Domovinski rat nema niti jednu dodirnu točku sa zločinima 1945.

ČČinjenično stanje je jednostavno, jednostavnije ne može biti. Josip Boljkovac priveden je u istražni zatvor u Zagrebu zbog osnovane sumnje da je u svibnju 1945., po završetku Drugog svjetskog rata, počinio ratni zločin u okolici Duge Rese, naređujući strijeljanje, bez suđenja, 21 civila. Tužilaštvo raspolaže izjavama 25 svjedoka, među kojima su i očevici. Naravno da je osumnjičenik pravno nevin sve do pravomoćne presude nadležnog suda, ali je očito da je slučaj toliko jasan i čist, da apsolutno nitko nije prozborio niti jedne riječi koja bi se bilo čime suprotstavili navedenome.

Zastrašujuće omalovažanje

Od reakcija na događaj u hrvatskim medijima tek je mali dio onih očekivanih, razumnih, koje se mogu svesti na to da je već i bilo vrijeme da netko odgovara za stotine tisuća ljudi pobijenih nakon završetka Drugog svjetskog rata. One, drugačije reakcije u medijima, koje su daleko brojnije s raznim varijacijama relativiziranja, u najmanju su ruku, da budemo blagi, zastrašujuće. Na razne se načine, različitim „argumentima“, omalovažava sam povijesni događaj. Tako se radije opisuju današnja zbivanja kao pokušaj revizije povijesti, kao izborni potez HDZ-a, kritizira se vremenski slijed događaja, tj. pritvaranje Boljkovca u predizborno vrijeme... Spominje se maltretiranje starca od 89 godina, ili govori o potezu kojim HDZ poništava Tuđmanovu politiku nacionalnog pomirenja, odašilju se parole kako se treba okrenuti budućnosti, ili dosta je bilo podjela na „djece partizana i ustaša“, itd.

Zajedničko svim tim pokušajima je to da se uopće ne pokušava raspravljati o samom zločinu, on je opet gurnut na margine. A to jednostavno znači da se sam taj čin, kao i njegov počinitelj, brane. I to je opet strašno i zastrašujuće. Tim se činom istovremeno ponovo izravno brane masovni zločini od strane komunističkih partizana tijekom i nakon Drugog svjetskog rata.

Dva suprotna pristupa istih "humanista"

Svi ratni i poslijeratni zločini izviru iz naređenja Josipa Broza Tita i tadašnje partijske vrhuške o eliminaciji svih onih koji bi mogli biti prepreka komunistima u dobivanju apsolutne vlasti. Međutim, u glavama onih koji su osporavali uopće istragu protiv Josipa Boljkovca, a kasnije i njegovo uhićenje, svi masovni i nezakoniti (bez ikakvog suđenja) pokolji i nisu zločini. U njima su stradali, po takvim interpretacijama, „protivnici“. Desetci tisuća ubijene djece i žena kolateralne su žrtve.

A od koga sve dolaze takvi glasovi? Od onih istih koji su najglasnije govorili kako se treba suočiti s istinom, i istražiti te suditi za sve zločine počinjene s hrvatske strane u Domovinskom ratu! Licemjerje je najblaža riječ za to. Prednjači tu bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, pridružuju mu se Ante Nobilo, mnogi dežurni i „neovisni“ politički analitičari,predstavnici srpske manjine, „poznati“ hrvatski povjesničari, "ugledni intelektualci", i da ne nabrajamo dalje kastu ljudi koja već godinama odlučuje što je dozvoljeno i dobro za javno mnijenje u Hrvatskoj.

Čim prođu izbori

Posebno je upečatljiv po pitanju slučaja Josipa Boljkovca bio je komentator Jutarnjeg lista Davor Butković. On doslovce kaže: „Ivo Josipović i Zoran Milanović dovoljno su racionalni, da se ne bi dali navući na ovaj HDZ-ov izazov: da su predsjednik Republike i šef SDP-a odmah krenuli braniti Boljkovca, Jadranka Kosor i njena stranka isti bi čas optužili Kukuriku koaliciju i Ivu Josipovića za prikrivanje komunisitčkih zločina, pa čak i za blagonakloni odnos prema bleiburškoj tragediji.“

Dakle, uopće nije u pitanju da li treba braniti Boljkovca, pitanje je samo kada to treba učiniti! A neslužbeni medijski glasnogovornik i zagovaratelj predsjednika Josipovića i SDP-a to zasigurno dobro zna - čim prođu izbori.

