Za srpske političare oružana pobuna protiv RH predstavlja obranu nacionalnog identiteta

Kako nas je izvolio obavijestiti Deutsche Welle, tijekom 10. Međunarodnog festivala književnosti u Berlinu – na kojemu je ove godine, kao slučajno, u centru pozornosti istočna Europa - ljubitelji književnosti mogli su nazočiti predavanju o «kulturnoj budućnosti Balkana». Koje se točno zemlje smatraju dijelom Balkana nije izrijekom naznačeno, no to se dade vrlo lako zaključiti. Naime, književnici koji su sudjelovali u raspravi su Borka Pavičević iz Srbije, Dubravka Ugrešić iz Hrvatske i Beqe Cufaj iz Kosova. Riječ, je, dakle, o zemljama bivše Jugoslavije, tj. – da se poslužimo novokomponiranim lingvističkim besmislicama - o zemljama Zapadnog Balkana ili Jugosfere. Već sama činjenica što Hrvatsku predstavlja Dubravka Ugrešić, upućenima u njezinu biografiju reći će mnogo toga. Dubravka je, naime, početkom devedesetih godina napustila Hrvatsku, što je kasnije pravdala tobožnjim medijskim napadima na nju, iako je svima vrlo dobro poznato da su stvarni razlozi bili posve druge naravi. Svoje stavove s početka devedesetih nije revidirala, pa tako na spomenutoj raspravi pripovijeda «da su za ubojstva i svađu bivšeg jugoslovenskog naroda optuženi pisci, kultura i kulturne različitosti, a da pri tome nikada nitko u posljednjih 15 godina nije postavio pitanje jesu li za rat krivi lopovi i ubojice». Ne navodi Dubravka koji je to «jugoslavenski narod», a još manje kada je i gdje narod toga imena obitavao - što bi bio vrijedan podatak za etnologe, povjesničare i enciklopediste! No, sama činjenica što rabi sintagmu «jugoslavenski narod» - a te se sintagme ne bi posramio niti jedan Svetozar Pribićević, Većeslav Vilder ili Aca Kararođević – ukazuje nam na njezinu izrazito jugoslavensku orijentaciju.

Kada pak znademo da je Dubravka «jugoslavenka», tada nam je lako zaključiti i pravi razlog odlaska iz Hrvatske devedesetih: Dubravka, naime, nije mogla prihvatiti raspad voljene joj Jugoslavije, a još manje samostalnu i nezavisnu Hrvatsku. Da je tome tako, dokazuje i drugi dio navedene izjave po kojemu su za rat krivi «lopovi i ubojice», a nikako pisci Memoranduma SANU i krvavi srbijanski vožd Slobodan Milošević i njegova velikosrpska kamarila koja je uživala svesrdnu potporu srpskih terorista u Hrvatskoj. I ostali sudionici ove nakaradne jugonostalgičarske žalopojke dijele identična stajališta, pa je tako opći zaključak rasprave onaj da na Balkanu vlada «amaterska kultura» i da nacionalne elite «ne znaju vladati državom». Dakako, pritom se svjesno prešućuje činjenica da u Hrvatskoj i drugim zemljama bivše Jugoslavije danas vladaju uglavnom ljudi iz bivšeg sustava, kao i činjenica da su devedesetih pljačku izvršili upravo nekadašnji komunistički tehnomenadžeri po zakonima koji su doneseni u doba Jugoslavije. To što se za tu pljačku medijski permanentno optužuju nacionalisti – a među tim tzv. nacionalistima jedva bi se na prste jedne ruke moglo nabrojati one koji nisu proizišli iz udbokomunističkoga miljea - stvar je smišljenog plana kojemu je cilj u narodu omrznuti sve što ima nacionalni predznak. Dio toga plana su i sve afere kojima svjedočimo posljednjih mjeseci. One se u medijima pripisuju tobože nacionalističkoj stranci, iako HDZ s nacionalizmom odavno nema baš nikakve veze - barem ne od Sanaderove pohvale u Oxfordu da je nacionalizam u Hrvatskoj sveo na bezopasnu mjeru.

