Sjećam se jednog šaljivog crteža gdje se čovjek (o)gleda u ogledalu iznad kojeg stoji natpis "ogledalo za mitomane", a u samom ogledalu je očiti odraz Napoleona. Mislim da bi se tamo, pomno odabrani, mogli nazirati različiti državnici i političari zabilježeni u povijesti. Nacije se možda žele vidjeti u ogledalu povijesti kao ljepše ili možda kao neke druge, naprednije nacije, pa im se nudi ugled (ili ogled) ujedinjenja. Na skupu The Best in Heritage / Najbolji u baštini (Dubrovnik, 27.-29. rujna 2007.) drugog je dana bila prezentacija Churchill Museuma iz Londona. Taj je muzejski projekt, kako je zapisano u katalogu, "prezentirao ikonu", osobu Winstona Churchilla. Meni je bilo dosta zanimljivo što je nakon izlaganja jedan (čini mi se da ne griješim) Nizozemac upitao što je s prezentiranjem ratnih propusta na području bivše Jugoslavije, pa je u tom kontekstu spomenuo i Bleiburg.

Napomenimo da je engleski vojni kadar, uopće u uskoj vezi s Churchillom, odgovoran za predaju izbjeglica i zlokobni povrat izbjeglog naroda na prostore bivše Jugoslavije. Sugovornik je odgovorio na pitanje govoreći o stvarima koje baš nemaju veze s pitanjem, ali nije li umijeće razgovora jedna od bitnih karakternih osobina ljudi, pa mogli bi reći, i proizvoda ljudske djelatnosti i pregnuća? Modernom tehnologijom rekonstrukcije (uprizoren i izrađen rabljenjem originalnih filmskih i fotografskih zapisa) jedan izvanredan DVD-dokumentarni film "Prividna povijest: Tajna zavjera - Kako ubiti Hitlera?" (Discovery Channel), govori o događajima 20. srpnja 1944. kada je izvršen neuspjeli atentat na Adolfa Hitlera, a kojima je akter bio i Sir Winston Leonard Spencer Churchill (1874.-1965.). Tamo se p(r)okazuje Winston Churchill koji planira "sudnji dan" (baš je tako rečeno).

Naime, trovanje njemačkih civila otrovnim plinom, iako mu je morala biti poznata Haška konvencija (1899.) o zabrani uporabe takvih bojnih otrova. Sugerirao je primjenu otrovnog plina u njemačkim gradovima, što je na "kućnom" sastanku doslovno izazvalo čuđenje i gnušanje feldmaršala Allana Brooka i generala Lionela Ismaya. Tada je Churchill rekao da se može očekivati 18.000 mrtvih civila dnevno, te tražio izvješće o mogućnosti takve (više nego revanšističke) uporabe bojnih otrova. To je kanio učiniti kao osvetu za njemačke leteće bombe V-1. Allan Brook je kasnije zapisao u dnevnik: "Britanski narod ne može zamisliti koliko je Churchill poguban. Bez njega Engleska bi propala, ali s njim svako malo pleše na ivici katastrofe". Ipak, nakon kraja II. svjetskog rata Churchill (zasluženo) doživljava politički poraz, te se privremeno povlači iz politike i započimlje baviti "projektima europskog ujedinjenja".

Nobelovu nagradu za književnost dobija 1953. godine. Spomenimo da je V-1 bila prvi suvremeni krstareći projektil (dometa 250-400 km) u uporabi Luftwaffea od lipnja 1944. do ožujka 1945. Najviše su bombardirani London (nekih 10.000 projektila od kojih je stradalo 5.500 ljudi), te Antwerpen u Belgiji. I suvremenost baštini raketni pogon upravo od V-1. Početak programa sovjetskog razvoja projektila počeo je 1944. kad su Britanci opskrbili Sovjete ostacima njemačkih V-1 krstarećih projektila. Churchill je jedini vojni strateg i političar koji je imao općepoznatu značajnu ulogu i u Prvom i u II. svjetskom ratu. Međutim, manje je poznato da je upravo njegovim katastrofalnim strateškim potezima u bitki na Galipolju 1915. poginulo (na obje strane) čak oko 500.000 ljudi. Martin Marix Evans, Bitke Prvog svjetskog rata, Marjan tisak, Split, 2005, na str. 117 navodi: "Saveznici su izgubili oko 252.000 ljudi, a Turci vjerojatno još 50.000 više". Postoje indicije da je Churchill znao za japanski napad na Pearl Harbor (zbog uhvaćenih špijunskih radio-signala), ali je to tajio Amerikancima zato da bi ovi ušli u rat. Eto, tako bi se ta "ikona" mogla naći na optuženičkoj klupi kao krivac za mnoge smrti, a znatno manje na pijedestalu ljudske ili ponosa nacionalne povijesti.

