Jorjo Tadić 5. siječnja 1964, str. 18, kaže (ponešto kroatizirano): "Državu hercega Stjepana (1435.-1466.) Turci su postupno osvajali i konačno preoteli gotovo sve njezine dijelove. Ovo polagano nestajanje slobodne Hercegovine trajalo je punih petnaest godina. Na kraju je herceg Vlatko, poslije očeve smrti, držao samo [Herceg] Novi u Boki kotorskoj s neposrednom okolicom. Zauzimanjem i te oblasti, Turci su postali potpuni gospodari ove srednjovjekovne države. O definitivnom padu Hercegovine dosad [1964.] se malo znalo. Tvrdilo se, uglavnom na osnovi dubrovačkih izvora, da se to dogodilo krajem siječnja 1482. Posljednje borbe su vođene oko Novog koji je branio Vlatko, a uz pomoć nešto vojske i mornarice koju su uputile Ugarska i Napuljsko Kraljevstvo. Turcima je zapovijedao Ajaz-beg, hercegovački sandžak[-beg]. Prije nekoliko godina bio sam [J. Tadić] upozoren da se u Modeni, u arhivu ferrarskih vojvoda, čuvaju pisma koja su neke osobe iz Dubrovnika slala u Ferraru od 1479. godine pa nadalje. Prilikom rada u tom arhivu pregledao sam oba pisma i među njima našao dva, koja sam nedavno objavio [J. Tadić, Nove v/ij/esti o padu Hercegovine pod tursku vlast, Zbornik Filozofskog fakulteta, VI-2, Bg, (1962), str. 131-152], a koja se odnose na tursko osvajanje Herceg-Novog, prema tome i na sam pad Hercegovine. Tek sada smo u mogućnosti barem donekle osvijetliti događaje koji su s tim u svezi.(Đ.Bašić)

 

 

Svibanj ove godine: «Ukrajinski narod bio je talac dvaju totalitarističkih režima, komunističkog i fašističkog», rekao je Juščenko u godišnjem govoru u spomen na žrtve sovjetskog režima. Ova dva režima su «u biti jednaka po svojoj mržnji prema ljudskom biću, istovjetna su po neviđenom broju žrtava masovnih ubojstava», dodao je predsjednik te bivše sovjetske republike. Juščenko je održao govor u šumovitom području nadomak Kijevu, gdje je Staljinova tajna policija od 1973. do 1941. pobila i spalila desetine tisuća ljudi. «Ukrajina se napokon mora osloboditi simbola režima koji je likvidirao tisuće nedužnih», istakao je. Lani je u Ukrajini uklonjeno više od 400 spomenika sa simbolima iz sovjetskog doba, na veliku žalost Rusije. Za razliku od Ukrajine u Hrvatskoj je režim Staljinovog sljedbenika-boljševika Tita, i to odmah po završetku rata, poslao u smrt daleko više nedužnih života nego fašizam i nacizam zajedno a simbola tog režima, 'Trga maršala Tita', nikako da se oslobodimo. A taj trg nije nosio naziv Poglavnika Ante Pavelića, zvao se on 'Kazališni trg' pa je i protest akcije 'Krug za trg' išao u tom smjeru.(D.Kalafatić)

 

 

Završio je znanstveni skup pod naslovom „Hrvatski identitet“ koji je organizirala Matica hrvatska 7. i 8. svibnja 2009. u Zagrebu u Palači Matice hrvatske. Skup je otvorio tajnik , gospodin Zorislav Lukić , a predsjednik gospodin Igor Zidić održao je uvodno predavanje „Uvodna razmatranja o hrvatskom identitetu“. Slijedilo je 25 predavanja, uključivo i rasprave nakon svake grupe od 3-4 predavanja. Pripremila sam se za raspravu nakon predavanja prof. dr. sc. Josipa Jurčevića „ Hrvatski domovinski rat – prijelomnica u oblikovanju suvremenog hrvatskog identiteta“. Kako nisam dobila riječ da sudjelujem u raspravi, radi prevelikog broja prijavljenih (iako sam se javila kao druga po redu), pripremljene navode sam navela u tekstu, da bi se mogao objaviti. Tekst se odnosi na udjel i značaj Međunarodnog priznanja mlade Hrvatske države u definiranju Hrvatskog identiteta , a koji se također obogaćuje i međunarodnom ulogom akcije „Oluja“.(dr.sc.I.Lisac)

