Sudnji dan u Gospiću 1945.

 

U najvećem dijelu svoje povijesti Hrvatska je s drugim narodima čamila u državnim tvorbama koje su joj bile teška okova. To osobito vrijedi za Jugoslaviju, jednako za onu karađorđevićevsku monarhističku, kao i za Titovu kvazidemokratsku i socijalističku jer su i jedna i druga bile u biti velika Srbija u kojoj je nacionalno pitanje svakoga nesrpskoga, osobito hrvatskoga naroda bilo neizlječiva smrtonosna rana. Kao i svim hegemonijama ranije, i srpskoj hegemoniji u objema Jugoslavijama sveti je cilj bio pokoriti, odnaroditi i istrijebiti Hrvate, samo što je divljija i beskrupoloznija balkanska metoda učinila da je srpska hegemonija odjevena u jugoslavensko ruho među drugim hegemonijama bila najgora. U nesustajućoj drskosti velikosrpskih pohlepa za hrvatskim krajevima klice su zla koje su se nadvijale nad Hrvatskom u najvećem dijelu 20. stoljeća. U ovom tekstu posvjedočit ću tek za manji dio zla koje je velikosrpska politika odjevena u antifašističko jugoslavensko ruho učinila u Gospiću nakon Drugog svjetskog rata.

Svjećice na mjestu "antifašističkih" zločina

Slijedom vijesti pristiglih iz njemačkoga zapovjedništva da Lika prestaje biti u obrambenom smislu važna, vodstvo hrvatskih oružanih snaga odlučilo je ostaviti Gospić i Hrvatska vojska počela gaje napuštati 4. travnja 1945. pred podne. S njom je krenuo i veliki broj civila: žena, djece, staraca, gonjenih opravdanim strahom pred partizanskim zločinima, za koje se i te kako znalo i koji nisu bili plod neopravdanoga straha, niti ustaške promidžbe. Kad su nakon uzaludnih pokušaja tijekom rata konačno 4. travnja 1945. partizani ušli u Gospić počelo je zločinačko trijebljenje Hrvata koji nisu bili u šumi i koji nisu slijedili utvarne "antifašističke" idole. Najprije su prvih 48 sati ubijali Gospićane koje su ranije popisali za odstrjel, a zatim, kad je trebala početi funkcionirati pravna država, partizanski su "narodni sudovi" bili izraz pomahnitaloga razuma i gubilišta s temeljnom zadaćom da likvidiraju što veći broj Hrvata. Među više partizanskih zatvora u Gospiću isticale su se kaznionica u gradskom središtu i zgrada u kojoj je do dolaska partizana bila financija na Tratini blizu Kaniškoga mosta na rijeci Bogdanici.

U njima je izmrcvareno nekoliko tisuća nevinih i ti su zatvori među Gospićanima bili godinama simbol hrvatskoga mučeništva. Na Tratini su "antifašisti" nakon mrcvarenja strijeljali i nevinoga ličko-krbavskog arhiđakona, biskupijskoga delegata za gospićki, perušićki i udbinski kotar, gospićkoga dekana i župnika i najznamenitijega katoličkog liturgičkog pisca, vlč. Dragutina Kukalja, čija liturgička djela je Hrvatsko književno društvu sv. Jeronima u Zagrebu objavilo u velikim nakladama (sveukupno blizu 50 tisuća primjeraka). Iako je po onom što je u doba NDH činio u Gospiću zaslužio da ga Židovi dosljedno svojim današnjim kriterijima upišu u Yad Washem kao pravednika među narodima, srbokomunisti su ga nakon mučenja likvidirali u obilju drugih nevinih. Ljeti godine 1945. kriomice su u Gospiću govorili da se nedaleko od Tratine noću vide svjećice koje hodaju po obali rijeke Bogdanice, a strah je ljudsku maštu punio utvarama, pa su neki uz te svjećice "vidjeli" i glavu jarca.

Stvarna podloga tim "viđenjima" bila je u tom što su Gospićani kojima je ljubav spram njihovih ubijenih bila jača od straha pred zlikovcima u partizanskim odorama kriomice noću palili svjećice na mjestima gdje su ubijeni njihovi očevi, majke, kćeri i njihovi sinovi. Nadahnuti paklenskim naukom u revolucionarnom poletu pod petokrakom zvijezdom vodiljom, srbočetnici u partizanskim odorama ništili su sve katoličko kao "nazadno", pa su i književnika, prevoditelja i jednoga od najznamenitijih polemičara u povijesti hrvatske književnosti, vlč. dr. Frana Biničkog, zaraženog pjegavim tifusom, iz kaznionice kasno prebacili u gospićku bolnicu, u kojoj je 1. svibnja 1945. umro u mukama. Nedaleko od Kukaljeva stratišta na Tratini ubili su i mladu učiteljicu Anđelku Čačić Rosa, kojoj je dvadesetak dana trebalo do poroda, a u Kaniži uz obalu rijeke Novčice ubili su gospićkoga gimnazijskog vjeroučitelja vlč. Vladimira Kargačina i profesora Gljeba Krilova te mnogo drugih nedužnih civila čiji su leševi plutali po krvavoj rijeci Novčici. Vilovite stijene uz tu rijeku nudile su mladim Gospićanima priliku za atraktivne skokove u vodu, a slikovita priroda uz nju za raznovrsnu razonodu. "Osloboditeljima" Gospića godine 1945.godine sva ta gospićkim mladima draga mjesta za kupanje bila su uobičajena mjesta za ubijanje i sam Bog zna koliko su nedužnih Hrvata "antifašisti" likvidirali uz Novčicu u drugoj polovici godine 1945. Jednog predvečerja u kolovozu, ili u rujnu 1945.

