Posjet povijesnom muzejskom kompleksu Kaedrala Svete Sofije

Muzejski kompleks Svete Sofije središnje je mjesto ukrajinske crkvenosti, uz, dakako Kijevo-pečerskulauru i Vidubecki manastir. Budući prošle godine nije bilo vrijeme za obilazak muzeja, to sam ove godine nadoknadio propušteno. Sabor, odnosno Stolnica Svete Sofije čudesno je skladna crkva, s očuvanim velikim mozaikom BD Marije kao „Marije orante". Niti jedan od europskih naroda ne može se pohvaliti ovako lijepim srednjovjekovnim pravoslavnim hramom.

Ushićenost i duboko poštovanje prema ovoj crkvi i cijelom kompleksu zgrada oko nje, uzrokuje njezina starost, odnosno činjenica da pamti ukrajinske narodne vladare iz vremena Kijevske Rus'i, da je preživjela tatarsko pustošenje i okupaciju, a zatim druge ratove. Tijekom drugog svjetskog rata kijevske crkvene spomenike su rušili i nacisti i boljševici, prebacujući krivnju jedni na druge. U vrijeme boljševičke vlasti mnogo je ukrajinskih crkvenih kulturno-povijesnih spomenika bilo uništeno, pa je tako planirano da se sruši i Katedrala Svete Sofije.Ovaj nevjerojatan podatak danas nalazimo i u literaturi, pa tako i na Wikipediji. Njezinu leksikografsku jedinicu o Katedrali sv. Sofije u Kijevu napisao je dobar poznavatelj povijesti Ukrajine i ove crkve, ali, što nije čest slučaj s ovim elektronskim medijem, netko historiografski objektivan.

„Katedrala sv. Sofije (ukr.: СоборСвятоїСофії ili Софійськийсобор) u KIjevu je izvanredan arhitektonski spomenik iz razdoblja Kijevske Rus'i, najveća znamenitost grada Kijeva i prvi spomenik iz Ukrajine koji je upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi, zajedno s obližnjim zasebnim manastirskim kompleksom Kijevo-pečerskalaura. Riječ je o petobrodnoj crkvi promjera 37 x 55 m, s pet apsida i 13. kupola, što nije bilo standardno u bizantskoj arhitekturi. S tri strane ju okružuje galerija na dva kata, a izvana je izvorno imala ukrasne plinte. Iznutra su sačuvani izvorni mozaici i freske na kojima je, između ostalih, prikazana Jaroslavova obitelj u molitvi.

Sveta Sodfija Kijevo

Izvorni oblik Katedrale sv. Sofije u Kijevu

Gradnja katedrale sv. Sofije započeta je 1011. godine u vrijeme velikog kijevskog kneza sv. Volodimira Velikog koji je 988. prihvatio Kršćanstvo kao službenu religiju Kijevske Rus'i. Katedrala je završena nakon 1037. godine, za velikog kijevskog kneza Jaroslava Mudrog, poznatijeg kao velikog graditelja crkvi. Katedrala sv. Sofije ime je dobila po svojoj nešto poznatijoj istoimenoj izvornoj inačici u Konstantinopolisu (Carigradu), Aja Sofiji (grčki: "Crkva svete mudrosti"). Katedrala je izvorno bila mauzolej Kijevskih vladara te su tu pored velikog kneza Jaroslava Mudrog u njoj sahranjeni Volodimir II. Monomah te Vsevolod I. Jaroslavič.

Nakon što je Andrij Bogoljupski, knez sjeverne pokrajine Vladimir-Suzdalja (jezgra buduće Moskovije), opustošio Kijev 1169. godine, te potom Tatari 1240., katedrala je u velikoj mjeri oštećena. Vladimirsko-Suzdaljska Kneževina bila je smještena u današnjem šumovitom predjelu zapadne Rusije, točnije u Vladimirskoj oblasti, koja se prethodno imenovala Zalesje. Od 10. do 12. stoljeća, zemlje Vladimir-Suzdalja su se nalazile u sklopu Rostovske i Suzdaljske kneževine koje su bile pod kontrolom kijevskog kneza u sklopu Kijevske Rus'i. U 12. stoljeću, zemlje su objedinjene pod knezom Andrejom Bogoljupskim, koji je 1157. preselio svoje središte u obližnji sjeveroistočni grad Vladimir. Godine 1169., nakon što je opustošio prijestolnicu Kijev, sebe je proglasio velikim knezom Vladimir -Suzdalja.

