Velebitski ustanak bio je odgovor na beogradsku strahovladu

Ako pojam 'država' u svom sadržaju podrazumijeva organiziranu naciju s određenom vladom i određenim zajedničkim zakonima, a 'državljanstvo' kao pojam koristi se u značenju psihološko emotivnog doživljavanja zemlje i naroda kojemu pojedinac pripada i za čiji se sveobuhvatni boljitak zauzima, onda je prijevarno stvaranje Kraljevine Velebitski ustanakHrvata, Srba i Slovenaca 1918. godine značilo da je Hrvatska nakon 13 stoljeća ostala bez svoje države i državnosti.


Čelništvo Hrvatske stranke prava s tadašnjim predsjednikom dr. Vladimirom Prelogom i tajnikom dr. Antom Pavelićem, u stranačkom glasniku 'Hrvatska', 3. prosinca 1918. godine, objavilo je proglas hrvatskom narodu u kojem se, između ostaloga, jasno naglašava i ističe: Napadi susjedaDanas se u Hrvatskoj teško mogu shvatiti tragični povijesni događaji koji su morali biti svladani da dođemo, 1990. godine, do slobodne, samostalne i pobjedničke države Hrvatske. Zbog geopolitičkog položaja Hrvatska je često bila izvrgnuta napadajima susjeda i značajnim povijesnim provalama Turaka, Mlečana, Bizanta, Srba i Talijana'Proglašena je jedinstvena država Hrvata, Srba i Slovenaca s prijenosom vladarske vlasti na Njegovo Veličanstvo srpskog kralja Petra I. bez pitanja hrvatskog, slovenskog i srpskog naroda. Je li to pravedno?

Zar se tako provađa općepriznato samoodređenje naroda? Otišlo je u Beograd izaslanstvo narodnog vijeća SHS-a iz Zagreba od 28 ljudi, među njima i mnogi koji nisu niti izabrani narodni zastupnici - pa evo oduzeše tebi, hrvatski narode, tvoju suverenost... i stranka prava ostaje kod svoje odluke za ujedinjenjem svih hrvatskih zemalja u republikansku državu, državu u savezu slobodnih nezavisnih suverenih država... pomogao ti Bog, hrvatski narode, da i u tom odlučnom času nađeš pravi put k svojoj sreći, svome spasu i napretku! Tvoja stranka prava!


Iz životopisa američkog predsjednika Wilsona doznajemo da se, prigodom zaključenja Versailleskog ugovora o miru, tijekom 1918. godine, na neuobičajenim zasadama, isticala vrlo značajna tragedija o nepoštivanju narodnog samoopredjeljenja, pa se ta iluzija vrlo tragično osjetila u hrvatskom političkom životu stvaranja Jugoslavije kao zajedničke države Hrvata, Srba i Slovenaca te Bosne, kao cjeline svih njezinih naroda. Suglasno navedenim stajalištima, dr. Ante Trumbić i dr. Ante Pavelić, već 1927. godine, u beogradskoj skupštini svečano izjavljuju da hrvatski blok ne priznaje prijevarno stvoreno kraljevinu SHS Velebitski ustanakni Vidovdanski ustav te da se odlučno bori za uspostavu hrvatske samostalnosti i slobode. To će stajalište doći naročito do izražaja nakon atentata na hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini u lipnju 1929. godine, kad je ubijen Pavao Radić, a teško ranjen Đuro Basariček, Granđa i Pernar (zastupnici) te smrtno ranjen Stjepan Radić, koji je od zadobivenih rana umro u Zagrebu, tada hrvatskoj metropoli, kratko vrijeme poslije atentata.

Velebitski ustaški stroj

Danas se u Hrvatskoj teško mogu shvatiti tragični povijesni događaji koji su morali biti svladani da dođemo, 1990. godine, do slobodne, samostalne i pobjedničke države Hrvatske. Zbog geopolitičkog položaja Hrvatska je često bila izvrgnuta napadajima susjeda i značajnim povijesnim provalama Turaka, Mlečana, Bizanta, Srba i Talijana; nezavisna i povijesna je činjenica da je kralj Tomislav 923. godine sjedinio zapadnu (Bijelu) i Slavonsku Hrvatsku, s vlašću nad Gornjom i Donjom Dalmacijom i njezinim gradovima (koji su prije bili pod Bizantskom vlašću), uzimajući naslov kralja Hrvatske i Dalmacije, 925. godine, što mu priznaje i papa Ivan X. i bizantski car Romon Lekapen.


