Davor DijanovićDavor Dijanović

Fragmenti hrvatske zbilje

 Petar Grgec: „Katolicizam, kultura i politika. Članci, govori, studije", Glas Koncila, Zagreb, 2007.

U biblioteci Glasa Koncila „Hrvatska katolička baština 20. stoljeća" 2007. godine objavljena je knjiga izabranih članaka, govora i studija katoličkog književnika i angažiranog laika Petra Grkca Grgecpod naslovom „Katolicizam, kultura i politika". Predgovor knjizi napisao je dr. Vladimir Lončarević. Kao što je istaknuto u predgovoru knjige, Petar Grgec bio je jedan od najsvestranijih hrvatskih katoličkih intelektualaca 20 st., osoba bez čijeg se poznavanja javnog djelovanja ne može napisati potpuna historija ne samo hrvatskoga katoličkog pokreta i Katoličke crkve u Hrvatskoj, nego ni opće hrvatske povijesti prve polovice 20 st.

Petar Grgec rođen je 15. veljače 1890. u Kalinovcu (Batinska). Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a isusovačku gimnaziju u Travniku. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1928. diplomirao je filozofiju i klasičnu filologiju. Prvi književni rad, satiru „Veleum", objavio je 1907. pod pseudonimom Hridoslav Ratarević u travničkom „Smilju". Kao austro-ugarski časnik zarobljen je 1917. na Soči. Dne 6. prosinca u Solonu se javio u jugoslavenske dobrovoljce, ali nije položio prisegu kralju Petru Karađorđeviću. Od 1919. do 1921. uređuje list „Narodna politika", a od 1928. do 1932. almanah „Selo i grad". Od 1934. do 1936. predsjednik je Kola hrvatskih književnika.

RadPisao je pjesme (Novo doba hrvatskog naroda, 1925.; Bijeg u djetinjstvo, 1972.), roman Gospodin Rafo (1927.), eseje, ratne uspomene i publicistička djela (Jugoslavenski argonauti, 1919.; Kršćanstvo, liberalizam i komunizam, 1920.; Hrvatski Job, 1932.; Božji bjegunac, 1934.).Pisao je pjesme (Novo doba hrvatskog naroda, 1925.; Bijeg u djetinjstvo, 1972.), roman Gospodin Rafo (1927.), eseje, ratne uspomene i publicistička djela (Jugoslavenski 009787argonauti, 1919.; Kršćanstvo, liberalizam i komunizam, 1920.; Hrvatski Job, 1932.; Božji bjegunac, 1934.). Posebno se bavio usmenim pjesništvom (Na izvorima pjesništva, 1940.; Razvoj hrvatskog narodnog pjesničtva, 1944.) upućujući na njegove izražajne pjesničke kvalitete. Prevodio sa slovenskoga, njemačkog i talijanskog jezika.

Tijekom i neposredno nakon Prvoga svjetskoga rata Grgec je stajao pod „utjecajem nauke Strossmayera i dra Kreka pa je ispovijedao nacionalnu jugoslavensku ideju", vjerujući „toj zabludi", jer je u njoj vidio sredstvo oslobođenja od germanizacije i talijanizacije Hrvatske. U skladu s tim uvjerenjima u razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata sudjeluje u radu Hrvatske pučke stranke (HPS), čiji su članovi osim privrženosti katolicizmu gajili i snažno jugoslavensko uvjerenje. Nakon atentata na hrvatske zastupnike 1928., a posebno nakon moralnog debakla HPS-a zbog ulaska u postšestosiječanjsku vladu 1929., Grgec se posve distancirao od stranke i njezina političkog usmjerenja, udaljivši se i od jugoslavenske državne ideje.

Od 1928. do 1941. Grgec radi na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, a od 1941. do 1945. ravnatelj je Državne I. muške (realne) gimnazije u Zagrebu. Godine 1940. primio je državnu nagradu za knjigu „Na izvorima pjesništva" u izdanju Matice hrvatske. Dne 23. svibnja 1945. uhićen je od strane OZNA-e. U srpnju iste godine na politički montiranom sudskom procesu osuđen je na sedam godina robije, koju je izdržao u Lepoglavi i Staroj Gradiški do 1951., i na deset godina gubitka građanskih prava. Preminuo je 22. kolovoza 1962. u Zagrebu.