Pravi odgovori

Na sve prigovore upućeni na uhićenje Josipa Boljkovca vrlo je jednostavno odgovoriti, samo što vodeći hrvatski mediji za te odgovore ne mare.

Predizborno vrijeme? – Naravno da je predizborno vrijeme, tko zna bi li do „slučaja“ i došlo da nije, i da pojedincima nije do Dobro naspram ZlaA „Titova djeca“ i danas, nakon 65 godina, brane ono što je po pravu i ljudskosti neobranjivo, a to je brutalnost i zlodjela komunističkih boljševika kojom su nakon završetka Drugog svjetskog rata došli do apsolutne vlasti, koju su diktatorskom represijom provodili 65 godina. Istim žarom kojim brane to Zlo koje je počinjeno oni blate i pljuju po Domovinskom ratu, koji je apsolutno čist, koji nema dodirnie točke s onim što se događalo 1945. i nakon nje, i koji predstavlja Dobro koje stoji, i uvijek će stajati, naspram Zlaposlijeizbornih funkcija, ali bit će i poslijeizborno vrijeme, u kojem će, ako dođe na vlast, nova vlast napraviti s tim suđenjem što će napraviti. A, uostalom, pravo je pitanje: što se čekalo 65 godina?

Revizija povijesti? – Koje povijesti? One koju su pisala „Titova djeca“ u kojoj nema ni slova o tim najvećim zločinima poslije Drugog svjetskog rata u Europi, uz one Staljinove?

„Kraj“ Tuđmanove politike pomirenja? – Da, Tuđman je pružio ruku pomirenja onima iz prošlog sustava, koju oni nikada nisu prihvatili, niti željeli prihvatiti, naprotiv. A to što su pri vlasti bili i Boljkovac i Manolić i Mesić, to je tema za opširniju analizu. Dovoljno je reći da na ovaj način nisu mogli u devedesetim godinama presudno djelovati protiv mlade Hrvatske.

Humanost? A gdje su primjerice dežurni humanisti bili kad je Račanova vlast na silu u bolničkoj sobi na smrt bolesnom generalu Janku Bobetku u ruke gurnula haaški poziv? Gdje ste bili kad su teško bolesnog junaka Domovinskog rata Đuru Brodarca iz Siska zatočili u osječki zatvor gdje je ubrzo umro?

"Djeca partizana i ustaša"

Budućnost, a ne prošlost? Prošlost se može staviti „sa strane“ jedino ako se sve točno istraži, procesira i objavi. Ivo Josipović bi otkako je predsjednik ostavio povijest, okrenuo se budućnosti, ali svejedno svake godine odlazi, primjerice, u Srb pozdraviti one koji su na kapama nosili poruku mira i ljubavi, i one koji su nosili kokarde ljubavi.

Djeca partizana i ustaša? To je posve pogrješno postavljeno. Ovdje se radi ne nužno o djeci partizana, već o „Titovoj djeci“, koji su odlučujuće prisutni i u politici, i u medijima, i na fakultetima društvenog usmjerenja. U ovoj priči djece ustaša, kao i samih ustaša, jednostavno nema!

A „Titova djeca“ i danas, nakon 65 godina, brane ono što je po pravu i ljudskosti neobranjivo, a to je brutalnost i zlodjela komunističkih boljševika kojom su nakon završetka Drugog svjetskog rata došli do apsolutne vlasti, koju su diktatorskom represijom provodili 65 godina. Istim žarom kojim brane to Zlo koje je počinjeno oni blate i pljuju po Domovinskom ratu, koji je apsolutno čist, koji nema dodirnie točke s onim što se događalo 1945. i nakon nje, i koji predstavlja Dobro koje stoji, i uvijek će stajati, naspram Zla.

D. J. L.