Hrvatska državna samostalnost, kao kneževine i kasnije kraljevstvo, trajat će sve do 1527. godine kada Hrvatska ulazi u zajedničko Austro-Ugarsko Carstvo kao ugovorna članica tog Carstva, iako su Hrvati, neki, poslije pogibije hrvatskog kralja Petra, kao plemići u ime svog plemstva, 1102., zaključili s mađarskim kraljevstvom poznatu 'Pactu conventu', sporazum o zajedničkoj obrani obaju kraljevstava od svakih napada koji bi se mogli pojaviti.


Izrazito teški progoni u režiji Suda za zaštitu države, osnovanog u Beogradu 1929. godine, kojemu je u početku predsjedao Ljubomir Arneri, manifestirali su se 25. svibnja 1931. godine, osudom na kaznu smrti triju optuženika, a ostalih na značajne vremenske kazne Beogradzato što su, tijekom 1930. godine, poslali članovi legije 'za slobodu i nezavisnost Hrvatske', koja je prema uputama Perčeca i dr. Ante Pavelića, trebala provoditi teroristička djela. Od istog suda za zaštitu države dana 30. lipnja 1931. godine osuđeno je 18 optuženika od kojih Marko Hranilović i Matija Soldo, mladići, svaki stari 22 godine, na kaznu smrti, a ostalih 16 na vremenske kazne, zato što im je, kako sud tvrdi, politički cilj bio 'odcjepljenje hrvatskih zemalja od Jugoslavije i ostvarenje samostalne države Hrvatske'.


Ti i slični postupci, jasno, i politički ciljevi hrvatskih emigrantskih snaga, sredinom 1932. godine, bili su povodom odluci o izvršenju jednog oružanog pothvata u Domovini. Svrha tom pothvatu bilo je podizanje jednog većeg ustanka da bi se i hrvatskom narodu u inozemstvu pokazalo da postoji i jači i organiziraniji otpor velikosrpskoj diktaturi. Iz Belgije su pristigli određeni hrvatski radnici koji su se dobrovoljno javili za borbu. Nakon kraćih vježbanja, postrojen je 'velebitski ustaški stroj', s dva polustroja, a zapovijedao im je bojnik Ivan Devčić zvani Pivac, a bojnici su bili Ante Pejković i Mile Barišić, uz 'ustaše' Jozu Kujundžića, Venturu Baljka, Petra Šavliju. Njima su se u Hrvatskoj pridružili Stipe, Pavao, Krune i Martin Devčić, Joso Tomljenović i Frane Šimić. U Rijeci, koja je tada bila pod vlašću Italije, bio je satnik Vjekoslav Servatzy, koji je vodio pripreme za pothvat, dok su u Zadru pomagali u pripremama ustaše prof. Ante Brkan i braća Relja. U Lici su trebali biti u vezi s ustašama satnik Juco Rukavina, bivši zastupnik iz Stranke prava i zastupnik HRSS-a Marko Došen, zatim dr. Andrija Artuković i dr. Jozo Dumandžić.


Sam Velebitski ustanak i njegova akcija počela je u noći 28. kolovoza 1932. godine u podvelebitskom kraju, usmjerena protiv tadašnjeg jugoslavenskog poretka. Jedan od glavnih organizatora Velebitskog ustanka dr. Ante Pavelić izabrao je to područje za mjesto ustanka zbog blizine Gospića, grada u kojem je tada djelovala ilegalna ustaška organizacija na čelu s dr. Andrijom Artukovićem. Međutim, u samim pripremama ustanka veliku ulogu je imao, tijekom proljeća 1932. godine, Juco Rukavina, član Gospićke ustaške organizacije, obilazeći lička sela i Primorje s ciljem pridobivanja što većeg broja sudionika ustanka. Prebacivanje oružja događalo se preko Velebita, planine dugačke 145 km, s priobalnim područjem koje obuhvaća 2.274 četvornih km, s najvišim vrhom – Vaganski vrh – visine 1.757 metara, geografski smješten od Senjske Drage do rijeke Zrmanje. Samo fizičko ostvarenje akcije započelo je u noći sa 6. na 7. rujna 1932. Crna Legijagodine kada su ustanici napali žandarmerijsku postaju u Brušanima. U temeljitoj žandarmerijskoj pretrazi koja je nakon toga uslijedila, bili su uhićeni i zatvoreni te zlostavljani, osim sudionika ustanka, mnogi nedužni ljudi. Sam događaj ustanka, u nekim europskim sredinama, osobito u tisku Italije i Mađarske, prikazivan je kao početak građanskog rata u Jugoslaviji.


Na prostoru kod Jadova 14.9.1932. godine, za vrijeme odmora pobunjenika, došlo je do borbe s oko 1 500 žandara, a u toj je borbi poginuo i vođa pobune Stipe Devčić.