Finalni dio toga plana bit će zaključak političkih skrbnika iz Londona i ostalih «prijateljskih» zemalja da su nacionalne strukture krive za raspad Jugoslavije, krvavi rat i pljačku. A tada će, naravno, kao alternativa i – s obzirom da su, eto, «svi političari lopovi» - kao jedino moguće rješenje biti ponuđena balkanska unija, ali ovaj put pod patronatom međunarodnih čimbenika i njihovih provjerenih ljudi koji su svoj zanat ispekli u raznim nevladnim udrugama i stranakama protuhrvatskog karaktera. Projekcija po kojoj bi u tu uniju – koja se u rukavicama već izrijekom spominje u nekim medijima u «regionu» - ušla i Albanija, zapravo je očekivana. Ulazak Albanije potreban je zbog povezanosti s Kosovom koje je većinom naseljeno albanskim stanovništvom, a nije također za isključiti ni mogućnost da će londonski meštri – čijim bi geopolitičkim, strateškim i gospodarskim ciljevima nova Jugoslavija ponajviše odgovarala – Albaniju koristiti kao instrument za suzbijanje agresivnih velikosrpskih pretenzija koje su dovele i do raspada prve i druge Jugoslavije. To bi uostalom bilo posve u skladu s tradicionalnom britanskom (engleskom) politikom ravnoteže sila, odnosno u ovome konkretnome slučaju mini-sila.

No, da bi se takva unija formirala, potrebno je prije toga revidirati povijesne činjenice. Tome ne služe samo ovakvi jugonostalgičarski kvaziknjiževni susretu, već se taj pothvat provodi i na znanstvenoj razini. U Beogradu je tako na konferenciji koju organizira «Centar za demokraciju i pomirenje» jučer predstavljeno drugo izdanje čitanke o modernoj povijesti jugoistočne Europe. Kao svrha toga «zajedničkog projekta» navodi se «promjena etnocentrične nastave povijesti u školama, što ima za cilj izbjegavanje sterotipa i predstavljanjem različitih viđenja i objašnjenja ratnih događaja». Što se skriva iza «različitih viđenja i objašnjenja ratnih događaja» nije teško pogoditi: ta viđenja i objašnjenja gledamo sve ove godine na Haaškome sudištu, a možemo ih čuti u različitim modfikacijama i iz usta dijela novinara i povjesničara koje sponzorira ista ona politika koja je uspostavila i sam Haaški sud. To su ona objašnjenja koja Srbiju amnestiraju od krivnje za rat i tumače da su ratu jednako doprinijeli srbijanski i hrvatski «nacionalni ekstremisti», koji su nahuškali narod na rat da bi tako ostvarili svoje lopovske i zločinačke naume. Pritom, dakako, gore prolazi Hrvatska koja ne samo da će od žrtve biti pretvorena u agresora i krivca za rat, nego će radi «etničkog čišćenja u Oluji», tom – kako navodi srbijanski predsjednik Boris Tadić – zločinu koji se nikada ne smije zaboraviti, biti proglašena i većim krivcem. Mit o Oluji kao o zločinu pridružit će se čitavoj plejadi mitova koji već postoje o Hrvatima i Hrvatskoj, pa će držanje Hrvata u pokornosti i u budućoj jugo-tvorevini pomoću tih mitova i optužbi za zločine biti lako ostvarivo. A da bi se narod još dodatno ponizio i tako psihološki slomio, takvu lažnu povijest učit će i djeca u hrvatskim školama. Znao je, Tadić, naime, kao glasnogovornik sponzora i kretora jugosferaške politike, vrlo dobro što govori kad je najavio zajedničke udžbenike iz povijesti u Hrvatskoj i Srbiji.