Godine 1238. Vladimirsko-Suzdaljsku Kneževinu zauzeli su Mongoli koji su od nje napravili vazalsku kneževinu, što znači da je opstala kao državno-pravni entitet. Zahvaljujući lojalnosti mongolskim vladarima, vladimirsko-suzdaljski kneževi mogli su imati određenu autonomiju, te su im kanovi dodijelili čak priznanje da su slijednici Kijevske Rus'i. Na tome će priznanju njihovi nasljednici graditi imperijalnu politiku u odnosu na Ukrajinu, uključujući i posljednjeg ruskog vladara koji nosi titulu Predsjednika.

Nakon Brestske crkvene unije 1596. godine, katedrala je pripala Ukrajinskoj grkokatoličkoj Crkvi, ali ju je već 1633. godine preuzeo novoimenovani kijevski pravoslavni metropolit Petro Mogila. On je naručio opsežnu obnovu koja je najočitija na gornjim dijelovima katedrale koje je izveo talijanski arhitekt OctavianoMancini u prepoznatljivom stilu ukrajinskog baroka koji je mješavina talijanskog baroka i bizantske arhitekture. Radovi na njoj su izvođeni i tijekom napada kozačkog hetmana Ivana Mazepe, te je 1740. godine dovršena u današnji izgled.

Tijekom sovjetske boljševičke strahovlade, u duhu antivjerskog pokreta 1920-ih godina, ukrajinska sovjetsko-komunistička vlada je planirala srušiti katedralu kako bi se na njenom mjestu podigao "Park heroja Perekopa" u slavu pobjede Crvene armije na Krimu. Katedralu su spasili znanstvenici i povjesničari, ali su sovjetske vlasti ipak 1934. godine konfiscirale svu imovinu, a Katedralu pretvorili u Muzej povijesti.

Koncem 1980-ih pokrenuo se postupak vraćanja katedrale crkvenim vlastima, ali zbog sukoba Grkokatoličke i Ruske Pravoslavne Crkve koje su obje polagale pravo na nju, to je odgođeno. Jedno vrijeme je pravoslavnim Crkvama bilo dozvoljeno obavljanje vjerskih obreda u posebnim danima, ali nakon pokušaja sahrane patrijarha ukrajinske pravoslavne crkve, Volodimira, 1995. godine, što je izazvalo krvave proteste, crkva je zatvorena za vjerske obrede. Danas je samo Muzej kršćanstva, a većina njenih posjetitelja su turisti.

sveta sofija 2

Katedrala sv. Sofije s trgom na kojem je spomenik Velikoj kneginji Olgi i svetoj braći Ćirilu i Meotodu, rad gruzijskog umjetnika Ivana Kavaleridzea

Ispred ulaza u kompleks Katedrale sv. Sofije posjetitelj će uočiti nešto što ga može ne samo iznenaditi, već i preneraziti: mramorni sarkofag ma kojem piše „Njegova svetost Patrijarh Kijevski i cijele Rusi-Ukrajine Volodimir". S pravom će si postaviti pitanje: kako je moguće da se Patrijarh jedne Crkve sahranjuje ispred ulaznih vrata u katedralni kompleks, između tog ulaza i asfaltiranog trga? Ovakve se scene rijetko mogu vidjeti. Kako me za ovaj grob, odnosno sahranu Patrijarha Volodimira, vežu osobna sjećanja, snimio sam sarkofag i pomolio se za pokojnikovu dušu.

Grob Volodimir

Grob Volodimira I., Patrijarha Ukrajinske Pravoslavne Crkve – Kijevski Patrijarhat, sa zvonikom Katedrale sv. Sofije u pozadini.

U vrijeme smrti Patrijarha Volodimira I. bio sam veleposlanik RH u Ukrajini. Crkva kojoj je bio na čelu obnovljena je 1990. s nezavisnošću Ukrajine. No, odvajanju se žestoko suprotstavila Ruska Pravoslavna Crkva, službeno nazivajući ju raskolničkom i nekanoničnom. Time je ukrajinskom narodu uskraćivano pravo na autokefalnu pravoslavnu Crkvu, premda takve Crkve postoje i u recimo Poljskoj i Japanu. Kroz takvu uskratu definiran je i odnos prema ukrajinskom etnosu, poznat u povijesti po paroli: Vi ste Malorusi, ogranak velikog ruskog naroda. Moskva je na prostoru Ukrajine objedinila svoje eparhije i dala im naziv „Ukrajinska Pravoslavna Crkva", s mitropolitom na ćelu. Naziv je bio zbunjujući i trebao je zavarati ukrajinske vjernike, jer, eto, imaju „svoju" Pravoslavnu Crkvu. To što joj je poglavar u susjednoj državi ne smeta, jer je to kanonski određeno.