Katolička književnost

Knjiga „Katolicizam, kultura i politika" pokazuje kako je Petar Grgec bez ikakve sumnje bio jedan od najznačajnijih katoličkih književnika i laičkih aktivista u Hrvatskoj u prvoj KnjiževnostKatolička književnost za Grkca je bila „nov život", naravna posljedica katoličkog života odnosno umjetnički iskaz svih životnih stvarnosti proživljenih u duhu osobina i cjeline katoličkoga svjetonazora. Izvodi li se iz stvarnosti katoličkoga života, ističe Grgec, onda katolička književnost opstoji kao životna činjenica, a protiv toga nema argumenta.polovici 20 st. Kroz književni rad označio je sva važna pitanja svog vremena. Književnost je smatrao sredstvom da se za kršćansku misao i riječ otvara javni prostor. „Literatura je život i tko hoće, da nam katolički život što bolje procvate, neka 412 grgec katolicizam kultura i politikanastoji da dobijemo što bolju katoličku književnost" – zapisao je još u mlađim danima.

Katolička književnost za Grkca je bila „nov život", naravna posljedica katoličkog života odnosno umjetnički iskaz svih životnih stvarnosti proživljenih u duhu osobina i cjeline katoličkoga svjetonazora. Izvodi li se iz stvarnosti katoličkoga života, ističe Grgec, onda katolička književnost opstoji kao životna činjenica, a protiv toga nema argumenta.

Pišući o književnosti, Grgec je zahtijevao etičku i estetičku kritiku književnih djela:

„Etika i estetika ne smiju se u lijepoj knjizi nikada istovjetati. (...) Dok estetika ispituje stupanj umjetnikove darovitosti, duševni proces kod stvaranja njegovih djela i napokon duševni užitak, kojim ta djela rađaju u čitatelju, gledatelju ili slušatelju: dotle etika određuje moralnu vrijednost umjetnikove djelatnosti, odnosno dopuštenost ili nedopuštenost estetskog užitka. Može neko djelo s estetske strane biti savršeno, ali s moralne loše, a isto tako s moralne dobro, a s estetske nesavršeno (...) Kritika smije da bezuvjetno hvali samo ona djela, koja su etički i estetički na doličnoj visini, a inače mora osuđivati i etičke i estetičke nedostatke".

Ovakvim stavom prema odnosu etike i estetike u književnosti, Grgec je plivao protiv tadašnjih književnokritičkih strujanja koja su zanemarivala etičku stranu književnih djela (posebno se je to odnosilo na sljedbenike talijanskog estetičara Benedettea Crocea).

U istome duhu Grgec piše:

„Beletrista može da upotrebljava svoj dar, kako je njega volja, on je u tom slobodan, ali mi ne damo oteti sebi pravo i dužnost, da na njegove proizvode primjenjujemo ista moralna, vjerska i filozofijska pravila, koja primjenjujemo na sve ljudske slobodne čine. Ako on u ime slobode hoće da se otme tim pravilima, mi ne ćemo ići na lijepak njegovoj sofisteriji i sljeparstvu".

proizv2112NacionalizamZa Grkca „nacionalizam je trajna životna snaga. Zato i beletristi moraju tražiti opće ljudsko u svojem narodu i preko svojeg naroda. Tko se oglušuje opravdanim zahtjevima nacionalizma, taj robuje neosviještenosti, oponašanju tuđega i literarnomu pasatizmu". „Samo se kukavice zatvaraju u kule 'artizma', dok im narod pati".Grgec je smatrao da program katoličkog književnika „mora ići za tim, da sva pjesnička čuvstva i slike budu izraz odgojene moralne ličnosti. To ne znači gušiti čuvstva, nego samo davati čuvstvima dobar cilj. Ako tkogod naziva takav odnošaj pjesničke sposobnosti prema vjeri i moralu 'služenjem' u pogrdnom smislu, mi zato nećemo kleknuti pred njime i odustati od svojih opravdanih nazora i zahtjeva. Tko se žaca služiti vrhovnim idealima ljudstva, taj postaje rob strasti i zabluda. Kumirsko obožavanje pjesničke sposobnosti kao nekoga apsolutnog bića, koje nije ničemu podređeno, rodilo se kao izraz skeptičnoga i relativističkoga vremena, koje je izgubilo pouzdanje u vjeru, moral, logiku i metafiziku. Velik je dio inteligencije svodio svoja filozofijska načela konačno na subjektivizam, koji je pretpostavljao, da se istina ne osniva na objektima spoznaje, nego jedino na našim impresijama".