Sjetimo se samo da hrvatski vojni zapovjednici sjede na optuženičkoj klupi Haškog suda gdje moraju dokazivati da nisu krivi, ako žele biti slobodni. Najteža povijesna bitka je povijest učiniti poviješću. Povijest mora čovjeka objektivno "izložiti" i zahvatiti (većim dijelom) cijeli život određene osobe, a ne samo njegov bolji i čovječniji dio. Michael Howard, War in European History, Oxford University Press, Oxford, 2001, str. 134, 138-139, kaže da je tradicionalno razlikovanje između vojnika i civila, koje je bilo tako jasno u XVIII. i XIX. stoljeću i koje je čak preživjelo I. svjetski rat ponovno iščezlo u II. svjetskom ratu; posebno otkad je zračno ratovanje izložilo civile tako velikom riziku (kao i sve), nego li samo (malim omjerom) ljude u naoružanim snagama. Netko je mogao biti velikim dijelom sigurniji kao skladištar topničkog vojnog skladišta ili konobar časničke menze vojne baze, nego li radnik na doku ili pomoćnik prodavača u Liverpoolu ili Hamburgu.

U atomskom dobu izrasla je paradoksalna situacija, zahvaljujući stabilnosti industrijskog svijeta, tako da su države koje su bile u najboljoj mogućnosti proizvodnje takvog oružja, ujedno bile i one koje su najmanje trebale takvo oružje, dok su te bogate zemlje sjeverne polutke ograničeno i ovisno opskrbljivale one zemlje koje su "trebale" takvo oružje zbog najozbiljnijeg, izglednog suočenja (vojnog sukoba) s njihovim susjedima. Kod mnogih novih nacija doista je posjedovanje malog broja takvog sofisticiranog "hardwarea" postalo statusni simbol usporediv s neznatnim, ali besprijekornim vojskama njemačkih vladarčića (prinčeva) XVIII. stoljeća. Oduvijek su mali narodi lutke pokretane koncima na povijesnoj pozornici zabave i profita velikih naroda. Kenneth N. Waltz, Čovjek, država i rat, Teorijska analiza, Barbat - Institut za međunarodne odnose, Zagreb, 1998, str. 198-199, kaže: "Ako svakom ratu prethode djela koja možemo identificirati (ili barem pokušati identificirati) kao uzrok, zašto ne bismo tada mogli eliminirati ratove promjenom ponašanja pojedinaca ili države?" Poboljšanje čovjeka ili države "recepti" su kojima se "uloga međunarodnog okruženja lako iskrivljuje".

Kako se mogu neke od djelatnih jedinica poboljšati dok se druge nastavljaju ponašati na svoj stari i često razbojnički način?" Može vrijediti i pogodbena ili zaključna rečenica da "povijest neumorno kroči naprijed", ali se pobija "ako međunarodno okruženje gotovo do nemogućnosti otežava državama ponašanje koje je progresivno sve moralnije. ...Tako je Hitler postajao sve ratoborniji što su zapadne demokracije bivale sve miroljubivije. Povećana sklonost miru nekih sudionika u međunarodnoj politici može povećati, prije nego smanjiti, vjerojatnost rata. ...Je li, ili nije, predloženi lijek doista lijek ili zapravo samo gori od nikakvog ovisi, međutim, o sadržaju i timingu pojedinačnog djelovanja svih država". Gerhard Staguhn, Knjiga o ratu, Zašto ljudi ne mogu živjeti u miru?, Mozaik knjiga, Zagreb, 2007, str. 16-17, 164, podsjeća na genocid u Ruandi 1994. godine, "gdje je u 100 dana ubijeno 800.000 ljudi - 330 ljudi na sat!" Bila je to stvarno brza "vožnja", ali vremenski (trenutačno) znatno sporija od dviju atomskih bombi izbačenih na prenapučeni Japan. Kod vječno "biološki ukorijenjenog" rata kao takvog "uvijek je riječ o istom: zbog zavisti i zlobe želimo ono što pripada drugome. Drugi je moguć razlog rata nesposobnost prihvaćanja tuđe različitosti".