A kakva nas to «povijesna istina» očekuje u tim udžbenicima, ilustrira nam jedan neveseli događaj koji se je ovih dana zbio u Borovu selu, a koji je u protuhrvatskim medijima – što je još neveselija činjenica - potpuno prešućen. Naime, 15. rujna o.g. u organizaciji Vijeća srpske nacionalne manjine održan je «parastos» - kako se navodi na web stranici Samostalne demokratske srpske stranke - «žrtvama rata iz ove (općina Borovo, m.o.) opštine», a parastosu su nazočili predstavnici Samostalne demokratske srpske stranke, inače vjerne pouzdanice «nacionalističkoga» HDZ-a. Pritom su položeni vijenci ispod spomenika na kojemu velikim ćiriličnim slovima piše :»Žrtvama rata 1991-1996».

Iz teksta ispisanog na spomeniku ne može se, kao što vidimo, odmah jasno iščitati kojim je žrtvama posvećen, stoga ga je moguće protumačiti na tri načina (takva nedorečenost, naravno, nikako nije slučajna, već je radi mogućih pravnih i političkih implikacija vrlo vjerojatno namjerno ostavljena). Prvu mogućnost je ta da je spomenik posvećen isključivo hrvatskim žrtvama u Borovu selu i da su ga, eto, iz velikoga žaljenja i kajanja podigli lokalni Srbi. Naravno, tu mogućnost odmah isključujemo iz razloga koje je suvišno uopće navoditi. Druga je mogućnost da je spomenik posvećen poginulim Hrvatima i poginulim Srbima. Ako je tome tako, riječ o besramnom izjednačavanju krivnje za rat i trpanju u isti koš poginulih hrvatskih branitelja koji su legitimno branili svoj međunarodno priznati teritorij i poginulih srpskih terorista koji su oružjem ustali protiv Hrvatske, palili hrvatska sela i gradove te ubijali nedužno civilno stanovništvo. Tko bi izjednačavao hrvatske branitelje i srpske četničke teroriste, taj bi krivotvorio povijesne činjenice i amnestirao velikosrpsku osvajačku politiku.

Treća je mogućnost da je spomenik posvećen isključivo srpskim žrtvama. U prilog tomu ide govor kojega je nazočnima na parastosu uputio Danko Nikolić, «predsednik borovskog VSNM-a» i «generalni sekretar SDSS-a»: «Danas odajemo počast i sećamo se naših očeva, sinova, braće i sestara koji se dali svoje živote u odbrani svoga mesta, svoje kuće i svoje dece. Oni su dali ono što je najvrednije - svoje živote - da bismo mi mogli živeti kao svoji na svome i da bismo sačuvali svoj nacionalni identitet. Naša je moralna obaveza da poštujemo nihovu žrtvu, da pamtimo prošlost ali da budemo okenuti budućnosti. Da izgrađujemo naše Borovo kao savremeno urbano mesto u kome će biti ravnopravni svi njegovi građani. Kao mesto ugodnog življenja za sve bez obzira na nacionalne, socijalne i druge različitosti njegovih stanovnika».

