Davor DijanovićDavor Dijanović

Fragmenti hrvatske zbilje

Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista (7/10)

TitoNačin postupanja komunista i partizana prema neprijateljima i zarobljenicima M. Đilas je u Borbi zapisao još u veljači 1943. U članku «Njihovi planovi će propasti» on je dao vrlo precizne naputke: «Ne prevaspitavajte ih, ne trošite uzalud vrijeme, ne nadmudrujte se s njima! Oni znaju šta čine. Ubijajte ih kao pse, kako su i zaslužili, osvetite nevine žrtve, u zgarišta pretvorena sela i gradove! Neka svaki od njih zna da će za zločine biti kažnjen. Budite bez milosti prema rulji kojoj je jedini cilj ubijanje i pljačka tuđeg, mukog stečenog dobra! Nijesu oni samo saučesnici, oni su zločinci, nema među njima nijednog koji ne bi bio poprskan nevinom krvlju, koji se ne bi sladio nad požarima i vriskom majki i djece, koji nije žderao hljeba koji su s mukom izorali naši ratari iz brazda natopljenih krvlju naših boraca. Napadajte ih što žešće munjevitim iznenadnim naletima, istrebljujte ih bez milosti, neka im se ledi krv u žilama od smjelog, iznenadnog partizanskog udara!».[146]

Kasniji postupci komunista i partizana nisu predstavljali ništa drugo nego vjerno izvršavanje programa koga navodi Đilas – programa istrebljivanja svihonih koji su iz bilo kojih razloga smetali ili mogli potencijalno smetati komunističkoj Partiji u preuzimanju vlasti.[147] Slične naputke dao je svršetkom rata i visokoistaknuti partijski i državni dužnosnik i načelnik Odjeljenja za agitaciju i propagandu CK KPJ Marko Belinić. U svome govoru na «velikoj sindikalnoj konferenciji u Zagrebu» 18. svibnja 1945. on je najavio brutalan obračun s neistomišljenicima: «Ova država je naša, u njoj imamo pravo mi. Ona će biti onakova kakovu ćemo je urediti sami. (Povici: Tako je!) Nemamo se, drugovi, čega plašiti. Ja bih vam preporučio, da zgrabite sve fašističke elemente sutra ujutro, ili još sada, ako se neki nalaze ovdje medju vama, za vrat, treba ih maknuti. (Povici: Tako je!) Borili smo se za narodnu demokraciju i treba da naš narod osjeti da on isključivo ima pravo. (Povici: Dolje izdajice!) Fašističke tipove, koji su skriveni po kojekakvim rupama, naša je dužnost, radnička dužnost, da ih pronadjemo i uništimo. (Povici: tako je!) Svima treba biti jasno, da će u našoj državi postojati pravda i zakonitost, ali za fašiste zakona u našoj državi nema. (Povici: Tako je!) Jedini zakon koji ćemo primijeniti na njih jeste – kuršum. (Povici: Tako je!) Nema pravde za one, koji su stvarali bezakonje, koji su rezali grudi majki, koji su palili naša sela. Oni nemaju nikakova prava, da se pozivlju na demokraciju. (Povici: tako je!). / Drugarice i drugovi! Hoću da vam kažem, da je u vašim rukama sve, da pročistite odmah danas, vaša poduzeća od fašističkih zlotvora. Radnici imaju puno pravo da ih na licu mjesta likvidiraju, bez obzira na to, da li će netko reći da li imaju dozvolu od komande grada. Mi smo tu dozvolu stekli tokom teške i krvave borbe. (Povici: Tako je! Dole fašisti!)».[148]

Takvi su naputci, u biti, bili posve u skladu s proglasom CK KPJ od 22. lipnja 1941., u komu je vrlo jasno stajalo da u «borbi neće biti pardona zločinačkim fašističkim vođama i njihovim vernim slugama, u toj borbi neće biti pardona fašističkoj finansijskoj oligarhiji i njenim satrapima!».[149] Pod pojmom «fašist», međutim, zapravo se podrazumijevao svaki politički i ideološki protivnik komunista (u tomu su komunisti očito slijedili taktiku tzv. lijeve inteligencije koja je sve svoje protivnike bez iznimke nazivala fašistima), tako da su se u tu kategoriju mogle svrstati i osobe koje nisu imale nikakve veze sa stvarnim fašizmom. Etiketiranjem neprijatelja kao «fašista», «narodnog neprijatelja»,[150] «izdajice» «špijuna» i sl., uglavnom se, zapravo, stvarala legitimacija za njegovu likvidaciju.

