Sveto Deković – Hrvat iz Tivta

Svetu Dekovića iz Tivta upoznao sam zahvaljujući njegovome ocu Zvonimiru, jednome od visokih dužnosnika Hrvatske građanske inicijative (HGI), stranke koja okuplja Hrvate u Crnoj Gori, poglavito one u Boki Kotorskoj. Sveto me zainteresirao kao mlađi stranački djelatnik koji se našao na listi za Skupštinu općine Tivat. Ovaj 39-togodišnjak, otac troje djece (dva kršna srednjoškolca i mala živahna ženska prinova), ugodan je čovjek koji se pokušava održati u svijetu divljeg kapitalizma koji je, kao i Hrvatsku, zavladao Crnom Gorom. Iz treće ruke sam saznao kako je taj, naoko običan i svakodnevnim brigama okupiran bokeljski Hrvat, zapravo svjetski prvak.

- U čemu, upitah?

- U kjokunšinkaj karateu!

Umalo se nisam zločesto nasmijao, jer me prvi dio ove japanske složenice nekako zvukovno podsjećao na, u Hrvatskoj vrlo popularnu, riječ „kokošinjac". A taj je pojam, zahvaljujući nekadašnjem kreativnom Ministru kulture i velikom glumcu, ali i političaru Zlatku Vitezu pl. Histrionskome koji uvijek ne važe (vlastite) riječi koje izgovara, promijenio „semantičko polje".

sveto

Sveto Deković

Naša mladost, ali i dobar dio drugova iz hrvatskih sredstava javnog priopćavanja, zahvaljujući slavnome Histrionu, pojmom „kokošinjac" opisuju, pa čak i određuju, Hrvatski sabor, kao najviše zakonodavno i predstavničko tijelo Republike Hrvatske, a time sugeriraju da se uvaženi saborski zastupnici, pa čak i saborske zastupnice, tretiraju kao simpatične domaće ptice, poznate po kokodakanju i kukurikanju.

Nisam se nasmijao jer, konačno, biti u nekom sportu svjetski prvak nije mala stvar, Što više, takvi se pojedinci u svojim narodima uvažavaju i cijene. U isti mah me postidjela činjenica da nisam znao za Svetin uspjeh, za što sam okrivio samozatajnog mu oca, a zaboljelo me što mi u Hrvatskoj o ovome svjetskome prvaku ništa ne znamo. Odmah sam pomislio na čuvenog Cro-copa koji je izabran u hrvatski „Kokošinjac" na listi SDP-a, ali i na braću Kličko iz meni drage Ukrajine, od kojih je stariji uspješan politički lider i mogući sutrašnji državni poglavar.

Uz to, Deković pripada manjinskoj zajednici bokeljskih Hrvata, a svjetski je uspjeh postigao kao pod zastavama Jugoslavije, Srbije i Crne Gore. Kao „njihov". Malo me zasmetalo što nije prešao Debeli Brijeg i nastupao kao „naš". Kasnije mi jeodgovoreno:

1. Ovdje su mu žena djeca, roditelji, brat, mladost i cjelokupni životni milje, pa makar s mnogo problema;
2. A kome bi se „tamo" javio?;
3. Da se „tamo" i javio, što bi bilo s našima „ovdje";
4. I bez nas se previše Hrvata iselilo iz Boke Kotorske i
5. Znademo da bi „ondje" materijalno bolje situirao svoj uspjeh nego „ovdje", ali takav je život!

brijeg

Debeli Brijeg – crnogorski granični prijelaz prema Republici Hrvatskoj.

Vrlo uspjelo arhitektonsko rješenje u obliku orla s nacionalnog grba.

Provjerio sam obavijesti o Sveti Dekoviću.

