Hrvatska politička emigracija u Siriji

Proboj partizana na Bilogori 29. travnja 1945. natjerao je zapovjednika Grupe armija "E", generala Alexandera Löhra na povlačenje. Zajedno s Nijemcima povlačenje su započele i Hrvatske oružane snage i političko vodstvo NDH. Lohr je potpisao kapitulaciju i predao se partizanima u Sloveniji već 9. svibnja. Ustaše se ne predaju nego nastavljaju oružanu borbu šest dana nakon završetka rata te 15. svibnja dolaze do Bleiburga u Austriji. Tamo se bezuvjetno predaju britanskim snagama. Predaju je u ime zapovjedništva HOS-a potpisao general Slavko Štancer. Odmah potom snage HOS-a su bile predane 3. jugoslavenskoj armiji te vraćene u Hrvatsku. Dio izbjeglica koji je izbjegao izručenje regularnim jedinicima Jugoslavenske armije prebačen je u savezničke, izbjegličke kampove u Italiji. Među izbjeglicama je osim katolika bilo i muslimana.

U Fermu je bio najpoznatiji i najveći hrvatski izbjeglički logor u Italiji. Službeni naziv je bio Displaced Persons Camp No. 8, te Campo Fermo. Sastojao se od sedamnaest napuštenih betonskih zgrada na oko dva hektara zemlje kraj rječice Tene.

sirija1

Hrvati u izbjegličkom logoru u Fermu

Izbjeglički logori bili su privremeno rješenje te dulje zadržavanje i život u njima nije bio u interesu ni izbjeglicama ni zemljama na čijem su se teritoriju nalazili. Na početku je među hrvatskim političkim vodstvom u Fermu postojala nada u brzi povratak u Hrvatsku nakon sukoba SAD-a i SSSR. Nakon dvije godine počinju velike akcije prebacivanja u prekomorske zemlje. Jugoslavenske vlasti su bezuspješno nastojale protestima i dopisima upravama logora vratiti izbjeglice u zemlju.

Izbjeglice islamske vjere nastojali su se domoći arapskih zemalja (Saudijske Arabije, Egipta, Sirije) i Turske. Arapska liga je urgirala kod svih država članica za financijsku pomoć muslimanima izbjeglicama u logorima. Sirija je postala nezavisna država 17. travnja 1946. te je vojska tek bila u formiranju. Veliki problem je bio nedostatak stručnog vojnog kadra. Arapske zemlje su se u pitanju jugoslavenskih izbjeglica našle u raskoraku. S jedne strane bile su spremne prihvatiti muslimane, a s druge strane su nastojale uspostaviti diplomatske i trgovačke veze s jugoslavenskim vlastima. Dodatni problem stvarale su napetosti sa židovskim doseljenicima u Palestini. Situacija je bila sve napetija i oružani sukob bio je na vidiku. Palestine Post 18. travnja 1947. piše da je Sirijska vlada zatražila prebacivanje osam tisuća muslimana (Hrvata i Albanaca) iz Italije. Jugoslavija je već 23. svibnja, preko ambasadora u Beirutu, zatražila od novoformirane sirijske vlade garanciju da neće dopustiti useljavanje jugoslavenskih izbjeglica. U lipnju su od ministra vanjskih poslova garanciju i dobili. Ipak 5. kolovoza 1947. vlada je odobrila izbjeglicama ulazak u zemlju na što je jugoslavenski ambasador iz Beiruta uložio protest.

U izbjegličke kampove su dolazili arapski agenti koji su vrbovali muškarce između 22 i 32 godine, obećavajući vizu njima i njihovim obiteljima, a zauzrat su se morali boriti protiv Izraela. Vrbovanje među Hrvatima je vršio agent imena Jamil. Putovanja je organizirao preko organizacije Orient Express koju je vodio Mohammed el-Huseyli.

slika002

Shukri al-Quwatli predsjednik Sirije fotografiran 1943. koji je umogućio Hrvatima ulazak u zemlju

Putovnice NDH tijekom rata nisu vrijedile u mnogo zemalja, a nakon rata nisu vrijedile nigdje. Neimanje putovnice predstavljalo je problem pri useljavanju u strane zemlje. Crveni križ je dijelio putovnice za izbjeglice. Prvi useljenici su se s tim putovnicama obraćali svojim vezama u Siriji koji bi im osigurali vizu. Prebacivanje je financirala i međunarodna organizacija za izbjeglice (IRO).

