Da nema Sutlićeve dalekovidnice trebalo bi je izmisliti jer što bi mi radili da nam nema 'kontroverznog' Ace svake 'nedjelje u dva'. Kako bi na počinak išli da nam nema poučnog 'Dossier'-a, a gdje bi nam tek hrvatska kultura (na tv-u) završila da nam nije Nenada Popovića, uglednog zagrebačkog nakladnika i voditelja književničke, 'lajpciške ekspedicije'? Sve sam Hrvat do Hrvata. O 'neovisnim medijima' suvišno je i govoriti, dovoljno je samo pročitati kolumnu-pamflet kosmatog Milenka Jergovića u 'Zornjaku' o Hudoj Jami pa zaključiti o kakvim se to novinaru radi, ali, i jednakom mu medijskom mentoru, cit.: «Čovjeka mora uhvatiti jeza dok gleda te ljude, danas hrvatske a jučer srpske patriote(?), kako slavodobitno mašu butnom kosti nečijega oca ili brata, nastojeći dokazati da upravo oni nad tom koskom(hrvatski: kosti!) imaju moralno pravo……Možda se na onom drugom mjestu(očito, to drugo mjesto odnosi se na naš a ne na njegov Domovinski rat!?, nap.a.) ubijalo s više milosti, a manje pobjedničkog zanosa. Svakako treba suditi pobjednicima, jer pobjeda ljude čini zlima. Neka tako bude s onima iz 1945., kao i s onima iz 1995.g.(?). Možda je, ipak, bolje ne pronaći svoje kosti, nego ih naći na takvome mjestu kakvo je Huda jama.», zaključuje svoj neviđeni izljev cinizma prebjeg s Miljacke. On bi poput Žarka Puhovskog i u Haagu bio pouzdan svjedok tužiteljstva protiv «zlih hrvatskih generala-pobjednika!»(D.Kalafatić)

 

 

Thomas Edward Lawrence (kasnije prezimenom Shaw; poznatiji kao Lawrence od Arabije, 1888.-1935.) napisao je knjigu Seven Pillars of Wisdom ("Sedam stupova mudrosti") koja je doživjela više pretisaka. U knjizi (napisanoj između 1919. i 1926.) autor opisuje bitke I. svjetskog rata, djelovanja protiv Turaka na Srednjem Istoku, te općenito okrutnost, osvetu i ("bolničku") odvratnost (u Damasku). Lawrenceova braća Frank i Will ubijeni su na Zapadnom frontu 1915. godine. "Mudrost je sazidala sebi kuću, i otesala sedam stupova" (Stari Zavjet, Mudre Izreke, 9, 1). "Tko će uzići na goru Jahvinu, tko će stajati na Svetom mjestu njegovu? ...Podignite, vrata, nadvratnike svoje, dižite se, dveri vječne, da uniđe Kralj slave!" (Stari Zavjet, Psalmi, 24, 3, 7, 9). "Alah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio". (65:12). U hadisu stoji: (637) "Sedam nebesa i sve što je na njih i među njima prema Alahovom su Kursu (pijedestalu) samo kao halka (narukvica) bačena u pustinji, a Kursi u odnosu prema Aršu, također, kao ta halka bačena u pustinji. U drugoj verziji hadisa stoji: (638) "A veličinu Alahovog Arša (prijestolja), ne može nitko osim Alaha procijeniti". Alah Uzvišeni, zatim, kaže: "...vidite ih, bez stupova podigao", tj. oni su kao što vidite, bez stupova podignuti. (Đ.Bašić)

 

 

Mentalni bias i jednodimenzionalnost nekih političara i intelektualaca, slijepih za zločine, već godinama uporno koče promjenu imena tog reprezentativnoga Trga. Novi pak „kompromisni“ prijedlog nekih intelektualaca, ograničeni u svom mentalnom tunelu, bio bi preimenovanje Trga u Trg predsjednika Tita ili Josipa Broza. Za ovo „kompromisno“ rješenje ne može se direktno reći da predstavlja manjak pijeteta prema tolikim hrvatskim žrtvama, nego da je više jedan psihopatološki fenomen. Možda se radi o genetskom sindromu kod jednog dijela nacije. U glavnom gradu nezavisne Hrvatske vječno jučerašnji perverzno insistiraju pomoću imena Trga javno sačuvati uspomenu diktatora i zločinca koji je 1970. cinično izjavio: „Neki žele, nekakvu nezavisnu Hrvatsku, drugovi, ne brinite o tome, jer prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvati imati samostalnu Hrvatsku“. To je Tito kako smo danas iskusili sudbonosno izjavio pred elitnom vojnom postrojbom prigodom proslave dana JNA, 22.prosinca 1971. u Rudom, mjesec dana nakon gušenja Hrvatskog proljeća.(dr.I.Derado)

 

 

U tisku se moglo pročitati da je srpski vanjsko-političar Dragoljub Mičunović izjavio da će ustupanje Srbiji prijevoda tekstova EU na hrvatskom jeziku vrijednih milijun eura "probiti led" između RH i Srbije. Lijepi je to milijun-poklon. Gospođa iz Zadra mi je mudro rekla da napišem: "Ako probijanje leda košta milijun eura, koliko će nas tek koštati santa leda i cijeli led". Eto, Hrvatska je od boljševičke diktature i zatucanosti postala lijepim (uzajamno neuzvraćenim) idejama i činima oplakana hiper-kršćanska zemlja. Još ćemo zajedno ući u EU, u nekom paketu toplih želja za budućnost, pa eto usput želim da se ta lažna i prijetvorna unija u što skorije vrijeme raspadne kao što se raspadaju oni inkrepiti birokrati kojima EU itekako dobro dođe kao predmet zarade i zabave.(Đ.Bašić)