Toma Pavelić Ivanov na velikoj kamenoj ploči na kupalištu "Veneciji" na rijeci Novčici otkrio je ogromnu ljudsku lešinu muškarca duž cijeloga tijela bodljikavom žicom opletenog i ubijenog, pa bačenoga u vodu. Kad je riječna struja izbacila lešinu na površinu bila je nabuhla i pred početkom raspadanja, pa je zgražala prolaznike koji su ju vidjeli, a gospićkim mladićima Marijanu Čorku, Iveku Špoljariću i Slavku Korenu Narodnooslobodilački odbor platio je svakom 10 dinara da ju uklone. Oni su ju plivajući odvukli na drugu obalu Novčice i u plitki grob pokopali nasuprot "Venecije", gdje su i danas zemni ostaci čovjeka, komu se nikad nije doznalo ime. Istočnije od rijeke Novčice, u šumi Imovini kod gospićkoga željezničkog kolodvora veliko je grobište s neobilježenim grobovima nevinih civila žena i muškaraca koji nisu iz Gospića pobjegli pred partizanima i koji su se bez straha odazivali pozivima da u večernjim satima dođu na sastanke s kojih se nisu vratili nikada.

Veliko je i neobilježeno grobište i u Jasikovcu, šumi koja je susjedna Imovini, a u kojoj su ljeti 1945. "antifašisti" rogljačama rastrgali grupu Hrvata, i među njima i starog umirovljenika Gabru Šikića iz gospićke ulice Prnjavor. Kad su u jesen godine 1945. gospićke gimnazijalce odveli u Jasikovac na pošumljavanje i razvrstali ih u parove jedan par je motikom izgrnuo iz zemlje glavu muškarca. Da se radilo o čovjeku nedavno ubijenom, pa tankim slojem zemlje prekritom, potvrđuje to što je na izgrnutoj glavi bila kosa i što ju je iz zemlje izgrnuo dječak s nepunih 12 godina.

Pokop nakon pola stoljeća

Posebno poglavlje u gospićkom mučeništvu nakon Drugog svjetskog rata svojom žrtvom ispisao je mladi hrvatski mučenik Josip Šaban Jopa iz Prnjavorske ulice br. 22. Iako je bio nevin, budući daje u vrijeme rata branio domovinu kao hrvatski domobran, nije mu bilo sigurno u Gospiću nakon rata, pa se skrivao u sobici u svojoj kući na tavanu. Obolio je i u tajnosti svoga skrovišta nije mogao do liječničke pomoći pa je 11. svibnja 1951. umro. Od kamena čvršće njegove stara majka i sestra Jelka pokopale su ga da nitko ne zna, u podrumu. U prikrivenom grobu dočekao je oslobođenje Hrvatske i nakon nepunih 46 godina ekshumiranje i 2. listopada 1995. svečano pokopan u obiteljski grob u gospićkom katoličkom groblju, blizu crkvice sv. Marije Magdalene uz koju su "antifašisti" u predvečerje 16. svibnja 1946. strijeljali nevinu sestru milosrdnicu Žarku Ivasić, za koju je nedavno pokrenut postupak za uzdizanje na oltar svetosti. Na izvanjskoj zapadnoj strani toga groblja neobilježeno je grobište velikoga broja nevinih koje su "osloboditelji Gospića nakon rata na razne načine tu ubili.

