Eto, i ovaj - usprkos recesiji - upravo završeni pohod našeg predsjednika Armeniji budi u nama tužna sjećanja na nedavnu prošlost i na slične, tužne sudbine armenskog i hrvatskog naroda. Određeni su tragični događaji u toj kršćanskoj zemlji - Armeniji (genocid 1915./1917.g.), kao i kod nas u Hrvatskoj ('Bleiburg' 1945.), bili dugo vremena sramotno prešućivani. 'Bleiburg' je u Hrvatskoj nametnutim zaboravom bio čak i 'zakonski zaštićeni' te je poput kakve crne mrlje ostao skriven iza licemjernog ponašanja vladajuće, boljševičko-komunističke klike čiji su interesi bili, naravno, primat stvaranja nekog novog poretka. No, još ni danas te 'crne mrlje' nisu do kraja 'izbijeljene', lustrirane ….ni masakr nad Armencima kao ni Holokaust hrvatskog naroda koji je uz 'svesrdnu pomoć' Britanaca otpočeo na blajburškoj poljani.(D.Kalafatić)

 

 

Bura, bura! Sad će grunut bura...! Pjevao je Maksim Gorki najavljujući u svojoj, inače prekrasnoj pjesmi u prozi - Pjesmi o Burevjesniku – nastup revolucije! Tada su se živi bojali živih! Danas u Hrvatskoj, još uvijek na ruševinama komunističkog sustava, sustiže nas vrijeme kad se živi počinju bojati mrtvih! Ne svi živi i ne od svih mrtvih. Kao robovi grijeha mnogi se u Hrvatskoj počeše pribojavati svojih žrtava, i to onih iz doba njihove iluzionističke mladosti od prije već više od šezdeset godina. Kada, u ime revolucije, koja ih je uvjeravala i u nepostojanje Boga, pa je bilo sve dopušteno – ljudski život nije vrijedio nit' jedne čahure, a poglavito ako se radilo, kako su oni mislili o životu nekoga tko je uz to „klasni“ ili „narodni neprijatelj“. Već tisućama godina sve humanističke filozofije i sve religije svijeta nas uče da je ljudski život nešto najdragocijenije, nešto najsvetije, nešto u što se ne smije dirati. Živi i pusti i druge da žive! To je geslo već stoljećima poznato. U svojoj knjizi Filozofija čovjeka išao sam za čitavi stupanj još i dalje kazavši – „Živi i življenjem svojim i druge snaži...!“(M.Prpa)

 

 

Novi način izbora lokalnih moćnika kojem smo upravo bili svjedoci nije na kraju privukao veći broj birača. Možda zbog toga što je prošireno mišljenje da su svi isti ili građani nisu svjesni da svoju važnost i snagu mogu dokazati samo na izborima. Nakon 1945. uništena je sva privatna inicijativa privređivanja, od obrta na dalje a i razmišljanja i odlučivanja. Partija je odlučivala o svemu. To je ostavilo traga, pa i na odgoju mladih. Za ponovljeno biranje župana se nije podigla tolika polemika koliko oko biranja gradonačelnika Splita. Iza oba kandidata za župana stoje dvije jake političke stranke. Dok se je za gradonačelnika, između ostalih, odvažio kandidirati «neškolovani vlaj». Prema navodima protukandidata Ostojića i «drogaš». Koji se je previše zadužio pa mu je potrebno pokrasti grad, nepoznatog podrijetla novca, koji se je zasitio svojih igračaka pa mu je potrebna vlast, koji radi dobra dijela iz nepoznatih razloga. Navodi se i kupovanje časti koju nije mogao kupiti novcem – slično američkim bogatašima. Od simpatičnog «Vlaja» do gradonačelnika. Kerumova politika nikoga baš ne zanima.(M.Ivanišević)

 

 

Sjećam se jednog šaljivog crteža gdje se čovjek (o)gleda u ogledalu iznad kojeg stoji natpis "ogledalo za mitomane", a u samom ogledalu je očiti odraz Napoleona. Mislim da bi se tamo, pomno odabrani, mogli nazirati različiti državnici i političari zabilježeni u povijesti. Nacije se možda žele vidjeti u ogledalu povijesti kao ljepše ili možda kao neke druge, naprednije nacije, pa im se nudi ugled (ili ogled) ujedinjenja. Na skupu The Best in Heritage / Najbolji u baštini (Dubrovnik, 27.-29. rujna 2007.) drugog je dana bila prezentacija Churchill Museuma iz Londona. Taj je muzejski projekt, kako je zapisano u katalogu, "prezentirao ikonu", osobu Winstona Churchilla. Meni je bilo dosta zanimljivo što je nakon izlaganja jedan (čini mi se da ne griješim) Nizozemac upitao što je s prezentiranjem ratnih propusta na području bivše Jugoslavije, pa je u tom kontekstu spomenuo i Bleiburg. (Đ.Bašić)

 

 