U knjizi „Masutacu Ojama-čovek podviga", beogradskog autora Nenada Simića, izdane u Beogradu 2009., na str. 504.- 515. govori se o sportašu Sveti Dekoviću čija obitelj živi u Donjoj Lastvi. Ispod njegove fotografije Simić navodi: "šampion "Mas Ojama gold" kupa; šampion "Vankuver kupa"; šampion Sjeverne Amerike; šampion Europe i sudionik 7. i 8. (1999. i 2003.) Svjetskog otvorenog prvenstva u Tokiju". Autor Simić u daljem tekstu piše:

„Priča o Sveti Dekoviću je priča o čovjeku koji je ostao dosljedan snovima svoje mladosti. To je ujedno i priča o snazi nepokolebljivog duha iskovanog u ognju napornih treninga i žestokih borbi. S hrabrošću duboko usađenog u svoje biće, ovaj čovjek plemenitog kova krčio je svoj borilački put ne odstupajući od postavljenih ciljeva, a prepreka na tom putu bilo je mnogo. Suočavajući se s njima, Sveto je padao i nanovo se uzdizao postajući sve bolji i jači.

Od uzanih neprolaza je samo njemu znanom vještinom pravio svoje prolaze. Ni iz čega je stvarao nešto, što se kasnije pokazalo vrijednim truda i svih proživljenih muka i boli. Veličanstvenost njegovih poduhvata utoliko je veća što, za razliku od svojih europskih i svjetskih protivnika, Sveto nije imao nekih naročitih materijalnih pogodnosti, a postigao je dosta.

Željezna volja, hrabro srce i viteško držanje, ujedinjeni s napornim treningom karatea u njegovom slučaju su bili presudni. Sveto Deković je vježbao karate tako naporno kako to odavno nitko nije činio na našim prostorima. Rigorozni karate treninzi koji su ga danonoćno ispunjavali predstavljali su točku njegovog oslonca. More prolivenog znoja, jedinog istinskog pokazatelja i svakodnevnog vjernog pratitelja, određivalo je Svetov napredak.

Vježbajući karate, na strog samurajski način, on je stotinama tisuća puta ponavljao udarce i zahvate kako bi prodro do njihove suštine i u sebi napravio bazu za instinktivno reagiranje.
U odlučujućim momentima borbe, u trenu borilačkog sukobljavanja nema razmišljanja. To je fundamentalna borilačka zapovijest koju svaki pravi borilački majstor mora znati. Dokle god postoji svjesna misao o napadu ili obrani, to ne predstavlja majstorstvo visokog stila. Tijekom obuke tijelo mora upamtiti tehnike, ali tijekom borbe, ono mora samo raditi.

Um borca treba biti prazan (mušin) i fluidan, oslobođen svih zamki i frustracija koje bi ga mogle ispunjavati. Djelovanje instinkta i visoki automatizam pokreta predstavljaju reakciju koja sačinjava srž borenja i tada se tehnika izvodi kao sama od sebe. Bez svjesnog razmišljanja i u pravom momentu. Suština je u činjenici što borac koji izvodi tehniku ni sam ne zna kada će to učiniti.

To radi njegovo biće na bazi podsvjesnog djelovanja, oslobođeno i čisto. Takvu tehniku protivnik ne može naslutiti, a onaj tko ju izvodi postaje neuhvatljiv. Ta ne misao pretočena u pokret obara protivnika i čini progresivno borilačko sazrijevanje. To je odraz dubokih, instinktivnih reakcija i predstavlja krunu borilačkog majstorstva. U jednoj rečenici - to je princip zem. Utjelovljen u vještini borenja i kao takav zahtijeva neprekidnu praksu i potpuno poistovjećivanje.

Sveto Deković je ovu drevnu borilačku lekciju razumio i u praksi uspješno savladao. On je shvatio mudrost borilačke Budo predaje, te ga to svrstava među istinske eksperte Kjokušin karate - do vještine. Komentari o njegovim tehnikama, a posebice o njegovom čuvenom nožnom udarcu (ura-mavaši-geri), postali su zanimljiva tema koja se rado prepričavala širom europskih i svjetskih borilišta.