Nakon početka arapsko-izraelskog rata 1948. godine sirijske vlasti ubrzavaju proces dobivanja viza za Hrvate. Glavni razlog primanja velikog broja izbjeglica bilo je vojno iskustvo koje su imali. Izbjeglice koje su došle pod uvjetom da će se boriti u Palestini smješteni su najprije u sultan Selimovoj džamiji. Nakon dolaska uveden je vojni režim života. Među nekoliko stotina pridošlica bilo je petnaest časnika. Glavni organizator dolaska Hrvata muslimana u Siriju bio je Šefkija Muftić, koji je za vrijeme NDH bio šef redarstvene službe u Tuzli. On je imao veze u Ministarstvu unutarnjih poslova u Damasku za osiguravanje viza. Organizirao je i obučavao vojnu jedinicu koja će se boriti u Palestini. Dobio je čin potpukovnika, te je nakon rata radio u libanonskoj kontraobavještajnoj službi. Uz Muftića je veliku ulogu imao Džafer-beg Kulenović koji je za svoj posao dobivao plaću od 300 sirijskih dinara.

Izvještaji CIA-e navodi da je vojni predstavnik sirijskih Hrvata Ahmed beg Cerić koji je u NDH bio bojnik i obskrbni časnik XIII. divizije. Navodi se da Šefkija Muftić trenira bataljun od četiristo ljudi u kampu u blizini ceste Beirut-Tripoli, desetak kilometara od Beiruta.

slika003

Fawzi Qawukji zapovjednik u Arapskoj vojsci oslobođenja u kojoj je bilo Hrvata

Pridošlice su se borili u tek formiranoj regularnoj sirijskoj vojsci, Vojsci spasa, te u Arapskoj vojsci oslobođenja pod zapovjedništvom Fawzija Qawukjia. Palestine Post redovito izvještava o dolascima jugoslavenskih izbjeglica u Beirut. Tako piše da je brodom S.S. Augustina oko dvjesto Bosanaca doplovilo u Beirut. Prema tim izvještajima iz Italije je 520 Bošnjaka, 67 Albanaca i 111 Hrvata otišlo u Siriju ili Beirut. U Egipat je otišlo 135 Bosanaca, te još njih 57 u Jordan. Bilo je minimalno 890 boraca s Balkana (Albanija i Jugoslavija) na arapskoj strani do proljeća 1948.

Arapska vojska oslobođenja je imala svoj kamp u Quatani. Hrvati i ostali strani borci bili su raspoređeni zajedno s ostalim strancima u četiri bataljuna 1. Yarmuk, 2. Yarmuk, Hittin i Ajnaddin. Izbjeglički dobrovoljci koji su se zatekli u Jordanu pridružili su se Vojsci spasa. Prema Kamelu Rustomoviću preživjelom borcu kojeg je za Večernji list intervjuirao Hassan Haider Diab 2005., on i oko sto pedeset njegovih zemljaka bilo je pod zapovjedništvom Fuada Šefkobegovića u Vojsci spasa.

Borci iz Jugoslavije ratovali su sigurno kod Kastela i Jaffe. Kod mjesta Mis al-Jabal poginulo je osam boraca s područja Jugoslavije. Samo je poznato ime Slovenca Franca Robotnika. Jusuf Begović je bio kuhar koji je pripremao obroke za trideset pet boraca iz Jugoslavije. Njegov dnevnik obroka je pronašao Emilo Traubner. Na sirijskoj strani se nisu borili samo Hrvati muslimani već i katolici. Najpoznatiji je bio Mato Dukovac koji je s još četvoricom Hrvata postao instruktor tek osnovanih sirijskih zračnih snaga. Od oko tisuću bosanskih i hrvatskih dobrovoljaca zna se pouzdano da su u ratu, osim već spomenutih, sudjelovali: Sead Zupčević, Elez Dervišević, Asim Baraković, Hasan Ćustović, Safet Ferizović, Ramo Kovačević, Mujo Avdović, Sabit Podrug (poginuo). Muhamed Bajraktarović je dobio čin te postao potpukovnik.

