Prostor omeđen rijekama; na istoku Drinom, na sjeveru Savom, zapadu Unom i na krajnjem jugu Neretvom (otprilike kao u današnjim granicama, no ponešto manjeg obujma), predstavljao je donekle za uvjete ranog srednjeg vijeka prirodnim mogućnostima bogatu zemlju tj. nešto kasnije, mladu kraljevinu bosansku. Prvi zemljicu Bosnu spominje bizantski car Konstantin Porfirogenet u X. st. Ona tada egzistira u poriječju gornje Bosne te na istok do Drine, na zapadu između Vrbasa i rijeke Bosne a na sjeveru od klanca Vranduka do Zvornika. Kako je povezanost sa hrvatskim velikašima, kraljevima i dinastima uvijek bila jaka, a naročito u doba Tomislava (početkom X. st.), sve do Dmitra Zvonimira, Petra Krešimira, pa do Pacta Conventa-e na početku XII. st., kada se ugarski kralj Koloman stavlja na čelo zajedničke kraljevine hrvatsko-ugarske, početaka križarskih vojni i dalje do početaka renesansnog doba., trajala je skoro ''pupčana povezanost'' Bosne i Hrvatske kao vidno moćnije kraljevine. Točnije, ona je sve od VII. st. bila sastavnica Bijelo-Hrvatske države. I negdje u vrijeme slabljenja vlasti hrvatskih narodnih kraljeva, počinju u Bosni saživljavati prve snage domaćih vladara - banova koji će biti nosioci buduće plemstvene strukture. Suvereno i ponosno proglašenje bana Kulina rečenicom: >Ja ban bos'nski Kulin!..> - kao da se izdiže iz plemenske podređenosti prema primorskim centrima vlasti i želi da živi samostalno te feudalno uređeno, negdje gore u brdima, dolinama ili ponad riječnih kotlina srednje Bosne.(M.Škarica)

 

 

"Nematerijalna baština nije samo umjetnička vrijednost umjetnine, simbolička vrijednost predmeta, znanstveno značenje specimena [ogleda/primjerka], povijesno značenje relikvije ili sl. ...Najveći dio nematerijalne baštine... tek je posredno vezan uz materijalni svijet". Tako nju čine i "način obrade materijala i izrade predmeta materijalne kulture, nastambi i građevina, naseobina i gradova, što bismo suvremenim jezikom pojednostavljeno nazvali tehnologijom". Muzej prevladava razinu prikupljanja i "uvijek nastoji nematerijalno prikazati i iskazati materijalnim". Tako Ivo Maroević smatra da su "nematerijalni slojevi zaborava puno potpuniji i hermetičniji od... dubine mora nad potonulim brodovima". Susljedno, "zaštita se svodi na iscrpnu dokumentaciju o fenomenu nematerijalne baštine, gdje danas različiti mediji omogućuju primjereniju pohranu pojedinih oblika te baštine", pa možemo govoriti (ili bi barem trebali nastojati da to ne bude govor neispunjenja) o "njegovanju i održavanju, sve do rekonstruiranja pojedinih pojavnih oblika nematerijalne baštine u muzejskim radionicama ili prostorima za rad s publikom ili pak o simuliranju njihova održavanja u životnim sredinama populacije koja gravitira muzeju".(Đ.Bašić)

 

 

U prigodi 64. obljetnice blajburške tragedije Glas Koncila je objavio jedinstvenu meditativnu reminiscenciju o stradanju hrvatskog naroda pod naslovom "Ruzarij za Hrvatski križni put" iz pera mladog splitskog autora Mikija Bratanića, popraćenu ilustracijama s. Pie Pađen i izvornim fotografijama stradanja hrvatskih vojnika i civila tijekom 1945. godine. "Dugo mi je trebalo da shvatim i spoznam što znači izraz hrvatska šutnja, što je strah i što je strahota. Čuđenje je bivalo sve jače kako su prolazile godine u novoj i slobodnoj državi Hrvatskoj, a ja sam se i dalje morao spuštati u moj podzemni svijet ne bih li čuo tužne priče, i to tiho, opet tiho. Razočaranje je bilo potpuno kad sam i dalje gledao strah u ljudima koji su proživjeli strahotu. Pa zar mi sad ne živimo u svojoj, slobodnoj Hrvatskoj? Zar ne možemo slobodno reći istinu? Sva moja traženja odgovora na ovo pitanje svela su se na jedno: možemo, samo tiho, da ne uznemirimo savjest onih koji su strahote činili, a pogotovo da ne uznemirimo baštinike te strahote", piše Bratanić tumačeći razloge nastajanja Ruzarija za Hrvatski križni put, ističući da je ruzarij ili krunica najljepša molitva koju je čovjek smislio, a nastala u sudbonosnim trenucima za kršćanstvo, te je jedino što preostaje pružiti ljudima iz njegova podzemnog svijeta.