 

 

U ponedjeljak, 16. ožujka obilježena je obljetnica pogibije doministra MUP-a Federacije, Joze Leutara. Tek dvije-tri škrte vijesti o tome kako se navršilo punih deset godina od atentata i poneka riječ, kako ni do dan-danas nije otkriven ni ubojica, niti naručitelj. Ono što se zna da su za njegovu smrt bili optuženi Hrvati(?!), kasnije oslobođeni, da je novac dat „svjedoku“ Merimu Galijatoviću, inače kriminalcu i duševnom bolesniku, i to bi bilo to. Javna je, pak tajna kako politika ne dopušta da se taj atentat sudski rasvijetli i procesuira. Opće je poznato da narod, ono što ne smije javno svjedočiti ispriča kroz vic, pa makar on bio i crni. (A.Marinčić)

 

 

Grobište 'Barbarin rov' poznato je već poodavno u susjednoj Sloveniji, još s početka 1990.g. a kapelica je izgrađena prije dvanaest godina, 1997.g.!? 'Mar je kapelica padla z neba?' (Slovenske novice) Tek danas se u Hrvatskoj postavlja pitanje: Tko su bili ti ljudi čiji su posmrtni ostaci 'otkriveni' u zabetoniranom rudarskom oknu rudnika sv. Barbara kod sela Hude jame (žrtve, čije su noge bile vezane žicom!?) s jasnim ciljem da se počinjeni zločin nikad ne otkrije; kako su oni stradali? Predsjednik: «To su pitanja na koja moraju odgovoriti stručnjaci», dodao bih: poput njegovih vjernih savjetnika Bude ili Tomice, iskusnog šefa sigurnosti, Saše, ili možda bivšeg suca komunističkog prijekog suda, magistra AF-znanosti Ivana Fumića!? «Žrtve(čije to žrtve, Predsjedniče?, nap.a.) se ne smiju politizirati u bilo koju svrhu», dodao bih: pogotovo kad su u pitanju žrtve 'svete antifašističke borbe' za koju Predsjednik i danas besramno tvrdi da je bila čista poput suze! «Možda su to bile i žrtve borbi koje su vođene nakon završetka Drugog svjetskog rata», ne trepnuvši okom, morbidno je medijima izvalio predsjednik države sudjelujući na okruglom stolu o suđenjima za ratne zločine koje su organizirale plaćeničke nevladine udruge 'Centar za mir' iz Osijeka, 'Documenta' Slovenke Vesne Teršelić, i GOLJP-a 'trbuhozborca' Zorana Pusića; lijepo društvo "istraživača". (D.Kalafatić)

 

 

U dva smo navrata na Portalu prenjeli prvo prepisku između akademika Josipa Pečarića i novinara beogradskog tjednika NIN, vezano uz optužbe koje je na njegov račun iznio srpski matematičar dr. Slavko Simić (Odgovor akademika Pečarića na objede Slavka Simića). Nakon toga, objavili smo i Simićevo reagiranje (Reagiranje dr. Simića na odgovore akademika Pečarića) da bi ovoga puta donjeli Pečarićevo zaključno pismo na tu temu. "Jako dobro je što je HKV objavio tekst kolege Simića. Vidim da je kolega viši znanstveni suradnik, a ne znanstveni savjetnik kako sam mislio. Ta posljednja stepenica je po pravilu i najteža. Tako mi je postalo jasnije da se ovdje radi o njegovoj metodi znastvena napredovanja. Sama metoda ima više točaka. Ovdje ću dati one koje mi se čine najvažnijim."(mmb)

 

 

Miljenko Jergović, pisac i poznati kolumnist Jutarnjeg lista, u najnovijem uratku od 24.ožujka, doista je nadmašio sebe, komentirajući novootkriveno mjesto komunističkog zločina u Hudoj jami. Od ovog, u nekim krugovima intelektualaca i političara Hrvatske, izuzetno cijenjenog i nagrađivanog pisca, imali smo priliku, u redovno izlazećim kolumnama, pročitati mnoge osvrte i tvrdnje na aktualne ljude i događaje, najblaže rečeno vrijednih polemičkih odgovora. S vremenom, navikli smo da je takva, „literarna“, vrsta komentiranja dnevnopolitičkih zbivanja ovog autora, u skladu sa svjetonazorom vlasničke strukture ovog lista. Kako demokratska društva karakterizira sloboda izražavanja i u pisanim medijima, čitatelji bi svoje eventualno neslaganje s uredničkom politikom i političkom obojenošću dnevnih novina, trebao lako razriješiti na novinskom kiosku, odabirom nekih drugih, njemu svjetonazorski bliskijih novina. Specifičnost je Hrvatske da malobrojnim i redovnim konzumentima dnevnih novina mogućnost odabira baš i nije prevelika, pogotovo ako zaželi redovnu informiranost o zbivanjima u najvećem gradu. Zbog toga je i utjecaj spomenutog lista, na čitatelje, nezanemariv. A među istima, osobne stavove formiraju i mlađi čitatelji Jergovićevih kolumni, prihvaćajući izrečeno, bez dubljeg poznavanja okolnosti o kojima Jergović zbori. (D.Tučkar)