Tu njegovu tehničku specijalnost analizirali su razni međunarodni eksperti uključujući i čelne ljude japanske momčadi. Sa šampionskim titulama i temeljnim poznavanjem praktičnih i duhovnih aspekata Kjokušin karatea Sveto predstavlja autoritativnu osobu koja ima što kazati i pokazati. U dosadašnjoj povijesti Kjokušin karatea na prostorima stare Jugoslavije nitko nije ostvario rezultate kakve je on postigao. U tom smislu Sveto Deković je još uvijek osamljena pojava i legendarna ličnost ... u ovoj vrsti sporta."

tivat

Tivat – grad s najvećom koncentracijom Hrvata u Boki Kotorskoj

sveto2

Svjetski prvak Sveto Deković: snimak iz 1998. g. U pozadini se vidi Tivat.

O Sveti Dekoviću, sportašu svjetskoga glasa i našem Hrvatu iz Donje Lastve pored Tivta objavljen je odgovarajući prilog u knjizi Slavka Krstovića: "Sport u Tivtu - mladost jedne povijesti", izdavač: Opština Tivat, Tivat, 2011. godine. Autor ove knjige pomalo u jugonostalgičnom tonu piše:

„Deković je radeći klasični, šotokan stil bio vođen kao reprezentativni potencijal velike Jugoslavije, u karateu priznate europske sile. Na poziv Slavoljuba Pipera, šampiona Starog kontinenta, počeo je nastupati za čačanski Borac koji je uz titogradsku Budućnost, sarajevsku Bosnu i zagrebački Tempo činio veliku Ju-karate četvorku.(...) Sveto će dva puta u Montrealu, u veljači 1998. i ožujku 2001., i jednom u Vankuveru, u prosincu 2000., osvojiti svjetski kup. Bit će počašćen sudjelovanjem na večeri borilačkih vještina (Budo gala Versi) u Parizu 2002., gdje se okupilo 32. najboljih planetarnih boraca i gdje će savladati domaćeg šampiona, a on nekih titula odvojit će ga viša sila.

Europsko prvenstvo u Sentešu 2001., završit će prvom borbom i 4 šava,na smotri najboljih Europljana 2005. U Beogradu ponovo ga je povreda zaustavila u pohodu k tituli i to poslije pobjede nad poljskim i rumunjskim, ujedno i aktualnim svjetskim prvakom. Nositelj je crnog pojasa treći dan, ponosan što ga je zavrijedio zadovoljivši kriterije Hidetake Nišijame, sudionika legendarnog Funakošija.

Bio je sudionik i dva svjetska prvenstva 1999. g. i 2003. g. u apsolutnoj kategoriji koja se u skladu s pravilima kjokušina održavaju u Tokiju. ... Sveto će 1999. g., i 2000. g. biti najbolji sportaš Tivta. Grad mu je odao priznanje dodijelivši mu 1999. g. Novembarsku nagradu. Za izuzetan doprinos japanskim borilačkim vještinama Budo savez Crne Gore dodijelio mu je 2002. g. zlatni kimono, a sedmoga travnja 2006. g. za razvoj borilačkih sportova u Crnoj Gori uručit će mu se nagrada za životno djelo".

Oba autora lijepo i objektivno pišu o uspjehu Svete Dekovića, ali kako je vidljivo, ne pada im na pamet spomenuti, pa makar u podrubniku, kako je riječ o Hrvatu iz Boke Kotorske. On je svjetski prvak čija se hrvatska narodnosna pripadnost upadljivo prešućuje.

Sveto Deković je rođen 1970. u Kotoru od oca Zvonimira i Majke Senke rođ. Marković, oboje iz Donje Lastve. U trinaestoj godini pristupio je školi tradicionalnog Šoto kan karatea u Tivtu. Živi i radi u Tivtu. Obiteljski je čovjek i otac troje djece.

Kjokušinkaj karate je zahtjevan sport, zahtijeva brzinu, koncentraciju, borbenost, samokontrolu i strategiju.

