Jugoslavensko nasilje i prešućivane žrtve 2. svjetskog rata i poraća s područja današnje Bjelovarsko-bilogorske županije, Matica hrvatska, Bjelovar, 2015.
U Hrvatskoj je do sada objavljen poveći broj knjiga koje se bave zločinima jugoslavenskoga komunističkog sustava, tj. viktimološkim (žrtvoslovnim) temama vezanima za zločine komunista počinjene nakon Drugoga svjetskog rata. Broj članaka, studija i dokumenata koji su općenito objavljeni o zločinima komunizma diljem zemaljske kugle vjerojatno se mjeri u tonama papira. No, unatoč nepobitnim dokazima o komunizmu kao zločinačkom sustavu, komunistički se zločini u Hrvatskoj, ali i u svijetu i dalje u određenom smislu opravdavaju ili umanjuju. Zašto je tome tako nije se teško domisliti: u Hrvatskoj su mnogi na zločinima stekli društvene i političke pozicije pa opravdavanjem komunističkih zločina zapravo opravdavaju svoje političke hagiografije ili hagiografije svojih očeva i stričeva. Razloge pak zašto se u zapadnim zemljama i danas ne voli previše govoriti o komunističkim zločinima treba potražiti prvenstveno u činjenici da se je komunistički SSSR nakon Drugoga svjetskog rata našao na pobjedničkoj strani čime je zadobio svojevrsnu „antifašističku legitimaciju“ kojom je kasnije beskrupulozno opravdavao svoje zločine.
Razotkrivanje komunističkih zločina delikatno je i zato što nameće pitanje jesu li za te zločine znali tzv. zapadni saveznici? Jesu li masovni zločini u Teznome, Hudoj Jami, Maclju, Lugu ili Čazmanskoj šumi mogli biti počinjeni bez znanja i prešutnog odobrenja zapadnih zemalja? Rekao bih vrlo teško. U takvoj političkoj klimi, koja u korijenu želi sasjeći uopće raspravu o zločinima komunizma, posve je logično da pravosuđe, koje i dalje funkcionira po Titovoj pravnoj filozofiji da se ne „ne treba držati zakona kao pijan plota“, ne radi svoj posao pa tako do danas niti jedan komunistički zločinac nije priveden pravdi.
Upravo zato valja pozdraviti pojavu knjiga koje razotkrivaju jugokomunističke zločine, a nema nikakve sumnje da je knjiga „Jugoslavensko nasilje i prešućene žrtve 2. svjetskog rata i poraća s područja današnje Bjelovarsko-bilogorske županije“ krupan korak u traženje istine o zločinima nakon svršetka Drugoga svjetskog rata. Ovom knjigom – za koju možemo reći da je spomenik komunističkim zločinima na području Bjelovarsko-bilogorske županije trajniji od mjedi – bjelovarski je kraj izvršio svoju moralnu obvezu prema žrtvama jugokomunističkog zlosilja.
Zločini jugoslavenstva
Potrebno je naglasiti kako su urednici i autori odabrali vrlo dobar naslov knjige. Naime, kod nas se često govori o komunističkim zločinima, ali se zaboravlja dodati kako su ti zločini počinjeni u ime još jedne zločinačke ideologije, a to je ideologija jugoslavenstva. A zločini jugoslavenstva vršeni su u kontinuitetu, od obala Crnoga mora u Prvome svjetskom ratu, koje su punjene leševima hrvatskih vojnika koji nisu željeli pristupiti tzv. Jugoslavenskoj legiji, pa do Vukovara i Škabrnje. Ili, ako gledamo bjelovarski kraj i njegove ljude, jugoslavenske zločine možemo pratiti od ubojstva hrvatskih seljaka od strane žandara u Velikom Trojstvu 1920. preko zločina nad hrvatskim seljacima nakon proglašenje Nezavisne Države Hrvatske u Bjelovaru, preko Čazmanske šume i Luga pa do Barutane i Kusonja. Prešućivanje jugoslavenske komponente zločina – a jugoslavenstvo je uvijek išlo na ruku velikosrpskoj ideologiji - razumljivo je kad se pogleda psihosocijalni profil političara koji vladaju Hrvatskom. Riječ je o ljudima koji nikada nisu prežalili raspad Jugoslavije i kojima je Hrvatska slučajna država vrijedna jedino da nestane ili ako već mora postojati shvaćaju ju kao privatno leno i bankomat za zadovoljavanje vlastitih kriminogenih poriva.
U knjizi se donosi pregled i kronologija stradanja Hrvata Bjelovarsko-bilogorske županije od uspostave prve NDHTeror monarhističke Jugoslavije nad stanovništvom bjelovarskog kraja bio je iznimno brutalan, pa ne treba čuditi da je upravo u bjelovarskom kraju u travnju 1941. izbila masovna pobuna hrvatskog naroda - u pobuni je prema istraživanju dr. Zdravka Dizdara sudjelovalo gotovo 10 000 ljudi -, koja je 8. travnja rezultirala proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske. Bio je to čin hrvatskog naroda bez ikakva sudjelovanja fašista ili nacista, čin koji je pokazao želju i težnju hrvatskog naroda da živi u samostalnoj državi.Jugoslavije pa sve do završetka Drugoga svjetskog rata i uspostave komunističke Jugoslavije. Doznajemo tako o žandarskom teroru nakon stvaranja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, ali i o tome da je već 1924. u Bjelovaru utemeljeno udruženje četnika čiji su pripadnici ubili nekoliko hrvatskih seljaka u bjelovarskom kraju od razdoblja utemeljenja do početka Drugoga svjetskog rata. Teror monarhističke Jugoslavije nad stanovništvom bjelovarskog kraja bio je iznimno brutalan, pa ne treba čuditi da je upravo u bjelovarskom kraju u travnju 1941. izbila masovna pobuna hrvatskog naroda - u pobuni je prema istraživanju dr. Zdravka Dizdara sudjelovalo gotovo 10 000 ljudi -, koja je 8. travnja rezultirala proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske. Bio je to čin hrvatskog naroda bez ikakva sudjelovanja fašista ili nacista, čin koji je pokazao želju i težnju hrvatskog naroda da živi u samostalnoj državi.