Metode za likvidaciju protivnika pritom se nisu birale. Jedne partizanske novine 1942. tako daju naputak: «Trujte bunare iz kojih piju vodu, palite kuće gde stanuju, dižite u zrak njihove magazine. Svaki ubijeni neprijatelj, svaka kap krvi neprijatelja približava dan oslobođenja. Nemajte milosti prema tlačiteljima. Ubijajte gde god stignete».[151] Slično je intoniran i proglas Vrhovnog štaba NOV i POJ, od 8. rujna 1944.: «Udarajte nemilosrdno po neprijateljskim kolonama i uništavajte njihovu živu silu. Čim više fašističkih kostiju ostane u našoj zemlji više ćete se odužiti onim bezbrojnim žrtvama koje su pale od zločinačke ruke fašističkih osvajača».[152]

U motiviranju na činjenje zločina važnu je ulogu imalo uveličavanje broja ustaških zločina. To se posebno odnosi na logor Jasenovac. Uveličavanjem ustaških zločina htjelo se s jedne strane mobilizirati što veći broj ljudi u partizanski pokret, a s druge strane poticati mržnju koja će stvoriti ozračje zločina koji je kulminirao u svibnju 1945. No, jasenovački mit nije imao propagandnu i mobilizatorsku funkciju samo u vrijeme rata, nego se je i poslije rata maliciozno rabio na štetu Hrvata. Objektivno istraživanje Drugoga svjetskog rata nije bilo moguće,[153] odnosno ono je bilo «više ili manje u službi povijesti komunističke partije».[154] Ideologizirana povijest tako je o Jasenovcu pisala: «Jugoslavenski grobovi mogu se danas naći i u Mathauzenu, Dahau, Buhenvaldu, Osvjencimu i drugim hitlerovskim mučilištima i fabrikama smrti. Ali vrhunac fašističkih zverstava u Jugoslaviji sigurno je predstavljao logor u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Kao verne sluge svojih nemačkih i italijanskih gospodara, ustaški đželati usmrtili su u tom logoru u toku rata oko 800.000 Jugoslovena, među kojima veliki broj žena, dece i staraca».[155]

Andrija HebrangIzmišljeni broj od 800 000 ljudi ubijenih u Jasenovcu, međutim, nije bio najmanji. Neki velikosrpski ideolozi, kao npr. Radimir Bulatović, došli su i do brojke veće od milijuna. Bulatović je tako 1990. (ne slučajno baš tada!) zapisao: «Da je u Jasenovcu stradalo preko 1,110.929 ljudi, žena i djece, teško će ko moći oboriti».[156] Nevolja je Bulatovićeva u tome što u istom djelu zapravo priznaje da laže, tvrdeći da o Jasenovcu «naučne knjige nema», jer se do sada o Jasenovcu pisalo uglavnom samo prema sjećanju logoraša.[157] Bulatovićevo priznanje da o Jasenovcu ne postoji znanstvena knjiga, zapravo znači priznanje da se do 1990. – kad je Bulatovićeva knjiga izdana – temi Jasenovac pristupalo isključivo na neznanstven način, primarno određen političko-ideološkim ciljevima Partije i jugoslavenskoga režima. A koji su bili ciljevi Partije i jugoslavenskoga režima? To je prvenstveno bilo očuvanje Jugoslavije i obračun s njezinim protivnicima. Protivnike Jugoslavije Andrija Hebrang razvrstao je u dvije kategorije: «Imamo dvije vrste neprijatelja: prvi govore da je nekada u staroj Jugoslaviji bilo bolje nego što je sada. To su ostaci velikosrpskih hegemonista, koji smatraju da Hrvatska imade suviše slobode i da su Hrvati u ovoj zemlji stekli i izvojevali suviše velika prava. Drugi govore da bi Hrvatima bilo bolje da su sami. To su separatistički nastrojeni elementi, ostaci ustaštva, koji teže za odcjepljenjem Hrvatske od Jugoslavije. Protiv takvih elemenata, nazivali se Hrvatima ili Srbima, moramo biti vrlo budni i voditi nemilosrednu borbu gdje god se pojave».[158] Dosljedno Hebrangovim riječima, svaki pokušaj odcjepljenja Hrvatske od Jugoslavije mogli su provoditi samo «ostaci ustaštva», odnosno oni koji su prema jugoslavenskim povjesničarima pobili 800 000 odnosno više od milijun ljudi.[159]