 

 

U Sanaderovoj izjavi nakon konačnog i očekivano nepovoljnog Bramertzova izvješća VS-u, prevladavali su usprkos tome - kako pišu mediji - veoma pozitivni tonovi. Međutim, od sveg toga «bla-bla» iznesenog na sjednici UN-a, ipak je najbitnija 'rezerva' prema hrvatskoj (ne-)suradnji s Haagom koju je iskazao - a tko bi drugi nego - diplomatski predstavnik Velike Britanije. 'Pošteni čovjek' s UK-Otočja izrazio je razočaranje što Hrvatska nije dostavila tražene dokumente, koji su od krucijalne važnosti, apsurda li, za konačno definiranje nikad dovršene optužnice protiv generala Ante Gotovine. Uistinu besmislica. Ne postoji takav presedan u sudskoj praksi da jedan, još uz to i ugledni Međunarodni sud - oličenje svjetske pravde, osam godina nakon podizanja očito neutemeljene - kilave optužnice (protiv Gotovine) traži danas, dodatno «krucijalne dokumente» kako bi ga definitivno i optužio, osudio, ali isto tako i do daljnjega blokirao hrvatske pregovore o pristupu EU. Drugim riječima, general Gotovina je nepravedno i protupravno zatočen kao osumnjičenik (ne i optuženik), jer još ni danas optužnica protiv njega nije definirana.(D.Kalafatić)

 

 

Bilo je to početkom 20. stoljeća kad se iz Hrvatske i drugih zemlja srednje i južne Europe masovno išlo tražiti sreću u Americi. Išlo se iz potrebe - iz želje za kruhom i slobodom, vjerovalo se onima koji su prodavali ne samo putne karte nego i „maglu“, išlo se jer „svi idu“, a išlo i samo da se ide.... Tjelesno dobro razvijen, okretan i bistar momčić Božo Gicano iz Šibenika je gledao kako ljudi iz njegova mjesta svakodnevno odlaze u tu bajoslovnu Ameriku. Njegov stariji prijatelj Srećko (vjerojatno rođak) već je bio u New Yorku, gradu koji je služio kao vrata tisućama novodošljaka na novi kontinent i u novi život. Naravno, i Božo je sanjao kako će mu život biti sretan i lijep u tom velikom i bogatom svijetu, te čvrsto odluči poći preko oceana. Njegova upornost i dobra sreća su ga na neobičan način dovele do željenog cilja. Božino putovanje postade čak i atrakcija za novinare. O njemu New York Times objavi članak na temelju kojeg su ove crtice i napisane.(A.Čuvalo)

 

 

U rukama mi je stara „Arena“ od 20. lipnja 1996. god. i „Globus“ od 7. studenoga 1997. god.ine Čuvam to kao dokaz postojanja 5. kolone u hrvatskom novinarstvu, nadajući se da će možda novinarka koaja je napisala članak u „Globusu“ gđa. Mare Bulić-Mrkobrad kad-tad napisati ispriku. Budući da to neću dočekati, jer niti demanti koje je poslan Globusu nije objavljen, .javljam se nakon toliko godina s jednom jedinom željom: Dokazati kako su se proizvodili lažni dokazi za blaćenje i optuživanje Hrvatske pred međunarodnim organizacijama. O čemu se radi? Bili smo humanitarna organizacija koja je od 1991. godine brinula o žrtvama rata, a nakon Bljeska i Oluje organiziramo odlazak na oslobođena područja u cilju raščišćavanja ruševina. Počinjemo s Petrinjom. Iz groblja zaraslog korovom, pronalazimo nove grobove, čistimo školu, odlazimo u Topusko, zatim u Kostajnicu, Glinu, pa Viduševac i Čuntić. Iz ruševina crkve u Viduševcu otkopavamo poznato zvono koje je kasnije u sklopu Pasionske baštine izloženo u Zagrebu na Jelačić placu. Tako iz nedjelje u nedjelju, nekoliko mjeseci.(D.Vatovac)

