Vođe srpske manjine u Hrvatskoj i dalje na beogradskom kursu

„Neki političari u Hrvatskoj i Srbiji ni 20 godina od samostalnosti Hrvatske ne mogu shvatiti da hrvatski narod i hrvatski premijeri više neće dolaziti u Beograd pitati za savjet ili dopuštenje. Ta su vremena, zauvijek na sreću, prošla.“ Riječi su to predsjednice Vlade Republike Hrvatske Jadranke Kosor, jasne i glasne, onakve kakve bismo željeli čuti od svakog predsjednika hrvatske Vlade i svakog predsjednika Hrvatske. Ne samo čuti, željeli bismo da u tom smislu hrvatski političari i djeluju, što od 2000. naovamo nažalost nikakoNišta novo Izjave ovih posljednjih samo opetovano dokazuju da sadašnji politički vođe Srba u Hrvatskoj i dalje Republiku Hrvatsku smatraju samo privremenom neprilikom koja im se dogodila. Oštrina njihovih izjava, kako Milorada Pupovca, tako i Slobodana Uzelca, nažalost ne iznenađuje, i posve je u skladu s porukama iz Beograda nije bio slučaj.

Reakcija je to predsjednice hrvatske Vlade na izjave najviših srpskih političkih dužnosnika, kako onih u Srbiji, tako i političkih vođa srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, koje su uslijedile nakon posjeta predsjednice hrvatske Vlade Kosovu, državi koju je i Republika Hrvatska službeno priznala. Nije nam namjera u ovom tekstu ulaziti u širi kontekst i pozadinu tog posjeta, koji su bez sumnje značajni i koji možda navješćuju ponešto drugačiju konstelaciju snaga u Europi, posebice unutar EU. Zadržali bismo se na reakcijama na taj posjet sa srpske strane, i one beogradske, i one „domaće“.

Naravno da se radi o koordiniranim izjavama srpskih političara, što je shvatila i Jadranka Kosor izekavši ono „neki političari u Hrvatskoj i Srbiji“. Dok izjave koje stižu iz Beograda pokazuju dosljedni kontinuitet, isto se može reći i za izjave čelnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Izjave ovih posljednjih samo opetovano dokazuju da sadašnji politički vođe Srba u Hrvatskoj i dalje Republiku Hrvatsku smatraju samo privremenom neprilikom koja im se dogodila. Oštrina njihovih izjava, kako Milorada Pupovca, tako i Slobodana Uzelca, nažalost ne iznenađuje, i posve je u skladu s porukama iz Beograda.

Neistine i protuhrvatsko djelovanje vođa srpske manjine u Hrvatskoj

U izjavi SNV-a koju je potpisao Milorad Pupovac kaže se: „Naše iskustvo i naše djelovanje daje nam za pravo da se usprotivimo porukama u kojima se sugerira takva politika [jednostrano i nasilno uspostavljanje teritorijalne cjelovitosti i državne suverenosti] ili se najavljuje njezino provođenje, a te su se poruke mogle čuti za susreta predsjednice Vlade Republike Hrvatske i predsjednika vlade Republike Kosova“. Koliko neistine i licemjerja u jednoj rečenici! Poruke o kojima Pupovac govori, u svezi nasilja, mogao je „čuti“ samo on i njemu slični, jer njih u izjavama s Kosova nema. A govoriti o „našem iskustvu i našem djelovanju“ je bezobrazno i duboko uvredljivo za Hrvatsku i hrvatski narod. Baš je „njihovo iskustvo i njihovo djelovanje“ Lojalnost Hrvatskoj Da vođe srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj imalo lojalni državljani Republike Hrvatske, javno bi istupili, i to već davno, i jasno rekli, primjerice, da su Srbi započeli Domovinski rat brutalnom agresijom na Hrvatsku, ili da su Srbi 1995. napustili Hrvatsku organizirano i po unaprijed uvježbavanom planudovelo do toga da su oslobodilačke akcije hrvatske vojske i policije 1995. bile jedini izlaz za Hrvatsku, budući da su Srbi odbijali sve prijedloge, pa i plan Z4 za kojeg je poznato što bi im donio. Njihovo djelovanje bilo je takvo da nisu pristajali ni na kakvu hrvatsku državu na teritoriju kojeg su okupirali i brutalno etnički (o)čistili. Neka se Pupovac samo raspita kod svog bliskog suradnika Vojislava Stanimirovića, koji je nepunih tjedan dana prije Oluje prisegnuo kao ministar u vladi tadašnje „Krajine“.

Na istom tragu je i istupanje prof. Slobodana Uzelca, zamjenika ministra u Vladi Republike Hrvatske, kojem se iz svih dostupnih životopisa izbrisalo razdoblje između 1991. i 1997. godine, kada je bio visoki funkcioner u tadašnjoj „Republici Srpskoj Krajini“. Nažalost, njegovo je djelovanje na istom pravcu kao i u spomenuto vrijeme.

