Povodom imenovanja novog Visokog predstavnika za BIH, donosimo komentar člana HKV-a Ante Marinčića, usko povezan s tom temom, a objavljen u sarajevskoj Hrvatskoj riječi u prosincu 2000. "Na najboljem smo putu da svi seljaci postanu kmetovi. E, vrag ga odnio, ovakove greške su stvarno previše. Ako mi se dogodi još jednom, stvarno ću prestati pisati ovaj članak. Dakle, ispravka. Na najboljem smo putu da nam svi seljaci i seljačine postanu veleposjednici. Ima naznaka da ćemo riješiti i političko pitanje. Vele da smo jedna nacija, jedan narod koji govori istim jezikom. Prošle godine su nam to pojasnili plakatom na kojem je bila naslikana u prvom planu džamija, a u pozadini dvije crkve, pravoslavna i katolička, s potpisom SFOR-a. Čim su oni u potpisu, znači morat će to biti tako riješeno, oni su najjači."(A.Marinčić)

 

 

Nedavno se moglo vidjeti na Vijestima DUTV (11. ožujka 2009.) i u tisku pročitati da je Županijski prostorni plan donesen susljedno trima stručnim ekspertizama (između ostalih, gospodarska i prirodoslovna podloga). Kazalo se da je privatizacija Dubrovnik cesta u konačnici prihod za županijske kapitalne projekte, te da su izmjene i dopune županijskog prostornog plana donesene po mjeri žitelja ove (Dubrovačko-neretvanske) županije. Mišljenja sam da su prostorni planovi, te izmjene i dopune, u pravilu uvijek po mjeri građevinskih lobija. Zamislite ove besmislice: park-šume kraj Brsečina ("Trsteno-Brsečine") i "Osmoliš" (Plat) više nemaju dotične oznake, pa se može zadirati u okoliš! Zamislite da se uvedu potvrde o pripadnosti ljudskom rodu, te da vas netko (pravno utemeljeno) može zaustaviti na putu, i ako nemate potvrdu, može vas otpremiti u klaonicu jer bi u nedostatku pravog papira bili smatrani volom, teletom ili nekom drugom životinjom.(Đ.Bašić)

 

 

Radimir Čačić je samo po profesiji diplomirani arhitekt, a kao čovjek profesionalno arogantan pa je sklon izrugivanju svega što drugi ljudi predlože, zamisle, projektiraju ili ostvare. Njemu 'uz bok' što se podrugljivosti tiče nije daleko ni naš Predsjednik, koji priča svoje lucidne viceve i kad treba i kad to nije potrebno. Jure Radić je srednju školu pohađao u Makarskoj, a nakon toga odlazi u Zagreb gdje upisuje Građevinski fakultet, a istovremeno sluša i tri godine laičke teologije i Više bogoslovne škole; dakle, on je građevinski teolog ili teološki građevinac.Ali, građevinac Jure Radić nije arhitekt poput Radimira Čačića iako stvara nesumnjivo veličanstvene arhitektonske uratke poput takozvanog 'Jurinog' Masleničkog mosta odmah nakon Domovinskog rata, dovršenu i prelijepu zagrebačku športsku Arenu, projekt nove zagrebačke zračne luke Pleso za koju ga sumnjiče da je plagijat, impresivni projekt novog Savskog mosta, 'njegov' IGH u veoma jakoj međunarodnoj konkurenciji dobiva veliki posao crnogorskog autoputa vrijedan impozantnih i hvalevrijednih tri milijarde Eura i, na kraju, (arhitektonski i izvedbeni) projekt Pelješkog mosta koji će po svojoj arhitektonskoj vizuri kad bude izgrađen biti jedan od najatraktivnijih, najljepših mostova na svijetu. Normalno je da mu nepotvrđeni (politički) arhitekt Radimir Čačić bude i zavidan jer njegova potpisa nema na nijednom od ovih «arhitektonskih ostvarenja» ali ga to ne opravdava da bude i zloban.(D.Kalafatić)

 

 

Možda već sutra ujutro rano bageri krenu prekopavati trg ispod i oko zgrade Hrvatskog narodnog kazališta, a kada zgrada počne propadati – biti će kasno. Iako su geološki stručnjaci dokazali da je teren ispod zgrade trusan, netko iz građevinskog lobija silno gura projekt izgradnje podzemnih garaža. Netko tko smatra HNK „žutom močvarom“ i tko želi uništiti posljednje znakove zagrebačke građanske kulture. Postoje još barem stotinu razloga da se garaže grade negdje drugdje,-zadržati ću se samo na jednom razlogu: Opstanak jedne kultne kulturne institucije koja je simbol nama građanima Zagreba. Za mene i moju generaciju, koja je u mladosti zavoljela kazalište, a i mlađe generacije koje smo trebali uvesti u kazalište – nepojmljivo je koliko se danas malo vodi računa o Operi, o Drami.(D.Vatovac)

 

 

