Patrijarh Irinej i SPC na braniku velikosrpstva

O djelovanju Srpske pravoslavne crkve (SPC) kad su u pitanju Srbima susjedni narodi i države u hrvatskoj je povijesti ponajbolje progovorio pravnik i geopolitičar dr. Ivo Pilar. Analizirajući pravoslavlje te imajući pritom u vidu prije svega srpsko pravoslavlje (svetosavlje), Pilar je u "Južnoslavenskom pitanju" zapisao sljedeće:

„Pravoslavni laik mrzi svakog inovjerca kao pravoslavac, jer je to baš bitno u pravoslavlju. On ne podnosi zajedničko stanovanje s inovjercima. Zato nagonski nastoji da inovjerce drži daleko od sebe. Tamo, gdje su uslied poviestnog razvoja primorali stanovati zajedno s inovjercima, pravoslavni se odjeljuju od ostalih vjera u posebnoj gradskoj četvrti (srbske četvrti u Bosni). Jao inovjercu, kad zapadne u pravoslavnu četvrt, iztjerat će ga najodabranijim sredstvima ljudske zlobe. U to poglavlje spada nestajanje bez traga katolika u nekim dielovima Balkana, u sjevernoj i sjeverozapadnoj Bosni, u sjevernoj Srbiji, te poimence u Mačvi, gdje još pred dva do tri stoljeća bijaše mnogo katolika (ostatci nekadašnjih Hrvata), a zatim i napadno brzo nestajanje muslimana u pravoslavnim balkanskim zemljama. Pravoslavni elementi, što ih austrijske vojnike vlasti naseliše u Hrvatskoj i Slavoniji počevši od 16. stoljeća uspješe god. 1632. da im je car Ferdinand podario svu zemlju između Save i Drave, te stadoše mnoge katolike tjerati sa svojih zemalja, a mnoge i prisiliše da prieđu na pravoslavlje! Danilo Petrović, vladika crnogorski, naredi god. 1702. svim svojim podanicima, da svi inovjerci treba da u određenom roku prieđu na pravoslavlje ili da se izsele iz zemlje. Tko se nije pokorio, bio je napadnut i ubijen. Ovako završiše islamizirani bogumili nekadašnje Crvene Hrvatske. Ali takav duh ne vladaše samo u Crnoj Gori. (...) Mnogi su već u družtvenom životu slavenskog Juga zapazili tu nesklonost Srba, da žive zajedno s inovjercima. Svi činovnici bosanske zemaljske vlade znadu, da su Srbi u Bosni i Hercegovini sustavno kupovali zemljišta od muslimana i katolika. Pri tome donašahu srbske novine u Bosni stalnu rubriku: 'Srbine, ne prodavaj svoje zemlje!'. Sudovi u Sandžaku imadu sad pune ruke posla s muslimanima, koji traže, da im se vrate njihova zemljišta. Nakon balkanskih ratova 'izvlastiše' srbski činovnici i častnici te kuće i zemljišta, a kod plaćanja odštete nastadoše obično neke potežkoće, pa je Turčin obično znao ostati i bez kuće i bez novca, te sad traži ili jedno ili drugo. Na početku rata kažu, da u Boci Kotorskoj bijaše odkriven razgranjen pokret vođen iz Crne Gore, koji si bijaše stavio u zadatak, da kupuje zemlju od katolika. O, iztrazi, koja se bijaše vodila god. 1914. i 1915., nisam nažalost zbog ratnih prilika mogao ništa doznati. Kad Srbi ujesen god. 1914. provališe u Bosnu, od pravoslavnog pučanstva na granici priključe im se gotovo svi do posljednjega. Mogu nam za dokaz poslužiti službeni spisi, iz kojih proizlazi, da su to učinili, da bi iz Bosne zajednički iztjerali Švabe, Šokce (katolike) i Turke. Sve su to družtvene pojave ukorienjene isključivo u vjerskom osjećanju pravoslavnog naroda, kojima se izvor nalazi u starom bizantinskom idealu o jednoj vjeri u državi. Sasvim nesviestno bori se pravoslavni čovjek za ostvarenje tog ideala, a pokretna sila je mržnja na inovjerca i odvratnost od njega. Osobito je snažan oblik, kojim pravoslavni čovjek mrzi katolicizam, katolike i sve što je katoličko. Ta mržnja poznata je svim poznavaocima poviesti jugoiztočne Europe“.

Za Pilara SPC je „provedbeno sredstvo; ona je više jedna socijalno-politička borbena i osvajačka organizacija SPC"Uloga srpske crkve imala malo veze s religijom bilo kao teologijom ili kao skupom vjerovanja i uvjerenja. Umjesto toga, srpska crkva je bila kulturna i kvazipolitička ustanova, koja je utjelovljavala i izražavala etos srpskoga naroda u tolikoj mjeri, da su se nacionalnost i religija stopili u izrazitu 'srpsku vjeru'“.nego vjerska zajednica, a o njezinoj se moći dugo nije stvorilo zadovoljavajuću predodžbu“. SPC – dodaje Pilar – „proširuje svoju vjeru na taj način, da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. A pošto je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem“.

Do sličnog je zaključka došao i srpski povjesničar Michael Petrovich, koji piše da je „uloga srpske crkve imala malo veze s religijom bilo kao teologijom ili kao skupom vjerovanja i uvjerenja. Umjesto toga, srpska crkva je bila kulturna i kvazipolitička ustanova, koja je utjelovljavala i izražavala etos srpskoga naroda u tolikoj mjeri, da su se nacionalnost i religija stopili u izrazitu 'srpsku vjeru'“ (citat prema knjizi Branimira Anzulovića "Mit o nebeskoj Srbiji").