 

 

"Oni" su i ove godine pokrenuli po Hrvatskoj (objaviše: u organizaciji nekoga riječkoga „Društva Tito“ i šuvar-matvejevitchevske Socijalističke radničke partije) jugopetokraku „titovu štafetu“, simbol megazločina i totalitarnoga kulta ličnosti jednoga diktatora. Neodgovorni prema zemlji u kojoj i od koje žive i prema čovječanstvu s kojim sačinjavamo jednu obitelj, oni nikakve etičke samospoznaje o počinjenim kom-partizanskim zločinima nemaju, o užasnoj boli koja je tim, bilo ratnim zločinima ili poslijeratnim zločinima protiv čovječnosti, bila zadana, i još se uvijek zadaje, nepravedno i bez suđenja pobijenim građanskim i vojničkim osobama i svima njihovim bližnjima, kao i narodu samome. Tragovi direktni ili interesni od krvi nevinih i od džeparenja nevino pobijenih i otimačine tuđega dobra već su im se davno posušili na rukama i prividno nestali od danonoćnoga pranja i bezbrojnih rukovanja na orgijama i na svečanostima poražene ljudskosti na kojima su sudjelovali kao pripadnici tako jadno pobjedničke strane. Ruke su im postale mekane i njegovane, diskurs im se totalitaristički i ljudomorni preinačio u „građanski“, ali bezdanu svoju mržnju spram demosa i Dekaloga, spram uspravnih govornika jezika hrvatske slobode i neovisnosti ne uspijevaju suspregnuti te iskaljuju svoj bijes nad žrtvama nacistaljinizma pobacanim u tisućama jama, rovova i inih masovnih neistraženih grobišta diljem „Srboslavije“ (u samoj Hrvatskoj popisano ih je preko 1.000!).(M.Pešorda)

 

 

Kad čovjek malo bolje razmisli, a nakon ovog prvog (srbijanskog.)svjedočenja u korist naših, hrvatskih generala u Haagu, velika je sreća što im se nije sudilo, sačuvaj-Bože, u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku…. Sigurno bi svaki od njih dobili 'pravednu porciju' od barem deset godina robije, poput odbjeglog 'ratnog zločinca' Branimira Glavaša ili još i više poput već zatočenog generala Mirka Norca. I, zamislimo još i to da im na sudu u demokratskoj-pravno prezreloj RH-svjedoče razni domaći, sudski eksperti kao što su: 'Čičci', 'Puhovskići', 'Pusići', 'Hedlovci', 'Teršeliči', 'Pilslići', 'Butkovići', 'Malići', ili, već iskusni sudski krivokletnici, kakve smo već imali kod suđenja Blaškiću, 1997.g..? Vidjeli bi oni 'Boga svoga'-pravednoga. Dakle, naši-hrvatski generali imaju uistinu ludu sreću da im u njihovu obranu svjedoči pošteni Srbin, notorni špijun KOS-a, Slobodan Lazarević: «Vlasti republike Srpske krajine željele su da se civili boje Hrvata»; doduše, treba reći i to da je svaki civil Krajine bio (vojnik) pod oružjem i da su se ti, naoružani 'civili' opravdano bojali osvete za sva zla koja su tijekom okupacije počinili svojim 'komšijama'. (D.Kalafatić)