Paralele: genocid u Armeniji i «hrvatski Bleiburg»

Eto, i ovaj - usprkos recesiji - upravo završeni pohod našeg predsjednika Armeniji budi u nama tužna sjećanja na nedavnu prošlost i na slične, tužne sudbine armenskog i hrvatskog naroda. Određeni su tragični događaji u toj kršćanskoj zemlji - Armeniji (genocid 1915./1917. g.), kao i kod nas u Hrvatskoj ('Bleiburg' 1945.), bili dugo vremena sramotno prešućivani. 'Bleiburg' je u Hrvatskoj nametnutim zaboravom bio čak i 'zakonski zaštićeni' te je poput kakve crne mrlje ostao skriven iza licemjernog ponašanja vladajuće, boljševičko-komunističke klike čiji su interesi bili, naravno, primat stvaranja nekog novog poretka. No, još ni danas te 'crne mrlje' nisu do kraja 'izbijeljene', lustrirane ….ni masakr nad Armencima kao ni Holokaust hrvatskog naroda koji je uz 'svesrdnu pomoć' Britanaca otpočeo na blajburškoj poljani.

Turski genocid nad Armencima u mnogome podsjeća na tragediju 'Bleiburga' kojeg još i danas 'drug' Mesić minorizira, zaobilazi, prešućuje, još uz to i vrijeđa: nedavnu dostojanstvenu komemoraciju žrtvama hrvatskog Holokausta besramno naziva 'ustaškim dernekom'. Uistinu gađenja vrijedna izjava jednog čovjeka bez morala, nakaradna po mjeri njenog autora. Ali zato taj isti 'drug' Mesić ovih dana ide u posjetu Armeniji (valjda zato jer tamo još nikad nije bio), kako bi između ostalog, možda, odao i počast žrtvama pokolja kojeg su Turci počinili nad Armencima….prije stotinjak godina.

Turski genocid

Što se tada desilo u Armeniji, toj kršćanskoj zemlji od 5.stoljeća, okruženoj pravoslavnim Rusima, opakim Turcima i prevrtljivim Arapima?

Radi se o stravičnom turskom genocidu (1915.-1917.), poput 'Bleiburga', ali, radi se i o jednako prešućenoj povijesti koja dugo, dugo vremena nije pronašla svoje mjesto u školskim udžbenicima i svijesti ljudi. Više od milijun Armenaca-katolika jednostavno je nestalo sa lica Zemlje, što pobijeno, što raseljeno, što poturčeno…..Mučeni, ubijani i proganjani Armenci nisu imali nikakve šanse protiv nadmoćnijeg agresora, Turske, jednako kao što ni britanskom izdajom zarobljeni hrvatski vojnici i mnoštvo nedužnih civila - njih stotine tisuća - nisu imali šanse preživljavanja pod titoističkim zločincima.

Svaki šesti Hrvat nije živ dočekao Božić 1945. (Goran Jurišić) Danas živimo u vremenu 'demokracije i jednakosti' te imamo pravo razgovarati, dići glas i ispraviti povijesnu nepravdu službenim proglasom glede priznanja tog prvog genocida u 20. stoljeću. Svakako da i mi Hrvati itekako imamo pravo i ljudsku obvezu odati počast nevino pobijenim ljudima na 'Bleiburgu' …odnosno nakon njega.

Usporedba je upravo frapantna. Turci i danas uporno negiraju pokolj Armenaca, dakle, u dlaku jednako kao što i hrvatski filo-komunisti na čelu s 'drugom' Mesićem uz SABA-ovce negiraju titoističke masovne pokolje počinjene nakon završetka drugog svjetskog rata. Od Bleiburga do Križnih putova s više od 1600 stratišta/jama diljem bivše države, i stotina tisuća pobijenih bez primisli ikakvog suđenja.

Većina europskih zemalja službeno je priznala armenski genocid. S druge strane, SAD to i dalje odbijaju učiniti. Interesantno, ni Titova Jugoslavija nije službeno priznala armenski genocid, a nije to učinila ni Hrvatska. Međutim, zanemariti ili zaboraviti ovaj barbarski masakr kao i masakr nad hrvatskim narodom nakon Bleiburga, jednako je opravdavanju Hitlerova ludila koji je prije invazije na Poljsku 1939. godine svojim časnicima poručio:

«Moramo bez milosti ubijati sve. Muškarce, žene i djecu. Nećemo se obazirati na javno mnijenje, jer tko danas uopće više govori o ubijenim Armencima..»