No, s obzirom na to da Srbi, kao što je pisao Milovan Đilas, „ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu - tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali“, već dva dana nakon proglašenja NDH u Bjelovaru uslijedio je velikosrpski odgovor odnosno prvi zločini u Drugome svjetskom ratu na području razbijene Jugoslavije. Riječ je o zločinima nad civilima, tj. hrvatskim seljacima. Počinili su ga pripadnici 2. četničkog puka „Car Dušan Silni“ okrutno se iživljavajući nad 11-tero nedužnih seljaka u selu Donji Mosti kraj Bjelovara. Iako je žrtvama u Donjim Mostima podignut spomenik, ti se zločini dan-danas prešućuju, s obzirom na činjenicu da mijenjaju percepciju Drugoga svjetskog rata na prostoru NDH.
„Revizionisti“ i „antifašisti“
U travnju 1941. srpski vojnici i četnici, ponegdje uz sudjelovanja srpskoga civilnog pučanstva poubijali su na području proglašene NDH ukupno preko 300 osoba hrvatske i muslimanske pripadnosti. A pritom je ključno naglasiti da su ti zločini počinjeni prije nego što je u NDH pala ijedna srpska žrtva. Cilj prešućivanja ovih zločina je jasan: daljnje nametanje teze da su ustaše prvi počeli vršiti zločine i teror nad Srbima i to bez ikakva povoda. Tko posumnja u tu dogmu vrlo će brzo doći na udar misaone policije i dobiti etiketu revizionista, iako nije jasno kakva bi to povijest uopće bila znanost kada ne bi išla za revizijom pogrješnih činjenica, teza i zabluda.
Uz etiketiranje kao „revizionista“ onih koji istražuju komunističke zločine prikrivatelji zločina često se služe tzv. antifašističkom legitimacijom, odnosno proglašavaju sebe „antifašistima“ čime žele sugerirati kako su na drugoj "Antifašizam"Svakom je, međutim, razumnom čovjeku jasno kako je njihov „antifašizam“ samo sredstvo za rehabilitaciju vrijednosnog sustava iz bivše Jugoslavije. Jer, da je našim „antifašistima“ do protivljenja fašizmu, iako fašizma u Hrvatskoj, za razliku od nekih drugih europskih država, nema niti u natruhama, onda bi kao uzore antifašizma isticali Edit Stein, Alojzija Stepinca ili Miroslava Bulešića, a ne egzemplarne zločince iz bleiburške topografije smrti.strani fašisti. Svakom je, međutim, razumnom čovjeku jasno kako je njihov „antifašizam“ samo sredstvo za rehabilitaciju vrijednosnog sustava iz bivše Jugoslavije. Jer, da je našim „antifašistima“ do protivljenja fašizmu, iako fašizma u Hrvatskoj, za razliku od nekih drugih europskih država, nema niti u natruhama, onda bi kao uzore antifašizma isticali Edit Stein, Alojzija Stepinca ili Miroslava Bulešića, a ne egzemplarne zločince iz bleiburške topografije smrti.
Središnji i, dakako, najvažniji dio knjige je poimenični popis prešućivanih žrtava po gradovima, općinama i selima. Napraviti taj popis zasigurno nije bio lak posao. Kao što ističe pisac predgovora prof. dr. sc. Josip Jurčević: „I u Bjelovaru se prikupljanje podataka i izdavanje ove knjige dogodilo zahvaljujući gotovo isključivo radu samosvjesnih pojedinaca, a bez potpore državnog i institucijskog sustava čija je to bila ljudska, civilizacijska, pravna i identitetska obveza“. Zdravko Ivković, prof. Josip Vusić i prof. Anita Blažeković, kao urednici i autori, obavili su posao dostojan rada jedne državne institucije i zato zaslužuju našu zahvalnost. Bez ovoga žrtvoslova trajno bi bili izgubljeni dragocjeni podatci o jednome vremenu nasilja, neslobode i zločina u bjelovarskome kraju. Ovaj je žrtvoslov jedan u nizu pokazatelja da je bilo koja jugoslavenska država moguća jedino kao nasilje i diktatura, kao negacija hrvatstva.
Na kraju valja zaključiti da je žrtvoslov Bjelovarsko-bilogorske županije iznimno vrijedan doprinos u razotkrivanju jugoslavenskih i komunističkih zločina, zločina koji i danas duboko opterećuju hrvatski narod i zbog nesankcioniranja zločinaca generiraju podjele u društvu. A bez razotkrivanja i sankcioniranja tih zločina i bez lustracije - za Hrvatsku i hrvatski narod posve sigurno nema napretka i demokracije.
Davor Dijanović
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.