image004

Mato Dukovac jedan od prvih instruktora sirijskih zračnih snaga

Jugoslavija je sirijskim vlastima prodala oružje za sukob s Izraelom, a prema Kamelu Rustomoviću Tito je poslao i jednu diviziju da se bori na arapskoj strani. Ironijom sudbine samo nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata nekadašnji neprijatelji našli su se opet u ratu, ali ovaj put na istoj strani.

10. ožujka 1949. završio je arapsko-izraelski rat, a samo devetnaest dana poslije, izvršen je državni udar i smijenjen je predsjednik Shukri al-Quwatli koji je omogućio ulazak Hrvata u Siriju. Za sirijske Hrvate prilike se drastično mijenjaju te se dio njih želi vratiti u Jugoslaviju. Šekfkija Muftić je zastrašivanjem i prokazivanjem policiji navodnih komunista odvraćao izbjeglice od mogućeg povratka. Alija Šuljak je uz pomoć Bratovštine Sv. Jeronima počeo organizirano prebacivanje u Argentinu. Tijekom cijelog boravka u Siriji, vodeći Hrvati su imali izravnu kurirsku vezu s ustašama u Argentini. Osim u Argentinu, sirijski Hrvati odlaze u druge zemlje Južne Amerike, Južnu Afriku, Jordan, Irak, Saudijsku Arabiju i Tursku.

Tih godina se broj Hrvata u Siriji naglo smanjio, a oni preostali osnovali su Društvo Hrvata Damas. Samu jezgru društva činilo je pedesetak osoba na čelu s Hasanom Ćustovićem koji je bio i glavni utemeljitelj. Društvo je pokrenulo mjesečnik Hrvatska volja: glasilo Hrvata na Orientu koje je izlazilo od listopada 1949. do svibnja 1952. u Damasku. Na naslovnoj stranici svakog broja pisalo je sljedeće : Svaki je svjestan i savjestan Hrvat dužan raditi za ponovnu uspostavu hrvatske države, zatomljujući sve svoje osobne, skupinske i stranačke interese.

Osim Hrvatske volje među Hrvatima u Siriji čitali su se Hrvatska i Hrvatski karitas koji su izlazili u Buenos Airesu te Danica iz Chicaga. Društvo se okupljalo u prostorijama tekije sultana Selima u Damasku. Tamo su održavane skupštine društva i kulturne večeri. Sa sigurnošću se zna da je jedna skupština održana 21. listopada 1949. Sastanci su počinjali izvođenjem hrvatske himne, nakon čega bi se održao jedan domoljubni govor. Poslije bi se druženje nastavljalo uz pjevanje bosanskih sevdalinki i drugih hrvatskih pjesama.

image005

Džafer Kulenović najpoznatiji Hrvat u Siriji

Sirijski Hrvati muslimani dolaze u ideološki sukob s Društvom bosansko-hercegovačkih i sandžačkih Hrvata sa sjedištem Londonu. Oni su imali svoje glasilo Svijest te su, za razliku od sirijskih Hrvata koji su bili i ostali pretežno ustaški nastrojeni, bili bliski HSS-u. Povjerenik londonskog društva u Siriji bio je Elez Sulejman Derviš, a za Svijest je iz Sirije pisao i Asim Bošnjak.

Najznačajniji potez sirijskih Hrvata bio je memorandum koji je upućen Sveislamskom kongresu u Karachiju 1949.godine. U ime Hrvata muslimana pročitao ga je delegat Sirije dr. Omer baha Emiri-beg. U nastavku slijedi dio teksta iz memoranduma:

Mi upravljamo naše molbe Motamar-el-Alam-e-Islam, a po njemu cijelom islamskom svijetu da upozna vrlo opasan položaj u kojem su Hrvati muslimani, kako smo to eto naprijed opisali. Osobito molimo svu islamsku braću, da podupru zahtjeve i potrebe milijuna svoje vjerske braće, da bi napokon i oni dobili punu vjersku slobodu. Isto tako molimo, da ih poduprete u njihovu vapaju za slobodnom hrvatskom državom, jer je država jedino jamstvo za svaki budući život, a osobito u Hrvatskoj.