Kako je RPC u simbiozi s ruskom Državom, bilo je jasno da je riječ o političkoj mimikriji, više nego crkveno-kanonskoj regulativi. U tom je trenutku začet sukob koji je eskalirao 2014. na Majdanu nezaležnosti. Moskovska Patrijaršija onemogućila je kanonsko priznanje Ukrajinske pravoslavne Crkve, jer se kanoničnost dobiva na saboru svih pravoslavnih Crkava, pri čemu se kanoničnost uskraćuje ako se tome suprotstavi samo jedna od Crkava. Podsjećam kako se time koristi Srpaska Pravoslavna Crkva kako bi onemogućila „kanoničnost" Makedonskoj Pravoslavnoj Crkvi i Crnogorskoj Pravoslavnoj Crkvi. Kako bi se spriječila manipulacija, vlasti u Kijevu koriste nazive „Ukrajinska Pravoslavna Crkva – Moskovski Patrijarhat" (UPC - MP) i „Ukrajinska Pravoslavna Crkva – Kijevski Patrijarhat" (UPC – KP).Tako je i danas. Na ćelu prve je moskovski Patrijarh kojega zamjenjuje od njega blagoslovljeni Mitropolit, dok je na ćelu druge ukrajinski Patrijarh. U UPC-MP službeni je jezik ruski, dok je u UPC-KP to ukrajinski.

Kada je umro Patrijarh Volodimir do svih je Veleposlanstva odmah stigla vijest o problemima oko mjesta na kojem će biti sahranjen. Njegova je Crkva najavila kako je Patrijarhu obnovljene nacionalne pravoslavne Crkve mjesto jedino unutar kompleksa Katedrale Svete Sofije. Bilo je to logično zaključivanje, s aspekta nacionalne simbolike i nacionalne državotvorne samobitnosti. Naravno, protivnici su to osporavali. Došlo je među vjernicima do snažne polarizacije. UPC – KP nije odustajala od planiranog mjesta. Na mjesto preminulog Patrijarha Volodimira izabran je vladika Filaret, izuzetno karizmatična ličnost, nekada jedan od najviših eparha u Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi, najzaslužniji crkveni dostojanstvenik za odvajanje od RPC. Ukop je bio 14. srpnja 1995. Kao i mnogi kolege, želio sam vidjeti kako će pogreb završiti. Diplomatskim smo kolima polagano kružili oko Svete Sofije i uočavali okupljanje policijskih snaga. Bilo mi je jasno da je predsjednik Kučma odlučio spriječiti sahranu Patrijarha na željenom prostoru. Bila je to pogrešna odluka, jer je trebalo prije ukopa razgovarati s novim Parijarhom i pronaći rješenje mirnim putom. Policijski su kordoni zaustavili pogrebnu povorku.

Došlo je do manjih sukoba vjernika i policije. Tada Filaret donosi odluku koja je mnoge iznenadila. Naime, između trga i kompleksa Svete Sofije postoji prostor koji pripada kompleksu, ali je izvan ogradnih zidova. Odlučuje Patrijarha ukopati upravo na tome mjestu, sučelice velebnom zvoniku svete Sofije. Policija nije spriječila kopanje rake u koju je spušten lijes. Tim je trenutkom stvorena paradoksalna i tragična slika koja je održavala svu dramatičnost ukrajinske vjerske i političke tranzicije. Kasnije je UPC – KP tijelo patrijarha Volodimira I. stavila u lijepi i dostojanstveni sarkofag od bijelog mramora koje se nalazi na razini tla, tako da je vidljiv svakome tko prolazi trgom, ili posjećuje sv. Sofiju.

Događanje oko sahrane Patrijarha Volodimira I. toliko me se dojmilo da sam o tome napisao pjesmu koju sam uvrstio u zbirku „Horus u krletci".

PLAVO NEBO I ZLATNO KLASJE

Vladimiru, Patrijarhu ukrajinskom na dan ukopa

Još je svjež humak, još je svježe cvijeće,
A ja ispitujem sebe samoga:
Jesu li pokopali sveca ili roba?
Sumorne misli odagnat ne mogu.
Patrijarše, vladiko, ne mogu razumjeti:
Sahranjuju Te ispred vrata katedrale,
Između crkvenog zida i uličnog asfalta.
Sveta Sofija takvog nije vidjela srama.

Zašto? Po čijoj nečasnoj želji?

Što se to događa? Što će se još zbiti?
Iz raznih vremena ovdje se nađoše ljudi.

Čudesni zvonik Svete Sofije,
Kao na platnu slikara Sinice,
U nebo stremi, nebu se žuri,
Do Boga uzdiže svoj glas.

Netko plače. Netko se moli. Tiho.
A netko se drsko oružja laća.

