Stanko Vraz

(1810. – 1851.)

BORBA

Kud ste, svibnja mog časovi kratki?
     Nade sanci zlatni dan i noć?
Kan pod ljeto ode slavuj slatki,
     Vidio sam vas hitrom jagmom proć…

Smrkni, sunce! dana mi ne rodi!
     Dosta dugo čeko sam zaman:
Čas mladosti tonu kȏ tone u vodi
     Zlatan prsten… prošo je moj dan.

Tražih slatki mir u prašnih knjigah
     Kan u ruža pčela traži med;
Plaća praha, plaća gorkih briga
     Sad je meni uspomene jed.

Iz srca mi nauk sanke dere,
     Mladih mojih dana slatki dar:
Razb'jenog se hvatam čuna vjere —
     Ko razb'jenih dasaka mornar.

Nu čas bježi ko noćca o zori;
     Razb'jen čun mi izbaci talas…
Gdje ste, sanci? gdje li zlatni dvori?
     Gdje ti, zvijezdo, što sjala on čas?

Rikard Jorgovanić

(1853. – 1880.)

NOĆ

Kud okom gledam — slušam uhom
U pokoju sve leži gluhom.
     Nit šušti listić, niti poje
     Slavuljak tužne pjesme svoje
     sred ružinoga cvijeta čista
     Draguljasta se rosa blista,
     Al nema pčele, nit leptira,
     Da krilima ju krasnim dira,
          Nit čovjeka nit zvijeri nij' moći
          U otajstvenoj čuti noći.

Kud okom gledam — slušam uhom
U pokoju sve leži gluhom.
     Svud znaci noći razastrti
     I udarili pečat smrti,
     Pa svijet se netom čini cijeli
     Ko mrtvac da je posto veli,
     I zvijezde — gledeć s neba nice
     Ko sitne da su voštanice,
          I turobnoga mjesec lika
          Da svjetiljka je pokojnika…

Ivo Vojnović

(1857. – 1929.)

UTJEHA

Zašto me gledaš, tvrda hridi moja,
     kroz tamne rupe zarašćene vrijesom?
     Je l' to pogled, što sred muklog boja
     nečasnih dneva vidjeh planut krijesom

sunčane zrake, kanda mač zablista?
     Ti znaš da ljubim tvoje skute blage
     i puste gaje kuda lovor lista,
     i kam, i bor, i prah te zemlje drage

što vihar nosi, jer ga plač ne kvasi! —
     Zar da san Slobode još ti ne da spati? —
     Ah! zbori, viči, psuj, iščupaj vlasi

s groznog čela, al' vjeđe sklopi, da ti,
     Edipe stari, bol ne gatam veći!...
     — „Ne žali mene, slijep sam!“ — Kam zaječi.

Tin Ujević

(1891. – 1955.)

NOSTALGIJA SVJETLOSTI

Danas sam zgnječen veličinom neba.
Bojim se: plavi val će da ponese
slaboću moju u vis što me vreba.

Da l' sunce žeže ili zima trese,
osjećam mračno ilovaču uda,
i uvijek slabe kosti pune truda.

A oko mene ljudi svi zemljaci,
tjelesa žena sva od stare gline,
likovi stvari: kocke, kugle, valjci,

a sve su oči pune guste tmine.
Ja patnju svoju, svu, na mesu golu,
što uzaludno ište melem vrela,

dugujem rani, uvrijeđenu spolu,
što vele: „Srcu ranjenom od strijela“.
Kinji me briga: kakva li će ruka,

kakva će meka ruka da me spase
od mojih crnih beznadežnih muka?
Ta zar i ljubav nije (ljubav, zna se)

za krotku djecu izmišljena gatka?
Sȏ suza pijem u plamenoj čaši;
um dere tkivo što ga mašta satka,

a kada desna za zvijezdu se maši,
znam da će sunca kojim ne znam ime
prije da me zgrabe u svoje visine,

no što li ću ikad spustit u nizine
života Suncâ što im ne znam ime.

Nikola Polić

(1890. – 1960.)

SLIJEPAC NA OBALI RIJEKE GOVORI

Nikad je nisam vidio. Ja slutim,
Kako pod mojim slijepim prozorima
Prolazi pjesma — ko žamor. I šutim.
Vlažna se radost pustih vjeđa prima.

Pružio sam ruke za pjesmom. U luku
Prolazi rijeka pored tuge moje.
Miriše cvijeće, kraj mene, bez boje,
Zastave zračne u ponore me vuku.

Prolazi rijeka — kao dobra mati —
Gladi mi dlanom izgubljene oči.
Padaju na me minute i sati:
Ledeni vijenci po kamenoj ploči.

Ne znam, da li ima ovoj vodi kraja,
Ili je bez dna kao moja tama.
Gledam: u mraku, što moj dan opaja,
Putuje rijeka radosna i sama.

Ja — slijepac — vidim uzvišenu dugu —
Djetinju priču od sunca i vode.
I pružam ruke. S pjesmama u krugu
Svirale i zvonca po obali me vode.

I ko da se ruše stakleni vidici
U ponore svjetla, čudesa i zvuka.
Vidim: u nekoj prosanjanoj slici
Uz rijeku me prati dobra i tiha ruka.

(ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG PJESNIŠTVA OD POČETAKA DO DANAS, Treće, prošireno izdanje, sastavio: Vlatko Pavletić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.)