Kada uzmemo u obzir da je tekst na spomeniku ispisan ćirilicom, da je parastos organiziralo Vijeće srpske nacionalne manjine, da su na njemu nazočile isključivo srpske stranke i udruge, te kada uz sve to proanaliziramo govor Danka Nikolića, mišljenja sam da se treća mogućnost nameće kao najvjerojatnija. Nikolić, naime, u govoru spominje nacionalni identitet i njegovo očuvanje. Nemoguće je u kontekstu hrvatsko-srpskoga rata u Borovu selu u isto vrijeme govoriti o potrebi očuvanja i hrvatskog i srpskog identiteta, jer je u tome ratu mogao bio ugrožen sam jedan od njih. Dakako, radilo se je o ugroženosti hrvatskoga nacionalnog identiteta. No, izgledi da Nikolić govori o hrvatskome identitetu vrlo su mali, štoviše, oni graniče sa znanstvenom fantastikom. Nikolić, dakle, očigledno govori o očuvanju srpskoga identiteta, a spomenik je – ma što lokalni Srbi pripovijedali - posvećen isključivo Srbima. To pak znači da je u Borovu selu – gdje je 2. svibnja 1991. zvjerski masakrirano dvanaestoro hrvatskih policajaca - izgrađen ćirilični spomenik Srbima, a među njima svakako i četnicima, ubojicama i koljačima, zapravo uglavnom njima, koji su oružjem ustali protiv hrvatske države. Oružana pobuna i okupacija 1/3 Hrvatske, paljenje hrvatskih gradova i ubijanje hrvatskih civila proglašava se u Nikolićevom govoru obranom, i to obranom nečega što je njihovo, gdje oni žive «kao svoj na svome», te se poručuje kako je riječ o žrtvi koju treba poštivati jer je podnesena radi obrane nacionalnog identiteta. I da čitava stvar bude zanimljivija, ova je vijest objavljena kao nešto sasvim normalno na web stranicama stranke koja je najvjerniji koalicijski partner vladajućeg HDZ-a. HDZ kao koalicijski partner SDSS-a nesumnjivo znade za ovaj četnički spomenik, ili u najblažem slučaju spomenik koji izjednačuje hrvatske branitelje i četničke teroriste, što je još jedna potvrda da financiranje spomenika u Srbu nije bilo nikakva zabuna. Riječ, je, naime, o sustavnoj politici financiranja protuhrvatskih projekata. A ne treba uopće sumnjati da je i za ovaj spomenik Vlada izdvojila određenu svotu novca, jer u Hrvatskoj od 2003. postoji nepisano pravilo koje kaže: kud Milorad Pupovac okom, tud Ivo i Jaca skokom! Posljedica takve politike i ne može biti drugačija od one da do danas nitko nije odgovarao za ubojstva 12 policajaca u Borovu selu. Ako pitamo SDSS (i, ne zaboravimo, njihovog koalicijskog partnera HDZ) tada su ti policajci dobili zapravo ono što su tražili. Jer, ako su četnici u Borovu selu legitimno branili «svoje», kako bi to htio SDSS, tko je tada kriv hrvatskim policajcima što su ih napadali na «njihovome»? Ili, da budemo do kraja jasni: riječ je o «ustašama» koji su s pravom pobijeni!

Ovaj događaj jasno i nedvosmisleno pokazuje kako vođe domaćih Srba i dalje zauzimaju velikosrpska stajališta i provode protuhrvatsku, a u konačnici i protusrpsku politiku. On također nameće i pitanje položaja Hrvata u mjestima gdje su Srbi većinsko stanovništvo. Jer, teško je vjerovati da Hrvati – kojih živi oko 8 % u Borovu selu - ovaj spomenik ne bi prijavili nadleženim vlastima. No, ili se boje prijaviti ga, što - ako je istinito - predstavlja skandaloznu činjenicu, ili se njihove prijave jednostavno ignoriraju što bi bilo još skandaloznije. Last but not least, ovaj događaj pokazuje kako će i Jugosfera, kao uljepšani naziv za novu, «demokratsku» Jugoslaviju koja nam se smiješi, imati izrazito velikosrpski karakter, baš kao i ona monarhistička i komunistička. Ako se nacionalističke snage ne okupe i ne pruže na sljedećim izborima otpor takvoj politici, čitav je navedeni scenarij gotova stvar. Ostaje tek pitanje kad će biti službeno proglašenje zajedničke nam nakazne države, miljenice Zapada. A s obzirom da (slobodni) zidari nakaznih tvorevina jako drže do simbolike, tko kaže da se ne će raditi baš o 2018 g.?

Davor Dijanović