlanik, preko njegove tadašnje žene, slikarice Ivanke Moskovke, unuke čuvene umjetnice u staklu Mitjajeve. Mikola Andrijovič je volio svoju Ukrajinu i trudio se pomoći joj vlastitim umjetničkim radom. Iznad svega akademik Storoženko zračio je poštenjem i nekom dječačkom dobrotom. Želio sam ga susresti i ove godine, ali smrt nas je u tome spriječila. Umro je prije nešto više od mjesec dana.

Storozenko Vidmarovic

Kijev, 1. IV. 2014. Akademik Mikola Storoženko i Đuro Vidmarović

Akademika sam upoznao 1997. kao veleposlanik, kada sam posjetio crkvu sv. Mikole Pritiska koja je bila vraćena Ukrajinskoj Pravoslavnoj Crkvi – Kijevskog Patrijarhata, a koju je freskama ukrašavao prof. Storoženko. Crkva je bila u skelama, a negdje vrlo visoko pod kupolom nalazio se akademik sa svojim asistentima i slikao. Tada je imao oko 65 godina, dan je bio vruć, a u crkvi još toplije. Do kupole vodile su drvene skele koje nisu ulijevale sigurnost jer su se polagano ljuljale. Umjetnik i njegova ekipa oslikavali su stijene čučeći, klečeći, ili na leđima. U kupoli je bilo vruće kao u paklu. Akademik je sve to stoički podnosio. Kada se spustio, srdačne me pozdravio i odmah pokazao nacrte svojih freski. Nacrti su bili vrlo zahtjevni jer je akademik morao računati s neravninama koje su postojale na stijena, na izvor svjetla, proporcije kako bi likovi promatrani s tla bili vidljivi, prepoznatljivi i normalnog izgleda. Rad na nacrtima bio je bliži geometriji i arhitekturi, nego slikarstvu.

Prilažem fotografiju Storoženkove freske koja prikazuje Sveto Trojstvo, a nalazi se u kupoli crkve sv. Mikole Pritiska. Poznavatelji pravoslavnog fresko-slikarstva uočiti će da je akademik odstupio od klasičnog bizantskog obrasca, odnosno da se vratio bogatom iskustvu ukrajinskog baroka.

Storozenko Trojstvo

Mikola Storoženko: Sveto Trojstvo – freska u kupoli crkve sv. Mikole Pritiska u Kijevu

Nakon što smo se upoznali u crkvi sv. Mikole Pritiska, akademik Storoženko me pozvao u svoju „majsternju" (atelje). Imao je velike simpatije za Hrvatsku, jer je poznavao našu povijest više od prosječnog ukrajinskog intelektualca. Osim toga, pripadao je Ukrajinskoj Grko-katoličkoj Crkvi koja čuva svoje izvorno bizantsko pravoslavlje, ali je uključena u veliku nadnacionalnu Rimokatoličku Crkvu, unijom sa Svetim Ocem kao nasljednikom sv. Petra i time povezana s zapadnim Kršćanstvom.

Storozenko Trojstvo 2

Mikola Storoženko: Sveto Trojstvo – (fragment s anđelima) - freska u kupoli crkve sv. Mikole Pritiska u Kijevu

Storozenko slika

Mikola Stoproženko: slika u crkvi sv. Mikole Pritiska

MikolaAdrijovič je predložio da si izaberem jedan njegov rad kao poklon. Pristojnost nalaže da se takva ljubaznost ne zloporabljuje, tako da sam izabrao jedno odbačeno platno, zapravo izrezani dio neke veće cjeline. Uočio sam kako je riječ o starijem slikarevom djelu, ali koje ne slijedi zadatosti tzv. socijalističkog realizma. Akademik se nasmiješio i shvatio zbog čega sam odabrao to „odbačeno" platno. Slika veličine 12 X 28. cm. prikazuje ukrajinskog nacionalnog junaka Dovbuša(OleksaDovbus ( 1700.-Pečenižin – 24. kolovoza 1745. Kosmač)koji se kao rebel borio u Karpatima protiv tuđinske okupacije. Lik junaka postavljen je na planinsku liticu, iza koje se vide plavi tajanstveni visovi ostalih karpatskih lanaca. Odjeven je u nacionalnu odjeću zapadnih Ukrajinaca, bez oružja, pogleda usmjerenog u daljinu. Slika je nastala u godinama tzv. „Hruščovljevog zatopljenja", kada je središnja partijska vlast dopuštala iskazivanje ukrajinske kulturne samobitnosti. Tada je nastao pokret tzv. „šesdesetaša", odnosno umjetnika iz 60-tih godina. Nakon rušenja Nikite Sergejeviča Hruščova (rus.. Ники́таСерге́евичХрущёв, 1894.-1971.), listopada 1964., na čelo KO SSSR-a dolazi LeonidIljič Brežnjev. Počinje zahlađenje. Slika s „ukrajinskim nacionalistički sadržajem" više nije mogla u javnost.