Predsjednik Udruge hrvatskih političkih uznika lijepog imena «HDPZ-Goli otok», Radomir Pejić, drznuo se zasuti rijetke i pospane Sabornike hrpom papirića kako bi ih tek opomenuo poštovati Deklaraciju koju su i sami donijeli. Doduše, donijeli su je tek verbalno osudivši teškom mukom sve totalitarističke režime uključivo i najgori od njih: Titov komunizam. Radomir Pejić je tim činom htio upozoriti 'časne zakonodavce' da ni danas ova država i njeni politički lideri nisu u stanju izreći konačni sud o strašnim poratnim(ali i mirnodopskim) zločinima mnogih, nekažnjenih komunističkih ubojica….ali i njihovih ideoloških sljednika. Reformirani komunisti ni danas nisu u stanju priznati povijesnu istinu. Koliko još «barbarskih rovova» treba otkopati da bi tu istinu i prihvatili, da bi se svom narodu ispričali za grijehe svojih prethodnika a Titovo (ne-) djelo osudili umjesto njegova opskurnog veličanja!? Opomenuo Radomir Pejić 'časni Dom' na časnu dužnost hitne lustracije jer, kaže on: «I danas Hrvatskom još uvijek vladaju (recidivi?) udbaši i kosovci, i u tome ima potpuno pravo. Osjetio je on i sam 'komunističke blagodati' i na vlastitoj koži jer je u doba hrvatskog proljeća (zagušenog po komunističkom diktatoru drugu Titu), 1972.g., bio osuđen «u ime naroda» na osam godina robije. A danas je nakon ovog 'incidenta' ponovno pozvan na obavijesni razgovor kod Faberove policije. Je li to na scenu stupa ista ona policija/milicija koja je upravo po Faberovu nalogu «narodnim palicama»-pendrecima dijelila pravdu na utakmici između 'Dinama' i 'Zvezde', svibnja predratne 1990.g. u Maksimiru? Kao da se povijest ponavlja!(D.Kalafatić)

 

 

22.ožujka 2009., poslije nedjeljne pučke mise u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u župnoj dvorani, Hrvati ovog grada imali su prigodu pozdraviti, poslušati izlaganje i porazgovarati s Deanom Golubićem iz Zagreba. Ovaj mladi hrvatski entuzijast govorio je o (ne)prilikama i opasnostima u kojima se nalazi hrvatska država i hrvatski narod danas, krivnjom postojećih hrvatskih vladajućih struktura. Sva se moć slila u ruke malog broja ljudi (ponajviše iz bivšeg režima) koji rade što god hoće, a narod ni zakon im ne mogu ništa, dok srestva javnog priopćavanja vjerno služe plutokracije, a ne narodu. Stranačke razlike su samo deklarativne. Sve se vrti oko HDZ-a i SDP-a, a druge stranke su samo satelitići, čija vodstva mijenjaju stavove prema potrebi samo da bi se i oni mogli barem malo okoristiti. Sve je rasprodano što se može rasprodati da bi onaj mali postotak na vrhu mogao nacionalno bogastvo prebaciti u svoje džepove, a Hrvatska je u tolikom dugu da više ne može ni zajmove dobiti. Mladi gost je naglasio da je vrijeme za uzbunu, jer država, koju je hrvatski narod želio i za koju se borio toliko stoljeća i desetljeća, je u opasnosti, a hrvatski narod na rubu siromaštva, umjesto da živi u miru i blagostanju.(A.Čuvalo)

 

 

Prije nekoliko dana znanstvenik i član HKV-a akademik Josip Pečarić Uredništvu je ovog Portala proslijedio prepisku između njega i novinara beogradskog lista NIN, Miljana Paunovića. Pitanja gospodina Paunovića i odgovori akademika Pečarića vezani su uz srbijanskog matematičara dr. Slavka Simića kojem je odbijeno objavljivanje jednog rada u hrvatskom časopisu koji se nalazi na SCIE listi, a kojega je akademik Pečarić glavni urednik. Nakon toga, u Uredništvo Portala pristiglo je i reagiranje dr. Simića na argumente akadamika Pečarića, koje objavljujemo ovdje u nastavku.(mmb)

 

 

Jedan naš hrvatski tjednik nedavno je uputio pitanje glavnom Državnom odvjetništvu zašto ne procesuira partizanske ubojice, na što je dobio odgovor od glasnogovornice Odvjetništva Martine Mihordin, koja na jedan potpuno neuvjerljiv način nastoji opravdati nerad, ili bolje rečeno pristrani protuhrvatski rad Odvjetništva, čiji bezobrazluk kao nema kraja. Ona govori da su nadležna državna odvjetništva informacije i materijale kojima raspolažu dostavila nadležnim policijskim upravama sa zahtjevom za provođenje izvida, u što spadaju obavijesni razgovori s preživjelim svjedocima te prikupljanje relevantne dokumentacije, no dodaje, kako su u nekoliko predmeta osumnjičenici preminuli tijekom provođenja kriminalističke obrade. Nadležna državna odvjetništva navodno i nadalje postupaju po tim predmetima, kako bi se na temelju prikupljenih relevantnih činjenica, donijele odgovarajuće državno-odvjetničke odluke. Eto, poslije tolikih silnih godina Martina Mihordin nas želi uvjeriti da glavno Državno odvjetništvo savjesno obavlja svoju dužnost. I stvarno. I mene je policijska uprava u Dubrovniku svojedobno pozvala da kao sudionik Križnih puteva 1945. dadem svoju izjavu, no u ovom cirkusu nisam želio sudjelovati i dati alibi drugu Bajiću za njegov dugogodišnji nerad, koji graniči sa sabotažom. Naime, dok su partizanske ubojice još bile na životu i u stanju nazočiti sudskim raspravama, drug Bajić nije u ovom pogledu ništa poduzimao, a sada tobože traži zločince za koje zna da ih neće više naći. (N.Mulanović)