Dodao bi da je bilo kakav (opravdani) razlog rata koji za uzrok ili povod ima neki razlog zapravo unaprijed bespredmetan i u korijenu besmislen. Obrambenih ratova ne bi bilo da nije napadačkih i mitom osvajanja vođenih ratova. Karen Armstrong, Kratka povijest mita, Vuković & Runjić, Zagreb, 2005, str. 13, 16, 107, kaže: "Mit je događaj koji se, u nekome smislu, dogodio jednom, ali koji se i događa(o) uvijek. ...Kako se mijenjaju životni uvjeti, moramo naše priče pripovijedati na drukčiji način da izrazimo njihovu bezvremensku istinu". Slična "bezvremenskost" mora biti zapis u nama i samoj povijesti. Suđenje heroju - generalu Anti Gotovini može imati dva ishoda: oslobođenje od optužnice i sloboda ili pak osuda i zatvor. U slučaju osude, već vidim gorljive i srčane Bibinjce kako vidno bijesni kruže zadarskim ulicama urlajući: "Je li država koja izručuje svoje generale zaslužila našu pozornost i poštovanje? Kako očekivati ikakvo povjerenje prema onima koji ne cijene hrvatske časnike i vojnike koji su se borili na povijesnom hrvatskom prostoru i nisu okaljali krvlju sebe i matičnu državu kao što su to učinili stranci - oficirčine? Kako onda vjerovati svim onim prostornim planovima, zakonima, različitim aktima čije postojanje leži u temelju obrane domovine? Dok je netko branio domovinu, drugi su je potkradali i to još uvijek čine.

Ne radi se o "sukobu interesa" jer njihov interes nije nikad bila RH, već je to sukob razuma. Dolje fasada od države, bando lopovska! Onaj tko šalje ljude u Hag, sam bi trebao ići tamo, pa da vidi kako je to, a ne da "časno" obnosi državne funkcije. Sramite se! Pa, kad umrete, vas će se sramiti crna zemlja u kojoj završite". General Gotovina i ostali hrvatski časnici u Haškom sudu i njegovoj najvećoj objektivnosti u pristranosti i pristalosti država-linija manjeg otpora su u Haškom zatvoru slobodniji nego što to mogu biti neki ljudi na "slobodi", pa i da imaju više života. Još će nas sve stjerati u EU-zatvor. I to bez referenduma. Uzalud vam trud, mandatari, "nisu za vas dunje žute", već (je) zemlja crna. I, gospodo odvjetnici, uzmite primjere državnika i vojnih dužnosnika iz stranih zemalja, pa napravite ili rabite presedane, tako da se vidi kome se to sudi iz Hrvatske. Možda cijeloj državi. Tako se zataškava britanska umiješanost u Bleiburg zbog lobiranja određenih lordova koji čak utječu na domaće i strane sudove.

I to na prelijevanje iz "šupljeg u prazno" takvih "sudova". I neki nas žele stjerati u takvu EU, a ne pitaju se zašto nije npr. Velika Britanija u njoj, pa ipak ima "glas" po EU-pitanjima. Ne trebate biti član(ica) nečega da se vaš glas tamo i (o)č(it)uje. Pero Zec, Bojni otrovni plinovi, (Kratak prikaz o otrovnim gasovima prigodom vježbe odbrane grada Dubrovnika od napadaja iz zraka), Štamparija "Jadran", Dubrovnik, [Listopad], 1935, str. 4, kaže da se iz tiska nakon I. svjetskog rata "može s razlogom utvrditi da pripovjedanja o miru nijesu ništa drugo nego refleks i jeka naoružavanja po svem svijetu", a za takav prikriveni mir može se reći "da je mir naoružan do zubi".

Đivo Bašić

{mxc}