Olinko Delorko

(1910. – 2000.)

ZVUK

Pod noć se javi zvuk rođen u zvonu
da preko grada pođe ravno kraju
zgašenog neba. Tu se preda vjetru
zbog kog mu dugo još odzvuci traju.

Zvuk je tog zvona čežnja za daljinom,
prezir nad onim što se vidjet dade,
žudnja za slobodom, vjetrom i visinom,
znak mučne trpnje i skrovite nade.

Jer otisnut snažno iz crnoga tuča,
on će se s tugom u visine dići,
znajući dobro da će samo smrću
svog bolnog puta do oblaka stići.

Nemir je jači. Žudnja mnogo veća.
Na putu ga prati smrt, a nikad sreća.
Oblaci ga uvijek ukočena vide,
al on k njima ipak svako veče ide.

Viktor Vida

(1913. – 1960.)

STAKLENA SPIRALA

Otajan i skrovit, On kruži oko mene.
Opsjeda me zrakom mjesečine,
pušta bršljan u moj san
i glasove,
da umru na uzglavlju.

On je neprobojan, ja sam providan
i za njega rastem u staklenu spiralu,
u kojoj zacvrkuće proljeće
i trg s glicinijama.

Kad zaronim u još dublji san,
pogledom mi svojim srce prostrijeli.
Dijete tako zuri u zamračenje sunca
kroz grlić tamne staklenke.

Prenem se, jer me mili prsti bude
i još u meni odjekuju riječi
izušćene od treperenja
obasjanih šuma.

O zvijezde, o iskre šutljivih nebesa,
iznad moga orošenog tijela.

Vesna Parun

(1922. – 2010.)

SAN

Usni noćas: konjanika dva
sjahaše u mrkim kacigama.
U mraku ržu konji osedlani
i oružje vidim kako sja
ubojnim sjajem povrh griva tamnih.

Zadrhtah. Dragi moj je sanjiv, rekoh.
Daleko još je zimska zora plava,
ne gasnu još ni zvijezde za planinom.
Pustite dragog moga neka spava
obasjan rosnom, zlatnom mjesečinom.

Ja slušah dugo. Sa zamrzlih njiva
jedna se ptica ozva, zanesena,
i mrmor bješe prošao kroz šumu.
A dragi moj kraj mene tiho sniva
i mirno je na starinskome drumu.

Usnu i vjetar. Ništa ne čuh više.
Samo noć je hodom nijeme vile
kroz ravnicu koracala pustu.
Pokrih dragog maramom od svile,
i ovih ga u svoju kosu gustu.

Slavko Mađer

(1922. – 1946.)

LOVAC MIRISA

Uđe, a ja ga ne prepoznajem.
U suton, kad je zrak tvornica plavila,
Samo osjećam da je djedova ruka bila
u krađi divljim i neprohodnim krajem.

Stane nasred sobe s par ubijenih gusaka,
krvavih prsa, prebačenih preko ramena,
a kaput mu se ljeska
od zlatnih šaranovih ljusaka.

Zelen od bara i trske, taman i šuman od šuma,
s džepovima žutog lišća, mirisan od dubinskih mreža,
pijaniji od sumraka i boja nego od vina,
radost mu je od sunca, od osi teža.

U kosama mu se još nije utišao vjetar,
rasplesan u krošnjama voćnjaka na drugoj obali
gdje su prvi mraci sunce netom zaklali.
Svlači se: kaput i košulja zamirisaše.

To mag, čarobnjak iz daljina, iz dubina
u kaputima pokrada mirise,
od ljudi, od vjetra,
i unosi ih u moju sobu.

Slavko Mihalić

(1928. – 2007.)

SAMO JOŠ U STVARIMA

Moj glas još je samo u stvarima.
Cijela jedna soba čeka da se vratim
iz prašine svijeta sa suhim ustima
već sustao. Otvore se ormari.
Sa zidova slete svele riječi
neke davne pjesme. Zaiskri svjetiljka
ljepotom žene koja nikad nije ušla.
Kao poruga presretnu me moja slova.
Prsne stolica.
               Lakoumni glase
što nismo jezdili širim poljima.
U rijekama što nismo mrežama
nestalnu lovili ribu.
               Vjetar, voda
gnojili bi tobom udaljene prostore
i ja bih u spokoju svisnuo u svojem duplju.

(ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG PJESNIŠTVA OD POČETAKA DO DANAS, Treće, prošireno izdanje, sastavio: Vlatko Pavletić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.)