Veronika Starman udana Dragičević (Fotografija koja se čuvala kao tajna i dragocjenost)

U našoj javnosti malo je poznato kako hrvatska nacionalna manjina u Skupštini (Parlamentu) Crne Gore ima svoga zastupnika. Riječ je o poštovanoj gospođi Ljerki Dragičević. Ona je, što malo tko u Hrvatskoj znade, izabrana u travnju 2012. u najviše predstavničko i zakonodavno tijelo ove susjedne nam države, neposredno, kao predstavnica Hrvata, odnosno njihove političke stranke koja se zove Hrvatska građanska inicijativa (HGI).

prva

Veronika Dragičević, rođ. Starman s kćerkom Ljerkom, hrvatskom narodnom zastupnicom u Parlamentu Crne Gore

Nakon upoznavanja s kolegicom Dragičević ugodno me iznenadio detalj iz njezinoga obiteljskog miljea koji mi je ljubazno ispričala. Naime, zastupničina je majka, Veronika Starman, udana Dragičević, Hrvatica iz Bosne, kao djevojčica susrela kardinala Alojzija Stepinca. Taj joj se susret duboko urezao u sjećanje, tako da ga ime pred očima i nakon proteklog vremena od 75 godine. Kao dokaz istinitosti ovoga susreta, poklonjena mi je fotografija kao povijesni dokaz.

Ova je fotografija skrivana kako bi preživjela Drugi svjetski rat 1941.-1945., zatim titoističko bezbožništvo 1945.-1991., pa srpsko-crnogorsku agresiju na RH 1991.-1995., kojom su prilikom Hrvati u Kotorskoj biskupiji proživljavali dramatične i tragične godine, da bi, konačno, evo, 2011. ugledala svjetlo dana.

Prilažem ju sa zadovoljstvom čitateljima našega portala, jer ima značenje koje nadilazi sadržaj sjećanja jedne djevojčice, danas gospođe u poštovanim godinama. Ta je djevojčicu preživjela Drugi svjetski rat, a zatim nastavila živjeti kao i svi mi starijih godišta pod vlašću titoističkog bezbožničkog režima koji je osudio kardinala Stepinca kao zločinca, otjerao ga u preranu smrt, a nakon smrti zabranjivao svaku pozitivnu riječ o njemu.

Gospođa Veronika našla se u sredini tuđega naroda pravoslavne vjere, k tome katolkinja i pripadnica hrvatske nacionalne manjine u Kotorskoj biskupiji. Ipak, usprkos zlom vremenu, zahvaljujući obitelji, podigla je djecu, a kćerka joj Ljerka dobila čast predstavljati Hrvate u državnome Parlamentu. Ono što nas mora ganuti i oduševiti je činjenica što je gospođa Veronika sačuvala vjeru svojih otaca i nježno sjećanje na kardinala-mučenika. Samo ona znade kako je uspjela u tome, i kako je spasila fotografiju, čije bi ju otkrivanje od strane komunističkih agenata i doušnika koštalo velikih neugodnosti.

druga

Fotografija posjeta bl. Alojzija Stepinca Visokom 1937. ili 1938. godine.

treca

Fotografija posjeta bl. Alojzija Stepinca Visokom 1937. ili 1938. godine.

Na poleđini fotografije napisan je tekst slijedećega sadržaja:
Posjeta dr. Alojzija Stepinca 1937. ili 38. g. Franjevačkom samostanu u Visokom.
Predaju cvijeće STARMAN VERONIKA udata 1940. DRAGIČEVIĆ (Budva) i
STARMAN DOROTEA ud. 1943. MARKIĆ (Zagreb).
Fratar VEŠARA FRA PAŠKAL, prof. Visočkefranj. Gimnazije, te Križevački grko-katolički biskup NJARADI

Kako bi naši čitatelji bolje upoznali gospođu Veroniku Starman-Dragičević, zamolio sam ju da napiše svoj kratki životopis. To je i učinila.