Ustaško dijete nema prava na školovanje

Ni obitelj Marka i Franciske Devčić nije u godinama nakon Dragog svjetskog rata mimoišla zla sudbina gospićkih Hrvata. Marko je bio šumarske struke, nije se bavio politikom i cijeloga rata nije bio u vojsci. On i njegova žena Franciska bili su lički Hrvati katolici i u normalnom su hrvatskom i katoličkom duhu podizali na noge sinove Milana i Josu i kćeri Zoru, Miru i Ankicu-Bebu. Nakon rata partizani su bez utvrđivanja krivnje likvidirali 47-godišnjega oca Marka, a mladići Milan i Joso bez traga su nestali i od ove obitelji ostao je samo njezin ženski dio. U danima kad je Gospić pod "antifašističkim" terorom proživljavao svoj sudnji dan i kad je sve što je daleko od normalnog bilo svakidašnje i uobičajeno pa je izgledalo normalno, jer se onako moralo, ni pošteni Hrvati u Gospiću nisu se pitali zašto su Devčićevi nestali. U vrijeme kad su "antifašisti" sve po boljševičkom naputku regulirali, nikomu ni na kraj pameti nije bilo da bi preživjeli dio Devčićevih trebao od nečega živjeti i da bi majka Franciska i tri neproskrbljene kćeri trebale imati pravo na mirovinu naslijeđenu od muža i oca koga su nevinoga u zanosu svoje pobjede "antifašisti" ubili. Suprotno tomu, najstariju kći Zoru s nepunih 18 godina zatvorili su i optuženu da je s grupom svojih susjeda hranom, odjećom i sanitetskim materijalom prikriveno pomagala skrivene "bandite" osudili su na robiju s prisilnim radom u trajanju 20 godina, a najmlađu 16-godišnju Ankicu-Bebu isključili su iz srednje medicinske škole, jer po karakteristici koju je na zahtjev njezine škole izdao Komitet K P J u Gospiću ona kao ustaško dijete nije imala prava na školovanje.

Revolucionarno naukovanje u školi Jove Čaruge

Josu Mažurana iz Konjskog kod Karlobaga poslala je 24. svibnja 1945. partizanska vlast u Karlobagu da partizanskoj vlasti u Gospiću preda pismo u kom je pisalo da ga se osudi i ubije. Budući da onda nije bilo moguće drukčije, Joso Mažuran je od Karlobaga do Gospića prevalio pješice. Bio je cestar, nadzirao je državnu cestu Gospić-Karlobag na 7 km dugoj dionici od Šušnja do Vidovca iznad Karlobaga i ono malo državne mjesečne plaće pošteno je priskrbljivao. Politika ga nije zanimala, niti se njom bavio, u cijelom ratu ni vojnik nije bio. U 48. godini života bio je bezazlen poput djeteta i nitko ga držeći se pravde i Božjega zakona nije mogao optužiti daje bilo komu zlo učinio. O njegovoj dječjoj bezazlenosti govori i činjenica da je satima sam od Karlobaga do Gospića kroz velebitsku osamu pješačio 42 km do Gospića, da bi izvršio zapovjeđeno i donio partizanskoj vlasti u Gospiću pismo sa svojom smrtnom presudom. Ni na kraj pameti mu nije bilo da pismo otvori i pročita, a da će biti tako znao je i zlikovac koji mu je pismo dao. Među onima na koje se sumnjalo kao na moguće kreatore sudbine Jose Mažurana bio je i Titov prvoborac i istaknuti "antifašist" koji je u Karlobagu nakon Drugog svjetskog rata vedrio i oblačio.

Početkom 60-ih godina prošloga stoljeća životopis dotičnoga prvoborca među čitateljima zagrebačkog "Vjesnika" izazvao je smijeh do gušenja, što je potaklo i Jakova Blaževića da reagira i da, iako sa zakašnjenjem, traži zabranu raspačavanja toga broja "Vjesnika". Ni ne sluteći, naime, da je među "junacima" Titove "osloboditeljske antifašističke armije" i onih koji su svoj revolucionarni zanat pekli u školi zločinački čuvenoga Jove Čaruge, zagrebački novinar Marino Zurl je u "Vjesniku" objavljivao podlistak o hvatanju Čarugine družine i suđenju istoj, rabeći autentične podatke arhivirane u Okružnom sudu u Zagrebu. U jednom nastavku Marino Zurl je među Čaruginim "junacima" naveo s punim imenom i prezimenom i spomenutoga "antifašista" iz Karlobaga, komu je Okružni sud u Zagrebu kao sudioniku Čarugine bande dosudio nekoliko godina teške robije...

Konačno

Ne daj, Bože, da je istina ono što današnji Savez antifašističkih boraca kao potomak zloglasnoga povukodlačenog SUBNOR-a fantazira, daje antifašistička borba Titovih partizana u temeljima naše današnje Hrvatske. Da je to istina, što hvala Bogu nije! - pokazala bi se uzaludnom i ništetnom višestoljetna borba i sve muke i neprebrojive žrtve koje je Hrvatski narod dao na oltar svoje domovine. Među tim žrtvama su i one koje su se dogodile na području Gospića u vrijeme njegova "oslobođenja" godine 1945., a na čije vapaje se na žalost oglušuju i ne će da ih priznaju ni oni na čijim kućnim pragovima i u čijim vrtovima su se te žrtve dogodile.

Nikola Bićanić
Hrvatski list

 


Čet, 13-12-2018, 08:50:53

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).