Za Grkca „nacionalizam je trajna životna snaga. Zato i beletristi moraju tražiti opće ljudsko u svojem narodu i preko svojeg naroda. Tko se oglušuje opravdanim zahtjevima nacionalizma, taj robuje neosviještenosti, oponašanju tuđega i literarnomu pasatizmu". „Samo se kukavice zatvaraju u kule 'artizma', dok im narod pati".

No, Grgec istodobno napominje da patriotizam nema pravo zahtijevati od pisca „samo hvale, samo davorije, budnice i tirade", nego je potrebno i kritički progovarati o manama i nedostatcima vlastitog naroda. Kritički je pisao i o „ultranacionalističkim doktrinarcima", koji su stvorili „iz nacije nekakvo apsolutno biće, koje je izvor sve vlasti i svega znanja i prava".

Grgec je, kako vidimo, kao i većina hrvatskih nacionalista, pod pojmom „nacionalizam" podrazumijevao umjereni, obrambeni nacionalizam, koji se ne ogriješuje o „općenita moralna načela i o prava drugih naroda", koji poštuje svaki drugi narod i koji za svoj narod ne želi ništa više od onoga što imaju i drugi svjesni i izgrađeni narodi.

„Hrvatski nacionalizam radi u podpunom skladu s etikom, kada se bori protiv onih teorija, koje su stvorene za to, da nas kao narod ponize i opliene. A o etiku se ogrješuje svatko, tko snizuje Hrvatstvo na pleme i poriče Hrvatima pravo na nezavisnu državu"- zapisao je 1944.

Važnost medija i sustavnoga intelektualnog rada

Grgec je vrlo rano shvatio da se samo organiziranim radom na cijelom području javnog života, posebno medijskom, katolici mogu nositi s apriorističkim negatorskim snagama prema ikakvu javnom očitovanju katolicizma. Tako 1912. još kao mladić piše:

„Moderni je svijet postao prema našim idejama i odviše otporan. Naprednjacima je dosta samo da čitaju svoje novine, pa se već mogu uspješno boriti protiv nas. Njihove su ideje kao i moda: može ih primati svako, odgovarati za njih ne mora nikomu. Naprotiv, inteligentan katolik mora gotovo krvavim znojem pribavljati svojim idejama pravo na opstanak. Osjećamo to osobito u znanstvenom, socijalnom i beletrističkom radu. Svagdje se katolicima smatra nekako, štono vele Nijemaci, vogelfrei, pak se i najgora protuha može nabaciti na nj blatom. Zato tko između naših ljudi hoće da štogod postigne, mora neobično mnogo raditi".

Navedeno mišljenje danas je još aktualnije nego u vremenu u kojemu je zapisano. Iako katolički tisak danas formalno uživa punu slobodu, napadi medijskih jurišnika na katoličku vjeru i katoličku inteligenciju daleko su snažniji i rafiniranji nego pred stotinu godina. A oni su i daleko djelotvorniji, s obzirom na omjer čitanosti katoličkog i protukatoličkog tiska (a u potonji se mogu ubrojiti gotovo svi vodeći mediji).

I stoga bi danas, u vremenu sveopće „diktature relativizma" i „kulture smrti", vodstvo Katoličke crkve u Hrvatskoj trebalo porazmisliti o osnivanju katoličke televizije. Jer, bez pristupa širem gledateljstvu vrlo je teško prezentirati i braniti svoje ideje, neovisno o tome što one imaju čvrsto moralno i etičko uporište. Želi li se nešto postići – kao što kaže Grgec – mora se „neobično mnogo raditi", a ne okretati glavu pred problemima.

Kritika ideologijâ

Kao suvremenik triju najzloćudnijih ideologija 20 st. – komunizma, fašizma i nacizma – Grgec je, dakako, i prema njima zauzimao svoj kritički stav. U članku „Prijetnja neopoganstva nad Europom" 1936. tako piše: IdeologijeOrganizacijska su i tehnička sredstva, koja stoje na raspolaganju diktatorima i tiranima u moderno vrijeme, tako snažna, da ih obezglavljeni i razoružani narodi vrlo teško lome. Manjina može dugo vladati nad Staljin i Hitlervećinom poput sredovječnog plemstva, samo ako umiju savršeno upotrijebiti štampu, produkciju i cirkulaciju materijalnih dobara, školstvo, puške, topove, aeroplane, špijunažu i administrativni aparat.„Organizacijska su i tehnička sredstva, koja stoje na raspolaganju diktatorima i tiranima u moderno vrijeme, tako snažna, da ih obezglavljeni i razoružani narodi vrlo teško lome. Manjina može dugo vladati nad Staljin i Hitlervećinom poput sredovječnog plemstva, samo ako umiju savršeno upotrijebiti štampu, produkciju i cirkulaciju materijalnih dobara, školstvo, puške, topove, aeroplane, špijunažu i administrativni aparat".