U medijima

Crnogorski dnevni list „Pobjeda" u broju od 20. siječnja 2004. piše: „BUDO SAVEZ CRNE GORE PROGLASIO NAJBOLjE U 2003. Sveto Deković najbolji takmičar. Prošla godina ocijenjena kao najuspješnija u povijesti Crnogorskog saveza za japanske borilačke sportove.

Podgorica, 19. siječnja - Crnogorski Budo savez, koji objedinjava 50 klubova i škola iz 16 borilačkih vještina (aikido, kendo, dzudo, dziju-dzica, sambo, kjokušin, kai karate, kik boks, dzaido, unifajt, selfdelfens, ful kontakt, kungfu, hapkido, brazilska dzijudzica), proglasio je na pres-konferenciji održanoj u hotelu „Podgorica" najbolje u 2003. Prema riječima predsjednika Zorana Milovića, prošla godina bila je vrlo uspješna, točnije rečeno najuspješnija u povijesti crnogorskih borilačkih sportova. Od mnogo događaja, svakako, najveću pažnju izazvao je odlično organizirani Svjetski festival borilačkih vještina od 4. do 7. rujna u Podgorici, koji je svuda u svijetu ocijenjen kao veoma uspješan, uz učešće brojnih majstora u pojedinim disciplinama.

Uz 20 takmičenja republičkog karaktera, sedam domaćih i osam internacionalnih seminara, brojnim kampovima, crnogorski savez za japanske borilačke sportove i vještine ostvario je obiman program. Takmičari CBS su pojedinačno ili klupski ostvarili 521 medalju, od kojih je sigurno najvrednija zlatna sa Europskog prvenstva ukjokušin-kai sportu koju je osvojio Sveto Deković. ...
Sveto Deković, koji je sudjelovao i na Svjetskom prvenstvu u Japanu, proglašen je za najboljeg takmičara po izboru CBS u 2003.".... Z. D. (poveznica)

lastva

Donja Lastva, pitomo hrvatsko (po većini pučanstva) bokeljsko naselje nedaleko Tivta

Svjetski prvak Sveto Deković nije čovjek bez korijena, kao što bi s emoglo zaključiti čitajući navedene obavijesti o njemu. Kao baštinik tisućljetne kulture Hrvata u Boki Kotorskoj koji su ovdje autohtono pučanstvo, uključio se u politički život svoje Države unutar stranke koja se zove Hrvatska građanska inicijativa (HGI). Štoviše, pristao je staviti svoje ime na kandidacijsku listu HGI za izbor odbornika u Skupštini Tivta i Herceg Novog 6. travnja 2008.

Navodimo popis osoba s ove hrvatske stranačke liste: Marija Vučinović, Mato Marović, Mato Krstović, Božo Nikolić, Zvonimir Deković, Miroslav Franović, Andrija Krstović, Jakov Kokeza, Darija Žegura, Anto Biskupović, Ivica Božinović, Rafael Sindik, Nikola Počanić, Antun Petković, Gajo Kovačević, Vicko Petković, Jasna Kokeza, Antun Andrić,Anto Perčin, Marijo Golub, Milan Franović, Sveto Deković, Boško Vuksanović, Damir Petković, Gracija Vučinović, Ivan Andrić, Marinko Drmić, Dejan Matković, Mladen Božinović, Anton Perušina, Milan Golub, Zoran Vojnić.

Predlažem hrvatskim leksikografima, povjesničarima sporta i Hrvatskoj matici iseljenika da uspjeh Svete Dekovića, pripadnika hrvatske nacionalne manjine u Crnoj Gori, ne izostave iz nacionalne publicistike, enciklopedistike i sportske historiografije. Predlažem Hrvatskom KYOKUSHIN KAIKAN savezu da ovoga sportaša pozove u Hrvatsku kako bi smo upoznali i kako bi nam održao predavanje o ovome sportu, svojim uspjesima, svome životu kao Hrvatu u Crnoj Gori i članu HGI-a. To, dakako, ne isključuje, njegovu realnu domovinu, Crnu Goru. Štoviše, povezuje ih.

Đuro Vidmarović

Čet, 13-12-2018, 04:08:20

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).