Oleksa Dovbus

Mikola Storoženko: Oleksa Dovbuš – ulje na platnu

U jednom od izložbenih prostora Kijevo-pečerskelaure priređena je izložba radova MikoleStoroženka, povodom njegove smrti. Na žalost, nekoliko dan prije moga dolaska izložba je zatvorena, tako da sam mogao snimiti samo plakate koji su obavještavali građanstvo o njoj.

izlozbna st 1

izlozba st 2

Kijevo-pečerskalaura: obavijest o izložbi radova akademika Mikole Storoženka

Olesandr Milovzorov

Posebno me raduje lagana šetnja Andrijivski muzvizom, strmom ulicom koja počinje s katedralom Svetog Andrija, a završava Podiljem. Ovdje su smještene brojne galerije, a ulica je ispunjena suvenirima svih mogućih vrsta, antikvarnim predmetima, slikama, knjigama, etc.

U gornjem dijelu ove umjetničke žile kucavice Kijeva nalazi se Galerija „Triptih" koju vodi slikar Oleksandr Milovozorov. Prostor u kojem se nalazi galerija nije posebno uređivan, kako bi se sačuvao štih boheme i tzv. pidpiljne (podrumske), odnosno oporbene umjetnosti. Milovozorov svojom pojavom daje ton takvom ugođaju. No, on je ozbiljan i vrijedan slikar. Konačno, dobio je priznanje „Zaslužni umjetnik Ukrajine". U novom demokratskom ozračju, kada su umjetnici oslobođeni stege ideoloških kerbera, ali su bačeni u ralje tržišta i komercijalizacije, Milovozorov je opstao, prilagodio se i nastavio s radom. Upoznao sam ga još kao veleposlanik, jer je bio član Ukrajinsko-hrvatskog društva prijateljstva. S njime je razgovor uvijek zanimljiv, a odvija se u maloj prostoriji ispunjenoj knjigama, slikama i arhivalijama, obvezatno uz ukrajinsku horilku (vrst rakije) i svakako, nacionalno jelo salo.

Milovzorov Vidmarovic

Oleksandr Milovzorov i Đuro Vidmarović, 2014. godine

Rat s Rusijom pogodio je i umjetnike. Slike se slabo prodaju, a cijena im je pala za 50 posto. Zbog toga je plan da u jednoj zadarskoj galeriji priredimo Sašinu izložbu onemogućen zbog visine troškova neophodnih kod transporta umjetničkih djela. Nadamo se kako će iduće godine biti bolje.

Jaroslav Mudri

Oleksandr Milovzorov: Jaroslav Mudri (ulje na platnu), 1997.

Ala Maričevska

Negdje na sredini Andrijivskog uzviza na iznenađenje moje i Galinino uočavam tablu s nazivom „ART GALERIJA". Da, riječ je o novoj lokaciji galerije koju vodi Ala Maričevska, galeristica, likovna kritičarka i vlasnica umjetničke revije „Artanija". Ulazimo u podrumski, ali vrlo moderno tehnički i estetski uređen galerijski prostor. Stara je galerija stradala u požaru. Ala je sposobna poslovna žena. Vrlo brzo izborila se za novi radni prostor. Ulazimo, pozdravljamo se kao stari znanci, razmjenjujemo ideje i planove za buduću suradnju...

Vidmarovic Maricevska

Ala Maričevska i Đuro Vidmarović

Bulgakov

Moj postojani prijatelj Mihail Bulgakov

U donjem dijelu Andijivskoguzviza nalazi se rodna kuća Mihajla Bulgakova, velikog ruskog pisca koji je rođen u Kijevu. Njegov roman „Majstor i Margarita" nalazi se stalno na mome noćnom ormariću. To je izuzetno književno djelo i do danas je predmet zanimanja književnih istraživača i povjesničara. Stoga ispred njegove rodne kuće koja je pretvorena u Muzej, nalazi se ulični štand s knjigama o životu i djelu ovog velikog umjetnika.

Sa zadovoljstvom fotografiram spomenik M. Bulgakovu, postavljen pored njegove kuće. Skulptura je ražena realistično, a prikazuje književnika kako sjedi na klupi, s prekriženim rukama, zadubljen u svoje misli. Brojni prolaznici i posjetitelji Muzeja rado se slikaju pored ove skulpture. Tako je učinio i pisac ovih redaka, nakon što je izborio pravo na svoju minutu.

Vidmarovic Bulgakov

Kijev, lipnja 2015. Autor pored spomenika M. Bulgakovu.

Ne ulazimo u Muzej poučeni prošlogodišnjim iskustvom, kada nam nije bilo dozvoljeno imati vodiča koji govori ukrajinski, već smo trebali birati između ruskog i engleskog jezika.

Đuro Vidmarović

Čet, 13-12-2018, 08:49:21

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).