Utoliko je jasenovački mit služio i kao instrument za onemogućavanje hrvatskoga osamostaljenja (koje bi nužno podrazumijevalo rehabilitaciju snaga koje su «ubile» 800 000 ljudi) i političku kontrolu Hrvatske.[160] Koji je bio cilj preuveličavanja broja žrtava, primijetio je još sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća povjesničar dr. Franjo Tuđman, i upitao se čemu bi trebalo služiti uveličavanje broja žrtava Jasenovca «osim da se Jasenovac učini najvećim logorom u fašističkoj Europi, a Hrvati najvećim zločincima u povijesti».[161] Koliko je za hrvatsko osamostaljenje bilo važno delegitimiranje velikosrpskoga jasenovačkog mita, pokazuje i S. Dubajić kad, govoreći o Tuđmanu, piše: «Kada se radi o Jasenovcu, on je 600.000 smanjio na deseti deo, odnosno 60.000 pa je zbog toga postao i predsednik nove NDH».[162] Dakle, i sâm Dubajić vidi važnost jasenovačkoga mita u kontekstu osamostaljenja Hrvatske, i utoliko neizravno priznaje kako se je on koristio kao instrument za onemogućavanje hrvatskog osamostaljenja. A da je srpska politika itekako sklona lažima, potvrdio je, konačno, i velikosrbin Dobrica Ćosić, u vrijeme Drugoga svjetskog rata pripadnik partizanskog pokreta:»Lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, lažemo da nas ne bude strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo radi slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Za ovu laž pod okupacijom, i običan idiot ima više mašte od mnogih romansijera. Laž je nužda: biološka, psihološka, nacionalna, politička. Beograd u ovim danima (misli se na vrijeme Drugoga svjetskog rata, nap. D. D.) – to je apokalipsa laži».[163]

Davor Dijanović
Politički zatvorenik

[146] M. ĐILAS, Članci 1941.-1946., 67.

[147] Tako je, primjerice, stajalište OZN-e i drugih ustanova u Slavoniji bilo da «bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas» (Zdravko DIZDAR, Prilog istraživanju problema Bleiburga i Križnih putova (U povodu 60. obljetnice), Senjski zbornik, br. 32., Gradski muzej Senj i Senjsko muzejsko društvo, Senj, prosinac 2005., 129.).

[148] Vjesnik, 5./1945., br. 19., 2. Prema: T. JONJIĆ, «Kako je stvarana negativna slika o nadbiskupu Stepincu i Crkvi», 71.-72.

[149] Nav. prema: Nikola MILOVANOVIĆ, Draža Mihailović, http://www.znaci.net/00001/11_1.htm, pristup ostvaren 15. ožujka 2010.

[150] Pod pojmom «narodnog neprijatelja» tako su se recimo smatrali čak i oni koji su se «svojim pasivnim stavom negativno odnosili prema N.O.P. i na taj način pomagali neprijatelju» (Josip JURČEVIĆ, Bleiburg : jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima,Dokumentacijsko informacijsko središte – DIS, Udruga ratnih veterana, Hrvatski domobran, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Zagreb, 2005., 298.).