A kada jednom dobijemo s pomoću Velikog Alaha svoju nezavisnu državu Hrvatsku mi ćemo biti sposobni ne samo održati tu najveću skupinu muslimana u Europi, nego ćemo, kao i u prošlosti, biti najbolji tumači i veza između bratskih naroda i srca Europe. Potpisali su ga svi važniji Hrvati muslimani, a ne samo oni iz Sirije. Memorandum nije imao odjeka kakvom su se nadali potpisnici. Pokušali su pričom o antimuslimanskoj naravi Jugoslavije izazvati reakcije arapskih zemalja na intervenciju. Na novom Sveislamskom kongresu održanom dvije godine poslije ponovno je pozornost arapske javnosti skrenuta na hrvatske muslimane koji su prozvani zapadnim predziđem islama.

S vremenom suradnja Jugoslavije i Sirije postaje sve bolja na svim razinama te Jugoslavija poziva izbjeglice na povratak, ali bez značajnijih rezultata. Poznat je slučaj Mehmed Hadžikapetanovića koji se vratio 1962. godine i postao poznati turistički vodič u Gazi Husrev-begovoj džamiji. Najvatreniji kritičar jugoslavenske vlasti bio je Alija Šuljak koji je pod pritiskom izbjegao iz Sirije u Tursku.

U Siriji su također bili: Sead Zubčević, Zvonko Marjanović, Eles Dervišević, Čedomil Ćorkalo iz okolice Šibenika, Hakija Hadžić bivši poslanik NDH u Budimpešti, katolički svećenik Prešern, Ibrahim Pirić-Pjanić, Šefkija Bešlagić, Husnija Hrustanović, Meho Mehičić, Hasan Šuljak, Salih Baljić, Ibrahim Džinić, Mario Galić i Zoran Dakić.

image006

Društvo Hrvata u Siriji 1951. godine

Tijekom godina dolazi do daljnjeg iseljavanja Hrvata iz Sirije čime zajednica gubi na značaju. Tamošnje Društvo Hrvata u Siriji je ostalo pri svojim tvrdim ustaškim stavovima te time biva marginalizirano od ostatka hrvatske emigracije. Od onih koji su ostali i umrli u Siriji najpoznatiji su Džafer Kulenović (1953.) i Hasan Ćustović (1982.) Osim Kamela Rustomovića vjerojatno postoji još živih Hrvata i njihovih obitelji koji su ostali u Siriji te se asimilirali u svojoj novoj domovini gdje i danas žive.

Literatura:

- Hartoch Noam, A History of the Syrian Air Force 1947-1967. 2015.

- Bencetić Lidija, Prikaz pisanja lista Hrvatska volja: glasilo Hrvata na Orijentu (1949. - 1952.) Zbornik Hrvatska izvan domovine. Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2015.

- Životić Aleksandar, Politička emigracija iz Jugoslavije u Siriji 1947-1952., Tokovi istorije, god. 16, br. 3-4, 2008.,

- Imamović Mustafa, Bošnjaci u emigraciji. Monografija bosanskih pogleda 1955-1967, Zurich, 1996.

- Drantzman Seth, Ćulibrk Jovan. Strange bedfellows: The Bosnians and Yugoslav volunteers in the 1948. War in Israel/Palestine, Istorija 20. veka, 1/2009

-  Čuvalo Ante, Hrvatska mala škola "sv. Josipa" - Album - Izbjeglički logor Fermo, CroLibertas, Chicago, Illinois 2015.

- Haider Diab Hassan, Ustaše i Titovi borci zajedno ratovali protiv Izraela, Večernji list, 23.XII.2005. https://www.vecernji.hr/vijesti/ustase-i-titovi-borci-zajedno-ratovali-protiv-izraela-814093 (pristupano 20.05.2017.)

Ivo Mišur

Sri, 22-11-2017, 10:22:52

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0055_Medvednica.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).