Nije li Hitlerova poruka u dlaku jednaka Titovoj naredbi, jesu li nacisti postupili jednako kao i titoisti po završetku rata, ili kao Turci u Armeniji? Pa, da se ne zaboravi, pročitajmo još jedanput Titove riječi, onako kako su zapisane u medijima prije 64 godine:

'Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naših naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da se za uvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću - slobodnu, federativnu Jugoslaviju». (J. B. Tito, Vjesnik 25. svibnja 1945., br. 30, str. 4)

A istom tom prigodom najavio je svim protivnicima svoga režima «da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame.»

Strašno.

Pročitajmo i ono što je Titov politički ideolog Milovan Đilas izjavio 1979. u engleskom časopisu 'Encounter':

«Da budem iskren, mi nismo shvaćali, zašto Britanci ove ljude nama vraćaju. Uglavnom su to bili obični seljaci. Oni nisu nikoga ubili. Njihov je jedini zločin bio strah od komunizma. Oni (Englezi) učiniše nešto sasvim pogrešno kad su ove ljude prebacili preko granice, kao što smo i mi pogrešno učinili što smo ih sve poubijali».

Poslije sloma Hitlera dogodio se i 'Titov' Bleiburg, pa je onda 45 godina kasnije Titova Armija razorila Vukovar. Uslijedilo je temeljito (č)etničko čišćenje Hrvata u Bosanskoj Posavini i konačno, 'Titov' general Ratko Mladić zapovijedao je 'lokalnim genocidom' u Srebrenici. Dakle, čak i čitavo stoljeće najvećeg tehnološkog napretka čovječanstva nije uspjelo iskorijeniti zlo etničkog čišćenja, ali i genocida, a najbolnije rane nastavile su i dalje krvariti te krvare još i danas pri svakom novom otkriću jama bezdanki, zatrpanih rudnika, tenkovskih rovova, zaoranih njiva.

Armenija pazi na povijesnu istinu

Vratimo se Armeniji. Članovi američke rock grupe System of a Down, podrijetlom Armenci, čije se glazbeno stvaralaštvo temelji na borbi za 'prepoznavanje' armenskog genocida, stihovima svojih pjesama pritišću vladu SAD-a i traže od nje da prihvati rezoluciju 316. kojom bi se priznao genocid. Razlog američkog nepriznavanja SAD je vrlo jednostavan i politički licemjeran, današnja Atatürkova Turska strateški je saveznik.

Postoje pitanja 'zašto uznemirivati već desetljećima usnule duhove', ili, kako to Mesić voli reći, 'ta, zašto ih ne pustite ležati na miru tamo gdje jesu', a odgovor je vrlo jednostavan, barem za Armence: «Mi, Armenci, samo želimo da se prizna povijesna istina. Želimo dobrosusjedske odnose s Turskom, želimo normalno živjeti i trgovati. Ali to će biti moguće tek onda, kada patnje našeg naroda budu priznate...» (rektorica armenskog sveučilišta Donara Sergejevna). Zato se danas posjetom Armeniji pruža prilika predsjedniku Stjepanu Mesiću shvatiti konačno kako se treba odnositi prema zemnim ostacima nevino i bez suđenja pobijenih ljudi, koje su nakon rata zvjerski umorili - ali ne antifašisti -već titoisti (Goran Jurišić) odnosno još bliže istini: crveni fašisti (akademik Mirko Vidović). Doduše, ako je mislilo odati počast žrtvama armenskog holokausta, predsjednik Mesić malo kasni, jer je 24. travanj dan na koji se svi Armenci u domovini i iseljeništvu prisjećaju žrtava i jedinstvenog pogroma kojem su bili izloženi; poput svijesnih Hrvata na Dan Bleiburga, 15.svibnja.

Predavanje na armenskom sveučilištu

Kako se doznaje iz naših medija, Stjepan Mesić je održao i jedno predavanje na armenskom sveučilištu. O čemu je govorio? Odgovor kako je predsjednik Republike Hrvatske tumačio paralele u tragičnoj sudbini koju je jednako armenskom i hrvatski katolički narod doživio u svojoj ne tako davnoj povijesti zvuči nažalost nevjerojatno - zar ne?

(korišten izvor: soadcro.net, autor-Downluke, 'Armenski genocid')

priredio i dopunio: Damir Kalafatić

Poveznice

Za razliku od Bleiburga, na Internetu se mogu naći mnoge vrlo kvalitetne i s pažnjom napravljene stranice posvećene turskom genocidu nad Armencima. Slike visoke razlučivosti spomenika i obilježavanja Dana genocijda našli smo na adresi: http://genocide.am/.

{mxc}