[151] Lički partizan, partizanske novine, 1942. Prema: J. JURČEVIĆ, Dokumenti. Povodom druge obljetnice Rezolucije Vijeća Europe o Potrebi za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima, http://hakave.org/index.php?option=com_content&view=article&id=2046:josip-jurevi-dokumenti&catid=50:hrvatska&Itemid=29, pristup ostvaren 15. ožujka 2010.

[152] Martina GRAHEK RAVANČIĆ, Na Križnom putu kroz Slavoniju, Scrinia Slavonica, Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 8./2008., br. 8, Slavonski Brod, 315.

[153] Slučaj koji to u praksi zorno ilustrira je onaj profesora Pravnoga fakulteta u Zagrebu, Ferde Čulinovića. On je, naime, dobio zadatak napisati povijest partizanskog pokreta za visokoškolske nastave. Svoju je Historiju narodno-oslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji 11. kolovoza 1946. poslao u Agitprop CK KPH s molbom: «Molim za dobrotu, da se pregleda rukopis, da se dometne ili ispravi ili izbaci sve ono, što smatrate, da nije ispravno» (Stjepan MATKOVIĆ, Ocjene uprave za agitaciju i propagandu KP Hrvatske o povjesničarima na Sveučilištu u Zagrebu do početka 1950-ih, u: Kultura sjećanja: 1945., Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti, Disput, Zagreb, 2009., 220; Z. KNEZOVIĆ, Obilježja boljševizacije hrvatske kulture (1945.-1947.), Časopis za suvremenu povijest, Institut za suvremenu povijest, 24./1992., br. 1, Zagreb, 1992, 130.).

[154] N. KISIĆ KOLANOVIĆ, «Hrvatska historiografija o Drugom svjetskom ratu: metodologija i prijepori», u: Hrvatska politika u XX. Stoljeću, ur. Ljubomir ANTIĆ, Matica hrvatska, Zagreb, 2006., 243.

[155] Jovan MARJANOVIĆ, Narodnooslobodilački rat-Narodna revolucija u Jugoslaviji 1941-1945., Kultura, Beograd, 1961., 67.

[156] Radimir BULATOVIĆ, Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, Svjetlost, Sarajevo, 1990., 413.

[157] Isto, 17.

[158] «Govor uoči proslave Dana Republike i u povodu Prvog zasjedanja ustavotvornog sabora NR Hrvatske», Vjesnik, 29. studenoga 1946., Prema: N. KISIĆ KOLANOVIĆ, Andrija Hebrang: Iluzije i otrežnjenja, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1996., 149.

[159] M. Marić je došao i do brojke od 1.400.000 ljudi ubijenih u Jasenovcu. Brojčane pokazatelje jasenovačkog mita vidi u: J. JURČEVIĆ, Nastanak jasenovačkog mita. Problemi proučavanja žrtava Drugog svjetskog rata na području Hrvatske, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1998., 181.

[160] Povjesničar Lj. Antić ističe: «Hrvatima se u svrhu političke kontrole nametao osjećaj krivnje za ustaške zločine. Od toga pa do suda o 'genocidnosti hrvatskoga naroda' bio je samo jedan korak» (Lj. ANTIĆ, Hrvatska politika u 20. stoljeću, Hrvatska revija, 1./2001., br. 1., Zagreb, 2001., 34.)

[161] Franjo TUĐMAN, Petrinjska 18. Zatvorski dnevnik iz 1972., Naklada Pavičić, Zagreb, 2003., 20.

[162] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 349.

[163] Dobrica ĆOSIĆ, Deobe I, Prosveta, Beograd 1966, 102.-103.

Uto, 23-10-2018, 08:14:31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

HT: Kolumna Z. Hodaka

Hrvatski tjednikOd četvrtka u prodaji

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).