...Nakon Bleiburga posjetili smo «pokopališče Dobrava» na kojem se bez imena i ikakve oznake nalaze i zemni ostaci 1179 nesretnika iskopanih iz tenkovskih rovova kod mjesta Tezno nedaleko Maribora, mahom Hrvata. Ti rovovi koje je iskopala njemačka vojska kao tenkovske barijere, dugački su skoro tri kilometra a izvađeni su ostaci iz tek sedamdeset metara rova pa je stoga samo matematički procijenjen ukupan broj žrtava za kojeg ljubljansko 'Delo' kaže da bi mogao biti stravičan, od 40.00 do nevjerojatnih 80.000 žrtava; više nego Jasenovac. Međutim, kosti izvađene iz tenkovskih rovova a nakon prijenosa na groblje 'Dobravu' ponovno su zemljom zatrpane nedaleko spomen obilježja na prostoru od približno 100 qm travnjaka, ali, bez ikakve spomen-ploče ili križa….kao da se radi o kostima kužnih životinja. Eto, to je ta živa sramota naših političkih uglednika, i 'lijevih' i 'desnih', i Mesića i Hebranga, koji nisu u stanju kod naših 'dobrih susjeda' ishoditi ni minimum ljudskog pijeteta pa barem označiti mjesto ukopa ljudi pobijenih bez suđenja u 'krvavom piru' komunističkih vampira-osvetnika...(D.Kalafatić)

 

 

Beogradski je „Kurir“ ovih dana objavio intrigantnu priču, koja može štovateljima „lika i djela“ velikog Maršala propale države možda dati povoda da Josipa Broza sagledaju iz sasvim nove perspektive. Njegova udovica, koja već desetljećima živi u Beogradu, zbog ovih ili onih razloga u nekoj vrsti „kućnog pritvora“, a i prema standardima zapadne demokracije narušenih ljudskih prava, susrela se s ministrom srpske policije Ivicom Dačićom radi izdavanja putovnice. Činjenica je kako je svojedobno „deložirana“ s Dedinja, zbog potreba tamošnjih novih „stanara“ te je bila dugi niz godina bez osobnih dokumenata, prihoda, a da i ne govorimo o pratećoj sviti kuhara, vrtlara, poslužitelja, kakve su već svi komunistički vlastodršci imali. Svi su oni neovisno u kojem kraju svijeta su živjeli, a još manje o retorici solidarnosti i socijalizma kao „društva jednakih“ neopisivo uživali živjeti životom „kraljeva“ i ostalih čelnika režima koje su rušili. I dok su za života „druga Tita“ na „kapaljku procurile“ informacije iz njegove privatnosti bile doslovno po život opasne za one koji su ih širili ili samo čuli, nakon devedesetih saznali smo „sve“ o njegovom Don Juanskom umijeću, no ne baš i o imovnom stanju.(D.Tučkar)

 

 

Udruga hrvatske domovinske vojske 1941. – 1945. podružnica Split organizirala je 3-dnevno putovanje, koje bi se moglo nazvati hodočašćem, kojem sam se pridružila kao gost. Predsjednik splitske podružnice gospodin Petar Vulić je organizirao cijelo putovanje veoma sadržajno i na taj način nam je omogućio iskazivanje počasti i sjećanje, bar na nekim mjestima, stradalim i ubijenim Hrvatima u Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji. S nama su bili gospoda Antun Vranković tadašnji najmlađi časnik Hrvatske vojske, Vinko Vučić i Ivan Delić koji su izbjegli Bleiburšku tragediju. S nama je putovao i don Vjenceslav Kujundžić, dušobrižnik udruge, pa smo dobar dio puta proveli u molitvi za znane i neznane pokojne žrtve, za nas žive i našu budućnost. Možda nam uz sve što nam se događa, još i danas, kao narodu preostaje samo da ponavljamo riječi blaženika Alojzija Stepinca :»U tebe se Gospodine uzdam!«(M.Ivanišević)

 

 

U organizaciji Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« održan je 17. svibnja u Franjevačkom samostanu u Širokom Brijegu simpozij Stopama pobijenih. Suslavljenu sv. misu, prije početka simpozija, predvodio je fra Ante Marić, izaslanik i definitor Hercegovačke franjevačke provincije te član Povjerenstva Vicepostulature za istraživanja i prikupljanje građe, uz suslavlje fra Miljenka Stojića, vicepostulatora, fra Branimira Muse, širokobriješkog gvardijana i fra Andrije Nikića, člana Vicepostulatura za prikupljanje i istraživanje građe. U samostanskoj dvorani prvi predavač na temu »Skupljanje svjedočanstava o komunističkom pogubljenju hercegovačkih franjevaca« bio je prof. dr. fra Andrija Nikić, predsjednik HKD Napredak, Mostar, koji je podsjetio da dolaskom demokracije počinje prikupljanje svjedočanstava, dokumenata i slika o stradanju hrvatskog naroda i Crkve u njemu. Međutim, pojedini hercegovački franjevci su, sjećajući se upozorenja dr. fra Dominika Mandića iz Rima, te provincijala fra Kreše Pandžića i fra Leona Petrovića, još od ranije potajno, ali ustrajno prikupljali podatke o stradanju katoličkog puka sa svojim franjevcima i svećenicima za vrijeme komunističkih olovnih vremena – o preko 17.500 sinova i kćeriju i preko 70.000 uznika – zatvorenika.(G.Jelić)