Talijanski fašizam Grgec je optužio za poganski neobuzdani imperijalizam i antikatolicizam, dok je nacionalsocijalizam smatrao neopoganizmom u najokrutnijem obliku. "Teorijski ga nije teško pobiti, ali kad krive nauke postanu sugestije tako velikih čovječanskih organizama, kao što je njemačka država, onda se iz toga moraju poroditi ratovi i nove svjetske katastrofe".

Očekivano, Grgec je kao katolik bio i veliki protivnik komunističke ideologije. Kritizirajući komunizam tako piše:

„Današnji su komunisti neprijatelji svake vjere. Podloga je njihovoj nauci historijski materijalizam, koji niječe Boga, dušu, vječnu nagradu ili vječnu kaznu. Komunistička se etika zapravo i ne može nazvati etikom. Budući da današnji komunizam tumači sav život kao kompleks materijalnih snaga, to i komunistička etika može da se osniva samo na razmjeru materijalnih sila. U tom je komunizam brat liberalizmu. On može da se bori proti liberalizmu i proti onoj strani čovječje naravi, iz koje se razvio kapitalizam, samo silom. On može da u zgodan momenat sruši stare kapitaliste, kao što se to dogodilo n. pr. u Rusiji. No da li je time srušen i kapitalizam? Gdje je garancija, da se taj kapitalizam ne će pojaviti u novom, i to u još gorem obliku? Tko će moći prisiliti ljude, da ostanu dulje vremena u komunističkom životnom sistemu? Zar nekoliko vođa? Ali nije li već samim time porušen komunizam i zar se time ne javlja nova tiranija nad milijunima neslobodnih ljudi? Zar će komunističku državu uzdržavati vojska? Ali ne stvara li se već time nova aristokracija, novi kapitalizam i nov privilegovan stalež u državi?".

LiberalizamNajveću zapreku napretku Hrvatske Grgec je, međutim, vidio u liberalizmu, držeći da osnovni problem liberalne ideje nije što zagovara slobodu pojedinca – sloboda osobe kršćanski je ideal jer „za slobodu nas Krist oslobodi" (Gal 5, 1) – nego što zagovaranje te slobode nema nikakva čvrsta vrijednosnog uporišta liberalizam„Sadržaj se njegov mijenja prema pojedincima, koji ga ispovijedaju kao princip svojega života, i prema modi". Liberalizam je nesposoban da „učinak ikoje ideje promotri izvan pojedinačne kratkoročne koristi odnosno da iskoči ispod kabanice diktata utiliteta i relativiteta".Najveću zapreku napretku Hrvatske Grgec je, međutim, vidio u liberalizmu, držeći da osnovni problem liberalne ideje nije što zagovara slobodu pojedinca – sloboda osobe kršćanski je ideal jer „za slobodu nas Krist oslobodi" (Gal 5, 1) – nego što zagovaranje te slobode nema nikakva čvrsta vrijednosnog uporišta liberalizam„Sadržaj se njegov mijenja prema pojedincima, koji ga ispovijedaju kao princip svojega života, i prema modi". Liberalizam je nesposoban da „učinak ikoje ideje promotri izvan pojedinačne kratkoročne koristi odnosno da iskoči ispod kabanice diktata utiliteta i relativiteta".

Kritizirajući liberalizam nadalje piše:

