Razmišljanje Ivana bez zemlje

„Oduvijek su se znanstvenici razilazili u shvaćanjima o podrijetlu života i prirode. Dok jedni vjeruju da je u osnovi prirode unaprijed određena svrha, drugi misle da je razvitak prirode i života nastao slučajno, bez jasnog početka, bez plana i svrhe. Sve religije svijeta priznaju prvu teoriju i one veličaju i slave Tvorca cjelokupnoga kozmosa, priznaju počelo Boga. Pristalice druge teorije, takozvane materijalističke i evolucijske, ne priznaju Boga iz jednostavnoga razloga što se ne može dokazivati pa ni njegov čin analogno tome. Ali ni danas učenjaci koji istražuju podrijetlo prirode, ni prvi ni drugi, nisu pronikli u tu tajnu i ona nije znanstveno osvijetljena.

Što je religija? Odnos između čovjeka i Boga. Teist koji priznaje Boga, poštuje Boga, klanja se njegovu savršenstvu, priznaje svoju ništavnost pred Bogom, moli mu se, zahvaljuje itd. Javno iskazivanje toga su religijski obredi. Teist priznaje Boga izvan vidljivoga svijeta. Materijalist ne priznaje Boga i za tvrdnju ispravnosti zaključka navodi da na svijetu ne postoji ništa osim materije. Ona je vidljiva. Kako Boga nitko i nikada nije vidio, analogno tome, zaključuju evolucionisti, on ne postoji.

Glavno pitanje: je li život nastao slučajno stjecajem povoljnih uvjeta za sjedinjenje nekih anorganskih elemenata od kojih se sastoji organizam ili je nastao smišljenim planom? Mi danas imamo u laboratoriju sve elemente od kojih se sastoji ma koji živi organizam, ali do danas nikome nije pošlo za rukom (unatoč mnogim pokušajima i imitacijama) da iz tih elemenata proizvede živi organizam. Danas već svaki biolog osjeća da je tu nešto drugo u pitanju, a ne obična kemijska formula. Jer svaki živi organizam pa i onaj najniže vrste (ameba, mikrob) je sastavljen u formi najskladnijega stroja u kojem svaki dio ima određenu funkciju, osjećanja, moć obrane, izbjegavanje štetnoga, traženje korisnoga, i što je najglavnije – želju za razmnožavanjem. Da je živi organizam nastao slučajnim ujedinjenjem kemijskih anorganskih elemenata, od kuda bi on mogao doći do tih svojstava? Jer sve rečeno je put nekome cilju, nekoj svrsi, ali taj cilj i tu svrhu treba prethodno poznavati. Anorganska materija nema ni volje ni želje ni nagona za razmnožavanjem. Otkuda bi onda jedan slučajni spoj tih kemijskih elemenata dobio te nagone, osjećajnost, volju koju mrtva materija nema?“

Poslije ovoga zapisa nastavljao se dugački niz objašnjenja, a među njima i zagonetka evolucije.

„Život je nešto određeno, nešto što ima određenu svrhu. Da bi se postigla određena svrha, potrebna je moć, volja, misao. Ako je po materijalističkoj teoriji život postao slučajem iz mrtve materije, i to u najnižem organizmu, otkuda tom organizmu misao (instinkt?) o određenoj svrsi? Svaka evolucija mora proisteći iz unutrašnje moći tog organizma da tu evoluciju provede. Vanjski uzroci mogu biti samo poticaj koji nije u stanju izazvati moć koja je jedina kadra da izvede evoluciju. Ne može se prihvatiti da su fiziološki mehanizam i anatomska građa svih živih organizama nastali samo kao posljedica slučajnih nagomilavanja izvjesne mrtve materije. Vanjski čimbenici mogu samo donekle utjecati na promjene živoga bića, ali ne mogu biti uzrokom njegova postanka. Oni mogu donekle izmijeniti kakvu tvorevinu koja već postoji, ali ju ne mogu sagraditi. A Tvorca života nauka još nije pronašla. Možemo li samo zato što ga ne znamo, poricati ga? Ako priznajemo tok rijeke života – a priznati ga moramo jer ga vidimo – moramo priznati da postoji i njen izvor. Gdje, kako i kada je nastao – to je osnovno pitanje na koje nauka tek mora odgovoriti.“

Nakon toga teksta u maloj bilježnici, slijedila je rasprava o toj temi.

„Rasprava: Nije točna tvrdnja materijalista da čovjek nema drugoga znanja osim osjetilnoga. Čovjek pozna npr. istinu. Zar je istina osjetilno materijalna? Imamo i druge sposobnosti spoznaje: misaone, razumske ili duhovne. Dva puta dva nije samo materijalna istina, već razumska sposobnost, a također i mnoštvo pojmova kao sloboda, pravda, ljepota, ljubav, zlo i dobro koje spadaju u nematerijalnu duhovnost. Tako je religija temelj morala, Bog temelj religije i slijedi zaključak da bez Boga nema morala.

Tko je agnostik? Budući da Boga ne može ni osjetiti ni zamisliti njegovu pojavnost, agnostik (kao i ateist?) nema točne spoznaje o Bogu i ne zna postoji li ili ne. Možda i postoji, ali nema nikakvu sigurnost dokaza o tome. Stoga ga teoretski ne priznaje, a ne može dokazati da ne postoji. Zbog toga je areligiozan.“

Ivanova borba s najtežim pitanjima čovječanstva ostala je u osobnoj raspravi sa samim sobom jer dostojnoga protivnika među svojim sugovornicima nije našao. Kao da igra šah sam sa sobom. Njegovi su prijatelji ostajali u svojim gradovima, a selidbama nije mogao održavati intenzivne veze u tako intimnoj raspravi. Osim toga baš i nije društvo njegovih znanaca bilo filozofski raspoloženo u doba napora da se preživi dan ili mjesec. Pratio je Ivan neke filozofske časopise, vodio u glavi polemike s njihovim novogovorom, osobito s onima iz tzv. škola marksizma i lenjinizma u raznim oblicima.

One, te škole marksizma, sastajale su se u lijepim gradovima, ponajviše na moru i tu raspravljale. Ivan se trudio pročitati djela tih novih marksističkih filozofa i ponekad glasno raspravljao s tim tekstovima kao živim govornicima povremeno gledajući kroz prozor u visoki zvonik crkve Svetoga Trojstva… samo je ponekad zvao Julijanu da joj pokaže kako ovaj mudrac piše ovo ili ono, bez ikakve nade da će njegova misao moći preživjeti društveni kontekst kad ovog režima više ne bude u ovom obliku.

I ona je ostavljala neki ćoravi krumpir-paprikaš na štednjaku da bi dojurila u sobu i saslušala dio ovih krunskih rasprava…

– Dragi moj Ivane, poljubit ću te u pametno čelo i zamoliti da smisliš formulu za komadić mesa i to odgovorno! Onaj moj goli krumpir-paprikaš će zagorjeti dok se ovdje rješavaju svjetska filozofska pitanja!

I tu bi Julijana zaista poljubila Ivana u visoko čelo i pogladila ga po glavi, gledajući potom nekoliko sekundi u vijavicom zameteni crkveni zvonik… Vrijeme je bilo neumoljivo, svijet je odmicao u neznanom pravcu i sve se točilo nečujno poput pahuljica u maglenom vrtlogu.

Život je plovio kao smeđa mrlja kuhanoga lista kelja po crvenkastoj površini posnoga lonca i obavijen mirisima širio se zajedničkim hodnikom.“

Odlomak iz romana „Ivan bez zemlje“ (Đakovo, Đakovački kulturni krug, 2024.) autorice Nevenke Nekić