Izjava SNV-a završava rečenicom: „Srpsko narodno vijeće izražava nadu se da će ovo iskustvo biti povod za ozbiljno usmjeravanje pažnje na neriješena pitanja izbjeglih Srba i položaja Srba u Hrvatskoj, koji su svojim djelovanjem znatno doprinijeli da ta pitanja ne budu zapreka uspješnom završetku hrvatskih pregovora s Europskom unijom.“ Ta je rečenica toliko bizantijska da ju ne vrijedi ni komentirati. Reći ćemo samo ovo: Da vođe srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj imalo žele dobro Hrvatskoj, da ju imalo smatraju svojom domovinom, kao i domovinom onih koje predstavljaju, ne bi tako nastupali, ne bi uvijek nastupali koordinirano sa svojim nalogodavcima iz Beograda. Bar bi ponekad rekli neku lijepu riječ za Hrvatsku. A da su imalo lojalni državljani Republike Hrvatske, javno bi istupili, i to već davno, i jasno rekli, primjerice, da su Srbi započeli Domovinski rat brutalnom agresijom na Hrvatsku, ili da su Srbi 1995. napustili Hrvatsku organizirano i po unaprijed uvježbavanom planu. No, kao što smo već rekli, Republika Hrvatska je za njih tek privremena povijesna epizoda.

Ponašanje vođa srpske manjine u Hrvatskoj iznimka je za manjine, a ne pravilo

Podsjetimo usput, da je Hrvatska imala prijepora i s drugim državama čije nacionalne manjine žive u Hrvatskoj. Sjetimo se samo teritorijalnih prijepora sa Slovenijom ili prijepora s Mađarskom u svezi INA-e. No, niti slovenska, niti mađarska zajednica u Hrvatskoj nisu se oglašavale nikakvim izjavama. Razlog je jednostavan, Hrvatsku smatraju svojom domovinom. I kad smo već spomenuli poprilično zemalja u regiji, recimo i to da su baš Slovenija i MađarskaDemokratska SrbijaUsput, kako bi se Slobodan Petrović proveo da, primjerice, preseli u Srbiju čiju demokraciju toliko ističe Boris Tadić. Pada nam na pamet Zoran Đinđić, ili još prije i Branko Polovina idealni partneri Hrvatskoj za regionalnu suradnju. I gospodarski, i, očito, civilzacijski.

Spomenimo ovdje da se niti u jednoj od izjava srpskih dužnosnika, kao onih u Srbiji, tako i onih iz Hrvatske, nigdje ne spominje izjava jednog Srbina koja je vrlo zanimljiva. Radi se o izjavi potpredsjednika vlade Kosova Slobodana Petrovića, po nacionalnosti Srbina, koji je nakon razgovora s premijerkom istaknuo da će „njen posjet doprinijeti miru i stabilnosti Kosova“, te „da je posjet J. Kosor važan i za srpsku zajednicu na Kosovu“. Petrović se zahvalio i na njenom promicanju manjinskih prava jer su, po njegovim riječima, „upravo hrvatska iskustva bila najveći motiv kosovskim Srbima da sudjeluju u radu kosovskih institucija“.

Usput, kako bi se Slobodan Petrović proveo da, primjerice, preseli u Srbiju čiju demokraciju toliko ističe Boris Tadić. Pada nam na pamet Zoran Đinđić, ili još prije i Branko Polovina. To je onaj momak, Srbin, koji je do zadnjeg trenutka kao tehničar Hrvatskog radija Vukovar svojim junaštvom i znanjem omogućavao da se emitira istina o Vukovaru. Pa su ga zbog toga Srbi na Ovčari strijeljali među prvima. S druge strane, vođe Srba u Hrvatskoj, od kojih su mnogi aktivno sudjelovali na agresorskoj strani u pokušaju uništenja Hrvatske, u Hrvatskoj žive od hrvatskog proračuna, dio su vladajuće koalicije i rade protiv Hrvatske.

Reakcije iz Beograda samo su dio dugoročne velikospske politike

„Trudili smo se da budemo pošteni, a to nam nije tako vraćeno“, rekao je predsjednik Srbije Boris Tadić u telefonskom razgovoru predsjedniku Hrvatske Josipoviću. Ovakva rečenica u najmanju ruku nije pristojna. Kako se to Srbija Poštenje po Tadiću„Trudili smo se da budemo pošteni, a to nam nije tako vraćeno“trudila biti poštena? Tako što ne želi Hrvatskoj reći gdje je pokopano još gotovo tisuću ljudi srpske agresije na Hrvatsku? Ili tako što Srbija ne vraća Hrvatskoj ogromne količine materijalnih dobara ukradenih tijekom te agresije? Gospodine Tadiću, kad Srbija učini ono što bi bezuvjetno morala u svezi nestalih i ukradene imovine, tek ćemo onda moći govoriti o zakašnjelim početcima truda da Srbija bude poštena prema Hrvatskoj.

Tadić, baš kao i ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić optužuje Hrvatsku i zbog toga što je predsjednica Vlade pozdravila zatočene hrvatske velikane generale Antu Gotovinu i Mladena Markača, koje oni nazivaju „osuđenim ratnim zločincima“. A lijepo vam je predsjednica hrvatske Vlade rekla da su srećom zauvijek prošla vremena kad je Hrvatska od Srbije morala tražiti dopuštenja. Kao što smo sami izborili „dopuštenje“ da smijemo, primjerice, i javno slaviti našeg blaženika Alojzija Stepinca, koji je bio osuđen od suda kojim se upravljalo iz vaše prijestolnice, tako ćemo zauvijek sjećati se i slaviti naše slavne generale iz Domovinskog rata, nadamo se uvijek i dovijeka javno!

D.J.L.