„Liberalizam je proglasio zakonsku jednakopravnost ljudi i mislio je, da će biti dosljedan, ako proglasi i slobodnu životnu utakmicu pojedinaca, staleža i naroda. Međutim su prvi propovjednici liberalizma zaboravili da oni ne mogu da dadnu svima i jednake uvjete za tu utakmicu. Jednakopravnost je u njihovu sistemu samo fiksna ideja, dok su postojali na jednoj strani bogataši, a na drugoj siromasi, na jednoj strani jaki, a na drugoj slabi. Slobodna utakmica, koju je u gospodarstvu proglasio liberalizam, značila je zapravo privilegij, povlasticu za bogataše, da još jače mogu pritisnuti siromake, značila je dopuštenje jakima, da još okrutnije potlače slabe. Gospodarski je liberalizam po svojim osnovnim načelima urodio takvim izrabljivanjem, takvim kapitalizmom, kakva svijet nije još zapamtio. Materijalna su dobra nagomilana u rukama nekolicine bogataša, koji su zarobili i dušu i tijelo bezbrojnih milijuna proletaraca i neproletaraca. Kapitalizam je dobio u tiransku vlast i znanost i umjetnost, i novinstvo i svjetske obavještajne agencije, i parlamenat i vladarske obitelji. Jedan Rockefeller, jedan Hariman, jedan Vanderbildt, jedan Krupp značili su svaki sam za se u odlukama o svjetskim događajima više nego čitav jedan narod, čitava rasa ili čitava jedna konfesija".

Mišljenja sam da prethodnoj misli o liberalizmu nije potreban bilo kakav komentar. "Pravednost" sakrosanktnoga liberalnog kapitalizma, koju Grgec gore opisuje, svima nam je vrlo dobro poznata iz praktičnoga života današnjice.

Socijalni nauk Katoličke crkve kao alternativa

Vodeći se načelima socijalnog nauka Katoličke crkve odnosno socijalnim načelima „Rerum novarum", među osnovnim zadaćama katoličkog pokreta Grgec je držao izgradnju „societas christiana" – „kršćanskoga Rerum novarumEuropaNasuprot imperijalizmu i šovinizmu, držao je izgradnju „Paneurope" „snažnim idealom" koji se može ostvariti samo kršćanskim shvaćanjem o „bratstvu" odnosno „obitelji svih naroda". „ (...) Ono što nam nedostaje, to je svijest, europska vjera. Europa, patria mea, to bi mogao biti poklik 400 milijuna Europljana... Jedinstvo je za Europu pitanje života i smrti". No, „(...) Ono što se naziva držanjem koraka s Europom, ne smije biti raskorak sa svojim narodom".građanskog društva". Nasuprot imperijalizmu i šovinizmu, držao je izgradnju „Paneurope" „snažnim idealom" koji se može ostvariti samo kršćanskim shvaćanjem o „bratstvu" odnosno „obitelji svih naroda". „ (...) Ono što nam nedostaje, to je svijest, europska vjera. Europa, patria mea, to bi mogao biti poklik 400 milijuna Europljana... Jedinstvo je za Europu pitanje života i smrti". No, „(...) Ono što se naziva držanjem koraka s Europom, ne smije biti raskorak sa svojim narodom".

Kao što je iz prethodno iznesenoga posve razvidno, Grgec je svoja politička shvaćanja, pa tako i svoje shvaćanje o nacionalnom pitanju, gradio na čvrstim temeljima katoličke vjere. „Nitko" – ističe Grgec – „nema prava da podvrgne jedan narod ropstvu, nitko nema prava da jedan narod zatire i izrabljuje. Postulat je kršćanske nauke, da se svaki katolik bori ne samo za slobodu pojedinaca, nego i za slobodu klase, staleža i naroda. Nema za nas privilegovanih naroda i naroda drugoga reda, svaki narod imade pravo na svoju slobodu i ravnopravnost".

Međutim, ni slobode ni ravnopravnosti nema bez Boga:„ Bez Boga, bez Krista ne možemo ništa (...) Bez Krista nam je zatvorena vječnost. Bez Krista ne možemo postići ni potpuno zemaljsko blagostanje".

Zaključno možemo kazati da knjiga „Katolicizam, kultura i politika" daje dobar uvid u književno-publicistički i politički rad Petra Grkca. Ona ga prikazuje kao svestrano naobraženoga katoličkog intelektualca, književnika, erudita i angažiranog laika koji je nadahnuće za svoj književni rad i političko djelovanje uvijek pronalazio u katoličanstvu i socijalnom nauku KC.

Mnoge ideje, razmišljanja, kritike i analize iznesene u ovoj knjizi ni danas nisu izgubile svoju aktualnost. Zato Petra Grkca treba čitati i danas, u vremenu kad je katolička vjera više nego ikada na udaru ideologija koje žele iskorijeniti i sam spomen Boga u javnome životu. U borbi protiv tih i takvih ideologija Grkčeva promišljanja mogu nam biti itekako korisna.

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Uto, 23-10-2018, 12:48:20

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

HT: Kolumna Z. Hodaka

Hrvatski tjednikOd četvrtka u prodaji

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).