 

 

Ovih dana dvije šokantne vijesti jednostavno plijene naše, ali i svjetske medije: senzacija zbog ničim obrazloženog, iznenadnog političkog suicida premijera RH i predsjednika HDZ-a što je skoro pa veća senzacija od iznenadne i neobjašnjive smrti kontroverznog pop-pjevača Michaela Jacksona! Navodno je Jacko ostavio velike dugove za sobom a naš 'primaš' je bio pametniji od njega, ostavio on daleko veće dugove, ali, svom dragom narodu. Zbunjeni hrvatski narod može samo nagađati razloge Sanaderove političke smrti jer ih može biti na desetke. I u ovom slučaju nužna je politička obdukcija kako bi se, jednako kao i kod Jackoa utvrdili točni razlozi 'smrti'. Gospodarstveno-ekonomska recesija, višestruko krpanje šupljeg državnog budžeta, očekivani podbačaj u ionako krhkom turizmu, enormno zaduženje 'države' u inozemstvu, mega-krediti lakomislenih građana uz nemoć premijera da obuzda rastuće kamate inozemnih bankarskih gulikoža, 'fašistoidni' Hebrangov puč u HDZ-u (po JL-analitičaru Miljenku Jergoviću), očito licemjerje Europe koja podgrijava provincijski nacionalizam naših 'dobrih susjeda' u blokadi EU-pregovora… itd.; što li je od svega ovoga glavni razlog Sanaderovu bježanju od odgovornosti? Ali, ne, ne, sve navedeno premijer jedne suverene države ne bi smio nabrojati kao razloge, to su standardni izazovi na koje on jednostavno nije umio odgovoriti pa je stoga i njegova ostavka u biti kukavičja kapitulacija… bijeg od teške stvarnosti.(D.Kalafatić)

 

 

Donosimo pismo koje je dipl.ing Damir Tučkar, član Hrvatskoga kulturnog vijeća kao izraz neslaganja s uređivačkom politikom, poslao redakciji Jutarnjeg lista. "Ne mogu ne uputiti protest protiv davanja prostora suradniku Miljenku Jergoviću, nazovi piscu i novinaru, čiji je jedini atribut uspješnosti – YU “nostalgičnost”, zapravo, aktivno djelovanje u smjeru političkog cilja: Združenih država Balkana. Najnovije komentiranje izjava g.Hebranga i ponovno nametanje polemičke teme javnosti (“ustaštvo, NDH, Luburić”), dokaz je kako je i Vaša redakcija, uređivačka politika, i vlasničko uvjerenje, duboko na tragu funkcije cilja, tzv. “antifašista”, čiji ste medijski predvodnik, ostvarenja najvažnije pretpostavke indoktrinacije biračkog tijela vašim političkim stavovima, ma koliko Goebbels-ovskim alatima se poslužili."

 

 

S internetskih stranica www.pismaiznjemacke u vidu zabavnog štiva odnosno malo ljetne razbibrige, donosimo nekoliko duhovitih i ironičnih komentara koje je autor napisao vezano uz aktualne dnevnopolitičke vijesti i izjave državnih dužnosnika. "Astrologinja Anđelka Subašić tumači: Sanader je odstupio jer se nije želio suočiti s posljedicama. (Nacional.hr) - Genijalan zaključak. Mora da su se između Urana i Marsa sudarila dva kamena."

 

 

Različite su definicije i uloge koja se namjenjuju istini. Različitost pristupa hrvatskoj istini i danas duboko pogađaju i dijele Hrvatsku. Filozofi najčešće smatraju da se istinu ne može precizno odrediti. Ovakav pristup je meni najbliži. Moj pristup, vrijednosti i djelovanje, od stručnih do političkih, na prvom mjestu određuje zvanje liječnika. Prva je obaveza postaviti točnu dijagnozu, ma kako teška bila istina. Na temelju toga se provodi intervencija, terapija, kako bi se postiglo što više dobra za život pojedinca ili zajednice. Za razliku od filozofije medicina ima obavezu uvijek utvrditi istinu i poduzeti što je moguće da se ostvari što više dobra. Istovremeno putem znanosti i iskustva stalno unapređujemo i preciznost istine i djelotvornost ostvarivanja dobra. Sa ovakvim pristupom razmotrit ću i ostavku g. Ive Sanadera na položaj predsjednika hrvatske vlade i HDZ-a. (dr.S.Lang)

 

 

Jovan Mirić, hrvatski politolog, na predstavljanju knjige Živka Juzbašića Srpsko pitanje i hrvatska politika – svjedočanstva i dokumenti 1990. – 2000., kako prenosi HINA, kaže: "Srbi u povijesti nisu prihvatili samo dvije hrvatske države – Pavelićevu i Tuđmanovu državu jer su obje bile protusrpske"! Prema Mirićevim riječima te su dvije države činile sve protiv Srba i srpskog naroda, a Franjo Tuđman je "oduvijek bio opsjednut samostalnom hrvatskom državom, po mogućnosti etnički čistom"! Za vjerovati je da su istinski prenijete riječi Mirića, profesora na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, koji je, kako se navodi u njegovim biografijama predavao Uvod u političku znanost i bio dekan tog fakulteta (1987. – 1989.)(M.Vuković)