«Rođena sam 12. rujna 1917. godine u Ljubuškom, kao drugo dijete od ukupno četvero, u obitelji Starman Josipa i Marije, rođene Fuks. Od nas četvero, danas smo živi moj brat Josip (1923.) i ja. Tata mi je bio sudski činovnik-gruntovničar i po potrebi posla službovao je u Ljubuškom, gdje sam i ja rođena.

Godine 1920. prelazimo za Visoko gdje je tata 1913. godine sagradio novu kuću pored stare u kojoj su živjeli njegovi tata, mama i dvije sestre. U Ljubuškom se još rodila i moja sestra Dorotea-Dora, a u Visokom se rodio i najmlađi brat Josip. Obitelj je gajila svoje hrvatske korijene i katoličku vjeru, te smo tako i odgojeni.

Nižu gimnaziju sam završila u Visokom, a višu gimnaziju u Sarajevu.

U moje vrijeme u Visokom nije bilo ženske gimnazije, već samo muška, pa su to razlozi što sam gimnaziju završila u Sarajevu.

Mama i tata su imali dosta bogat društveni život. Bili su članovi Hrvatskog društva *Napredak*, gdje je tata bio i u rukovodstvu, Društva Sv. Ante i veoma aktivan u crkvenom zboru i u životu Crkve. Završivši gimnaziju i ja i sestra posvetile smo se također aktivnostima u hrvatskim zajednicama i aktivnostima crkve. Tako smo i bile izabrane da pozdravimo nadbiskupa Dr. Alojza Stepinca i grčko-katoličkog biskupa Njaradija, kada su posjetili Visoko, a i kao pripadnice cijenjene i ugledne familije.

Nedugo poslije završetka gimnazije udala sam se u Budvu, gdje i sada živim. Udala sam se za Budimira Dragičevića iz, također, ugledne hrvatske i katoličke obitelji. Vjenčali smo se 25. ožujka 1940. g. u crkvi Sv. Bonaventure u Visokom. U Budvu sam stigla 26. 03. 1940. godine, što znači prije punih 71 godine, a sada ulazim u 72. godinu moga života u Budvi. Kada sam se udala u kući Dragičevića zatekla sam svekra, svekrvu, djevera i zaovu.

Netom se zaova udala, a mi smo ostali svi zajedno živjeli do njihove smrti (1966.,1967.,1968., i suprug 1991.).

Moj suprug i ja izrodili smo troje djece. Najstarija je Katarina i ona je udata za dr. ĐuraKojana iz Popovića u Konavlima. Imaju dvije kćerke Suzanu i Dijanu i od njih imam, hvala Bogu, dvoje praunučadi: Luku i Mariju. Srednje naše dijete je kćerka Ljerka koja je sada poslanica u Skupštini Crne Gore ispred Hrvatske građanske inicijative. Ljerka nije udata.

Treće naše dijete je sin Jerolim – Jerko. Oženjen je bio sa pok. Stojankom rođ. Banjac iz Bačkog Jarka u Vojvodini. Jerko ima troje djece. Najstarija je kćerka Jelena koja je udata i ima dvoje djece : Milu i Uroša. Srednje je dijete sin Ante koji je od nedavno oženjen i sada u septembru očekuje se prinova. Najmlađi sin Ivan još nije oženjen i upravo je nedavno diplomirao.

Bilo je teških godina, rat, bombardiranje kuće od strane saveznika, izgradnja kuće, potres, ratno okruženje, ali kada su glave žive i kada je obitelj i familija dobro i zdravo, kada ima Božijeg blagoslova, ljubavi i tolerancije, sve se može prevazići što je problem. Ja još uvijek mogu, hvala velikom dragom Bogu, skuhati ručak, napravit kolače, sve oko sebe i pamtiti i prenositi na sve ukućane, ono što se ne smiju zaboraviti.

Član sam Hrvatske građanske inicijative».

Đuro Vidmarović

P.S.
Do danas autoru nije jasno zbog čega se ovaj članak, premda poslan prije dvije godine, nije našao na stranicama jednog hrvatskog katoličkog glasila? Stoga spada u sjaj ždrijela crnih lista.

Uto, 18-12-2018, 17:46:20

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).