Mržnja prema hrvatskoj državi

Srpska pravoslavna crkva ne samo da se je tijekom povijesti protivila stvaranju samostalne hrvatske države, nego je bila protivnica i bilo kakve autonomije hrvatskih zemalja unutar monarhističke Jugoslavije, pa je tako stvaranje Banovine hrvatske izazvalo velika protivljenja srpsko-pravoslavnoga svećenstva, a o čemu se može čitati u znanstvenom radu Krešimira Regana pod naslovom „Djelovanje Srpske pravoslavne crkve na području Banovine Hrvatske“.

Za vrijeme Domovinskog rata, kao što je u jednom članku podsjetio novinar Darko Pavičić, svi episkopi i 99 % svećenika Srpske pravoslavne crkve (SPC) napustili su Hrvatsku, „kako bi otvoreno stali na Miloševićevu stranu“.

I nakon svršetka Domovinskog rata pojedini su srpski svećenici otvoreno iskazivali mržnju prema hrvatskoj državi, pa je tako šibenski paroh Milorad Đurđević nekoliko puta odbio pokopati hrvatske branitelje pravoslavne vjeroispovijesti s hrvatskom zastavom, dok je predstojnik manastira Krka iguman Aleksandar Bogojević u alkoholiziranom stanju pogazio hrvatski grb.

Dostojan član takve zajednice – koja je tijekom povijesti bila lučonoša i glavni inspirator velikosrpske ideologije MržnjaZa vrijeme Domovinskog rata, kao što je u jednom članku podsjetio novinar Darko Pavičić, svi episkopi i 99 % svećenika Srpske pravoslavne crkve (SPC) napustili su Hrvatsku, „kako bi otvoreno stali na Miloševićevu stranu“. I nakon svršetka Domovinskog rata pojedini su srpski svećenici otvoreno iskazivali mržnju prema hrvatskoj državi, pa je tako šibenski paroh Milorad Đurđević nekoliko puta odbio pokopati hrvatske branitelje pravoslavne vjeroispovijesti s hrvatskom zastavom, dok je predstojnik manastira Krka iguman Aleksandar Bogojević u alkoholiziranom stanju pogazio hrvatski grb.(više o tome u odlično dokumentiranoj knjizi srpskog povjesničara Milorada Tomanića „Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj“) – je i vrhovni poglavar Srpske pravoslavne crkve i episkop Niški patrijarh Irinej koji je svoju mržnju prema Hrvatskoj i njezinu teritorijalnom integritetu prošle godine vrlo jasno iskazao tako što je čestitao Božić „svoj našoj braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i u Baniji“.

Ovoga Božića ovaj je velikosrpski agitator ponovno uveselio srbijansku javnost u razgovoru za srbijansko izdanje Sputnika gdje je progovorio o položaju Srba u Hrvatskoj. Riječ je o tipičnom velikosrpskom ispadu u kojemu se bez ikakvih dokaza ponavljaju stare laži i mitovi o navodnoj srpskoj ugroženosti u Hrvatskoj te se ponavljaju brojke srpskih žrtava koje svakome čovjeku koji ima IQ veći od broja cipela vrijeđaju inteligenciju.

Iz razgovora izdvojit ćemo sljedeće bisere:

„Dobili smo izvještaj iz Zagreba gdje se nalazila jedna srpska škola internatskog tipa. Gotovo svakodnevno ih napadaju i što je najtragičnije, mladići istog uzrasta kad dođu na tu stanicu kažu 'Ovo je pravoslavna stanica, idemo ih klati'. To ponavljaju djeca, a to su vjerojatno čuli ili slušaju od svojih najbližih. Znaju što su njihovi preci radili, znaju kako su Srbi stradali. Nažalost, taj strah je i dalje prisutan kod srpskog naroda i tu nema slobode. Mnogi kad dolaze u Zagreb u crkvu gledaju da ih netko ne promatra. To se događa u jednoj kršćanskoj, katoličkoj zemlji gdje smo do 11. stoljeća bili jedna crkva, gdje smo se do jučer smatrali srodnim narodom, gdje smo nekada zajednički živjeli i zajednički se borili za svoja prava u Austrougarskoj. Danas Srbi strahuju da ne dožive ono što je doživjelo više od milijun njihovih predaka“.

„U Srbiji žive tisuće izbjeglica iz Hrvatske koji su pobjegli od smrti. To se prenosi i priča, s obzirom na to da su u tom dijelu sudjelovali mnogi svećenici Rimokatoličke crkve. Pa se čak i Stepincu prepisuje da ništa nije učinio da spasi djecu. U Mlaki je bilo 20.000 djece koja su bila izložena u jednom toru. I zvali su ih tor. Ta su djeca na suncu umirala od žeđi i gladi, čuli su se glasovi 'mama, vode, kruha'. A šef toga bio je svećenik. To nije samo osobna tragedija nego i tragedija samog kršćanstva. Još uvijek žive takvi ljudi. Evo, nedavno smo sahranili Ekmečića. Njemu je 70 osoba zaklano u Hercegovini. Danas smo sahranili odvjetnika Veljka Guberinu. I njemu su svi pobijeni, a on je izbjegao, inače ni on ne bi bio živ. Pa kad se sjetimo Glinske crkve gdje je krv ljudi zaklanih u crkvi tekla potokom. Kad se sve ima u vidu, to su sve razlozi koji posjet pape Franje pomiču u kasnije vrijeme“.

Na kraju ovoga kratkog osvrta ne preostaje nam nego još jednom primijetiti da je patrijarh Irinej i više nego dostojan član Srpske pravoslavne crkve, u svim stavovima pravovjeran nasljednik velikosrpskih mu prethodnika. A što će u suradnji s takvim likovima zaključiti mješovita komisija o bl. Alojziju Stepincu vjerojatno je misterij veći od Međugorja.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.