Veliki odjek

Nakon te bitke, iz Sarajeva je poslan jedan cijeli pješački puk dok su u Velebitskom kanalu patrolirali ratni brodovi; krstarica 'Dalmacija' i pomoćni ratni brod 'Hvar' s ciljem sprječavanja daljnjeg dopremanja oružja. Talijansko, njemačko, mađarsko i bugarsko novinstvo opširno je izvještavalo o Velebitskom ustanku, što je imalo za posljedicu da je 'hrvatsko pitanje u Jugoslaviji izbilo pred čitav svijet!'. Upravo zato Velebitski je ustanak imao jakog odjeka u hrvatskom narodu, bez obzira što je nakon toga ustanka započeo strahoviti progon hrvatskog naroda na ličkim prostorima. Samo u Zagreb dopremljeno je 360 uhićenih Ličana radi suđenja i kažnjavanja, a zatvori u Gospiću i Karlovcu bili su puni uhićenih Hrvata. Osobito je stradala obitelj Devčić. Manda Devčić, majka poznatih velebitskih ustaša, iako stara 68 godina, pod mukom se izvanredno držala, što je kao primjer na osobiti način isticano. Tvrdi se da je za progon i kažnjavanje djelovalo više od 1 500 žandara i pomoćnih stražara. O samom Velebitskom ustanku i njegovu značaju u hrvatskoj povijesti dosta opširno pisao je Rudolf Horvat u knjizi 'Hrvatska na mučilištu', Zagreb, 1942., zatim fra Oton Knezović u knjizi 'Povijest Hrvata', Kanada, Toronto, 1964. te M.K. Begić u knjizi 'Ustaški pokret 1929. – 1941.'


Sama činjenica da je u bivšoj Jugoslaviji do 1934. godine sudskim postupcima s posebnim naglaskom na Sud za zaštitu države u Beogradu bilo izrečeno 19 smrtnih kazni koje su odmah i izvršene; 30 smrtnih kazni koje su u žalbenom postupku preinačene u doživotnu robiju; 85 smrtnih kazni izrečenih optuženima u odsutnosti, ili ukupno 134 smrtne izrečene kazne, dok je za to vrijeme u zatvorima ubijeno 76 zatvorenika, svjedoči o jugosrpskom teroru.
U istom vremenskom razdoblju u sudu u Beogradu izrečeno je 146 presuda na kaznu zatvora od 20 godina, 962 osobe suđene su na kaznu zatvoraHrvatskaod 5 do 10 godina, a 2035 osoba osuđeno je na kazne zatvora od jedan mjesec do jedne godine.


U ožujku 1931. godine, učenjak svjetskog glasa Albert Einstein, zajedno s njemačkim piscem Heinrichom Mannom, poslao je Memorandum Ligi za ljudska prava u Parizu u kojem se među ostalim kaže: 'Smatramo prirodnim zadatkom međunarodne Lige za ljudska prava da se obrati na sve one koji poštuju slobodu i ljudska prava naroda da najodlučnije prosvjeduju protiv strahovlade pod kojom se hrvatski narod nalazi. Sve zemlje – Francuska, Njemačka, Poljska, Austrija, gdje postoje ogranci Međunarodne liga za ljudska prava, dužni su uzeti u zaštitu jedan mali,miroljubivi i civilizirani narod kao što je hrvatski.'


Vođen svojim velikim političkim sinovima, hrvatski će narod poći u beskompromisnu borbu za slobodu i samostalnost države Hrvatske. Svi hrvatski memorandumi u domovini i inozemstvu, kod Hrvata iseljenika ili političkih izbjeglica bili su vapijući glas u pustinji. Hrvatski je narod odlučio preuzeti inicijativu u svoje ruke i to je dovelo do Velebitskog ustanka s naglaskom na borbe za hrvatsku državu. Nesporno je da su Hrvati tijekom svoje povijesti vodili najmanje stotinu različitih ustanaka za narodnu i državnu slobodu, od kojih je tek nekolicina imala trajnijeg uspjeha. Svim tim ustanicima želimo i moramo iskazati poštovanje i zahvalnost za žrtvu koju su podnijeli i ugradili u naše dobro i dostojanstvo domovine Hrvatske. Obilježavajući osamdesetu godišnjicu Velebitskog ustanka, ponosno i slobodno možemo ustvrditi da su Hrvati, vođeni prvim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, konačno, 1990. godine, ostvarili, kao slobodan, samosvojan i odlučan narod svoju slobodnu Hrvatsku i udaljili se s ruba povijesti uključujući se u okvire Europe i svijeta kao slobodna država među slobodnim narodima.

Milan Vuković
Hrvatski list

Hrvatski list

Čet, 28-05-2020, 15:14:44

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.