Beogradski je „Kurir“ ovih dana objavio intrigantnu priču, koja može štovateljima „lika i djela“ velikog Maršala propale države možda dati povoda da Josipa Broza sagledaju iz sasvim nove perspektive. Njegova udovica, koja već desetljećima živi u Beogradu, zbog ovih ili onih razloga u nekoj vrsti „kućnog pritvora“, a i prema standardima zapadne demokracije narušenih ljudskih prava, susrela se s ministrom srpske policije Ivicom Dačićom radi izdavanja putovnice. Činjenica je kako je svojedobno „deložirana“ s Dedinja, zbog potreba tamošnjih novih „stanara“ te je bila dugi niz godina bez osobnih dokumenata, prihoda, a da i ne govorimo o pratećoj sviti kuhara, vrtlara, poslužitelja, kakve su već svi komunistički vlastodršci imali. Svi su oni neovisno u kojem kraju svijeta su živjeli, a još manje o retorici solidarnosti i socijalizma kao „društva jednakih“ neopisivo uživali živjeti životom „kraljeva“ i ostalih čelnika režima koje su rušili. I dok su za života „druga Tita“ na „kapaljku procurile“ informacije iz njegove privatnosti bile doslovno po život opasne za one koji su ih širili ili samo čuli, nakon devedesetih saznali smo „sve“ o njegovom Don Juanskom umijeću, no ne baš i o imovnom stanju.

Kako bi čovjek očekivao da jedan od „glavnih“ komunističkih agitatora, propagator ideje socijalizma što je tražila osobno odricanje u ime dobrobiti kolektiviteta, na putu stvaranja društva ravnopravnih gdje se za rad „nagrađivalo“ prema „potrebama i mogućnostima“, predvodnik principa skromnosti u životu, razočaranje „narodnih masa“ obrascem ponašanja i života svih komunističkih čelnika širom svijeta, poslije pada Berlinskog zida, naprosto je eruptiralo. Osim na području bivše YU tvorevine, gdje se stil života „druga Tita“, kod njegovih, višedesetljetnom propagandom zalijepljenih pristaša i danas podrazumijeva, gdje mu se i danas dive što je krstario svijetom družeći se kraljevima i ostalim poglavarima, a posebno onovremenim jet-seterima!

Ove sljedbenike Maršala, možda pokoleba tvrdnja „Kurira“ da je dobivanje putovnice, rezultat „trgovine“ kojom će Srbija iz banaka Švicarske izvući oko 2 milijarde američkih dolara, osobne imovine „druga Tita“. Navodno je isto stekao „mukotrpnim radom“, doduše ne na bauštelama Zapadne Europe, između 2 rata. Osim spomenutog "casha"  „drug Tito“ je, koliko se zna, i posjednik 30% dionica Bečkog hotela „Imperijal“. Na ove se „investicije“ drug Tito očito odlučio u teškim vremenima kada je „cinkario“ drugu Staljinu svoje konkurente za čelnu poziciju „firme“, shvativši da je čovjeku uvijek potreban „Plan B“. Za svaki slučaj, posebno znajući kako je „ruka druga Staljina“ jako dugačka pa je i jedan Trocki u Mexiku nije mogao izbjeći. Ostalo je samo nejasno, kako je odvajajući „od plače“ uspio sakupiti ovaj impozantan iznos „casha“. No, „Kurir“ spominje i još jedan „noviji“, s financijama povezan detalj, što bi mogao ilustrirati brigu druga Tita i u „novoj YU“ , da „zaradi za obitelj“.

Spominje se i izvjesni Bert Tičak, direktor firme „Jelen“ u Slavoniji (?) koji je radio u Švicarskoj, a poslije smrti druga Tita 1980. pokušao stupiti u kontakt s Jovankom, što mu je bilo zabranjeno. U „igri“ je neka transakcija od 6 milijuna DMa koje je „21 Maj“ iz Rakovice, baš na Javankinu inicijativu, uplatio „Jelenu“za korištenje kompleksa Belog Dvora. Ukratko, mnogi detalji iz života druga Tita, ali i „novootkrivena obiteljska“ sklonost „investicijskim!“ aktivnostima, ipak bi mogli dovesti i do ljuljanja posvemašnje zaluđenosti njegovih današnjih sljedbenika i u našoj sredini. Nadajmo se samo da Jovanki putovnica nije potrebna za posjetu Istri i Brijunima, gdje je već prije nekog vremena i „službeno“ od župana zvana!

dipl. ing. Damir Tučkar

{mxc}