Tvoje je mjesto, Patrijarhu mrtvi, u hramu
Narodne slave i u srcima vjernika.
Treba pobijediti strah,
Jer slobodnim ustima govori sloboda.

Slušaju ljudi, slušaju ljudi
Pažljivo i tiho glas Tvoj snažni,
I vjeruju u život vlastitih nada,
U vrijeme koje dolazi i došlo je!

U sunčevom sjaju, nad nama lebdi
I cvate žuto-plavi stijeg.

grob volodimir 2

Grob Volodimira, Patrijarha Ukrajinske Pravoslavne Crkve – Kijevski Patrijarhat.

Patrijarh kijevski

Святіший Патріарх Київський і всієїРуси-України Володимир І (у мируВаси́льОмеля́новичРоманю́к – Njegova Svetost Patrijarh Kijevski i cijele Rusi-Ukrajine Volodimir I. (civilno ime Vasilj Omeljanovič Romanjuk) (Patrijarh:24. listopada 1993.- 14. srpnja 1995.)

Pun dojmova i sjećanja na ukop Patrijarha Volodimira I., ulazim s Galinom i katedralu sv. Sofije. Zapljuskuje nas dah prohujalih vjekova. „Marija ornate" s uzdignutim rukama pozdravlja nas ozbiljna i carski dostojanstvena. Veličanstven i prekrasan mozaik. Stijene hrama oslikane su freskama. Tako je i na gornjem katu. Ondje je i prigodna izložba. Na freskama su ovjekovječene pored svetačkih i povijesne ličnosti. Donji dio nosivih stupova prekriven je prozirnim plastičnim pločama kako bi se zaštitili od dodira. Na tim se stupovima nalaze grafiti stari tisućljeće, među njima i jedan na glagoljici. U Kijevu se nalazi i vrijedan glagoljski povijesni dokument, poznat pod imenom „Glagoljski listići".

Moza bm 1

mozak bm 2

Mozaik s likom Majke Božje

aarkandeno gabrijel

Prekrasni mozaik s likom Arhanđela Gabrijela

glagoljcia kijev

Glagoljički grafiti u crkvi sv. Sofije u Kijevu

Ukrajinci su s pravom ponosni na sarkofag svoga velikog vladara Jaroslava Mudrog koji je sačuvan u Katedrali. Nekako sam potajno fotografirao sarkofag, kako bih našim čitateljima pokazao njegovu prednju stranu s dekorativnom plastikom istovjetnom onom koja se nalazi na spomenicima srednjovjekovne Hrvatske.

sarkofag jaroslav

Sarkofag Velikog Kneza Kijevske Rus'i, Jaroslava Mudrog

Sličnost se uočava i na mnogim drugim spomenicima. Pored Katedrale u jednoj od zgrada priređena je velika izložba kulturno-povijesne baštine iz vremena Kijevske Rus'i. Snimio sam jedan sarkofag i jedan zabat, kao ilustraciju stilskog jedinstva od Kijeva do Rima. Na žalost, o ovoj baštini u Hrvatskoj se malo znade.

sarkofag rus

Sarkofag iz vremena Kijevske Rus'i

zabar tus

 

Zabat iz vremena Kijevske Rus'i.

O crkveno-muzejskom kompleksu Svete Sofije napisani su tomovi knjiga. Ona je još uvijek predmet istraživanja arheologa, jezikoslovaca, povjesničara, arhitekata, teologa i historičara umjetnosti. Ovamo dolaze studenti kijevske Akademije likovnih umjetnosti kako bi preslikavali freske, mozaike i ostale likovne priloge. Galina se prisjetila studentskih dana kada je sa slikarskim priborom sjedila na stubama unutar Katedrala i slikala pojedine njezine dijelove.

galina

Kijev, lipnja 2015. Galina Gorodničeva ispred sv. Sofije

Na rastanku fotografiram Galinu ispred Katedrale uz koju ju veže mladost, ali koja je dio njezine narodnosne samobitnosti. Tko zna hoću li ikada više doći ovamo. („Tko zna, /ah nitko ništa ne zna./ Krhko je znanje. / Možda je pao trag istine na me,/ a možda su sanje..."

Ukrajina je kao san nestvarna, komplicirana, eterična i mistična, ranjena, ali vječna. Vjerska himna Ukrajine ima stihove: „Bože, Veliki, Jedini, Ukrajinu hrani..." (Bože, Veliki, Jedini, čuvaj Ukrajinu). Ponavljam u sebi ove stihove.

Đuro Vidmarović

Uto, 23-10-2018, 08:24:17

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

HT: Kolumna Z. Hodaka

Hrvatski tjednikOd četvrtka u prodaji

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).